Mi peremo ruke od svega: djeca nisu naša briga.
Vjerujem da smo svi od naših učitelja i profesora u osnovnoj i
srednjoj školi čuli jednu učestalu misao:
«Škola nije odgojna, već obrazovna institucija. Mi smo ovdje da vas
nešto naučimo, ne da vas odgojimo.»
Inače, svaki profesor koji kaže takvu glupost je loš profesor, bez
iznimke. Škola je po svojoj definiciji odgojno-obrazovna ustanova,
prvenstveno zbog vremena koje djeca provedu na nastavi u učenju
zadanoga gradiva iz kojega se nikako ne mogu izbaciti odgojni
segmenti.
Važno je naglasiti da tijekom djetinjstva, puberteta i adolescencije
(koja traje duže od samog puberteta), pa i kasnije, na formiranje
ličnosti utječe sve čemu smo izloženi. Od obitelji, škole,
prijatelja i šire okoline do masovnih medija, političkih odluka i
standarda života.
Upravo zbog toga škola odgaja. Problem je u tome što djelatnici te
iste škole često misle da je njihov posao samo prenijeti znanje. A
takvo znanje, bez višeslojnosti i dubljeg značenja je prazno znanje.
Iz iskustva znam koliko su česte uvrede na račun «roditeljskog odgoja»
u učionici. Onih istih roditelja koji možda rade po cijele dane i
nemaju više ni energije ni sredstava posvetiti se svome djetetu i
pružiti mu ono što bi trebali. Možda jednostavno ne znaju kako izaći
na kraj sa svojim malim tiraninom, možda su preplašeni naglom
promjenom načina života, možda bi voljeli da ih se educira u tom
pogledu.
Pošto roditelji često ne mogu ili ne znaju kako pozitivno
utjecati na svoje dijete, a škola to odbija uraditi (barem svjesno i
planirano), iz toga proizlazi kako nitko ne želi imati posla sa
odgojem. S obzirom na takvu situaciju, mislim da se ne bi trebali
čuditi na ono što se događa sa našim tinejdžerima. Pretjerana
agresija, međusobno zlostavljanje preko svih granica, nešto što bismo
mogli nazvati jedino zlim.
Osobno, smatram se pedagoškim optimistom: vjerujem da pravi odgoj može
od svakoga učiniti karakternog čovjeka. Isto tako, vjerujem da postoji
malen broj iznimaka i da nikada nije kasno: odgojiti (pa i
preodgojiti) se mogu i odrasle osobe.
U skladu sa takvim shvaćanjem, ono što nam se po školama događa nije
nemoguće zaustaviti. Teže će biti ostvariti potrebnu suradnju između
samih učenika, roditelja, pedagoga i profesora.
Sada bih htjela nastaviti sa sastavnicama odgoja:
1. tjelesni odgoj
2. moralni odgoj
3. intelektualni odgoj
4. estetski odgoj
Ovo je podjela koja se koristi još od antike. Svaka aktivnost,
događaj, iskustvo u sebi sadrži nešto od nabrojanoga. Obično je to
međusobno isprepleteno, na više razina kao primjerice,
istovremeni tjelesni i moralni odgoj unutar borilačkih vještina (što
ne znači da ne može doći i ne dolazi do intelektualnog i tjelesnog
odgoja). Ovo možda izgleda preapstraktno, ali ću razjasniti.
Jeste li kao mali igrali nogomet u ulici, visjeli po penjalicama u
parku ili se vozili biciklom sa prijateljima? To je tjelesni
odgoj, razvijanje osnovnih motoričkih sposobnosti, njihovo
unapređivanje i osiguravanje da dijete neće biti fizički zakržljalo.
Jesu li vam pričali priče koje su u sebi imale pouku, dijelili
savjete, kažnjavali i nagrađivali? To je moralni odgoj, time su
vam davali do znanja što je društveno prihvatljivo, što je normalno, a
što nije. Interpretacije ovoga su drugačije kod svake osobe, zato je
svatko od nas i drugačije odgojen.
Intelektualni odgoj je svaki oblik vježbanja i razvijanja
mentalnih vještina, to je onaj obrazovni dio škole za koji se misli da
je jedini. No, ne započinje sa školovanjem, već mnogo ranije no što
smo toga svjesni.
Na kraju dolazi estetski odgoj, koji se ne sastoji samo od
određivanja onoga što je lijepo i onoga što je ružno. Umjetnost kojoj
smo izloženi u nama razvija osjećaj empatije, želju za stvaranjem i
kreativnost. Dokazano je u nekim istraživanjima kako manje nasilja
ima u razredima u kojima je povećana količina satova umjetnosti ili
likovnoga.
Zamislimo se sada na trenutak i prisjetimo kakvim smo oblicima
umjetnosti izloženi na način da ne moramo otići u muzej, galeriju ili
knjižnicu da bismo mogli uživati u njima. Djeca ili tinejdžeri neće
htjeti sami od sebe poduzeti tako nešto ako im prethodno netko
umjetnost ne pokaže i ne učini da ona bude općeprihvaćena u određenoj
skupini vršnjaka.
Dakle, tu su reklamni panoi, televizijski ekran, narodnjaci… kako bi
tako nešto moglo ikoga odgojiti? Na televiziji postoji mnogo
dokumentarnih emisija, prijenosa koncerata i ostaloga, ali sve to
ponovo ovisi o volji i želji gledatelja. Isto vrijedi za internet.
I marketinške kompanije i urednici televizijskih programa i ostali
proizvođači pseudo kulturnih sadržaja peru ruke od svega. Ništa
nije njihova odgovornost. Nije ni naša. Ni roditeljska, ni učiteljska.
Uvijek je netko drugi odgovoran, ali tko?
Na kraju ću samo spomenuti ono što je, barem po mome mišljenju, nužno
potrebno da bi osobe čiju budućnost držimo u svojim rukama imale
pošteni start u životu:
1.razvijanje empatije – suosjećanja, sposobnosti da se stavimo
u «tuđe cipele», u «tuđu kožu» i tako vidimo kakve su posljedice naših
činova.
2.otuđenje svih ovisnosti – ovo se ne odnosi na alkohol,
cigarete i droge, u prvom redu mislim na dječju pretjeranu ovisnost o
pažnji, o televiziji, o slatkišima i uvijek novim igračkama. Kada ne
bi robovali takvim iskušenjima, kasnije ovisnosti ne bi bile toliko
učestale.
3.kritički stav – kritički (konstruktivan, koji analizira i
pronalazi nova rješenja) stav prema sebi, drugima i općenito, prema
svojoj okolini i sadržaju koji se preko škola i medija servira.
Nasilje u školama je problem. Čim postoje povrijeđeni i ozlijeđeni,
ne može biti drugačije. Ta pojava je rezultat nekih drugih pojava
u društvu koje djeluju jedna na drugu, kao što srušena domina za sobom
povlači sve ostale.
Prema tome, potrebno je zaustaviti onu dominu koja se prva ruši. ;)
Amata
|
