Bujšćinskiglas

08.03.2016., utorak

Dokle može ići ljudsko licemjerje kao povodom 8. marta - Dana žena


Ovih dana preplaviti će nas okolina i mediji o ženama, osmom martu ili ti ožujku kako Vam drago. Nije uopće problem u sadržaju masovnih medija, nego u formi koja nadilazi svaki pokušaj kritičke rasprave, o ovoj temi. Forma je zadani okvir u kojem se sve pretvara u sliku/objekt potrošnje bilo kojeg sadržaja, a funkcionira prema načelima logike. Najbolje je to izveo Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma. Masovni su mediji forma koja sjedinjuje ideje enciklopedije i cirkusa. Sloterdijk ipak nije imao u vidu bezuvjetni poraz intelektualaca u tom pokušaju zadobivanja naklonosti mase. Imati sposobnosti zabavljača ne znači nužno postati postmoderni Diogen u ruhu Leta 3. Ali ni Žižek koji ima to umijeće scenskoga nastupa pred masovnom publikom nikad ne može postati “cirkusant” opće prakse da od enciklopedije na kraju ne ostane drugo do bizarni vicevi i ili ti vodvilj za početnike.
Tema o kojoj se zborilo, otkada znam za sebe, vječna je tema i obično je se sjete negdje prije osmog ožujka ili marta. Feminizam, žene, muškarci, 8 mart, sve u jednom loncu. Parafraziram Nabokova, koji u jednom od svojih tekstova između ostalog govori o blaženom uvjerenju svih onih koji smatraju da jedan drhtaj saznanja o znanosti, pomalo medija i palanačke okoline, izmiješano u bilo kakvoj noćnoj posudi mora automatski i alkemijski proizvesti neku veliku istinu. U oku svoje duše, kako bi rekao jedan dramski junak, ljudi rado gaje tlapnje. Tlapnja o ovome, tlapnja o onome, i naizmjenične tlapnje postaju ne samo opći problem nego ovome moramo nadodati i ekološki problem jer tlapnje iz neznanja uništavaju zdravu ljudsku snagu i onečišćuju ljudsku okolinu. Ovih dana mnogi će, raspredati i tlaptati o muško ženskim odnosima. Rekli bi da čovjek nije zadovoljan ako svoj duh i svoju maštu ne prezasićuje priviđenjima što ga uzbuđuju, prikazima što mu ispunjavaju snove i mahnito traži prikaz istine iz one noćne posude.
Kako započeti kratki osvrt na ovu temu? Poslužit ću se rečenicom američke intelektualke Hannah Arendt koja u jednom svojem tekstu o ovom pitanju postavila kantovski obrat i započela pitanjem: kako bi feministički pokret spoznao ženu, mora se prvo pozabaviti spoznajom o muškarcu. Da bi krenuli ka ovom pitanju moramo se osloboditi uskih ideja o muškom i ženskom spolu. Ponajprije se moramo osloboditi pogreške koja muškost razumije uglavnom u odnosu na ženu. Dragi čitatelji vjerojatno ste pogledali pokoju englesku kostimiranu seriju ili film vidjeli kako su tamo izgledali muškarci. barokno odijelo, veliki ogrtač, mušketirska brada, nakovrčana kosa, moda u kojoj su vidljive bile samo ruke, nos i oči. Sve ostalo pokrivala je tkanina, to dječačko tijelo i lice. Ovo je doba muške neiskrenosti. Zašto ovo pričam? Pa da Vas uvedem u dijelove povijesti i potpune nezainteresiranosti muškarca spram žene. U tim povijesnim razdobljima pojavljuju se samo muškarci i zapravo tada muškarci žive samo s muškarcima. Ovakvo je doba, doba grčke kulture u kojoj je mjesto rezervirano samo za muškarce. Živi se u javnosti, na agori, u dvorani. Zreli muškarac sudjeluje u igrama golih dječaka i dijelove dječačke ljepote isklesat će u mnogobrojnim mramornim kipovima. Iako u helenističkoj kulturi ženska ljepota nije strana, kipar će (Milonsku) Veneru isklesati kao muško ženski lik, svojevrstan atletičar s grudima. Bilo bi pogrešno ovaj maskulinizam pripisati sljepilu helenističke kulture za ženske vrijednosti. Ovo su vremena kada je žena odbačena na dno pozornice u nevještom grčkom komadu (žena se ne pojavljuje niti na pozornici grčke drame već muškarci igraju ženske uloge), ona se pojavljuje tu i tamo u pastirskim igrama kao plesačica, ponekad kao sviračica i ništa više. Helenistički ženski lik se maskulizirao. Srednji vijek je vijek s grubim licem. Muškarac je u vječnom ratu, ponekad i ne zna za koga. Njegov život satkan je od vojničkog tabora. Živi s muškarcima i u stalnom su suparništvu (mačevanju, lovu, priči). U takvom krajoliku žena nema ulogu u prvom redu. Pa iako se ženu željelo (trubaduri) nije ju se poštovalo. To su vremena žena „valkira“: muškobanjasta, ratoborna žena s vještinom muškarca. Pa ipak, početkom 13. stoljeća pojavljuju se zrake sunca koje polako otvaraju put ženi. Vremena se mijenjaju, a grubost zamjenjuje odmjerenost. Prepirku zamjenjuje razgovor. Za ove je promjene kriva žena. Karolinški dvor otvara pozornicu ženi. Provansa i Burgundija uvodi ženu na pozornicu povijesti, u javni život, u dvor koji nije antički dvor rata i pravde već dvor ljubavi. Cortezia je pobijedila clereziju. A što je cortezia? To je ponajprije životni stil oduševljen ženom. Ovo su vremena kada se polako gubi model muškog vladanja i prilagođava se novom stilu. Vremena su to turnira u čast žena. Kavaliri odlučuju služiti dami, čiji znak stavljaju na štit. To su Danteova i Petrarkina vremena kada ženski lik dobiva alegorijsku zadaću svega uzvišenog. Zar nije i u „Knjizi postanka“ zapisano da žena nije napravljena od blata kao muškarac već od njegovih snova. Muškarac postaje sve feminiziraniji, okupiran ženskim likom kruži oko žene i ženskoj javnosti, svoju muškost stavlja na raspolaganje. Kao i sva povijesna vremena i ovo vrijeme posjeduje rok trajanja. Clerizia ubrzo uzvraća udarac. Uzdiže muškost na pijedestal vrijednosti koja nadopunjena tehnikom 19. stoljeća vlada do današnjih dana. Nikada se nije cijenilo muško tijelo kao danas. Možemo ga jedino usporediti s vremenima Perikla, Cezara i kasne renesanse. Ali ono što je još značajnije je, da žene nikada do današnjih vremena nisu govorile javno o muškarcima. Nikada kao danas ne čujemo iz ženskih usta pohvale muškom atletskom tijelu. Nije li na to žena pristala sama i namjesto da čuva svoju vrijednost samo za sebe, prihvatila stajalište muškarca i njegovu nadmoćnost kroz sjajnu atletsku figuru. Nije li danas ženski svijet prepun idealiziranih muških mladih atletskih figura. Pogledajmo svijet medija, filma i novina. Drage moje čitateljice, kada bih Vas danas priupitao: zašto pušite, zašto se tako odijevate, zašto volite fizičke sportove, odgovor bi u većini slučajeva bio - ne znam! A odgovor je zapravo pored nas i krije se u asimilaciji s muškarcem. Vratimo se desetak stoljeća unatrag. U ta vremena muškarac se odijevao kao žena, sastavljao joj sonete uzdizao ju na pijedestal. Danas žena oponaša muškarca i u odijevanju, a prihvaća i njegove oštre igre. Nasuprot atributima svoje tjelesnosti pokušava pronaći crte drugog spola. Nekad je ženi bio dovoljan odjevni predmet, kratka tunika jer je ponajprije naglašavala njenu ženstvenost i tjelesnu figuru. Današnja žena odbacuje svoju odjevnu tjelesnost i u beznadnoj trci za muškarcem navlači na sebe hlače, oblači košulju i vezuje kravatu i u potpunosti prikriva svoje tjelesne atribute ženstvenosti. No glavne linije sadašnje ženske figure nadahnute su suprotnim namjerama, da pomalo nalikuju na muškarce. Na prije postavljena pitanja o pušenju i modi mnoge žene ulaze u psihološku pogrešku te odgovorima da ovakvim ponašanjem žele izazvati muškarce stvaraju suprotni efekt. Bez obzira što su u današnja vremena suprotnosti spolova svedene na minimum i nisu nikada bili zdraviji, ovakvim ponašanjem žena postoji opasnost da odnosi krenu u suprotnom smjeru. Jer povijest poznaje i muška razdoblja koja su u potpunosti nezainteresirana za žene (Periklovo doba, vrijeme Cezara u Rimu, doba kasne renesanse). Druga opasnost ovih odnosa je poistovjećenje spola, poznatija po pojmu - androgin. Ova riječ proistječe iz grčke riječi androgynos što znači muško – žensko biće. Ovaj pojam ne smijemo brkati s hermafroditom. Prvi je ravnoteža muškog i ženskog u jednom čovjeku, a znači i biće i bit. Hermafrodit nije jedinstvo nego abnormalnost. Naše bogatstvo nije u jedinstvu već u različitosti, jer nisu samo živa bića muškog i ženskog roda. Rodova nema samo u jeziku. I stvari imaju svoj spol. Divlji narodi razlikuju stvari muškog roda: strijelu koplje, nož, kolac i ženskog roda: torba, uzde, vreća. Nema ničega što nema spola. To je to, naše bogatstvo!

Feminizam kao ideja
Iako se o feminizmu kao ideji govori već nekoliko desetljeća od Mery Wollstonecraft, feminizam se kao pokret javlja tek početkom dvadesetog stoljeća. Temeljna feministička borba usmjerena je ka preoblikovanju postojećih odnosa moći u društvenoj podjeli kao i na podrivanju dosadašnjih patrijarhalnih odnosa. Svakako kulminaciju doživljava usporedo s društvenim procesima koji su zahvatili Evropu i Ameriku šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Što se tiče ideje feminizma, ona nikada nije postala ideologija, iz prostog razloga što kao ideja nije niti sazrela. Opet se vraćam Hannah Arendt i parafraziram jedan njen zaključak: Onoga trenutka kada je ideja feminizma nahranjena, a nosioci ideje situirani tada prestaje bilo kakav san o ideologiji. Što ovo govori? Već šezdesetih godina prošlog stoljeća, vlada doktrina kojom se želi otupiti svaka ideja koja ima za cilj mijenjati društveni položaj obespravljenih, siromašnih, žena, marginalnih skupina. Ta doktrina počiva na vrlo jednostavnom psihološkom konceptu: da je čovjek najpokvarljivija roba, bez obzira na rod. Stoga se na svaki način želi otupiti ideje obično putem situiranja samih nosilaca. Vrlo rijetko pristupa se mnogo gorim metodama. Ta raspršenost ideje (a što je cilj otupljenja pokreta) vidljiva je danas u vidu socijalnog potencijala koji nikako da se razbukta, kroz politička nadmetanja ali je u finalitetu, samoj sebi svrha. Jedini značajni rezultati ove ideje vidljivi su u umjetničkom stvaralaštvu, osobito kroz pisanu riječ. Sam pojam feminističke književnosti koristi se vrlo malo, većinom je ovo poznato kroz pojam ženskog pisma. I baš ta uslovno nazvana prosvjetiteljska vrijednost održava danas ideju feminizma. Ali vratimo se na pokret feminizma na našim prostorima. Ovdje mi nije cilj pisati što su radile žene uskoka ili tome slično. Osvrnut ću se na početke feminističkog aktiviteta na području Hrvatske. Upravo na prijelazu 19. u 20. stoljeće zagrebačke učiteljice pokreću prvi časopis namijenjen ženama pod naslovom „Domaće ognjišće“. Časopis kako i sam kaže u uvodu namijenjen je domu, svijetu prosvjećenosti i kulturi. Učinimo li još korak unatrag u povijest vidjet ćemo da se još i prije javljaju spisateljice kao Zofka Kveder, Adela Milčinović, Marija Jurić- Zagorka, Gjena Vojnović, a svakako kao prvu rodočelnicu moramo spomenuti Dragojlu Jarnević, autoricu prvog ženskog dnevnika. Žensko pismo kao termin pojavljuje se u Hrvatskoj negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, kroz autobiografsku prozu Irene Vrkljan, da bi zbirka eseja Smrtni grijesi feminizma (1984.) lansirali Slavenku Drakulić kao središnju figuru pokreta u Hrvatskoj. Ovdje mi nije namjera polemizirati s navedenim esejima , jer ovdje se radi o analitičko publicističkim tekstovima koji imaju vrlo jasne adresate i kontekst iskazivanja (tekstovi Mitologija mudologije, Mudofilija kao disciplina, Tko je tko u mudologiji, (odnose se na pojedince kao Veselka Tenžeru, Igora Mandića pa do Slavena Letice). Eseji su namijenjeni prvenstveno muškarcima, ali volio bih da čitateljice ovu knjigu uzmu u ruke te same donesu sud. Iako je ubrzo stigao odgovor na knjigu kao i čitav uvjetno nazvan pokret, nedvosmisleno je da se početkom devedesetih ideja ugasila kao svijeća čiji su plamen ugasili novi vjetrovi. Ostalo je samo žensko pismo kao prosvjetiteljski žar na dar spolovima. Nosioci ideja su dobro situirani i nisam ih dosada vidio da se javljaju u slučajevima masovnog silovanja, štrajkova radnica (Kamensko, Arena) ili pak da pokrenu akciju oko novog Zakona o radu, koji u prvom redu šikanira žene. Iz prikrajka, uz dobro grijane peći i tople juhe na stolovima teško im je ustati i krenuti u akciju.
Estradizacija 8.marta
Nekoliko dana medijskog zavođenja i evo 8. ožujka (marta). Danas cvijeće u rukama, skupovi i akademije posvećene ženama, i što još ne? Kult pranja odavno je razvijen u ljudskoj zajednici. Od Poncijevog pranja ruku do pranja novca ali ono što je neuništivo je pranje ljudske savjesti. Ruža, simpoziji, sve će nas to oprati od stvarnosti. I ne zavaravajte se moji čitatelji, svi ovi dani koji su posvećeni mrtvima, palim za slobodu, raznim danima životinja, danima zemlje, prirode.. samo su u funkciji pranja naše savjesti. I vjerujete mi, poslije sveg ovog pranja ništa se ne mijenja. Samo neki postaju sitiji, a neki ostaju gladniji. Nažalost to je naša svakodnevna istina, ma koliko mi to želimo shvatiti ili ne! Kod velike većine ljudi ne postoji želja za spoznavanjem sebe i svijeta oko sebe. Postoji samo želje da potvrde svoje sebičnosti, da operu svoju savjest, kroz obilježavanje ovog dana ili bilo kojeg drugog. Nisu li ti svi dani samo oblik estradizacije koji se pretvara u teatralnu karikaturu, tako da ni žanr farse više nije primjeren za dogođeno. Zar nije pravi problem u bijedi i očaju preživljavanja hrvatskog društva koje se nezadrživo raslojava na malobrojnu „opančarsku“ novu buržoaziju i najveći dio, sirotinje na rubu opstanka. Paradoks je u tome da upravo ovakva socijalna slika iziskuje neprestanu proizvodnju novih i novih dana kao zabava moćnih bogatih i praznoglavih. Etička lakrdija i ovog dana očituje se u tome da medijske, političke karikature glume zabrinutost za obespravljene žene. Crveni tepisi kojim šeću Vutioni, Gucci, našminkane toalete koje urlaju o jednakosti. Razmetljivost koja je dovela do lošeg vodvilja u kojim glavne glumice i glumci zazivaju jednakost i ravnopravnost, ali ne sa siromašnim već s bogatijim od sebe. Ljudska taština je neuništiva kao plastična boca. Dokle može stići ljudska perverzija. Zalažu se za obespravljene i siromašne uz bogate trpeze, govore o gladi dok brišu masna usta od tek pojedenog mesa, o bosima dok obuvaju najskuplje cipele. Nisam ih vidio a i neću ih vidjeti uz radnice Arene, Casina Kristal, niti uz one koji danonoćno obilaze i čuvaju naše kontejnere. Davno je pjesnik rekao: „nema njih na ovim koncertima protestnih pjesama i šansona“. Ali megalomanizacija je uvijek grotesknija kad je riječ o malim konzervativnim društvima u kojima oduvijek vlada ideologijska laž, u kojima je pranje savjesti postao svakodnevni posao. Dragi moji političari, estradne zvijezde i Vama slični, od lokalnog nivoa pa do vrhuške. Vi valjda mislite da što više vičete i urlate povodom ovog dana i njemu sličnima da ste veći patrioti i veći borci za obespravljene. Dakle umjesto oduševljenih zdravica, simpozija, ruža, izjava mi tražimo promišljen rad na gospodarskom polju, prosvjetnom, kulturnom jer tada ovaj dan i svi ti ostali dani imaju svoj smisao. Ovih dana vrtjeti će se oko nas pozivi, kojekavih Udruga, organizacija na veličanstveni provod povodom osmog marta (ožujka). Pozivom na kakvu nazovi kazališnu predstavu u kojoj glumci jedva čekaju da završi, a publika da otrči u kafić, popiti piće i valjda slegnuti ramenima. A gdje je u cijeloj toj priči - ovaj dan? – 8. mart, žene? Zabava..estrada..poziv građanima da daruju žene zabavom, nazovi feštom. Koliko licemjerja u tome? Samo je nedostajalo da na zabavu pozovu i žene iz Gatta, Casina Kristal, Tipografije i da predstava može uredno početi. Darujmo predstavu, ružu, i priča je završena do slijedećeg osmog marta. I ono što zabrinjava je učestvovanje žena u ovim nazovi vodviljima koji nerazumno snižava vrijednost nečega što se ne da krčmaritii i reklamirati. Taj dan će mnogi moji sugrađani a i šire po oštarijama gromoglasno urlati i pjevati i zaklinjati se u ovaj dan. Bolje bi uradili da potegnu za boljitak života i rada žena, a time i boljitak cjelokupne okoline.
A gdje je u cijeloj priči taj dan, upitat će se onaj tko se ovakvom proslavljanju ovog dana suprotstavlja. Njemu ostaje prezir političkog kiča, jer je taj kič stvorio svu bijedu obilježavanja ovog datuma. I pitam se je li ima smisla u obilježavanju ovog dana ili je gola istina ipak u tome da to nema uopće nikakva smisla. Nepodnošljivo blještavilo, masovna zabava za narod, a sutra sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. Spektakl je travestiran kaos društvenih odnosa moći i kapitala. Sve su maske dobre, a slike se jedino pamte!!!!!!!!
Dragi moji čitatelji pri pisanju ovog nazovi kratkog eseja, bolje rečeno osvrta služio sam se literaturom: Jose Ortega y Gasset : O muškom i ženskom rodu (El Sol 1927 g.), Bela Hamvas : Androgin (objavljeno Jesenski Turk 2003.), Hannah Arendt : Izvori totalitarizma, Andrea Zlatar . Predfeminizam, feminizam i postfeminizam, Slavenka Drakulić: Smrtni grijesi feminizma, Igor Mandić : Što hoće te žene, kataklizma feminizma.



Oznake: plaža


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se