28.01.2007., nedjelja
Fizičko i psihičko zlostavljanje u prvom razredu osnovne škole...
(za ime djevojčice uzeti ću Luna, a njene sestre, od koje sam sve čula... i više no što ću ovdje napisati... Marina.)
Zlostavljanje je teško, kada se događa među starijom djecom... A što kada se to zlostavljanje događa među najmlađom djecom... Među djecom u prvom razredu osnovne škole... Znamo svi kako okrutna djeca znaju biti u zafrkavanjima...
Ali kada to zlostavljanje postane pravo zlostavljanje... psihičko i fizičko...
Ovo je samo slučaj iz ISTE škole u koju ide Luna... Ova priča nije 100% provjerena, to sam čula, i stvarno...
Ovako mi je to ispričala jedna osoba:
Curici je mama poginula, umrla od raka čak mislim, i imala je samo tatu. Trebali su u školi nacrtat svoju obitelj i ona je nacrtala ipak mamu. Jedan poremećeni klinac ju je zadirkivao da ona nema mamu simo tamo. I dok je on sjedio na stepenicama, ona ga je s leđa šutnula nogom i pao je. Oboje su završili kod ravnatelja. Ona je dobila ukor.
Vraćam se na moju priču.
Luna je živahno i znatiželjno dijete. No nema društva svojih vršnjaka, kako živi na selu i sve to... I tako kada neka od Marininih prijateljica dođe, ona se želi igrati s njima i sve to. Ja sam, u početku, mislila da je ona pomalo zločesta i dosadna, jer nikada nije ostavljala Marinu i mene same, nismo baš mogle razgovarati... No kasnije sam shvatila da je Luna samo jako znatiželjna, i fali joj društvo.
No Lunu njezini vršnjaci ne prihvaćaju, jer se nije nikada družila s njima. Oni su, većina, susjedi, a ona je daleko. Oni imaju društvo, imaju se s kime igrati-ona nema. I zato je drugačija. A djeca ne prihvaćaju razlike.
Lunu u školi (i na putu u školu) zlostavljaju, i fizički, i psihički...
Ovo su samo dva konkretna slučaja. Jedan fizičkog i psihičkog, i jedan samo psihičkog zlostavljanja.
Prvi slučaj
Lunu je neki dječak u školi, iz tko zna kojeg razloga (čak mislim da su mi rekli da nije ni bilo razloga) udario šakom dva puta u trbuh. Sada, razmislite malo, ona je djevojčica. I nju je to jako boljelo, a znate i sami da se lako pomrda nešto, i da ona kasnije može imati problema radi toga... zdravstvenih mislim...
On je malo kasnije trčao po hodniku ili izvan škole, nisam sigurna, i ona mu je podmetnula nogu (što su, usput, njoj puno puta radili), i dečko je pao. I razbio si zub. Naravno, odmah se digla strka i panika. Svi su se strčali oko njega, ovo ono, i svi su vikali na Lunu. Kako se Luna osjećala kada ju je on udario? Je li nju nešto boljelo, je li ona imala razloga to učiniti... nitko nije mario.
Drugi slučaj
Ne znam točno što je bilo... ali otprilike.
Luna je bila ujutro u školi, a Marina poslijepodne. Marina se spremala u školu, kada joj je zvonio Mobitel. Zvala je Irena (nazvat ćemo ju tako), Lunina vršnjakinja, da je Luna na stanici udarila nekog dečka. Marina se zabrinula. Čak da i je udarila nekoga, bojali su se da nju ne istuku, kada se udruže. Nastala je cijela strka, zivkanje i slično. Da bi se navečer toga dana ispostavilo, Irena je nazvala, da Luna nije apsolutno ništa napravila. Ali roditelji su se ljutili na nju, jer nisu mogli znati da svi ostali lažu.
Ovo su, ponavljam, samo dva slučaja. A koliko ih ima...
Ima ih mnogo...
Zlostavljač i žrtva se izjednačuju. To svi znamo, neki iz osobnog iskustva, neki iz priča...
Kada se nekoga zlostavlja, uvijek postoji "razlog" tog zlostavljanja. Uvijek se žrtvi nalazi neka mana (sada ne govorim o zlostavljačevim razlozima, nego o razlozima koje škola nalazi). Zlostavljače se skoro nikada ne kažnjava...
Roditelji su sada ozbiljno zabrinuti zbog Lune. Boje se kako će s njom dalje. Kako će ona reagirati kasnije? Kako će se ona snalaziti dalje u životu? Luna se boji braniti, jer je njih više. A i gore imate primjer što se dogodilo. Vi ćete sada reći pa to nije ni rješenje. No roditelji su mnogo toga pokušali.
Obraćanje školi nije imalo učinka, nisu napravili ništa
Razgovor s roditeljima druge djece također skoro da nije imao učinka. Jer roditelji su uvijek na strani svoje djece, i ne žele prihvatiti činjenicu da njihova djeca nisu mali anđeli.
Marina mi je rekla da je nešto čak i s policijom bilo, ali ni to nije postiglo učinak.
Zlostavljanje se nastavilo, i sve je gore i gore.
Kada se to zlostavljanje događa u srednjim školama, ili kasnije u osnovnoj, ima ogroman utjecaj na psihu. Žrtve se povlače u sebe, imaju osjećaj manje vrijednosti. Boje se svega, boje se da nisu dovoljno dobri... A što će biti s Lunom, koja to mora prolaziti od ranog djetinjstva? Kada bi život trebao biti igra? Koliko će to nju promijeniti? Koliko će to loš utjecaj imati na nju?
Molim vas za savjet Luninim roditeljima, jer oni stvarno više ne znaju što učiniti. Prebacivanje u drugu školu nije rješenje, jer je škola ovako i onako dosta daleko, a Luna mora sama u školu jer roditelji rade, a čak i da ne, ne mogu je voziti u školu (a ima nekih 4-5km) do škole, a autobus je skup da bi ju pratili. Luna ima besplatnu učeničku kartu.
Napišite mi ako imate ikakvu ideju što da roditelji naprave, i kako da pomognu Luni?
Hvala vam, i od mene, kojoj je mala Luna jako draga, i od Marine na svakoj pomoći koju možete dati!
Voljela bih prozvati školu sada, ali zamoljena sam da to ne učinim. Marina mi je rekla da kažem samo da se to događa u jednoj od "BOLJIH" Karlovačkih osnovnih škola.
Fade Angellica
|
- 12:04 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
22.01.2007., ponedjeljak
Zlostavljači u školi
 Na blogu Arhangel mozete pronaci izniman, vrlo zanimljiv i edukativan post o situaciji u jednoj trogirskoj osnovnoj školi gdje je došlo do napete situacije kada su roditelji učenika drugog razreda odbili svoju dječicu poslati na nastavu. Razlog njihovom postupku bilo je ponašanje jednog školarca koji je djecu u tom razredu zlostavljao tukući ih, čupajući ih za kosu, bacajući im knjige, kidajući im bilježnice, smetajući nastavu dernjavom, pljuvanjem i psovkama upućenim učiteljici. Ta sitaucija bila je nepodnošljiva čak i kada je pored dječaka s očitim poremećajem u ponašanju bio zadužen sjediti mladić na civilnom odsluženju vojnog roka. Roditelji djece iz tog razreda nisu imali drugog izbora nego odbiti poslati svoju djecu u školu gdje bi i dalje bila izložena neprestanom teroriziranju od strane spomenutog dječaka.
No, dječak koji u trogirskoj školi uzrokuje probleme u cijelom slučaju zapravo nije kriv. Iz tko zna kojih razloga, u čemu su ulogu vjerojatno imali obiteljski i možda čak školski odnosi, dijete pati od poremećaja ponašanja. Škola u Trogiru u koje je upisano to dijete, kako se kasnije pokazalo, uopće nije zatražila dokumentaciju o djetetovom psiho-fizičkom zdravlju u trenutku kad je prebačeno iz Čakovca, gdje je do tada živjelo, u Trogir. Za cijelu ovu situaciju autor posta optužuje školu i školski sustav te profesore koji zatvaraju oči pred ovakvim slučajevima - ili u nekim slučajevima čak i sami vrše nasilje nad učenicima. Nastavnik koji je završio neki tečaj zakivanja čavala u "socijalističkom samoupravljanju" i na osnovu toga predavao tehnički, godinama je tukao učenike. Drugi ih je udarao po glavama i povlačio ih za kosu, vrijeđajući djevojke na spolnoj osnovi… U istoj školi zlostavljači među učenicima bili su zaštićeniji od ugroženih životinja jer su im tate imali novaca i veza. Takvi zlostavljači, za razliku od djeteta iz trogirskog slučaja, nisu patili od poremećaja ponašanja, nego su to činili zbog neodgoja i puke obijesti.
Pročitajte cijeli post...
Što učiniti kad se nađemo pred ovakvom pričom, pred ovakvom situacijom? Naravno, od pukog optuživanja ne može se ništa. No, po mom mišljenju, roditelji koji su odbili i dalje slati svoju djecu u tu školu, učinili su najbolje što su mogli. Spriječili su daljnje maltretiranje, pod svaku cijenu. I, upravo zbog tako odlučnog i radikalnog postupka, cijeli slučaj završio je u medijima. Problem je u tome što ta škola nije jedina. Možemo li uopće reći da u Hrvatskoj postoji jedna jedina javna osnovna škola u kojoj uopće nema zlostavljanja – verbalnog ili fizičkog? Sjetimo se definicije bullyinga - namjerno, ponavljano i/ili dugotrajno izlaganje negativnim činovima koje vrši osoba ili grupa višeg statusa ili snage od žrtve!
To je naša svakodnevnica, ne radi se o izoliranim slučajevima. A najgore od svega je što svi zatvaraju oči, jer da neki ljudi u školskom sustavu drukčije postupaju, stvari bi bile drugačije. Sjećam se jedne osobe koja mi je pričala što joj se dogodilo kada se žalila razrednici zbog verbalnog maltretiranja vršnjaka. Ova joj je odgovorila da je to «ona kriva, da se pravi važna, bahati i slično» (što, naravno, nije bila istina). Pa kakav je to odnos? Zar ovakvi slučajevi ne dovode do nedostatka povjerenja, povećavajući šansu kontinuirane šutnje zlostavljanog djeteta, koje je ionako u strahu od nasilnika i boji se da će se stvari samo pogoršati? Naravno, ne možemo ovdje generalizirati i reći da su svi profesori takvi, uvijek ima onih koji vole svoj posao i učenike te se normalno, civilizirano i savjesno prema njima odnose. No, postoje, naravno, i oni koji se tako ne ponašaju. Pitanje je kojih je više...
Najbolje rješenje, izgleda, može se ponuditi na individualnoj razini... Više o tome kako se suočiti s bullyingom - za roditelje. A žrtve? Kako da se suočite s ovim problemom? Ako čitate priče u komentarima, mislim da bi neku predodžbu mogli dobiti... Ignoriranje nasilnika, zastrašivanje (npr. upisati neku borilačku vještinu), a u kranjem slučaju i fizički obračun, koji može biti djelotvoran ali osobno ne preporučam takvo nešto zbog toga što stvari mogu postati i gore, a i osobno nisam pobornik nasilja...
|
- 14:09 -
Komentari (36) -
Isprintaj -
#
16.01.2007., utorak
Moja priča
Želio sam s vama podijeliti, još jednom, svoju priču, ponovno se prisjetiti, ispisati ovaj tekst... Jer želim da znate ovo, da znate kako to izgleda sa mog sadašnjeg gledišta (onaj post je napisan prije pola godine skoro)... Eto, još jednom, dajem vam svoju dušu na dlanu, dajem vam svoju priču, istinu o mom djetinjstvu... Pa vi procijenite sami...
Moje ime nije važno, kao ni grad iz kojeg dolazim... Sada, ja sam jedan gimnazijalac, idem u treći razred. Nažalost, osnovna škola nije mi ostala u najboljem sjećanju. Od početka, bio sam povučen, nisam se mnogo družio s ostalima, bio sam nekako zatvoren u sebe, šutljiv, sramežljiv... Zamislite takvo dijete, samo, u okružju prvog razreda - kad je škola još nepoznanica, oko tebe nepoznata djeca, učitelji, pa i sama škola... Dijete je okruženo nepoznatim stvarima koje još nije sposobno razumjeti...
Znate, to je zapravo bio moj "problem" (ili su ga barem drugi smatrali problemom). Nedrustvenost, povučenost... Bio sam jednostavno antisocijalan pomalo... Zatvoren u sebe.
Kada su muke počele? Pa, zapravo, više se ni sam ne mogu sjetiti, to kao da je bilo oduvijek prisutno u mom životu (i sada sjecanju), toliko sam navikao živjeti uz takav odnos drugih kroz svoje djetinjstvo... Ali, to ne znači da nije boljelo... jako...
Prije sam često nosio košulje (roditelji), ali nitko drugi baš se nije tako oblačio... Imao sam jednog "prijatelja" koji mi je uvijek savjetovao u vezi tih stvari, pa sam poslije prestao nositi košulje, zapravo sam razvio neku vrstu kompleksa od toga (da, vise uopce ne nosim kosulje, a ni bas majice s kolarom, samo sam na krizmi  ). No, o tom prijatelju bio sam previše ovisan - bila je to, naravno, moja krivica, ne njegova. Sjećam se kako bih stajao ispred škole, odvojen od drugih, dok on ne bi došao i onda bi s njime otišao kod ostalih... Nekad, dok sam bio 2-3 razred, zvao bih ga ako bi se nasao u situaciji da se netko želi potući sa mnom, jer je on bio stariji godinu dana i veci od nas vecine.
hm... možda vam se čini da je bio dobar prijatelj, ali niste čuli ostatak priče...
U 4. - 5. razredu, stvari su se počele zakuhtavati.
Znate, uvijek postoje, ili su bar u mom razredu postojali, neki ljudi koji bi se najžešće okomili na mene (a i na neke druge). Sjećam se jednog dana kada sam u školu obukao nešto što je dotična osoba nazvala "pidžamom" (naravno da se nije radilo o tom odjevnom predmetu). I onda, preko mjesec dana mi se on rugao samo na račun toga, iako sam nešto drugo obukao. "Ti uvijek ostaješ pidžama, što god nosio!" - sjećam se točno tih njegovih rijeci, tako su mi se urezale u sjecanje...
U petom razredu, počeli su prištići, naravno, kod mene puno prije svih ostalih. Dok su se oni dičili svojim baby licima ja sam bio pun prištića koji su davali povoda za još vrijeđanja... i još... i još... Kako sam zbog toga samo patio, taj moj ten... Izluđivalo me to, kroz osnovnu, a i kasnije (zbog poslijedica osnovne, čak i sad pomalo, iako puno manje nego prije - pa, na kraju krajeva, taj los ten lagano prolazi). Svi su mi se izrugivali (vecina, dobro), govorili mi kako sam ružan, glup, kako nikad neću naći curu, kako sam jadan, slabić (tjelesni mi nije bio najjača strana - još nešto čemu su se mogli izrugivati). Sjećam se jednog spomenara u kojem je bilo postavljeno pitanje sto misle o meni. Jedna osoba je upravo to napisala. Ruzan, jadnik, nikad nece naći curu...
Mogao bih reći da je postojala jedna osoba koja je mene, ali i druge neke, stalno "zezao" - vrijeđao, omalovažavao, ponižavao preko svake granice... Ali, on nije bio jedini, takvih kao on bilo je nekoliko u mom razredu, oko 5-6. A ukupno nas je bilo mislim 29. No, za ovima se velika većina povodila, jer neki od njih pripadali su u sam vrh "elite". "Elita" je uvijek najgora bila. A mislim da skoro svaki učenik zna što je elita. Pogotovo žrtve bullyinga. Znamo mi to i predobro... U razredu postoji određena vrsta hijerarhijske ljestvice. Elita - to su oni popularni. A oni su uvijek predvodnici, njihovim šalama se uvijek smiju, oni su najbolji, najzgodniji, najljepši, najglasniji... Dodao bih, obično i najumišljeniji... To je elita u pravom smislu te riječi, po mom viđenju... A u osnovnoj, ova elita iz mog razreda... Jednostavno su uživali u tom zezanju drugih. Žrtveno janje je u takvim slučajevima neizbježna pojava. Okome se na nekoga tko je drugačiji. Jer, iz nekog razloga, ljudi ne trpe različitost. Jednostavno preziru, mrze, a zapravo se, u dubini duše boje ili čak i dive onomu i onima koji su različiti.
No, vratimo se mi na moju priču... Godine su tekle tako, jedna za drugom, i čovjek se nekako počne privikavati na sve to, na tu bol... I počne sticati onakvo mišljenje o sebi kakvo mu drugi nameću. Znate li vi kako to utječe na nečije samopouzdanje? U kojoj mjeri ga može porušiti na taj način? Nezamislivo je nekom tko nešto tako nije nikad proživio što zapravo može učiniti naizgled bezazlena dječja "šala" - jer tako na ovaj problem odrasli i prečesto gledaju! Vjerujte mi, dijete od 11, 10, 9 ili čak 8 ili manje godina nije uvijek slatko malo djetešce! Ne u svakoj situaciji... Tu dolazi do velikog izražaja utjecaj grupnog mozga, podrška "ekipe". Njima, to sve je bila zabava. Bar većini. Ovim predvodnicima možda i više od toga. Tim najžešćima, pravim zlostavljačima to je na neki način, po mom mišljenju, projekcija - prenošenje na drugu osobu vlastitih kompleksa, strahova i slično...
U osmom razredu, ja sam bio zaljubljen u jednu djevojku, također iz razreda (usput rečeno, i ona je bila žrtva bullyinga). Zbog toga, svi su nas zadirkivali, ali čineći to, prešli su svaku granicu i doveli do kompletnog kaosa, njenog potpunog ignoriranja i kontakta sa mnom u razredu (a sprijateljili smo se bili), a meni je to stvorilo dodatne muke...
Njima, to je bilo zezanje, zabava, šala - nama, to je bio pakao kroz koji smo morali proći... Pakao bullyinga... Tada, pohađao sam i satove gitare zajedno s još trojicom iz razreda. Do tamo bi hodali (dvaput tjedno) po dvadesetak minuta (isto toliko natrag), i meni, to vrijeme ponekad je bilo pravi pakao, vječnost... Onaj prijatelj kojeg sam spominjao na početku, bio je vođa u tim situacijama, za njim se povodilo drugo dvoje koji su ionako u razredu dosta maltretirali druge... Udruženim snagama, vrijeđali su me, omalovažavali, do bola... Toliko puta bio sam na rubu suza... Toliko puta, kasno u noći, kada su svi spavali, zario bih lice u jastuk i prepustio se jadu.. Toliko mržnje sam gajio prema njima, toliko razočaranja su mi pružili, toliko samopouzdanja uništili... Zar su to bezazlena djeca? Uništavaju li bezazlena djeca tuđe živote? Zamislite samo koliko života je uništeno zbog toga... Vjerujte mi, i više no jednom ozbiljno sam razmišljao o samoubojstvu... moja obitelj... bila je jedino što me držalo na Zemlji... I zahvalan sam im na tome, makar oni toga nisu ni bili svjesni... Jer, da sam bio siroče u takvoj situaciji, vjerojatno ne bih više bio na ovom svijetu...
Shvaćate li sad? To nisu tek dječje igre... To je okrutnost, patnja, bol, toliko toga sakriveno je pod površinom, ispod tih bezazlenih rijeci - "zezanje", "zadirkivanje"...
Bullying ne možemo i ne smijemo shvaćati kao dječju šalu, jer on, čak i ako ne dođe uopće do fizičkog zlostavljanja, može izazvati ozbiljne psihičke poslijedice po žrtvu... Moj život bio bi drugačiji da nije toga bilo... Ponekad mislim da je možda bolje da je ovako... Ali, to ne mijenja stvari, jer tu već zalazimo u religiju. Znate ono, što te ne ubije ojača te? Ali, i bez bullyinga, djeca bi mogla normalno odrastati i živjeti. Zapravo, samo bez bullyinga, djeca (koja bi inače bila žrtve), mogla bi odrastati normalno, u ugodnoj atmosferi... Znam, to je samo san, utopija, jer bullying vjerojatno nikada nećemo moći u potpunosti zaustaviti, on je usađen duboko u svijest ljudi, djece... I sve dok se odrasli (neki, pogotovo profesori) budu ponašali prema maltretiranju kao da je to nešto uobičajno, normalno, malo toga moći će se promijeniti. Ja znam da to ne mogu promijeniti. Ali, želio sam da ovo znate... I nadam se da ću ovim blogom uspjeti učiniti nešto, za malog čovjeka, pojedinca...
|
- 21:35 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
15.01.2007., ponedjeljak
Početak...
Do stvaranja ovog bloga posvecenog maltretiranju u skolama dosao sam nakon dužeg razmišljanja, upoznavanja raznih ljudi s raznim pričama te nakon što sam na svoje veliko oduševljenje zamijetio da ova tema postaje aktualna u blogosferi. Svrha ovog bloga? Edukacija roditelja i djece, raspravljanje, mogućnost izražavanja vlastitih iskustava/priča i sve ostalo što bi moglo pomoći pojedincu u borbi protiv maltretiranja! Nadam se da ovaj blog necu pisati sam, namjeravam neke osobe primiti u "urednistvo" ako one to budu htjele, a, naravno, svatko tko zadobije dovoljno povjerenja i tko se pokaže sposoban za pisanje postova na ovakvom blogu može se naći u uredništvu, ako to želi!
Znam da sad mislite "tko je sad on, što on misli, da može promijeniti svijet?". Ali, ja ne želim promijeniti svijet, ja znam da ne mogu spriječiti, globalno gledano, spriječiti maltretiranje u školama. No, zapamtite ovo. Pomognem li ovim blogom jednoj jedinoj osobi, on nije uzalud pisan. Misli globalno, djeluj lokalno - moto je kojeg se cesto sjetim!
A što bi se ovdje za vas, dragi čitatelji, moglo pronaći?
1. Za roditelje - informacije o zlostavljanju u skolama, kako pomoci svojoj djeci u borbi protiv toga, kako postupati u ovakvoj situaciji i sl.
2. Za vas koji proživljavate ili ste proživljavali takve trenutke - podijelite svoju pricu koja ce po mogucnosti biti objavljena na ovom blogu! Poštujem vašu privatnost i shvaćam da će mnogi imati želju ostati anonimni. Zato, vaše priče možete mi slati na mail (srebrni1@yahoo.com) te reći želite li ostati anonimni ili pak ne!
3. Za ostale koji nisu ovo proživjeli ili razmišljali o tome, ovo je možda dobra prilika da naučite nešto o tako čestoj pojavi u našem društvu.
Kao što ste već mogli pretpostaviti, i sam sam se našao, u osnovnoj školi, u situacijama gdje sam doživio zlostavljanje od strane nekih osoba iz razreda, ponekad i većine razreda. Davno, nedavno nakon što sam počeo pisati (svoj pravi) blog, objavio sam svoju priču...
I sada je možete pročitati OVDJE!
Uz moju pricu, posebno obratite pozornost na komentare, jer u njima cete pronaci neke price koje su i mnogo "gore" od moje (post je objavljen na naslovnici blog.hr-a).
No, to ne znači da su meni ruže cvjetale... To možete zaključiti ako pročitate post... Mislim da je za sada ovo dovoljno, nadam se da ova ideja neće ostati tek san...
Dodatak:
Imam jednu ideju dodatnu. U boxevima sa strane možete zamijetiti ovaj tekst:
Izbor postova s drugih blogova koji se bave ovom temom nalaziti ce se ovdje, a tako i izbor postova s ovog bloga (naravno, odvojeno).
Ovi postovi koji su izdvojeni s drugih blogova biti će prokomentirani od moje strane (nešto kao novosti, recenzija posta), tako da možete lakše pročitati otprilike o čemu se radi. Nakon toga, link će biti zamijenjen linkom posta na ovom blogu.
Zato, ova arhiva je zapravo na neki nacin "spremiste" postova vezanih uz ovu temu.
Dakle, ta nova ideja je dodavanje "novosti"... Mislim da bi to moglo biti dobro, a i definitivno aktualizira blog.
Što se tiče uredništva, napisat ću vjerojatno poseban post o tome, jer mislim da bi na blogu ovakve prirode trebalo raditi više ljudi. Već mi se pridružila jedna osoba, pa ćemo vidjeti... :)
|
- 11:09 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
