Bujšćinskiglas
09.01.2016., subota
Neki dan
|
Neki mi se dan na stolu našao polugodišnji informativni bilten Grada Umaga pod naslovom:„humagum“. Onako odbačen, dočekao je današnji dan. Ovo nije kritika na bilten jer kako to lijepo piše F. Brunetiere: „Ona – kritika, samo je instrument za analizu ljepote. To je sitnozor za prodiranje u nepoznate oblasti duševnih emocija, a kritika treba da bude taj poticaj.“ A ovaj daljnji tekst samo je osvrt, kao materijal dnevne vijesti. Prelistavši bilten i okrećući posljednju stranicu, ne znam bih li se nasmijao ili bih od muke zaplakao, ne vjerujući da živimo u dobro zakoračenom dvadesetprvom stoljeću. Tekstom i slikom on me povede u najranije godine mojeg djetinjstva, kada sam ranih pedesetih ( zna se,prošlog stoljeća) zakoračio u školske klupe. Dobro se sjećam, odmah po ulazu u školsku zgradu bila je na zidu obješena velika ploča na kojoj su pribadačama bili zataknuti kratki tekstovi s velikim fotografijama, koji su prikazivali očima partijaca nestvarnu sadašnjost. U to vrijeme nazivale su se jednostavnim imenom, zidne novine. Velike slike i kratki tekstovi bili su u namijenjeni zatupljivanju ljudske pameti. Jedina razlika iz tih vremena i ovog biltena je kvalitetniji papir i fotografije u boji. Listajući „humagum“ kao da imam u rukama nečiju osobnu iskaznicu jer me sa stranica uvijek gleda lice iste osobe, kao nekada predsjednik Tito. Danas, kada su vuci svu janjad pojeli, pričinja se njima, vucima, da u vidu svoje hvalibabe trebaju položiti račune. I što nude ovaj preostaloj magaradi, kada od njih svijet počinje i s njihovim krajem završava, ne shvaćajući da nam nude stvarnost koju ćemo noseći Mi i generacije poslije nas nositi još godinama na našim samarima. Nije mi namjera analizirati tekstiće biltena nego podastrijeti nešto mnogo važnije. U državi u kojoj živim po teritorijalnom ustroju, grad Umag je u sastavu ove države. Stoga se na obnašatelje dužnosti odnose i hrvatski zakoni. U Zakonu o javnom priopćavanju (N/N 69/03) između ostalog piše: Članak 2. 4) Tisak su novine i druga povremena izdanja koja izlaze u razmacima od najviše šest mjeseci, a u nakladi većoj od 500 primjeraka. Glavni urednik Članak 14. (1) Novine i druga povremena izdanja, radijske i televizijske postaje, te programi novinskih agencija moraju imati glavnoga urednika. (2) Glavni urednik odgovoran je, u skladu sa zakonom, za sve objavljene informacije. (3) Odgovornost glavnoga urednika iz stavka 2. ovoga članka odnosi se i na uredničku obradu objavljene informacije (izbor naslova, podnaslova, teksta ispod fotografije i slično). Uvjeti za imenovanje glavnoga urednika Članak 15. (1) Glavnim urednikom može biti imenovana osoba koja osim općih uvjeta predviđenih zakonom ispunjava i sljedeće posebne uvjete: 1. da je hrvatski državljanin, 2. da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske. (2) Glavnim urednikom ne može biti imenovana osoba koja ima imunitet od kaznene odgovornosti. Što možemo pročitati iz impresuma s 3. strane polugodišnjeg informativnog biltena Grada Umaga „humagum-a“ : Izdavač : Grad Umag Glavni urednik: Grad Umag Naklada 3000 Analizirajući prethodno napisano nesporno je da Grad Umag nije teritorijalni ustroj niti geografski pojam, već pojedinac, osoba bez imena i prezimena. On, Grad Umag, zna čitati i pisati! Ovo je jedinstveni slučaj! Ne bi me začudilo da bude predložen spram prethodno napisanog i za Nobelovu nagradu. Po prvi puta, a Umag je u svemu poseban, hrvatski je državljanin, odabire naslove i podnaslove u periodičnom listu bolje nazvanom: hvalibaba. Za nepoštivanje hrvatskih zakona, čak i onih minimalnih kao npr. saobraćajnih, pojedinac plaća kaznu, a o ovome se šuti!¨ Bez obzira na sav mrak prošlih vremena, ovo je bilo prije dvadeset i pet godina nemoguće objaviti, a da ne intervenira državno odvjetništvo. Nemoguće je ne postaviti najbitnije pitanje, u Gradu koji se diči običnim papirom kulturne strategije: je li potreban ovaj propali projekt, kojeg financiraju porezni obveznici ovog Grada. Danas u doba moderne tehnologije, gdje bi informacije trebale stizati svakodnevno u svako domaćinstvo, izdavati ovakav skupocjeni projekt je besmislica. Vjerujte mi, a dobro poznam ovu branšu, cijena tiskanja ovog propalog projekta iznosi više desetaka tisuća kuna, za koje se moglo u kulturi Grada mnogo učiniti. Ovim namjernim nemarom počinjena je ogromna šteta kulturnom izričaju Grada. Ali proizvođači ovog izdavačkog trasha, uznemirili su kulturne krugove koji su napokon otvorili pukotine osmijeha, a već se nazire ispod površne prve zrake svijetlosti, kojima je već puna kapa ove gradske – „nazovi kulture“. |
