Bujšćinskiglas

18.04.2016., ponedjeljak

"Gdje je nestao čovjek"

Živim u gradu u kojem je zaštitnik, mučenik koji u jednoj ruci drži maslinovu grančicu a u drugoj grad na dlanu. Kažu da je maslinova grančica znak mučeništva u Kristovoj vjeri
Kolikih zabluda poslije toliko godina nije svjestan ovaj zaštitnik grada. Da može oživjeti odavna bi napustio ove geografske širine. Odselio se negdje daleko put svemira da ne čuje ovaj bjesomučni huk davno izgubljenih ljudskih ideala.
Već odavna nešto s ljudima u mome gradu događa se nešto čudno. Kad ih priupitam da li znaju nekog dobrog vodoinstalatera, odgovaraju ne znam, kad ih pitam da li znaju osobu koja čisti i pegla po stanovima, ne daj bože pere prozore, odgovaraju znaju jednu ali je ona uvijek zauzeta, kad ih pitam da li znaju nekoga koji prodaje mačiće ili rasne pse, odgovaraju mi nabusito :kupi si novine i čitaj oglasnik» Već odavno stječem dojam da su oduvijek ovdje ljudi išli sami u školu, sami sjedili u razredu, kažu da za njih nikada ništa nije postojalo osim njih samih. Kad ih srećem na ulici rijetko da pozdrave. Ne žuri im se da pozdrave, a kada i pozdrave to obično čine skrivajući se iza sunčanih naočala i ne znaš da li pozdravljaju tebe, ili nekog drugog, a kad im klimnem glavom za odzdrav naljute se kao da im nisi pružio dovoljno pažnje.
U mome susjedstvu živi nazovimo ga gospodin M, od dana kada je zgrada sagrađena, a ovih dana slaviti će polustoljetnu obljetnicu Razgovorljivi stari gospodin kazuje mi da u ovom gradu živi već skoro šezdeset ljeta. Doselio se tu sa roditeljima odmah poslije rata, kada su roditelji u ove krajeve kao i mnogi doseljenici stigli po zadatku. Priča mi o unucima i svim promjenama koje su se odigrale kroz ovo vrijeme u mome gradu. Priča mi o njegovim i mojim sugrađanima o mnogim mlađima i sve svodi na nekoliko rečenica. Mnogi moji sugrađani kazuje ovaj gospodin u poodmaklim godinama ne vide stvarne probleme. Probleme koji oni traže u drugima, a ustvari nalaze se u njima samima. Mnogi moji sugrađani nisu dovoljno kritični, jer većina problema rezultat je samo toga što vidimo samo sebe. Svoje Ja ustoličili smo na pijedestal svojega odnosa spram drugog čovjeka. Krivicu uvijek vide u drugima a nikako u sebi.
Živimo u svom svijetu, koji je podređen samom sebi. Nespremni smo na smrt, koja vreba u svakom trenutku. Želimo prevariti samog sebe da smo vječni, da ćemo uvijek biti mladi. Trčimo u nekakve salone pomlađivanja, pomlađujemo izgled, ali duša nam stari s godinama. Sve više zaboravljamo ne sjećamo se sitnica, uzalud tražimo stvari koje smo samo nekoliko trenutaka prije negdje odložili Ta histerija "zdravog života" u potpunosti je okupirala naše živote. Čitav život se hrvam sa životom, i znam da će smrt neminovno pokucati na moja vrata, ali to mi daje moralno pravo za kritički osvrt promjena ljudi i života u ovome gradu.
Pogledaj današnji mladi naraštaj! Oni žive tako da im i na moralnoj razini ništa nije izazov. O temeljnim vrijednostima se više uopće i ne raspravlja, jer svatko ima svoju ljestvicu vrijednosti. Ono što danas mlade zanima postalo je stvar osobnog interesa, a nerijetko je taj interes usmjeren na buduću karijeru. Od ovog nisu amnestirane niti ljubavne veze, koje sve više postaju instrument ostvarivanja osobnih interesa. Već je najznačajniji grčki filozof Platon prije dva i pol tisućljeća opisao maniru življenja koju danas prepoznajemo u načinu življenja mladih generacija u kojem je osnovni moto: "svaki dan prolazi u tome da se ugađa strasti. čas se opija, a čas pije vodu i mršavi, sad radi gimnastiku, sad je lijen i ne mari ni za što. Nikakvog reda i nikakve potrebe nema u njegovu životu" S mojega životnog iskustva s pravom se pripitujem gdje je izvor ovakva načina života u kojem nalazimo samo goli užitak bez razboritosti osjećaja. Vrlo lako ga je pronaći a krije se u odnosu nas samih prema drugima. Danas sam samo Ja važan, samo Ja vrijedim, samo sebi grabim, bez ikakva milosrđa prema dugima pa čak i prema obitelji. Moj užitak je moje grabljenje. Ako nemam više ne vrijedim, ako ništa ne znam bolje je za mene.
Već uskoro ovaj moj grad postati će preslik tipičnog američkog "midle of the town" grada. Način mišljenja, otuđenost, zatvorenost, neosjetljivost na probleme, uvuklo se u nas, a kad izgubimo svoje Ja i kada ga nismo u mogućnosti ustoličiti prestajemo biti čovjekom. I danas kada nam prijete otkazom, povijamo rep pred poslodavcem, nemamo hrabrosti ustoličiti ono drugo svoje Ja ono ljudsko koje nas razlikuje od životinja.
Stoga me boli, kada sam svoju životnu rolu odigrao da u mome gradu, a i mnogim njemu sličnim prestajemo biti ono što nismo možda sami odabrali. Pritisak da se nešto poduzme nalik je ovdje praznovjernoj potrebi da napravimo određenu kretnju dok promatramo proces i stanje na koje objektivno nikako ne možemo utjecati. Nisu li danas naša djela upravo ovakve kretnje. Već stara izreka "Nemoj samo pričati, učini nešto" zvuči kao jedna od najglupljih stvari koje možemo izgovoriti, čak i kada se mjeri niskim standardima pučke mudrosti. Možda smo u posljednje vrijeme i previše toga činili, intervenirali, uništavali, izmišljali, a sada je došlo vrijeme da stanemo da razmislimo i kažemo nešto pametno. To me uči moj životni vijek i ovih osamdeset ljeta što nosim na ramenima.
I dok se moj sugovornik polako diže sa stolice na terasi bara Europa, i nevoljko uzima štap, kreće u njemu samo znane životne puteve, terasom odjekuju zvuci Bareove pjesme "Gdje je nestao čovjek"

Oznake: Ljetovanje..


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se