Htio bih vas upoznati sa slucajem jednog momka iz mog razreda... Osoba je to koja je nekako odvojena o sviju, ali vlastitom voljom i ponasanjem. Nazvat cu ga... Ante.
Od prvog razreda (gimnazije), Ante se ponasa poprilicno agresivno prema svima koji zadiru u njegovu intimu na ijedan nacin. U nasem razredu, primjedbe tipa «glupane», «kretenu» i slicno su ceste, pogotovo medu muskima, ali nitko to ne shvaca ozbiljno. Osim njega. Na takvu uvredu odmah skače, upozorava osobu da će je "opalit šakom" i slično. Ja sam osobno imao jedan incident s Antom, a i bez pretjerivanja mogu reci da mi je neko vrijeme zagorcavao (školski) život svojim ponašanjem. Jednog dana, preko velikog odmora, zbog nekog nebitnog razloga (ako je uopce postojao, ne sjecam ga se), odvalio mi je šamar, ali ne onako, od šale, lagano, nego stvarno jako (jedno petnaestak minuta nakon toga mi je obraz bio skroz crven). Nisam mu uzvratio. To što su me poslije određeni ljudi u razredu prozvali kukavicom i slicno nije bilo olaksavajuce, ali nije me previse ni brinulo, doduse, no ipak... Znate onu uzrecicu: "Gruba rijec katkad boli vise od samara"? E pa zamislite spojeno jedno i drugo. Jer meni je tako bilo tada. Ante je sam sebe takvim agresivnim ponašanjem, odbijanjem nekog duljeg razgovora s drugima, odbijanjem izlazaka u kafić poslije škole i slično izolirao od ostatka razreda. Ekipa u kojoj se ja nalazim (nas 4-5) ga je prihvatila na neki nacin, on je u skoli najblizi s nama i pricamo nekad i slicno, ali ipak je u odredenoj mjeri izoliran i od nas, iako manje nego od ostalih. Jednog dana, u kafiću pokraj škole, ja i prijatelj iz razreda (jedan od te moje ekipe), koji je s Antom isao u osnovnu skolu, u razgovoru o njemu progovorio o dogadajima u toj osnovnoj skoli. Antu su u osnovnoj doslovno prebijali na mrtvo ime, tukli svakodnevno, vrijedali, ukratko – maltretirali psihicki i fizicki. Znali bi ga zateci cak i npr. u wc-u, a doma bi cesto dolazio krvave glave, pun modrica. Pitam se što su njegovi roditelji učinili... Ali dobro..
Stvar je u tome što je poslije osnovne Ante upisao taekwando, sto bi samo po sebi bilo dobro, da se nije poceo ponasati sasvim drugacije (onako kao što je spomenuto na početku). Jer, prema riječima ovog prijatelja koji je s njim isao u školu, on se u osnovnoj nije tako ponašao. Ali sada.. Jednostavno se ogradio od drugih, efikasno je spriječio verbalno ili fizičko zlostavljanje, ali pod cijenu vlastite izolacije. Ja sam mu pokušao pomoći, ali jednostavno ne ide. Ne želi ići ni na ekskurziju, a mislim da nije samo stvar u financijskoj situaciji. A znate što je najžalosnije? Mislim da bi mu bilo puno bolje da se drukčije ponaša, unatoč nekim njegovim fizičkim osobinama koje su predmet potencijalnog izrugivanja. Ali bilo bi mu bolje, znam po sebi.. Tako izoliran.. I onda, nas razrednica pita zašto smo ga izolirali. Odgovor je bio jednoglasan: "pa on je izolirao sam sebe, ne zeli drustvo!". I to je istina. I što sad? Eto kako može utjecati na nečij život prošlost. I ja svaki put kad razmišljam o tome zahvaljujem Bogu što sa mnom nije tako ispalo, jer moglo je. Zahvaljujem što sam se pokušao bar na neki način uklopiti, a pritom ne gubeći sebe, svoju osobnost, što sam postao društveniji, što više pričam s ostalima.. Što sam postao drukčiji, ali u pozitivnom smislu. Zbog toga sam zahvalan. Jer uspješno liječim rane koje mi je osnovna škola zadala, a ne rješavam ih nekom izolacijom, bijegom..
A što mislite, kakav će njegov daljnji život biti ako se ne promijeni? Što ga sve čeka s takvom, izmijenjenom naravi? I što sad? Kako mu pomoći, ako je to moguće (a odbija svaki pokušaj pomoći)?
Eto koliko takvo nešto može izmijeniti čovjeka.. Učiniti od njega nešto sasvim drugo nego što on zapravo jest. Jer taj štit, oklop, znam ja dobro kakav je to oklop... Ali u životu ga ne možemo držati stalno na sebi, ne dopuštajući ljudima da provire unutra, jer bez bliskosti s drugima, što je čovjek? Društveno biće bez - ikakvog društva.
|
