Želio sam s vama podijeliti, još jednom, svoju priču, ponovno se prisjetiti, ispisati ovaj tekst... Jer želim da znate ovo, da znate kako to izgleda sa mog sadašnjeg gledišta (onaj post je napisan prije pola godine skoro)... Eto, još jednom, dajem vam svoju dušu na dlanu, dajem vam svoju priču, istinu o mom djetinjstvu... Pa vi procijenite sami...
Moje ime nije važno, kao ni grad iz kojeg dolazim... Sada, ja sam jedan gimnazijalac, idem u treći razred. Nažalost, osnovna škola nije mi ostala u najboljem sjećanju. Od početka, bio sam povučen, nisam se mnogo družio s ostalima, bio sam nekako zatvoren u sebe, šutljiv, sramežljiv... Zamislite takvo dijete, samo, u okružju prvog razreda - kad je škola još nepoznanica, oko tebe nepoznata djeca, učitelji, pa i sama škola... Dijete je okruženo nepoznatim stvarima koje još nije sposobno razumjeti...
Znate, to je zapravo bio moj "problem" (ili su ga barem drugi smatrali problemom). Nedrustvenost, povučenost... Bio sam jednostavno antisocijalan pomalo... Zatvoren u sebe.
Kada su muke počele? Pa, zapravo, više se ni sam ne mogu sjetiti, to kao da je bilo oduvijek prisutno u mom životu (i sada sjecanju), toliko sam navikao živjeti uz takav odnos drugih kroz svoje djetinjstvo... Ali, to ne znači da nije boljelo... jako...
Prije sam često nosio košulje (roditelji), ali nitko drugi baš se nije tako oblačio... Imao sam jednog "prijatelja" koji mi je uvijek savjetovao u vezi tih stvari, pa sam poslije prestao nositi košulje, zapravo sam razvio neku vrstu kompleksa od toga (da, vise uopce ne nosim kosulje, a ni bas majice s kolarom, samo sam na krizmi  ). No, o tom prijatelju bio sam previše ovisan - bila je to, naravno, moja krivica, ne njegova. Sjećam se kako bih stajao ispred škole, odvojen od drugih, dok on ne bi došao i onda bi s njime otišao kod ostalih... Nekad, dok sam bio 2-3 razred, zvao bih ga ako bi se nasao u situaciji da se netko želi potući sa mnom, jer je on bio stariji godinu dana i veci od nas vecine.
hm... možda vam se čini da je bio dobar prijatelj, ali niste čuli ostatak priče...
U 4. - 5. razredu, stvari su se počele zakuhtavati.
Znate, uvijek postoje, ili su bar u mom razredu postojali, neki ljudi koji bi se najžešće okomili na mene (a i na neke druge). Sjećam se jednog dana kada sam u školu obukao nešto što je dotična osoba nazvala "pidžamom" (naravno da se nije radilo o tom odjevnom predmetu). I onda, preko mjesec dana mi se on rugao samo na račun toga, iako sam nešto drugo obukao. "Ti uvijek ostaješ pidžama, što god nosio!" - sjećam se točno tih njegovih rijeci, tako su mi se urezale u sjecanje...
U petom razredu, počeli su prištići, naravno, kod mene puno prije svih ostalih. Dok su se oni dičili svojim baby licima ja sam bio pun prištića koji su davali povoda za još vrijeđanja... i još... i još... Kako sam zbog toga samo patio, taj moj ten... Izluđivalo me to, kroz osnovnu, a i kasnije (zbog poslijedica osnovne, čak i sad pomalo, iako puno manje nego prije - pa, na kraju krajeva, taj los ten lagano prolazi). Svi su mi se izrugivali (vecina, dobro), govorili mi kako sam ružan, glup, kako nikad neću naći curu, kako sam jadan, slabić (tjelesni mi nije bio najjača strana - još nešto čemu su se mogli izrugivati). Sjećam se jednog spomenara u kojem je bilo postavljeno pitanje sto misle o meni. Jedna osoba je upravo to napisala. Ruzan, jadnik, nikad nece naći curu...
Mogao bih reći da je postojala jedna osoba koja je mene, ali i druge neke, stalno "zezao" - vrijeđao, omalovažavao, ponižavao preko svake granice... Ali, on nije bio jedini, takvih kao on bilo je nekoliko u mom razredu, oko 5-6. A ukupno nas je bilo mislim 29. No, za ovima se velika većina povodila, jer neki od njih pripadali su u sam vrh "elite". "Elita" je uvijek najgora bila. A mislim da skoro svaki učenik zna što je elita. Pogotovo žrtve bullyinga. Znamo mi to i predobro... U razredu postoji određena vrsta hijerarhijske ljestvice. Elita - to su oni popularni. A oni su uvijek predvodnici, njihovim šalama se uvijek smiju, oni su najbolji, najzgodniji, najljepši, najglasniji... Dodao bih, obično i najumišljeniji... To je elita u pravom smislu te riječi, po mom viđenju... A u osnovnoj, ova elita iz mog razreda... Jednostavno su uživali u tom zezanju drugih. Žrtveno janje je u takvim slučajevima neizbježna pojava. Okome se na nekoga tko je drugačiji. Jer, iz nekog razloga, ljudi ne trpe različitost. Jednostavno preziru, mrze, a zapravo se, u dubini duše boje ili čak i dive onomu i onima koji su različiti.
No, vratimo se mi na moju priču... Godine su tekle tako, jedna za drugom, i čovjek se nekako počne privikavati na sve to, na tu bol... I počne sticati onakvo mišljenje o sebi kakvo mu drugi nameću. Znate li vi kako to utječe na nečije samopouzdanje? U kojoj mjeri ga može porušiti na taj način? Nezamislivo je nekom tko nešto tako nije nikad proživio što zapravo može učiniti naizgled bezazlena dječja "šala" - jer tako na ovaj problem odrasli i prečesto gledaju! Vjerujte mi, dijete od 11, 10, 9 ili čak 8 ili manje godina nije uvijek slatko malo djetešce! Ne u svakoj situaciji... Tu dolazi do velikog izražaja utjecaj grupnog mozga, podrška "ekipe". Njima, to sve je bila zabava. Bar većini. Ovim predvodnicima možda i više od toga. Tim najžešćima, pravim zlostavljačima to je na neki način, po mom mišljenju, projekcija - prenošenje na drugu osobu vlastitih kompleksa, strahova i slično...
U osmom razredu, ja sam bio zaljubljen u jednu djevojku, također iz razreda (usput rečeno, i ona je bila žrtva bullyinga). Zbog toga, svi su nas zadirkivali, ali čineći to, prešli su svaku granicu i doveli do kompletnog kaosa, njenog potpunog ignoriranja i kontakta sa mnom u razredu (a sprijateljili smo se bili), a meni je to stvorilo dodatne muke...
Njima, to je bilo zezanje, zabava, šala - nama, to je bio pakao kroz koji smo morali proći... Pakao bullyinga... Tada, pohađao sam i satove gitare zajedno s još trojicom iz razreda. Do tamo bi hodali (dvaput tjedno) po dvadesetak minuta (isto toliko natrag), i meni, to vrijeme ponekad je bilo pravi pakao, vječnost... Onaj prijatelj kojeg sam spominjao na početku, bio je vođa u tim situacijama, za njim se povodilo drugo dvoje koji su ionako u razredu dosta maltretirali druge... Udruženim snagama, vrijeđali su me, omalovažavali, do bola... Toliko puta bio sam na rubu suza... Toliko puta, kasno u noći, kada su svi spavali, zario bih lice u jastuk i prepustio se jadu.. Toliko mržnje sam gajio prema njima, toliko razočaranja su mi pružili, toliko samopouzdanja uništili... Zar su to bezazlena djeca? Uništavaju li bezazlena djeca tuđe živote? Zamislite samo koliko života je uništeno zbog toga... Vjerujte mi, i više no jednom ozbiljno sam razmišljao o samoubojstvu... moja obitelj... bila je jedino što me držalo na Zemlji... I zahvalan sam im na tome, makar oni toga nisu ni bili svjesni... Jer, da sam bio siroče u takvoj situaciji, vjerojatno ne bih više bio na ovom svijetu...
Shvaćate li sad? To nisu tek dječje igre... To je okrutnost, patnja, bol, toliko toga sakriveno je pod površinom, ispod tih bezazlenih rijeci - "zezanje", "zadirkivanje"...
Bullying ne možemo i ne smijemo shvaćati kao dječju šalu, jer on, čak i ako ne dođe uopće do fizičkog zlostavljanja, može izazvati ozbiljne psihičke poslijedice po žrtvu... Moj život bio bi drugačiji da nije toga bilo... Ponekad mislim da je možda bolje da je ovako... Ali, to ne mijenja stvari, jer tu već zalazimo u religiju. Znate ono, što te ne ubije ojača te? Ali, i bez bullyinga, djeca bi mogla normalno odrastati i živjeti. Zapravo, samo bez bullyinga, djeca (koja bi inače bila žrtve), mogla bi odrastati normalno, u ugodnoj atmosferi... Znam, to je samo san, utopija, jer bullying vjerojatno nikada nećemo moći u potpunosti zaustaviti, on je usađen duboko u svijest ljudi, djece... I sve dok se odrasli (neki, pogotovo profesori) budu ponašali prema maltretiranju kao da je to nešto uobičajno, normalno, malo toga moći će se promijeniti. Ja znam da to ne mogu promijeniti. Ali, želio sam da ovo znate... I nadam se da ću ovim blogom uspjeti učiniti nešto, za malog čovjeka, pojedinca...
|
