Bujšćinskiglas

25.01.2016., ponedjeljak

Silovanje prazničnog ugođaja


Svake godine ista pjesma, prije novogodišnji programi, a danas „umagični blagdani“. Samo se brojevi godina mijenjaju. Ista euforija praznikovanja, ista bijeda organizacije, isto iracionalno slavlje, što korijene vuče iz pradavnih vremena, uz obvezatno klanje golemog stada stoke, jata peradi kao u davna vremena, u čast nekog izmišljenog Uzvišenog. Samo je jednom Nova godina, uzvikuju blesavci, a manje blesavi odgovaraju samo je jednom bilo koji dan u godini. Nazdravljamo nečemu o čemu ne znamo ništa, a za takvo slavlje shodno svom poimanju slavlja daju svoj doprinos i gradski oci organizirajući „umagične“ blagdane.
Pričamo o ovoj novogodišnjoj umaškoj narodnoj atmosferi, što porezni obveznici uredno plaćaju, a gradski oci, uz blagoslov nekakvih „Manegera“ i njima sličnim nazovi kulturni radnici podastiru puku mitologiju praznikovanja.
Kada se omamljeni uživalac ovog mitologijskog praznikovanja u potrazi za svečanom atmosferom pokuša uklopiti u mitologijski štimung i najpomamniji euforičar padne na, blago rečeno, guzicu. Dočekuju ga siromašno i neinventivno okićene ulice i iste svjetlucave kruške i jabuke, zvjezdice obješene uz kandelabre kao na davno napuštenoj seoskoj zabavi. O izlozima da i ne govorim; mračni i neinventivni kao da oslikavaju svu našu gospodarsku nemoć.
Vratimo se na našu priču, priču o Umagu. Svečani štimung započinje već početkom mjeseca prosinca, nazovi sajmom. Provincijski duh našeg grada negdje je vidio novogodišnji sajam pa i on odluči organizirati ovu manifestaciju. Vrijedni ljudi postaviše svoje štandove, izložiše med, ljekovite trave, drangulije i slično. Započeše kuhati vino, a kupus i kobasice zamirišu ulicama. Zamirišu ulice, ali za koga? Tu i tamo nađe se pred ponekim štandom pokoji pojedinac ili ne daj bože, njih nekolicina, onako da nešto s nogu zagrizu, popiju, izmjene nekoliko misli. Molećivi ih pogled prodavača potom natjera na još jednu rundu. A loša i nemušta muzika što trešti s prastarog zvučnika samo upotpunjuje ovo bezvezno razveseljavanje građana. A tko da i navrati na ovaj stidljivi siromašni provincijski ugođaj.
Moj grad ipak je poseban. Iako vjetar često ne puše u ovo doba godine zrakom provijava i leti moto: ljudi nemaju novaca dok će neki reći: „Znaš kriza je“, dok vuku prepuna kolica iz shopping centra. A što ćemo mi tamo ionako nema što da se vidi! Ma, mi ionako odlazimo do Slovenije, Trsta, Beča. Spustit će zastore svojih stanova, ugasiti svijetla, dajući na znanje da su Oni daleko, negdje u Trstu i Beču, a „čumurde“ pod debelom dekom u svojem gnijezdu.
Gdje je zapravo duša ovih štandova, duša ili priča koja će izvući naše građane iz kućnih mantila i papuča da posjete štandove. A nisu svjesni da provincijski duh na poznaje dušu, jer duša je njegov smrtni neprijatelj. A kako utkati dušu i privući posjetitelje u grad nad kojim se stil pasivnosti i lagodnosti provincijalizma poput padske magle nadvio godinama ranije. Odgovor se na može potražiti u onim gore spomenutim manegerima ili nazovi kulturnim radnicima s početka teksta. Oni su proizvod provincijskog duha, njihov stil života utkan je u ovaj duh. To je takav duh i kada šapće i kada je glasan, kada radi ili spava uvijek isto govori, ništa nije vrijedno osim vlastitog Ja. U takvom prostoru razvija se hijerarhija posebnih moralnih pa čak i umjetničkih kriterija, jer je ovom duhu vanjski svijet samo važan u mjeri u kojem se mogu pronaći potvrde za svoja uvjerenja, a uvijek po mogućnosti one koje će nanijeti štetu drugima u unutrašnjem svijetu. Provincijski duh hrani se lijenošću i neznanjem. Svagdje tamo gdje je imalo intelektualnog napora, malo radoznalosti i pomalo znanja, tamo gdje ima vremena za kombiniranje, iako od nečega i nešto nestane sasvim je vjerojatno da se nešto može izmisliti. A svaka takva individua smrtni je neprijatelj provincijskog duha. Stoga, kada i ovakav pojedinac želi utkati nešto u dušu, u duh provincijalizma, postane nepoželjan pa čak i smrtni neprijatelj. Ne želi ga se niti saslušati. Sve su to tričarije jer dirati u njihov svijet je dirati u njihov provincijski duh.
Ovako nema smisla slaviti. Ako se ne zna bolje ili ako se ne može, onda ne valja ni ovako.

Oznake: plaža


10.01.2016., nedjelja

Nije li vrijeme da vlasti u ovom gradu nabave ljestve!


Kao što to biva u mome gradu, nezapaženo je prošla vijest da su građane grada Umaga i njihove goste u Novu 2016 godinu uveli dogradonačelnici. A gdje je bio onaj, koji bi po svim normama kulturnog ponašanja, trebao zaželjeti građanima i gostima sretnu Novu godinu? Samo su optimisti i vječne budale očekivali njegovu nazočnost, već odavna on ne smatra da je njemu mjesto među nama običnim smrtnicima.
Trg je sveto mjesto svakog grada. Sagrađen su u ime pobjednika. S njegovih kamenih ploča u ratove su odlazili i iz ratova dolazili trijumfalno pobjednici. U srednjem vijeku uz trijumf pobjednika ponekad su i odjekivali urlici i krici koji su u bili u svrsi straha i moći gospodara. S Francuskom revolucijom trgovi su dobili novo ruho. S njihovih kamenih ploča odjekivale su riječi Jeana Paula Marata, Georgesa Dantona. Polako su pobjednici bivali sve tišima, a mase sve jače. Korak po korak, trgovi preuzimaju svoju demokratsku ulogu. Nekada su bili u svrsi pobjednika, a danas u svrsi naroda. Danas su trgovi u funkciji poštovanja čovjeka kao pojedinca.
Odavna, od početka svojega ustoličenja, ustoličenik Grada Umaga shvaća vlast nakaradno. Nažalost ovakvo nakaradno shvaćanje vlasti gdje vlast znači premoć jednog mišljenja odnosno duha, taj sveti karakter (samo Ja) oblik je primitivne vlasti koja je zasnovana na poslušnosti. Retrogradna svijest o vlasti uz pomoć sile proizvela je ljudske katastrofe poput najvećih tektonskih kataklizmi. Ovakva retrogradna svijest ne shvaća da se vlast ne sastoji samo od pritisaka na druge. Kada bi bilo samo to, bila bi riječ o nasilju. Vlast posjeduje dvostruki učinak; zapovijeda nekome ali i zapovijeda nešto. Pod vlašću se ne podrazumijeva materijalan moć uz fizičku silu. Vlast nikada ne leži u sili, jer bajunetom možemo učiniti sve osim sjesti na njega. Vlast provodi čovjek ili skupina ljudi, a oni raspolažu društvenom mašinerijom koja se zove sila.
Koji je danas odnos ustoličenika i građana. Je su li građani u funkciji ustoličenika, ili je ustoličenik u funkciji građana pitanje je za sve građane ovoga grada?
A, nije li vrijeme da vlasti u ovom gradu nabave ljestve!

Dvanaest sati!



Prednovogodišnji dan. Ulice moga mjesta obasjane suncem i tek manji broj žitelja grada, kako je to uobičajeno u ovo vrijeme, uvijek negdje žuri. Vjerojatno se nešto besplatno dijeli?! Susreću me poznanici. Poneki uhvati za rukav: „ Ideš s nama?“, i odjure. Drugi odmahuju glavom i u nevjerici se čude, kroz zube mrmljaju gotovo nerazgovijetno. „Ukrali su nam mnogo toga pa čak i Novu godinu, pa što je tih dvanaest sati“, mrmljajući odlaze s vrećicom u ruci.
Lagano, korak po korak niz granitne ploče, uz tek nekolicinu sugrađana nađem se na gradskom trgu. Prazan, tek poneki namjernik, i njih nekolicina koji ispijaju kavu na terasi gotovo praznog kafića. Zastanem pod zvonikom. Otkucava dvanaest sati. Praznina ubija. Čak i lav sa zvonika gleda u prazno. Kao da je ostario od obećanja. Ne želi mahnuti niti repom. Dok gledam ovoga lava misli mi se vrate daleko u povijest : Kakvi su to samo vrsni majstori bili, kipari artisti iz Venecije, koji su načinili ovog lava iz kamena i još mnoštvo sličnih koji su krasili mletačke gradove i trgove. Isklesali ga iz jednog jedinog kamena, polako odvajajući kamenu komadić po komadić stvarajući lava, sudionika svih događanja na trgu i trgovima. Iz oka mu čitam koliko se svetkovina svojim okom nagledao, koliko sirotinje dok su čekali na pomoć, koliko je brodova ispratio, a koliko je putnika sačekao. A danas nitko ni da prošeće. Koliko se tek naslušao božićnih napjeva? Ponekad boljih, a ponekad i nekih nemelodičnih glasova. I znao bi ponekad pustiti pokoju suzu, na isteku slavlja i ulaska u Novu. Danas na trgu caruje tišina, tek pokoji golub koji izvrši nuždu, ili poneki pas koji, kao da ga nitko ne vidi, podigne nogu i zapiša zvonik. Već duže vremena ovo su sve češće njegovi posjetitelji kao i poneki putnik namjernik koji tek zaluta na ovaj zlata vrijedan trg.
O čemu to danas razmišljaju moji sugrađani, dok im nemilosrdno iz džepova ne uzimaju samo novac, već im polako i dušu raznose. Razmišljaju li o bilo čemu drugom u ovo vrijeme doli o tome što i koliko će nečega kupiti, koliko će od toga biti vrijednost ili pak običan kič, a sve to da bi svojoj obitelji priuštili sebi svojstvene blagdane, onakve kakve u većini moji sugrađani i smatraju: «u se i na se, a daj bože ako može i poda se». Međutim ovi su blagdani i blagdani druženja, no o tome sigurno ne razmišljaju dok užurbano, gotovo panično trče - kupujući…. kupujući. O tome ne razmišljaju niti oni kojima smo podarili dio naše demokratičnosti, kojima smo podarili tu blagodat. Hm, hm, kako smo još uvijek naivni. Pa tko još danas mari za blagodat, shvaćaju li da oni koji prigrabe demokratičnost postaju nedodirljivi, tvrdi u srcu. Čak i u ova doba kada bi trebali biti najmekši. Kao da su nam oni odredili kakve ćemo to blagdane slaviti, koliko ćemo se družiti, koliko će nas biti na ulicama. Ili ne daj bože na trgu. Ne znaju oni, niti će ikada doznati da su ova druženja dio našega bića, ona nas određuju i socijaliziraju. Ona nas čine ljudima, ne samo u ovo predblagdansko vrijeme, već kroz čitavu godinu. Postavite li ovo pitanje onima kojima smo podarili dio naše demokracije, odgovor iz usta onih koji odlučuju bit će vrlo štur i nemušt: „Štednja.. štednja!“ Kakav farizejski odgovor! Štedjeti na druženju koje je simbol čovjeka i svega što je lijepo, kao i zabavi povodom novogodišnje noći, no zato s mnogo vatrometa koji je proizvod farizejskog morala. On nije ništa drugo do obrambena strategija onih koji se bogate u slavi, autoritetu, imetku, moći, ne bi li sačuvali svoj socijalni značaj. Sugrađani moji, nije farizejstvo jednostavno licemjerje već je razrađeni način života. Ne temelji se on na štednji svijetla, štednji na domjencima, općenito na štednji, ostvarenju humanih vrijednosti, na poklonima siromašnima, nekim malim paketićem, već se koristi kao paravan, zapravo se trudi jedino oko pribavljanja materijalnih dobara. Farizejstvo je egzistencijalna životna struktura koju farizej sistematski izgrađuje i prividom moralnog ponašanja zastire način bogaćenja. I dok tako šećem polumračnim ulicama pomislih: duh Božića kao i svih ovih blagdana, izgubio je svoje boravište. Boravište koje je dosad bilo ljudsko srce, a odsad je tek - novčanik.
Ovaj tekst nastao je temeljem riječi jednog mog sugovornika, dugogodišnjeg ugostitelja, koji mi je pred neki dan rekao: „Evo, godinama radim i jedan sam od rijetkih koji je otvoren na ovom prostoru čitavu godinu, a da se moji gosti dangube sa golubovima zaista nema smisla. Zatvorit ću svoj lokal preko blagdana. Pa pogledaj ovaj trg, u njega su uloženi milijuni naših novaca. Mojih, tvojih, poreznih obveznika ovoga grada. Na trgovima se oduvijek nešto dešavalo, nadao sam se, nekako je to krenulo s pretprošlom i prošlom Novom ( zahvaljujući dobrim ljudima), a ove godine opet zjapi prazan. Kao da nisu blagdani. Pa kako da radim, tko će mi ući u lokal. Nigdje ugode blagdana? Pitam se, kako se tek osjećaju naši gosti koji prošeću praznim trgom dok osluškuju sablastan zvuk svojih cipela. Vjerujem da više ni ne požele navratiti u moj grad. Pitam se trebaju li nam uopće gosti za blagdane...“ I kao da daje odgovore, samo odmahne glavom.
I baš mi je to njegovo odmahivanje glavom vratilo sjećanje od samo petnaestak godina unatrag. Sa koliko sam se žara borio da se završi trg, vjerujući da će otvorenjem trga zaživjeti i društveni život ovoga grada. Nisam ni u snu pomislio da će ovaj trg danas biti aerodrom za golubove ili pseća stanica za nuždu.
I dok polako, nogu za nogom odlazim sa trga, glavom mi struje misli o onome što je najvažnije. Treba mijenjati ljude koje osmišljavaju jučerašnje i današnje blagdane, jer ako oni osmisle i sutrašnje, bojim se da će se blagdani ugasiti, a porezni obveznici debelo to platiti!


09.01.2016., subota

Neki dan

Neki mi se dan na stolu našao polugodišnji informativni bilten Grada Umaga pod naslovom:„humagum“. Onako odbačen, dočekao je današnji dan. Ovo nije kritika na bilten jer kako to lijepo piše F. Brunetiere: „Ona – kritika, samo je instrument za analizu ljepote. To je sitnozor za prodiranje u nepoznate oblasti duševnih emocija, a kritika treba da bude taj poticaj.“ A ovaj daljnji tekst samo je osvrt, kao materijal dnevne vijesti.
Prelistavši bilten i okrećući posljednju stranicu, ne znam bih li se nasmijao ili bih od muke zaplakao, ne vjerujući da živimo u dobro zakoračenom dvadesetprvom stoljeću. Tekstom i slikom on me povede u najranije godine mojeg djetinjstva, kada sam ranih pedesetih ( zna se,prošlog stoljeća) zakoračio u školske klupe. Dobro se sjećam, odmah po ulazu u školsku zgradu bila je na zidu obješena velika ploča na kojoj su pribadačama bili zataknuti kratki tekstovi s velikim fotografijama, koji su prikazivali očima partijaca nestvarnu sadašnjost. U to vrijeme nazivale su se jednostavnim imenom, zidne novine. Velike slike i kratki tekstovi bili su u namijenjeni zatupljivanju ljudske pameti. Jedina razlika iz tih vremena i ovog biltena je kvalitetniji papir i fotografije u boji.
Listajući „humagum“ kao da imam u rukama nečiju osobnu iskaznicu jer me sa stranica uvijek gleda lice iste osobe, kao nekada predsjednik Tito. Danas, kada su vuci svu janjad pojeli, pričinja se njima, vucima, da u vidu svoje hvalibabe trebaju položiti račune. I što nude ovaj preostaloj magaradi, kada od njih svijet počinje i s njihovim krajem završava, ne shvaćajući da nam nude stvarnost koju ćemo noseći Mi i generacije poslije nas nositi još godinama na našim samarima.
Nije mi namjera analizirati tekstiće biltena nego podastrijeti nešto mnogo važnije. U državi u kojoj živim po teritorijalnom ustroju, grad Umag je u sastavu ove države. Stoga se na obnašatelje dužnosti odnose i hrvatski zakoni. U Zakonu o javnom priopćavanju (N/N 69/03) između ostalog piše:
Članak 2.
4) Tisak su novine i druga povremena izdanja koja izlaze u razmacima od najviše šest mjeseci, a u nakladi većoj od 500 primjeraka.
Glavni urednik
Članak 14.
(1) Novine i druga povremena izdanja, radijske i televizijske postaje, te programi novinskih agencija moraju imati glavnoga urednika.
(2) Glavni urednik odgovoran je, u skladu sa zakonom, za sve objavljene informacije.
(3) Odgovornost glavnoga urednika iz stavka 2. ovoga članka odnosi se i na uredničku obradu objavljene informacije (izbor naslova, podnaslova, teksta ispod fotografije i slično).
Uvjeti za imenovanje glavnoga urednika
Članak 15.
(1) Glavnim urednikom može biti imenovana osoba koja osim općih uvjeta predviđenih zakonom ispunjava i sljedeće posebne uvjete:
1. da je hrvatski državljanin,
2. da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske.
(2) Glavnim urednikom ne može biti imenovana osoba koja ima imunitet od kaznene odgovornosti.
Što možemo pročitati iz impresuma s 3. strane polugodišnjeg informativnog biltena Grada Umaga „humagum-a“ :
Izdavač : Grad Umag
Glavni urednik: Grad Umag
Naklada 3000
Analizirajući prethodno napisano nesporno je da Grad Umag nije teritorijalni ustroj niti geografski pojam, već pojedinac, osoba bez imena i prezimena. On, Grad Umag, zna čitati i pisati! Ovo je jedinstveni slučaj! Ne bi me začudilo da bude predložen spram prethodno napisanog i za Nobelovu nagradu. Po prvi puta, a Umag je u svemu poseban, hrvatski je državljanin, odabire naslove i podnaslove u periodičnom listu bolje nazvanom: hvalibaba.
Za nepoštivanje hrvatskih zakona, čak i onih minimalnih kao npr. saobraćajnih, pojedinac plaća kaznu, a o ovome se šuti!¨ Bez obzira na sav mrak prošlih vremena, ovo je bilo prije dvadeset i pet godina nemoguće objaviti, a da ne intervenira državno odvjetništvo.
Nemoguće je ne postaviti najbitnije pitanje, u Gradu koji se diči običnim papirom kulturne strategije: je li potreban ovaj propali projekt, kojeg financiraju porezni obveznici ovog Grada. Danas u doba moderne tehnologije, gdje bi informacije trebale stizati svakodnevno u svako domaćinstvo, izdavati ovakav skupocjeni projekt je besmislica. Vjerujte mi, a dobro poznam ovu branšu, cijena tiskanja ovog propalog projekta iznosi više desetaka tisuća kuna, za koje se moglo u kulturi Grada mnogo učiniti. Ovim namjernim nemarom počinjena je ogromna šteta kulturnom izričaju Grada. Ali proizvođači ovog izdavačkog trasha, uznemirili su kulturne krugove koji su napokon otvorili pukotine osmijeha, a već se nazire ispod površne prve zrake svijetlosti, kojima je već puna kapa ove gradske – „nazovi kulture“.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se