22.04.2007., nedjelja
Kvragu i škola!
Mrzi što šta.Brata koji je sprda,roditelje koji joj ništa ne daju,ali više od svega,mrzi školu. Mrzi se ustajati ujutro,mrzi pola sata šminkati se pred ogledalom i gledati što će obući samo zato jer to svi rade,a kad bi došla u školu nenašminkana ili neobučena po najšminkerskijoj modi,zna što bi joj druge cure u razredu rekle.
-"Ajme,na što ličiš,nisi mogla bar malo sjenila staviti?"
-"Vidi kako su ti hlače glupe,to je bilo in prije godinu dana!"
-"Trebala bi na dijetu,vidiš kako su ti noge zdepaste.."
Ona čak i ne voli taj đir.Sluša Limp Bizkit i Nirvanu,voli oblačiti crne majice i kilere,al eto,što mora trpiti da je se ostavi na miru.Mora ići po njihovim pravilima, raditi stvari na njihov način, misliti kao i one, biti kao i one..Kad bi bilo po njenom,postala bi manja od zrna graška.Nitko ne bi razgovarao s njom,ogavarali bi je iza leđa (vjerojatno to ionako rade)...a dečki..Heh..U njenoj školi su oni još gori. Cure gledaju samo po izgledu,načinu odjevanja i na koji način se šepire pred njima. Imala je jednog lika,samo na kratko,i ništa se nije dogodilo,a kad su prekinuli on je razglasio okolo kako su spavali zajedno i kako se ne zna ljubiti. Super,još malo lošeg publiciteta.
U cijeloj školi nema jednu jedinu prijateljicu. Ima nekih cura s kojima zna otići u obližnji kafić kad nemaju sat ili skojima stoji ispred škole za vrijeme odmora..Ali teško da ih može nazvati prijateljicama. Razgovarajući 20 minuta ispred škole o tome tko ima najbolju stražnjicu za nju nije konstruktivan razgovor.Zna da im ne može vjerovati,i čim se makne negdje,one će početi ogovarati nju,ali eto,one su jedine u školi koje uopće žele imati vezu s njom, a ona mora prihvatiti što joj se nudi,ma kako jadno to bilo.
Čim pomisli na ono što je čeka nakon što se ustane,poželi da se uopće ne mora dignuti i da može prespavati cijelu srednju školu.Zašto škola mora biti takva tlaka? Što je išla u tu školu? Da je znala da će biti ovako,da će se pretvoriti u jednu labilnu osobu koja se samo boji za svoj društveni opstanak,ne bi primirisala u tu školu.Razmišljajući o tome jedno jutro,odlučila je.
"Spavat ću još malo.A kad se dignem za 20 minuta,neću se našminkati.Pronaći ću one crne traperice sa lancem,onu crnu majicu na kojoj piše "Kaj buljiš?",naći onu kožnu narukvicu,obući starke,i otić u školu. Boli me briga što će one blesače reći.Ako me ne žele prihvatiti onakvu kakva stvarno jesam,njihov gubitak.Naći će se netko tko hoće."
Veći dio ove priče je izmišljen,ali dio je istinit,no nema veze sa mnom..Samo sam na ovaj način htjela pokazati kako je potrebno biti svoj,ne misliti na tuđa mišljenja i ne prilagođavati se (za tebe) neprirodnim uvijetima samo kako bi te prihvatili.Ako želiš da te ljudi vole,neka te vole zbog tebe samog,a ne zbog onog što pokazuješ drugima a da to nisi ti..Tuđa mišljenja nisu uvijek važna.Prije svega je važno tvoje.
Forever yours,
always outnumbered
|
- 09:08 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
17.04.2007., utorak
We come 1
„Kako je nebo večeras prepuno zvijezda..“- rekla sam ležeći na travi u zagrljaju najslađe osobe na svijetu. Poželjela sam da taj trenutak postane vječnost. Bila sam obična cura iz susjedstva u kojemu je svaki dio ulice imao uši. Svi su sve znali. To je bila mala sredina. Svi su se poznavali, svi su znali kada netko ide nekuda. Bila sam jedna od onih koji su vjerovali u pravu ljubav. Jedna od onih koji su znali da netko diše za njih. „The one“. Tako je bilo u mome susjedstvu, ali u gradu... e, to je bila druga priča. Bila sam sportašica. Bavila sam se odbojkom. Oblačila sam se sportski, široke majce. Ležerni stil ukratko. Nikada nisam voljela nositi minice, tzv vruće hlačice, haljinice, štiklice i sl. Kada sam išla van u grad sa frendicama, većinom sam išla u trenirci. Tako sam se najugodnije osjećala, a i mogla sam plesati kako sam htjela. Jedan odlazak u disco me jako povrijedio. To mi je baš ostalo u dubokom sjećanju. Bila je subota i negdje oko 9 sati smo se uputii u disco. To je bilo davno. Još je to bio onaj school disco. Bila sam mlada i nisam smjela ići u stariji koji je počinjao poslije 12. Bila sam sa par frendica koje su bile dosta dotjerane. Bile su lijepe. Ja sam se lijepo osjećala u svojoj koži sve dok... Primjetila sam da nekolicina „dotjeranih trebica“ gleda u mene, mjerka me i komentiraju kako sam se to obukla. Viđala sam ih i prije u discu ali nisam obraćala puno pažnje na njih. Malo poslije, došla mi je pratnja (spomenuta na početku priče). On je bio mali ali vatren. Bavio se hrvanjem i mamio je uzdahe curama koje su ga primjetile. Bio je jako lijepe građe tijela i imao je velike krupne bademaste oči. Bio je prekrasan. Došao je do mene i poljubio me. One su samo gledale i nešto komentirale. Nisam ih čula od preglasne glazbe. Tako smo ja i o plesali, a oni su samo kriomice gledali i krenule i one na plesni podij. Plesale su kao neke jeftine go go plesačice. Oprostite, ali samo je taj izraz mogao opisati tu sliku koja mi se sada trenutno nalazi u glavi i koje se donekle sjećam. Došla sam do, nazvat ćemo ga Denis. Došla sam do Denisa i rekla mu: „hajdemo odavde. Ne mogu više biti ovdje.“
„Zašto? Što je bilo?“- odgovorio mi je.
„Molim te, samo me vodi odavde.“- rekla sam.
„U redu, idemo.“- rekao je.
Uzela sam jaknu i izašli smo van. Šutili smo nekih 5 minuta dok smo hodali prema parku.
„Dobro, jel ti meni misliš reći šta je bilo?“- rekao mi je.
Šutila sam dok nisam skupila hrabrosti i rekla: „Denise, jel ti misliš da sam ja ružna?“
Stao je i primio me za vrat, pogledao ravno u oči i rekao: „ovo sam čuo zadnji put. Da mi to više nikad, ali više nikada nisi rekla! Jesi ti normalna. Ti si najlijepša djevojka koju sam ikada poznavao. Ti si jedina koja me uspjeva nasmijati. Duhovita si, obožavam kad sam s tobom. Ti zbilja misliš da nisi lijepa?“
Nisam znala što bih rekla jer nisam ni bila sigurna što mislim: „pa...jesi vidio one djevojke koje su bile pokraj nas u minicama? Dotjerane, našminkane?“
„Jesam, i? Šta s njima?“- rekao je ravnodušno.
„Pa... nisi vidio kako su prekrasne?“- rekla sam.
„ Jesu tebe malo reflektori zaslijepili ili šta?.. Ti nisi normalna. To je šminka! Tko zna šta se nalazi ispod te šminke! Pa ja njih ne bi ni štapovima dirao. Jesi ti normalna? Kako si uopće mogla pomisliti da su lijepše od tebe? Gle, ja sam s tobom, a s kime su one došle?.. Same.. Eto, vidiš. Znači da nisam jedini koji misli da su samo umišljene glupače.“
I nakon tog dugog monologa, nisam znala što bi rekla. Samo sam odgovorila: „A zar nisi vidio kako me gledaju?“..
„a ti nisi skužila da su ljubomorne?... žao im je jer nikada neće biti poput tebe. Nikada neće biti tako posebne. Nikada...“- rekao je.
„Hvala ti. Volim te. Stvarno neznam što bih bez tebe.“- rekla sam.
„Ma joj, drago mi je da mogu pomoći. I nemoj više razmišljati o tome. Znaš da si bolja od njih i upamti: lijepša i pametnija!“- rekao je.
Okrenula sam se prema njemu i poljubila ga. Obožavala sam ga i još ga obožavam. Sutradan smo prolazili pokraj toga parka i zamislite koga smo vidjeli? Da, baš one tri iz disca, ali ovaj put bez šminke. Denis i ja smo prolazili i on je čuo kako komentiraju moje oblačenje. Kako mogu izlaziti u trenirci van i tako. On je samo ispustio moju ruku iz svoje i otišao do njih. Ja sam stajala nekih par metara od njih i sve sam čula što pričaju.
„Znate vas tri šta? Ako nemate pametnijeg posla nego tračati okolo, nađite si zanimaciju. Kupite si psa! Mene i moju curu ostavite na miru! A to što ste ljubomorni na moju curu jer ni jedna od vas nije lijepša od nje, to nije moj problem.“
Taman kada je krenuo prema meni, okrenuo se prema njima i rekao: „ Ah da, zaboravio sam.. ne treba vam šminka! Ružne ste i sa i bez nje.“
One su se samo pogledale i pognule glavu,a ja sam ga ponosno uhvatila za ruku i otišla.
„najbolji si dečko na svijetu. Znaš?“- rekla sam.
„ma znam :) „ ...
Ova pričica je napisana kao da se meni to dogodilo. Dio je istinit ali drgi dio nije. Opet produkt moje mašte. Mašta mi je baš za 10 :) ..Napravljena za sve djevojke koje misle da je u šminki spas. Djevojke moje drage, nije. Ja sam dopustila da mi snize samopouzdanje par puta. Ja se nadam da ćete i vi biti jače od toga. Zapamtite samo: znate tko ste i koliko vrijedite. Nemojte se uzdizati koliko ne treba ali nemojte ni padati ako to niste zaslužile. Podignite glavu i uživajte u onome što imate. Cijenite same sebe i ne dopuštajte glupim ljudima da pokušaju navesti vas da posumljate u sebe i svoju vrijednost. Ne dopustite...
Naklon :)
Vaša Unique.
|
- 08:02 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
13.04.2007., petak
Druga škola
Kada sam završio četvrti razred osnovne, prebacili su me u drugu
školu. Bila je gotova nova škola u kojoj nije bilo dovoljno učenika, a
u mojoj je bilo previše. Meni su obje škole, bile jednako udaljene pa
su me prebacili u tu drugu. Teško mi je to palo. Bilo je dvadesetak
učenika u razredu. Trojica su mu gledali kao stranca i uljeza, a
ostali su bili ravnodušni. Ta trojica su mi zagorčavali život
riječima i djelima, ali me nikada nisu fizički napali. Smatrali su me
uljezom, onim koji ne pripada u njihov razred i radili mi probleme.
Tako su se ponašali, kada su bili sva trojica zajedno, a pojedinačno
su bili korektni. Znali su se nabacivati mojim stvarima, šarali su mi
jaknu kredom i crtali četničke simbole, makar sam ja Hrvat. Jednom si
mi uzeli pernicu i odnijeli je izvan škole na neko brdo. Bilo je još
puno toga. Popustio sam u učenju, nisam mogao spavati i mrzio sam ići
u školu, a najgore je bilo što sam zbog toga počeo mucati, što je
trajalo godinu dana. I danas ponekad govorim prebrzo, ali više ne
mucam. Išao sam logopedu i psihologu. Roditelji su bili na mojoj
strani, nastavnici su ignorirali problem i nisu ništa poduzeli.
Kasnije se od 6. do 8. razreda, stanje popravilo i više me nisu
gnjavili. U razredu, nisam imao podršku od ostalih, samo su
promatrali, nije im bilo posebno stalo, da bilo što učine. Kasnije u
srednjoj i na faksu nikada više nisam doživio nešto slično i bilo mi
je puno ljepše.
Grozno je što nastavnici, ravnatelji, psiholozi čine ništa ili
premalo. Većina njih smatra, da to nije problem, umanjuju značenje i
kada nešto i učine, to je nedostatno. Učenici u razredu, često se ne
žele miješati, ne daju podršku slabijima, samo nijemo promatraju, a to
boli.
Oni koji doživljavaju nasilje, trebaju to što prije reći nekome,
trebaju tražiti pomoć i podršku od drugih, netko uvijek može i treba
pomoći. Treba se oduprijeti nasilnicima, oni su često jaki na jeziku,
a zapravo kukavice, pogotovo jedan na jedan. Ne treba se osvećivati ni
primjenjivati silu, treba mirnim putem riješiti problem i tražiti
pomoć, ako ne ide.
Hrvoje
|
- 20:14 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
05.04.2007., četvrtak
Labud
Skakutala je veselo dok je pričala s njim,vedra i pričljiva,onakva kakva jest.
On se smijao,dodavao tu i tamo nešto na njene riječi,ali cijelo je njegovo tijelo,njegov stav odavalo zadovoljstvo što je u njenoj prisutnosti!Prava je prijateljica!
Njene su vesele oči vrludale gore dole dok mu je prepričavala razne zgode,a rukama je lamatala po zraku hvatajući istovremeno dah.Kada bi završila,sva zadihana,samo bi se nasmijala,a on bi joj uzvratio još toplijim osmjehom.
Svaki bi se dan poslije škole zaustavili na raskrižju puteva,uvijek na istom mjestu i razgovarali ponekad čak i satima prije nego se rastanu.
Pravi je prijatelj!
Jednostava,živahna i ljepuškasta djevojka Emania postala mu je srcu draga još u trećem razredu osnovne škole,a evo sada već su maturanti,a njihovom prijateljstvu već je skoro 10 godina.Poznaje Emaniu u dušu,poznaje svaki kutak njenih misli i voli svaki dio njene osobnosti.Emania je njegov svijet!
Nakon još jednog školskog dana,Emania i Erik su nastavili jučerašnju raspravu o najboljoj glazbi.Emania i dalje tvrdi kako je rock ipak najbolja glazba i da se uopće ne može usporediti s technom kojeg Erik sluša.Erik naravno brani svoje mišljenje i svoj ukus,ali način na koji se Emania uživila u priču o glazbi veoma mu je simpatičan.On ipak voli sve što ona kaže!I tako dok je rasprava tekla svojim tokom,Emania je usred žustrog govora naglo zašutila.
Erik ju je iznenađen pogledao.
«Emania....»
...tišina...
«Emania što je?»
«Idemo doma»
«Emania što ti je,zašto si odjedanput tako tmurna?Što sam krivog rekao?»
Erik nije primjetio njen pogled kako skrivećki prati kretanje onih dviju Savršenih.
Ma znate koje su te,sigurno znate! To su jedne od onih popularnih,zgodnih,odjevenih po najnovijoj modi,savršenog tijela,onih frajerica za kojima svi uzdišu.Šepire se ponosno, pogledavaju odvažno,govore uzvišeno.
»Tako su antipatične» pomislila je Emania,»ali tako su lijepe»
Spustila je svoj veseli pogled i priljepila ga uz zemlju.
Njen osjećaj vrijednosti i samopoštovanja utopio se u parfemu tih savršenih cura i njezin je svijet nestao.
Ni traga onoj brbljivoj,veseloj Emanii.
«Nikad neću biti takva!» pomislila je ona i ta je misao natjerala suze na njene prekrasne oči.
I zaista neće.Emania nije takva!Ona je odviše jednostavna da bi bila takva.
Emania je djevojka u sportskim hlaćama i udobnoj pamučnoj majci,crne kose do ramena, prirodno lijepih očiju i bistre glave.Njen svijet nisu torbice,cipele,odjeća i make-up.
Njen svijet nisu dečki,izlasci i napijanje vikendom.
Emania je najsretnija dok stoji na raskrižju i priča s Erikom,najsretnija je kada je ono što je.
A Erik joj to dopušta,on je voli i cijeni upravo takvom kakva jest.
«Emania!» viknuo je Erik!
Na ovaj uzvik ona se trgnula i pogledala ga širom otvorenih očiju.
«Poznajem te,znam kada nešto nije u redu»
«No da,tebi mogu reći!»
«Naravno da možeš,slušam!»
Još je nekoliko trenutaka oklijevala pa je napokon progovorila:
«Pogledaj ih Erik,pogledaj ih!Kako se ja mogu mjeriti s njima!Vesela sam i sretna,smijem se, zadovoljna sam sobom,uživam....A onda prođu one,te savršene kućke i samo me podsjete da sam nitko i ništa!Jesi vidio kako nas gledaju?One znaju da su bolje od nas!Svi znaju!»
«Emania,što to pričaš?Kako možeš tako misliti o sebi?»
«Ali zar ne vidiš?Zar to nije očito?Pogledaj koliko one imaju prijatelja,pogledaj kako su popularne,kako su zgodne,za njima uzdiše svatko,a tko mene uopće pogleda? Tko samnom uopće priča osim tebe?»
Erik se počeo smijati!
To je bila iznenađujuća reakcija koja je trgnula Emaniu iz njene tuge!
Pogledala ga je u nevjerici,a on se i dalje smijao!
Kako samo može biti tako besčutan?Ona mu povjerava svoju najdublju bol,a on joj se smije.
Erik se napokon uozbiljio i nježno prozborio:
«Ali Emania,nemoj si dopustiti da ti netko tako bezvrijedan i tako beznačajan sruši sliku o tebi.Emy,pogledaj me!»
Emania ga je pogledala sva u čudu.
«Jesam li ja uopće primjetio da su te cure prošle?»
«Pa ne znam,mislim da nisi ni pogledao..ne znam» nesigurno je rekla Emania.
«Naravno da nisam,kako bih mogao gledati njih kad ispred mene stoji ljepotica kao što si ti!»
Poklonio joj je nježan osmijeh. Emania se nasmijala.
«Daj Erik ne pretjeruj!Lijepo od tebe što me želiš utješiti,ali budimo realni.Ja im nisam nikakva konkurencija.One su savršene»
«Emy,prijateljice draga,njihove maske jesu savršene,njihova predstava je dobro uigrana...I to im je jedina hvala!Ali tebi draga moja,nema konkurencije jer tvoje je srce najčišće,a tvoja duša dobra!To je jedino što vrijedi!
To je jedina ljepota i ljudi će je kad tad spoznati!
A oni koji to ne spoznaju sada,za njihovim prijateljstvom ne trebaš ni žuditi.
Jer njihove su maske također savršene,ali samo maske,ništa više.
Emy draga,to je kazalište lutaka,a ti si lutkica iz stvarnog života,puno vrijednija od onih plastičnih,lomljivih s kojim se svi poigravaju!»
Emania je slušala Erika kako govori i svakim joj je trenom bilo sve draže što ga ima uz sebe kao prijatelja!
«Zar zaista tako misliš? Ne govoriš to samo kako biš me utješio?»
«Vjeruj mi Emania! Tebi nema ravne,nemoj hodati pognute glave,gledaj ravno ispred sebe i ne daj nikom da te ruši! Predragocjena si za ovaj svijet da se tek tako slomiš!»
Emania je podigla glavu,sad već puno vedrijeg lica i zagrlila Erika!
«Obečaj mi da ćeš pokupiti moje komadiće ako se jednom ipak slomim»
Rekla je tiho...
«Za tebe bih pokupio i čitav svijet!»
«Hvala ti,hvala ti što si mi rekao da vrijedim! To mi je tako trebalo!»
Stajali su nek vrijeme zagrljeni,u tišini.
«Hajde!Idemo!»
«Ma gdje ćeš?» zbunjeno je upitala Emania?
Idemo tamo do onih Savršenih!
Želim te vidjeti kako ponosno prolaziš pored njih,želim da prođeš i da osjetiš kako si bolja od njih!
Odvukao ju je malo dalje gdje su Savršene sjedile prekriženih nogu i pričale držeći cigaru među prstima.
Emania je prestrašeno gledala!
«Hajde!»
Gurnuo ju je ispred i Emania je krenula prema njima.
Polako je izvukla glavu iz ramena,podigla pogled i počela sve sigurnije hodati ponavljajući si Erikove riječi u glavi!
«Ja to mogu,ja sam bolja,ja vrijedim!»
Prošla je ponosno pored njih,pored onih cura pred kojima je uvijek spuštala pogled.
Pogledala ih je oštro direktno u oči,kao da im kaže:Ne,nemaš pravo!Nisi bolja od mene!
Pogledaj me kako ponosno hodam!Pogledaj me kako vrijedim!
Savršene su bile iznenađene ponositim hodom one neugledne djevojke koja je upravo prošla pored njih.
Zračila je nekom sigurnošću,nekom ljepotom i dostojanstvom,nisu mogle vjerovati da je to ona ista djevojka pored koje su malo prije prošle i koju su prezirno pogledale.
Njena trenirka na njoj je sad izgledala kao haljina za bal,a njen hod kao hod kakve princeze.
Pogledavši Savršene vidjela je samo sivilo u njihovim očima!Okrenula se i nasmijala Eriku.
Više ju nije bilo briga za Savršene!
Ljepota dolazi iznutra.To je ono što je danas shvatila.
Kad je spoznala vrijednost svojeg unutarnjeg svijeta,Emania je postala nova osoba.
Ružno se pače pretvorilo u labuda.
Doskakutala je do Erika dječjim skokom i energično ga uhvatila ispod ruke!
«Idemo Erik! Idemo prošetati!Danas je tako lijep dan!»
Erik se samo nasmijao,okrenuo još jedanput prema Savršenima i zajedno s Emaniom odskakutao dalje!
«Uvijek sam znao da si labud...»
kaodajevazno
|
- 20:01 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
