Kada sam završio četvrti razred osnovne, prebacili su me u drugu
školu. Bila je gotova nova škola u kojoj nije bilo dovoljno učenika, a
u mojoj je bilo previše. Meni su obje škole, bile jednako udaljene pa
su me prebacili u tu drugu. Teško mi je to palo. Bilo je dvadesetak
učenika u razredu. Trojica su mu gledali kao stranca i uljeza, a
ostali su bili ravnodušni. Ta trojica su mi zagorčavali život
riječima i djelima, ali me nikada nisu fizički napali. Smatrali su me
uljezom, onim koji ne pripada u njihov razred i radili mi probleme.
Tako su se ponašali, kada su bili sva trojica zajedno, a pojedinačno
su bili korektni. Znali su se nabacivati mojim stvarima, šarali su mi
jaknu kredom i crtali četničke simbole, makar sam ja Hrvat. Jednom si
mi uzeli pernicu i odnijeli je izvan škole na neko brdo. Bilo je još
puno toga. Popustio sam u učenju, nisam mogao spavati i mrzio sam ići
u školu, a najgore je bilo što sam zbog toga počeo mucati, što je
trajalo godinu dana. I danas ponekad govorim prebrzo, ali više ne
mucam. Išao sam logopedu i psihologu. Roditelji su bili na mojoj
strani, nastavnici su ignorirali problem i nisu ništa poduzeli.
Kasnije se od 6. do 8. razreda, stanje popravilo i više me nisu
gnjavili. U razredu, nisam imao podršku od ostalih, samo su
promatrali, nije im bilo posebno stalo, da bilo što učine. Kasnije u
srednjoj i na faksu nikada više nisam doživio nešto slično i bilo mi
je puno ljepše.
Grozno je što nastavnici, ravnatelji, psiholozi čine ništa ili
premalo. Većina njih smatra, da to nije problem, umanjuju značenje i
kada nešto i učine, to je nedostatno. Učenici u razredu, često se ne
žele miješati, ne daju podršku slabijima, samo nijemo promatraju, a to
boli.
Oni koji doživljavaju nasilje, trebaju to što prije reći nekome,
trebaju tražiti pomoć i podršku od drugih, netko uvijek može i treba
pomoći. Treba se oduprijeti nasilnicima, oni su često jaki na jeziku,
a zapravo kukavice, pogotovo jedan na jedan. Ne treba se osvećivati ni
primjenjivati silu, treba mirnim putem riješiti problem i tražiti
pomoć, ako ne ide.
Hrvoje
|
