Bujšćinskiglas

09.03.2016., srijeda

Jesu li Hrvati nacionalna manjina u Umagu

Ovih dana, prelistavajući knjigu dobrog poznanika Ž.S., pod naslovom „Čija ovca crnu vunu prede“ na strani 22 zapazih naslov „Hrvati kao nacionalna manjina u Istri“. Mačja znatiželja zagrize u tekst. Iako mi nije namjera komentirati tekst već sam naslov budi vijuge u mozgu i želju da „prohaklam“ o toj temi. I što više razmišljam i prebrojavam činjenično stanje, nekako sam sve bliži istinitosti navedene teme mojeg poznanika. Bujština je vrlo kompleksno područje. I nijedan dio Istre nije u svojoj novonastaloj povijesti doživio toliko promjena kao ovo područje.
Čovjek koji duboko promišlja sebe i svijet oko sebe nikada nije ravnodušan prema svojoj prošlosti. Bez svijesti o vlastitom kontinuitetu nije nam moguće zamisliti naše postojanje. Nasušna nam je potreba dijalog s našom prošlošću, kako bi odredili sebe i svoj položaj u vremenu i prostoru. U ovih sedamdesetak i više godina, odmah poslije Drugog svjetskog rata, započinje vraćanje hrvatstva na ove prostore. Osvješćivanje hrvatskog identiteta kroz kulturne ustanove dobiva zamah s ciljem vraćanja ovih prostora u granice države u kojoj pripadaju. Taj zamah prestaje odmah po ostvarivanju cilja (1955.). Namjesto zamaha tad se na ove prostore uvlači letargija koja prerasta u meni nepoznat termin, multikulturalnost. Dosada mi nije nitko valjano obrazložio taj termin. S ostvarenjem nacionalnog sna i formiranjem države stvoren je mit da Hrvati na ovim prostorima ne trebaju imati kulturnu ustanovu što je razumljivo jer sada imaju svoju državu i odnosi spram manjina bi se poremetili. Brigu i pravo o kulturnim potrebama građana naša država je prenijela lokalnoj upravi, a brigu o manjinama kao i njihovu zaštitu, preuzima država. Bez obzira što država brine o nacionalnim manjinama, financiranje nacionalnih manjina preuzima i lokalna samouprava. Stoga se iz ovoga izvlači pitanje: jesu li nacionalne manjine samo u Umagu, Istarskoj županiji ili na razini države? Ono što je zapanjujuće jest to, da se zakonodavac nije pitao što ako se lokalna samouprava ne brine i svaki puta izbjegava izdvajanje za hrvatsku kulturu, kulturne potrebe Hrvata i sve one djelatnosti što se izražavaju hrvatskim jezikom?! Pitam se je li čakavski dijalekt dio hrvatskog jezika, dio hrvatske kulture, je li glagoljica hrvatsko pismo i dio hrvatske kulture, je li hrvatski standardni jezik dio hrvatske kulture, je li s istim pravom treba financirati i hrvatske kulturne udruge? Pogledajte samo gradski proračun, proračun kojega pune građani hrvatske nacionalnosti (od 13467 građana Grada Umaga, po popisu se iz 2011.g izjasnilo kao Hrvati 8128 građana što čini 60,35% sveg stanovništva), a Grad Umag iz svojeg Proračuna za 2015. godinu za jedinu hrvatsku udrugu (Ogranak matice hrvatske) izdvojio je tek mizernih 12.000,oo kuna. A što na to reći: gradski oci, isti oni koji odlučuju o brizi za hrvatski identitet, već pet godina uvijek imaju spreman odgovor. Zatražite li novac (poreznih obveznika) za bilo kakav hrvatski projekt odgovaraju uvijek istom rečenicom: za ovaj projekt pisan na čakavskom jeziku nema novaca, projekt knjige o glagoljskim zapisima na Bujštini, nismo u mogućnosti financirati uslijed teške ekonomske krize, za otkup hrvatske knjige i slikovnica, poklon djeci na dar, nema novaca. A što dalje da nabrajam?
I posljednja istinska hrvatska udruga je pred gašenjem. Povodit ću se Matoševim riječima: Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće.Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je netko drugi kriv. Polazeći od Matoševih riječi moramo se okrenuti i sami sebi i priznati: „nismo mi žrtve jer najlakše se prikazati žrtvom“. Koliko je ovome svemu kumovao „hrvatski jal“? Jer Hrvat uvijek gleda prijekim okom ako je netko bolji, prednjači u ostvarivanju njihovih zacrtanih ciljeva. Jer Hrvat je najsretniji ako Hrvata povuče dolje kad sam ne može i ne umije da krene gore. Tako su u hrvatskom blatu jala završili mnogi koji su željeli pridonijeti kulturnom identitetu grada. Jer u mome gradu mnogim Hrvatima je „hrvatski jal“ glavno oružje, oružje kojim su se okružili lijenčine i niškoristi. Filistri i licemjeri koji su se odavno prodali za sitni interes doveli su hrvatsku kulturu i Hrvate u zapećak identiteta u ovom mojem gradu.
U gradu u kojem vladaju sitne sposobnosti, partikularni odnosi, u kojem smo sami sebi dovoljni sve u cilju svojih sitnih interesa nismo više ni zaslužili. „Em smo Horvati“ završio bi Matoš.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se