26.02.2007., ponedjeljak
Zlostavljanje ignoriranjem
 Ova prica je izmisljena i nije povezana sa stvarnim dogadajima i osobama, radi se samo o primjeru.. Ali ovakvim primjera mozete naci u stvarnosti jako puno...
Odmor je.Dečki i cure izlaze vanka,neki kupiti marendu,neki zapaliti ispred škole(ili u školskom wc-u),neki u obližnji kafić,a neki jednostavno sisti ispred škole i zezati se u dobrom društvu..Ali ne on.On sjedi u razredu,čita knjigu ili bulji u prazno.Cijeli odmor.Zna da nema s kim pričati ispred škole.Nije gladan.Ne puši.Kad netko uđe u razred uopće ga ni ne pogleda,ni pozdravi nego samo ode do svoje klupe i nešto tamo radi.Dečko uđe u razred.Slučajno je sjeo na njega jer je mislio da tamo nikog nema.To je smiješno i pomisliti.Sa svojih 2 metra visine teško ga je ne primjetiti. No,njega nitko ne vidi…
Ekipa ispred škole.Zvonilo je.Cijeli razred sjedi na klupama,a on među njima.Oni živo razgovaraju o nečemu,kako je Call of duty super igra,ne,Counterstrike je puno bolja.On kaže da je najbolja igra od svih Final Fantasy.Oni ga ni ne čuju,nego samo nastave o tome jeli bolje koristiti mitraljez ili poluautomatik dok igraš..
Nitko mu se nikad ne obraća.Nitko ga nikad ne primjećuje.Nitko ga nikad ne sluša.Za njih je on samo broj u imeniku.Ma,ni to.Stranica u dnevniku koja samo ispunjava prazan prostor.Za njih on ne znači ništa više od klupe u školi ili nekog prosjaka kojeg vidiš na ulici i samo odeš dalje,zgrožen. On je gotovo u pravom smislu riječi duh. Pokušava komunicirati,pokušava svratiti malo pažnje na sebe tako da se prepire s profesorima ili ne da nekom drugom da se zamjeni za mjesto u razredu.Pokušava,ali ne uspjeva. Shvatio je svoju ulogu u razredu,a ta je da bude neprimjetan i ne govori,jer ga ionako nitko neće saslušati.Shvatio je da je beznačajan i potpuno nevažan. Njegovo mišljenje nije važno,njegova djela se ne zamjećuju.. Zato se pogrbio kao narcis,dva metra visok izgleda kao Quasimodo iz Zvonara crkve Notre-Damm..
Zar će tako morati provesti cijeli svoj život?Kao duh koji se samo provlači svijetom neprimjetan i beznačajan? Gdje je tu smisao? Zašto da onda živi?Samo troši zrak bezveze. Samo je na putu drugima i smetnja..Uistinu,nema smisla ovako živjeti..
Smiješno je koliko zapravo ljudi kao on postoje..Ljudi su toliko okupirani sobom,toliko usredotočeni na sebe i svoje stvari,toliko gledaju tko je kul a tko ne,čije društvo će im koristiti da postanu popularniji..Cijeli njihov život je gluma i borba za status u društvu.Zaposleni sobom i svojim stvarima,niti ne primjećuju ljude koje to ne zanima,koji samo žele biti prihvaćeni,koji žele jednom u životu biti saslušani,koji bi željeli znati što ljudi misle o njihovim idejama,njihovim snovima,koji bi htjeli da se jednom u životu obrati pažnja upravo na njih..A kako će to postići?Nema načina..Mogli bi uzeti pištolj i natjerati ih da ih saslušaju jednom..Da..Nije to ni tako loše..To bi ih natjeralo da razmisle malo o svom ponašanju..A mogli bi uzeti taj pištolj i upotrijebiti ga na sebi..Tako je užasno biti sam..Tako prokleto sam..Nigdje nikoga..Nitko tko će im pomoći kad su tužni,jer nikoga ne zanima..Nijednog prijatelja..Zašto živjeti..?
Što želim reći ovime?Fizička i verbalna maltretiranja su upravo grozna. Uništavaju čovjekov život i psihu. To je istina,ali ponekad upravo obrnutim načinom može se učiti puno veća šteta. Znači, ne govorenjem odvratnih stvari i ne mlaćenjem, nego baš izbjegavanjem i ignoriranjem neke osobe. Čovjek je društveno biće i ne zna biti sam. Potpuna izolacija od društva može upropastiti osobu.Kao prvo,može ga učiniti potpuno povučenim,osobom koja se boji govoriti u društvu,stvaraju se fobije od društva i ta osoba će vjerojatno cijeli svoj život provesti upravo kao dečko iz ove priče,kao duh koji se ni na koji način ne ističe i nitko ga ne primjećuje.Nitko na njega neće misliti,a kad ode,otići će potpuno neprimjetno.. A može se dogoditi nešto drugo : takvi ljudi postanu previše željni pažnje pa su skloni svakakvim očajničkim mjerama samo da privuku tuđu pažnju,da i njih netko pogleda jednom u životu. Zato se znaju događati pucnjave po školama, bilo je situacija kad bi takvi ljudi uzeli cijeli razred kao taoce u školi,a može dovesti i do samodestruktivnih mjera kao pokušaji samoubojstva..
Zato,kad vidite nekoga da je povučen,da se libi govoriti u društvu,da se drži postrani,pomozite mu,obratite se toj osobi,pokušajte razgovarati s njom,učinite da se ne osjeća samom,natjerati ga/ju na neke aktivnosti u školi i podržavati ga/ju u društvu,rečenicama tipa npr "evo ljudi, x.y. misli tako i tako» ili "neka vam taj i taj ispriča što je učinio/vidio"..I izoliranje je također zlostavljanje,nemojte to dopustiti! Svakome treba prijatelj,a tko će to biti ako ne vi??Kad ako ne sad?
always outnumbered
|
- 23:18 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
23.02.2007., petak
Bilo je teško, i još je, ali ne toliko...
Nisam sama u ovome.Sad to znam.Bilo je vrijeme kad sam mislila da sam jedina,da me nitko ne razumije,ali to je bilo davno,davno..
Uvijek sam bila veselo i pričljivo dijete. Ljudima je bilo neshvatljivo kako netko mojih godina uopće može toliko govoriti.. A govorila sam što god mi je palo na pamet, svaku glupost, nasmijavala odrasle svojim balinima i brzo stjecala prijatelje među vršnjacima. Ili sam bar ja mislila da su mi prijatelji. Jedan od tih mojih "prijatelja" je bio i ovaj čovjek o kojem sad pišem. Čovjek kojeg danas mrzim. Nikad nisam mrzila, nikad nisam bila neprijateljski raspoložena prema ikome, mrzila sam samu mržnju, ali on je iznad svakog slučaja. Iznad svih mojih standarda. Upropastio mi je život na 6 godina. Učinio me strašljivim duhom i depresivnom. No idemo polako. Ipak, moram objasniti što se događalo prije da bi objasnila što je bilo poslije.
Prvih 4 razreda osnovne škole su bili savršeni. Imala sam hrpetinu prijatelja, vodila radijsku emisiju, bila popularna u školi i u gradu, poznata kao brbljavica u razredu, odlikašica koju je učitelj obožavao... Sve super. Taj dečko, nazvat ću ga Mirko (iako se tako ne zove), je bio dečko s kojim sam sjedila u razredu i svaki dan bi nas opominjali zbog pričanja. S njim sam se stalno zezala, igrala poslije škole, mislila sam da mi je najbolji prijatelj. No,nisam primjetila tu promjenu. To vrijeme kad se moj prijatelj pretvorio u zlobnog genija, čovjeka koji me maltretirao idućih 7 godina.
Mirko je napravio leksikon (znate one gluposti koje se ispunjavaju kao mala djeca), i nije mi ga dao da ga ispunim. Nema veze, ja ću ga sama uzeti iz torbe, nije bed. I uzmem ja njega i ispunim. Primjetio je. Naljutio se. I tako je sve počelo. Taj dan sam letila niz stepenice ispred škole (dosta dugačke) i dobila nogom u trbuh. Plačući sam došla doma i sve rekla mami, koja je to rekla mom razredniku. On je Mirka pozvao, izrefulao ga i kaznio. Pametni Mirko se zato dosjetio nečeg puno fizički bezbolnijeg i psihički puno štetnijeg. Pošto sam živila u stanu bez vode, a imala sam taj problem zbog kojeg sam ispuštala jak miris dok se znojim, to mi je bio veliki problem. Mirko je to primjetio, i smislio plan. Vidite, ovo nije bilo puko zafrkavanje, koje je došlo tek tako, ovo je bio dugo promišljan i razrađen inteligentan plan. Taman su u to vrijeme bili u điru pokemoni, i tako me je dragi Mirko prozvao Kofingom. Znate tko je Kofing, onaj koji baca otrovne plinove i ubija svojim mirisom. Da je to bio samo on, ne bi bilo tako strašno, ali on, inteligentan kakav je, i s groznim razredom kakav je to bio, ubrzo je cijeli razred nagovorio da me tako zovu, a oni cijelu školu. I tako sam postala poznata u školi kao Kofing, Weezing, Smrad ili Kofinjara. Kako god hoćete. Nisam mogla proći dva metra u školi, pa i u kvartu a da ne čujem "Bjeežiii!!Evo Smrada!!Ajme majko,bježite!".. To nije bilo samo nazivanje imenima. Ponašali su se prema meni kao prema gubavcu. Doslovce me nisu htjeli ni dotaknuti.
"Ajme,dotaknuo sam Kofinga,sad se moran oprati!Bljak!" Čak su se izazivali da me dotaknu, a nitko ne bi htio. Kad bi prolazili pored mene namjerno bi zadržali dah, da ne bi udahnuli isti zrak koji ja udišem. Nitko se nije htio družiti sa mnom jer bi onda i te zafrkavali, govorili da su jadni jer se druže sa Kofinjarom...
Bilo je grozno.. Naprosto odvratno.. Svaki dan sam dolazila kući plačući, nisam pričala ni sa kim, postala sam mučaljiva, imala sam lošije ocjene.. Molila sam ih da prestanu, da su grozni, da mi je dosta, ali oni su se samo smijali na to i nastavili. Nisam to više mogla podnijeti. Bojala sam se uopće dirati ljude, što će mi ostati još godinama u navici.. Bojala sam govoriti slobodno, da me ne bi ušutkali i rekli "muči kofing, tko je tebe što pitao".. Bilo mi je tako grozno, a moj razrednik nije znao što učiniti.. Htjela sam se premjestiti u drugu školu,bila sam luda više.. No u zadnji tren sam ostala u ovom razredu i školi, nadajući se da će kraj osmog razreda doći što prije.. I tako je prošlo prve 4 godine tuge i patnje.
Molila sam Boga da Mirko ne ide u moju srednju. Moje molbe nisu bile uslišane. Zamolila sam pedagoginju i ona nas je smjestila u različite razrede. Zadarski mioc je mala škola, ima 4 razreda u generaciji, dva matematička i dva opća. Ja i on smo matematička. Malo nas je, tako da se svi znamo. Kad sam saznala da će ići u istu srednju, zamolila sam ga, preklinjala da ne radi istu stvar i ovdje, na što je on rekao da neće.Ja sam mu budala vjerovala.. Nakon svega, ja sam mu vjerovala.. No, nije održao obećanje.
Evo, sad sam četvrti razred srednje i još nije prestao. Još uvijek moram prolaziti hodnikom i gledati učenike njegovog razreda (hvala bogu,sad je problem samo s njegovim razredom, moj razred zna za to ali se pravi kao da ne zna..) kako bježe od mene kao od kuge i deru se "Koofing!".. I dalje prolazim starim kvartom i slušam deranja za sobom.. I dalje ponekad mislim kako ne mogu više, kako ću jednog dana jednog od njih zviznuti ili čak i ubiti. Po dolasku u srednju bila sam mučaljiva, tiha, nesigurna u sebe, doslovce sam se bojala dirati ljude, pa su oni mislili zbog toga da sam malo čudna, bojala sam govoriti slobodno u razredu, i zbog njega sam se bojala muškog spola općenito, jer sam naučila da me dečki samo vrijeđaju i tuku a ne da se ponašaju pristojno prema meni.. Ali.. Upoznala sam nove ljude, shvatila da postoje i dobri ljudi, da život može biti lijep i unatoč tome, da su oni kreteni samo manjina, hrpa nezrele djece koja nemaju što raditi pa mene sprdaju.. Imam ljude koji me vole, ljudi koji su mi podrška i koji znaju za moje probleme i unatoč njih me vole, ljudi koji su me naučili vjerovati.. Ponovno sam stekla reputaciju velike brbljavice i vesele i drage osobe.. No vjerujem da sam ja još dobro prošla i da sam jedna od sretnih..
To što ljudi rade drugima može ih upropastiti za cijeli život. Za vas koji ste to proživjeli, znajte da može biti bolje, možda ne sad ali hoće, da nisu svi ljudi takvi, da postoji dobrota i ljubav na ovom svijetu.. Za vas koji stojite postrani, nemojte! Poduzmite nešto, spasite tu osobu od emocionalnog i psihičkog uništenja, vjerujte da se isplati...
always outnumbered
|
- 15:55 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
21.02.2007., srijeda
Boli me lažno prijateljstvo
Ovo je jedna priča iz komentara, anonimno objavljena, koju sam odlučio pretvoriti u post da bi više ljudi vidjelo ovo. Pomoći možete kojim dobrim savjetom.
Nije da mi se svi rugaju ili takvo nešto ali doživljavam neki oblik psihičkog maltretiranja već dugo...
Imam jednu prijateljicu koja je obično dobra ali kad je pukne i kad joj dođe namjerno me ismijava pred svima. Glupača, mrzim je i nekad joj se jedva suprostavim, ali ja stvarno ne znam više kako. Ako joj odbrusim još više me izaziva i nema smisla. Najgore je to što je ne mogu izbjegavati jer ide sa mnom u razred i družimo se u istom društvu. Ja ne znam šta da više radim jer ona je ponekad nepodnošljiva i njene riječi me vrijeđaju. Npr., kada obučem neku majicu ona se namjerno dere pred cijelim razredom i govori kako je ružna i debilna, kako je očajna, naglašava mi ime i to pred svima, namjerno. I ne samo to. Kada idemo trgom namjerno se dere pred dečkima koji prolaze da gledam pokemone (što je jedna obična glupasta laž!) samo da bi ona ispala faca. Inače je jako popularna jer trenira nešto i zna svakoga. I to što živimo u malenom gradu. Ja nisam sramežljiva osoba ali nisam ni otvorena, fali mi ponekad snage da se nečemu oduprem ali ja to jednostavno ne mogu. Samo ispada na gore. Drugi ne mogu protiv nje i većina se zajedno s njom smije meni. Ne shvaćam kako može biti tako j..no dvolična. Kada idemo u grad sve fino, imaš li za poruku i onda dođe tako... Ja bi je ubila golim rukama nekad!!! Zanimljivo je to što samo mene tako provocira što me užasno živcira, ja sam joj žrtva jer sam pomalo osjetljiva osoba i kada vidi da me može izazivati ne prestaje! Ne znam kako da se ponašam. Da joj uzvratim još je gora. Da prijavim? Kome? Pa ispala bi još veća glupača. Da se pravim glupa? Nema šanse...Ostale prijateljice iz društva "ne vide"ništa. Ako imate neki savjet dobro bi došao... hvala vam svima
(autorica anonimna)
|
- 08:32 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
16.02.2007., petak
Poznate ličnosti - žrtve bullyinga
Amy Studt #
Engleska pjevačica iz Bournemoutha, rođena u Londonu 22. 4. 1986, koja je u Engleskoj je često uspoređivana s Avril Lavigne bila je zlostavljana u školi još prije nego što je postala poznata. Za magazin Bliss je izjavila: Kad sam imala otprilike 13, bila sam konstantno zlostavljana u mom internatu u Bournemouthu. Cure bi mi dovikivale grozne uvrede u mom domu – sve do točke kad bi se sklupčala u kutu jecajući. Nazivale su me "tužnim usamljenikom" ili "anoreksičnim štrumfom". Nisam imala poremećaj u prehrani, ali sam prirodno mršava i one su znale da sam iskompleksirana time. Zlostavljanje me je dovelo do depresije. Depresija je dovela do kroničnog sindroma umora i Amy se nije mogla skoncentrirati na školu. Učenici i svi ostali uključujući i profesore su mislili da je lijena. Stres je izazvao glavobolje zbog oticanja mozga i bilo je potrebno nekoliko mjeseci da dobiju dijagnozu. Sa dvanaest godina, obolila je od osteomijelitisa(teska bolest kostiju), pa je ostala vezana za krevet.
Zlostavljanje u ranom pubertetu ju je navelo na samoozljeđivanje.
˝Zbog stresa sam znala biti danima u krevetu no zlostavljanje nije prestajalo.
Sjećam se dana kad je zlostavljanje postalo neizdrživo. Otišla sam u zahod, uzela škare i porezala se. Htjela sam zamijeniti jednu vrstu boli drugom, mislila sam da će fizička bol biti podnošljivija od psihičke. Kad sam se porezala barem sam mogla vidjeti zbog čega me boli. Od tada sam se uvijek rezala kad god bi me počeli vrijeđati.
...
Sada, znam da samoozlijeđivanje beskorisno i da ne pomaže. Ako vas maltretiraju u školi, razgovarajte s nekim kome vjerujete. Nemojte se ozljeđivati jer nije vrijedno toga. Popričajte s nekim jer, ako to držite u sebi, samo postaje još gore. Vjerujte mi... Znam..."
Izvor...
Bill Clinton #
Poznati (sada bivši) američki predsjednik kao dječak borio se s problemom prekomjerne težine, pa su ga u školi zadirkivali zbog toga. No, on nije dopuštao da ga previše dirne to zadirkivanje. Više...
Chris Rock #
Poznati glumac i komičar bio je maltretiran u školi zbog boje kože. Njegovi roditelji, koji su se brinuli zbog loše reputacije susjednih škola, poslali su ga u gotovo potpuno bijelu srednju školu, koja je bila poznata po lošim rasnim odnosima. U jednom intervjuu rekao je: "Tukli su me otprilike svakog dana... Cipelarili i svašta." Više...
Eva Longoria #
Ovu atraktivnu glumicu kao tinejđericu su zadirkivali da je ružna! Zvali su je nadimkom "Pieta Fea", što na španjolski znači "tamna ružna". No, svatko ce potvrditi da joj ovakav nadimak vise definitivno ne pristaje... Više...
Harrison Ford #
Poznati glumac i priznati ekolog u srednjoj školi bio je povučen i usamljen. Zbog toga su ga uzeli na zub, čak mu je dodijeljena i titula "dječaka koji će najmanje vjerojatno uspjeti u životu." (hm-hm). Znači, nisu mu predviđali neku blistavu karijeru... Ford je u tišini podnosio zadirkivanje i vrijeđanje ostalih sve dok jednog dana nije pukao i istukao vođu tih nasilnika. Više...
Janis Joplin #
Janis Lyn Joplin rodila se 19. siječnja 1943. godine u bolnici St. Mary Hospital u gradu Port Arthur u američkoj državi Texas. Njezini roditelji bili su Seth Ward Joplin i Dorothy Bonita East, koji su nakon Janis imali još dvoje djece, Janisinog brata Michaela i sestru Lauru. No za razliku od svog brata i sestre, Janis je bila povučena djevojčica i nije se voljela igrati s djecom iz susjedstva.. Imala je sretno djetinjstvo, no tinejdžersko razdoblje joj i nije bilo tako bajno. Nije bila jedna od 'glavnih ljepotica' u srednjoj školi, pa je zbog toga bila odbačena od društva. A kako je Port Arthur tada bilo mjesto sa samo jednom srednjom školom, onaj tko je bio odbačen od srednjoškolskih kolega, bio je odbačen od cijeloga grada. Utjehu je stoga našla u glazbi i već sa 17 godina je započela svoju glazbenu karijeru... Više...
Kate Winslet #
Kate Elizabeth Winslet, sada jedna od najslavnijih i najuspješnijih engleskih glumica rođena je 5.8.1975. u Berkshireu. U jednom intervjuu, i sama govori o bullyingu kojeg je u školi bila žrtva.
"Postala sam sramežljiva jer sam patila od prekomjere tezine i, sa 16 godina, zvali su me "Blubber" (u engleskom, uvredljivi naziv za nekog ogromne, pretjerane tezine - inace naziv za kitovu mast). Bilo je to patetično i djetinjasto, ali djevojke su tako zlobne. To je trajalo oko dvije godine. Na kraju, razgovarala sam sa svojom majkom, a ona se obratila nadređenima. Riješili su situaciju bez otkrivanja mog identinteta. Mislim da je to jako važno u današnjim slučajevima bullyinga."
Izvor...
Shirley Manson #
Shirley je škotska glazbenica, glavni vokal banda Garbage
Shirley is a Scottish musician, the lead vocalist of the band Garbage. Njen otac je genetičar a majka bivša pjevačica. U školi, redovito je bila maltretirana, što ju je dovelo do duboke depresije, te se i ozljeđivala. Djeca su je zadirkivala zbog njenog izgleda (npr. njene crvene kose). Ponekad, iz škole bi se vraćala krvava i puna modrica zbog fizičkog maltretiranja vršnjaka. Više...
Steven Spielberg #
Kao tinejđera, ovog planetarno poznatog redatelja su djeca "uhvatila na zub" jer je bio židov. Sumnja se i da im je smetalo to što je pokazivao simptome Aspergerovog sindroma (slicno autizmu). Jedan od simptoma ovog poremecaja je nedostatak socijalnih vjestina.
I sam redatelj je vrijeme koje je provodio tamo nazvao "paklom na Zemlji"... Više...
Tessa Sanderson #
Olimpijska pobjednica u bacanju koplja progovorila je o bullyingu na bazi rasne podjele u svom školskom životu: "Postojao je jedan dječak kojeg smo zvali školskim pijetlom, koji je šefovao svima, maltretirao ostale. Rasno nasilje je bilo tipa nečeg ovakvog: "Hej, crnčugo (nigger - inače, pogotovo u americi jako uvredljiv izraz)! Tebi govorim, crnko(blacky)."
Dečki su me zvali nazivima poput "coon"(doslovno rakun, u engleskom vrlo uvredljiv izraz za crnca) ili "golliwog" (groteskna uvredljiva krpena lutka crnog lica i odjeće svijetlih boja, sada se rijetko proizvode, i sam pojam je uvredljiv crncima). Tih dana, golliwogs su bile na staklenkama marmelade, a mi, crna djeca, mrzili smo ih."
Izvor
Tyra Banks #
Poznata crnkinja, supermodel, unatoč svom dobrom izgledu modela i uspjehu u svojim nastojanjima, bila je zlostavljana u školi kao tinejđer! Tyru su "uhvatili na zub" jer je bila visoka i mršava. U jednom intervjuu, Tyra je rekla: "Ljudi su me zvali "žarulja", "maslina", "petoglava", jer je moje čelo bilo tako veliko. U "Immaculate Heart High School" u Los Angelesu, Tyru su zadirkivali da je poput štapa. Više...
Winona Ryder #
Ova poznata glumica je bila žrtva bullyinga još u ranom djetinjstvu. S 10 godina, njena obitelj se preselila u Kaliforniju. Tijekom prvog tjedna škole, zlostavljala ju je grupa djece koja ju je zamjenila za "feminiziranog, mršavog dječaka". Do ostatka godine, Winona se školovala kod kuće upravo zbog toga. Više...
Čemu ovaj post? Što mislite, koju poruku vam odašilju ovi primjeri? I zvijezde su ipak samo ljudi, sa svojim slabostima, i mnogo njih je imalo problema u djetinjstvu. Žrtve bullyinga ne moramo biti samo mi, obični ljudi. To može biti bilo tko, dovoljna je nekakva razlika. Ali, realno pogledajmo gdje su završili ovi ljudi, od kojih su neki u djetinjstvu zaista proživljavali pakao... Hollywoodski glumci, redatelji, poznati sportaši, pjevači i glazbenici, pa čak i jedan predsjednik... O njihovom sadašnjem životu moglo bi se puno toga reći. Ali, jesu li oni uspješni, gledano iz kuta današnjeg društva? Jesu li ostvarili karijeru, bez obzira na prošlost? Svi moramo priznati da je to tako, što god mi mislili o bogatstvu i slavi... A zapitajte se malo što je s ovim zlostavljačima? Gdje su sad ta djeca koja su ih maltretirala? Što rade? Koliko zarađuju? Jesu li uopće još živi?
Bullying je nešto što se može proživjeti. Ovo su bili pravi primjeri toga. Samoubojstvo nikad nije rješenje, koliko god teška se situacija činila... Vi sami stvarate svoj uspjeh, baš kao što su i ovi ljudi učinili. Izborili su svoj put, oduprli su se prošlosti!
U realizaciji posta surađivali su:
the who
finding myself
the crystal ship
|
- 12:04 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
11.02.2007., nedjelja
Moja prijateljica...
Što se tiče Lune, zaprimio sam vijest da joj je bolje, a sad... Detalji mi, nažalost, nisu poznati, ali nadam se da sve ovo nije bilo uzalud, možda su roditelji poslušali neki od savjeta, a pogotovo mi je bilo drago čuti da je bolje... Valjda su napravili nešto.. Bude li još vijesti, saznati ćete..
Ovaj put objavljujem jednu priču (anonimno, po želji pošiljatelja) koja je poslana na mail urednistva.
Ponekad, tj. skoro pa uvijek, rijeci bole i peku vise od udaraca... Dusevna bol, to je ono
najgore... A ona je sutjela, i trpjela... Jako dugo... I mislim i znam, da to radi i dalje... Ne
znam kako da nazovem te zlostavljace, pa cu ih zvati jednostavno ''oni''. Jer vise ih je... Cijeli razred moglo bi se reci...
Od samog pocetka su je izabrali. Tesko je reci zasto... Ali to se svugdje dogada, jednostavno na
neki nacin ''odaberu'' zrtvu... I onda je ona predmet ismijavanja... Onda je ona ono nesto sto treba popljuvati da budes faca. Moras je konstantno ismijavati, pricati lose o njoj, moras je okriviti za sve, spominjati njeno ime u svim situacijama u kojima bi je mogao poniziti. U pocetku, dok je jos nisam poznavala, nisam imala o njoj nikakvo misljenje.
Sve ti je novo i moras se prilagoditi... A oni su tako pricali... Vrlo sam rano naucila da nikad ne smijes slusati sto ti drugi govore o nekome, moras se sam uvjeriti da li je to istina...
Moram priznati da su me cesto ti glasovi odvlacili, i da sam je i ja mozda par puta uvrijedila.
Sad, kad se prisjecam tih dana, zelim se sakriti negdje daleko, da ne vidim sama sebe... Kako sam mogla
biti tako glupa... Medutim, nakon nekog vremena, tocnije, malo vise vremena, otkrila sam u njoj
najiskreniju osobu koju sam ikad upoznala... Otkrila sam u njoj toliko pozitivnih vrijednosti, da bi
se ''oni'', kad bi ih spoznali, toliko zasramili jer oni nemaju ni mrvicu toga u sebi. To su ljudi
bez imalo ljudskosti u sebi... Ja zapravo nikad nisam ni shvacala koliko nju to boli jer se drzala
kao da je jaka i da sve moze podnijeti, sve do jednog dana... Nasle smo se u prilici kad smo malo
popile nekog vina eeehehe...
Onda su poceli razgovori, i ne znam vise kako je doslo do toga... Ali... Nikad nisam vidjela toliku
patnju u necijim ocima... Toliko boli i bespomocnosti... Pricala mi je koliko je propatila kroz ove
tri i pol godine... Plakala je doma, a u skoli se pravila jaka... Dobro joj je islo. Drago mi je da
je uspjela pokazati im ''da je ne boli''... Dobro je glumila, pa sam i ja tako mislila... Ali tog
dana... Bilo mi je tako tesko, pa sam plakala skupa s njom... Sjetila sam se tada svih trenutaka i
svega sto je morala slusati i trenutaka kad se pitala zar je u njoj problem, zar je ona tako ruzna,
tako glupa da je ne vole... Ne mogu se zamisliti u njenoj situaciji, jer nisam to dozivjela, iako ni
mene bas ne vole, pa ni ja njih, i ne znam zasto, ali mislim da nemaju hrabrosti vrsiti na mene
takvo sto... Mozda sam jednostavno ojacala nakon svog djetinjstva... No to je vec druga tema...
Nakon tog dana, osjecala sam se tako jadno i smatrala sam se krivom jer nisam prije shvatila koliko
ona pati. Ali to se vise ne moze promijeniti, kao ni sve sto njoj ostaje u sjecanju, to se ne moze
izbrisati. Ostat ce zauvijek skriveno u njoj. ''Oni'' nisu ni svjesni koliko su boli nanijeli njoj
koja to nimalo nije zasluzila.. Ja se sada smatram njenom zastitnicom, zelim joj pomoci da prebrodi
sve... Branim je na svakom koraku... I osjecam se sjajno... Zato ovom pricom zelim svima poruciti da
paze sto govore o drugima.... Ponekad vrijedamo ljude, i to jako a da toga nismo ni svjesni... Kad
shvatimo neke stvari, vec je kasno... Netko je povrijeden... I to se vise ne moze popraviti...
Nemojte biti gluhi kad cujete nesto slicno, ne zatvarajte oci pred istinom... Osjecat cete se bolje
kad shvatite da ste nekome pomogli...
Anonimna blogerica
|
- 18:22 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
03.02.2007., subota
Novosti o Luni...
Situacija, nažalost, nije još nimalo bolja.
U razgovoru, Fade Angellica mi je ovo prenijela...
Lunu su opet udarili u trbuh i povraćala je cijeli taj dan.
Neki dan su ju zavezali za stolicu selotejpom i zalijepili joj usta.
Profesorica je samo priprijetila onima koji su to napravili da će zvati roditelje.
Za ove užasne novosti i sam sam saznao upravo sada... Što učiniti?
Marina, Lunina sestra, ostavila je i sama komentar na ovom blogu. Za one koji ga nisu vidjeli, prenosim ga.
Ja sam Lunina sestra i hvala svima koji su ostavili svoje komentare na ovom blogu.
Nadam se da znate da mi je veoma teško jer Luna mi je sestra, moja krv i meso i preko nekih stvari ne mogu više prelaziti. Još ne znam što ću napraviti ali zasigurno ću poslušati neke od vaših savjeta i razgovarati još malo s roditeljima.
P.S.
Hvala slashu007 na tako odličnom komentaru, a i svima ostalima. Meni to puno znači u ovakvim trenutcima. HVALA !!!!!!!!!!!!!!!! ("Marina" 03.02.2007. 13:28)
Inače čujem da postoji mogućnost da ipak cijela stvar izađe u novinama... Kao krajnja opcija. A zamislite kako ovakva situacija djeluje na čitavu obitelj... Živčanost, brige, nemoć... Mislim da oni sada proživljavaju pravi pakao... Što drugo reći.. Jednostavno, ostajem bez teksta pred ovakvim slučajevima. Pogađa me, duboko me pogađa što se takve stvari mogu dogoditi, što djeca mogu biti takva. I vi to nazovite "slatkim nevinašcima"... Eto, to je drugo lice vaše djece... To je ono što mogu postati...
A što učiniti? Marina će prenijeti svojim roditeljima sve vaše savjete..
Izvještavati ćemo vas o razvoju događaja...
A i ja vam zahvaljujem od srca na njima. Hvala vam svima... Ako imate još nešto, slobodno recite, svaka pomoć je dobrodošla...
|
- 23:38 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
