Bujšćinskiglas
28.11.2015., subota
Trijumf nekompetentnih
|
Pred više od dva tjedna bio sam pozvan na Znanstveni skup u sklopu međunarodnog Erasmus+ projekta između škola P.L.A.C.E.S. – Presenting Legends Across the Continent in European Schools. Znanstveni je skup bio prezentacija kulturne baštine, s posebnim osvrtom na legende i njihov utjecaj na razvoj vještine učenja. U tematskom djelu Skupa, cilj je bio upoznati goste s kulturnom baštinom Istre i Bujštine. Ovdje neće biti riječ o toku navedenog skupa, već o poznavanju kulturne baštine Bujštine, s posebnim osvrtom na poznavanje legendi. Da ne duljim, postavljam se u ulogu gosta i postavljam si pitanje što sam kao takav gost mogao doznati o legendama i usmenoj kulturnoj baštini Istre i Bujštine? Dok se s baštinom Istre, gost mogao prilično detaljno upoznati, o kulturnoj baštini Bujštine i legendama nije doznao ama baš ništa! Kako se može zabrljati i promašiti predstavljanje bogatstva Bujštine, dokaz je ovaj Znanstveni skup. Skup je razgolitio naše nepoznavanje vlastitog kulturnog nasljeđa, istog onog koji leži tu pored nas, u knjižnicama i u desecima knjiga što je već odavno prašina prekrila njihova slova. On je samo proizvod stanja duha naših sugrađana, jednom riječju rečeno proizvod nebrige za kulturno nasljeđe. Ovaj Znanstveni skup bio je trijumf nekompetentnosti i neznanja da jedno bogato kulturno nasljeđe predočimo svijetu. I ono malo poznavanja prošlosti Umaga i Bujštine u očima poznavatelja teme, da upotrijebim eufemizam, bilo je više nego „jadno“. Tu se izmiješala crkvena ikonografija, sveci Pelegrin i Peregrin, te slušatelj nije mogao razabrati (istisnuti) i ono malo istine iz ove „papazjanije“. A što reći o temi: legende Bujštine? Posjetitelj je mogao saznati o soljenju ribe, o životu svoje bake, o toliko benevolentnih činjenica, ali nigdje spomena o niti jednoj legendi, bajci, narodnoj pjesmi. Iz izlaganja je bilo nedvosmisleno da niti jedna legenda ili bajka, ne živi na ovim prostorima. A baš Bujština, zbog svoje posebnosti u sebi, nosi mnogobrojne legende, bajke koje su ponos narodnih priča, bajkovitih pripovijedaka, s kojim bi bili ponosni i mnogo veći narodi nego ovi koji obitavaju na ovim prostorima. U pučkim tradicijama ovog kraja taložili su se vjekovima različiti slojevi; oni od predromanskog i predslavenskog prastanovništva, preko romanskih i romaniziranih starih tradicija, zatim preko hrvatskih i slovenskih tradicija donesenih na ove prostore u 7. st. i obnavljanih tijekom kasnijih vjekova stalnim etničkim prilivom iz prirodnog slavenskog zaleđa, s posebnim valom doseljavanja slavenskog tzv „morlačkog“ pučanstva u 16. i 17. st. Ovdje ne možemo zaboraviti niti franačko-njemački utjecaj sve do talijanskih folklornih grupa koje su dvojake, venecijanske i furlanske. Propustiti priliku da se gosti upoznaju s likom Krsnika, bića koje postoji samo u slavenskoj usmenoj predaji, osobito na našem istarskom području, proistječe ne iz namjere već iz nepoznavanja narodnih predaja Bujštine. A što reći o legendama kako su nastali Dubci, kako je nastao Triban, Buje, Sipar , legende o savudrijskom svjetioniku ili o rtu Zub? Samo na Bujštini postoji preko petnaestak legendi o strašnom Atili. Na ovim prostorima nastala je i živi jedna od najljepših bajki hrvatske čakavske književnosti „Brižna Marija“, koju je zapisao još davne 1914. godine Ivo Jardas. Namjesto da na stol podarimo gostima ono najljepše što možemo pružiti, poredamo pred njih trash, trice i kučine. Napokon su nekompetentni došli na svoje. Doduše u životu je tako oduvijek bilo, ali moj Grad prednjači u tome. Građani te vrste, uzvišeni su i date su im odriješene ruke da govore o nečemu o čemu pojma nemaju. Poput gube, množe se polupismeni poznavatelji naše baštine i uvjeravaju nas da su oni odabrani u svojem neznanju da predstave nešto o čemu pojma nemaju. Stoga nije ni čudno da u mome Gradu postoji pokret za emancipaciju glupana: „nazovi znanstvenika“ uz dobranu pomoć gradske kase. A možda sam osobno naivan i nije li ovaj Znanstveni skup samo u funkciji dobrog provoda i punog želuca. Ionako to nisu njihovi novci ali obroci jesu. U postu Štuju li umažani….. objašnjen je dio kulturnog nasljeđa umaštine |
Štuju li Umažani svojega sveca koji imenom ne postoji?
|
Pred nekoliko me dana nazove stara prijateljica i sva nekako usplahirena, priupita: „Ovih je dana došao k meni unuk da mu pomognem napisati nekoliko rečenica o zaštitniku grada Umaga. I našla sam se pred dilemom, je li zaštitnik grada Umaga sveti Pelegrin ili sveti Peregrin?“ A kako se on ustvari naziva? Većina građana, odmah iz prve, odgovorit će vam: sveti Pelegrin. Treće nedjelje u mjesecu svibnju grad Umag slavi ovog zaštitnika pod imenom sveti Pelegrin. Rijetki će reći točan naziv: sveti Peregrin. Sveti Peregrin zaštitnik je grada Umaga. Umaška župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije posvećena je sv. Peregrinu, tako da ponegdje možemo pronaći i podatak da se tako naziva i sama župna crkva. Radi se prvenstveno o kršćanskom mučeniku, što znači da pripada prvim širiteljima kršćanske vjere na ovim prostorima. Povijesni tragovi i legende o svecu kazuju nam da je sv. Peregrin upravo kod Umaga stupio na tlo sišavši s lađe na putu svoje misije prosvjećivanja širenjem kršćanstva. Predaja kaže da se za vrijeme velikih oseka na rtu Rožac gdje je stupio na tlo Umaga, može vidjeti stopa odnosno otisak noge svetog Peregrina, koja ukazuje da je on na ovom mjestu po prvi puta stupio na istarsko tlo. Kršćanstvo se na našem području počelo širiti već u drugom stoljeću. Kako su tada trgovački putovi bili ujedno i putovi širenja vjere, a morski putovi najvažniji, vjera se promicala preko obalnih gradova Umaga, Novigrada, Poreča… ka unutrašnjosti. Promicatelji su obično bili trgovci, činovnici, vojnici te izričito vjerski poslanici, misionari. Kada se u nekom gradiću umnožio broj kršćana, utemeljila se kršćanska općina, kojoj je u većem mjestu predsjedavao biskup, a u manjem arhiđakon. Sveti Peregrin je došao naviještati Evanđelje u ove krajeve na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće. Došao je iz Akvileje, danas malog mjesta između Grada ili Gradeža i Palmanove u to vrijeme, a i dugo stoljeća poslije, vrlo važnog središta kršćanske vjere. To je vrijeme kada je Rimsko carstvo progonilo kršćane. Oni koji su pritom izgubili živote posvjedočivši vjeru dobili su naziv mučenici. I sveti Peregrin je mučenik, te ga kao i druge mučenike prepoznajemo na slikama i skulpturama po tome što u ruci drži maslinovu grančicu, simbol mučeništva Kristove crkve. Rimljani su na smrt osuđene izvodili izvan grada gdje bi im najčešće odrubljivali glavu. I sveti je Peregrin tako pogubljen pokraj Umaga na današnjem rt Rožac. Na tom mjestu je u XII. st. sagrađena crkva i posvećena ovom mučeniku. Crkva je obnovljena oko 1400. i ponovno 1830. godine, kada su ispod oltara pronađene kosti. Poznato je da je na ovom mjestu umro mučeničkom smrću što nas navodi na pomisao da su pronađene kosti u XIX. st. mogle biti njegove relikvije. Kažu da su legende i predaje uljepšana povijest jednog naroda. Što iz ove predaje možemo povijesno zaključiti? Stanovnicima Rimskog carstva „Peregrinima“ posvećena je čitava stranica čuvenog «Rimskog prava» i većina žitelja u tom Carstvu bili su ustvari pergrini. Tko su bili peregrini? Poznato je da su «peregrini» bili stanovnici podvrgnutih rimskih provincija i različitih još slobodnih provincijskih državica i općina, za razliku od barbara koji žive izvan granica Rimskog carstva. Prema pravnom položaju razlikovale su se dvije vrste peregrina. U povoljnijem položaju su bili oni „peregrini“ kojima su Rimljani prilikom podvrgavanja u sklop rimske države ostavili njihovu lokalnu organizaciju i stanovitu samoupravu. Takvi su ušli u rimsku državu većinom putem ugovora dragovoljno ili kao saveznici, te su zadržali svoje građansko pravo. Drugu skupinu čine «peregrini deditici» koji su nakon otpora konačno predali na milost i nemilost Rimljana. Oni su izgubili svoja prava i mogli su i dalje živjeti samo ukoliko im je to bilo dozvoljeno po Rimljanima. Poneki «peregrini“ su zbog stanovitih usluga mogli dobiti i rimsko građanstvo, a 212. godine Rimljani su dali građansku slobodu svim peregrinima osim „peregrina dediticija». Vjerojatno je ime propovjednika Peregrina uzeto iz njegovog statusa, što je u to vrijeme bilo uobičajeno, a koji je to peregrin bio vrlo je teško danas zaključiti. Sveti Peregrin se prikazuje kao mladić odjeven u dugu halju, u jednoj ruci drži model grada, a u drugoj maslinovu grančicu. Spomenimo nekoliko prikaza ovog sveca koji svjedoče o njegovu značenju za Umag. Na stropu župne crkve nalaze se tri zasebne slike u baroknom stilu. Središnja i veća prikazuje Uznesenje Blažene Djevice Marije, a dvije simetrično postavljene s obzirom na središnju sliku, jedna prema ulazu a druga prema oltaru, prikazuje sv. Peregrina i sv. Nicifora. Na glavnom oltaru, s lijeve i desne strane, nalazimo dvije skulpture gotovo prirodne veličine koje je izradio kipar Antonio Bosa (1780. – 1845.), a prikazuju svece, zaštitnike Umaga. Donedavno se na vanjskom desnom zidu crkve nalazio reljef s najstarijim poznatim prikazom sv. Peregrina, koji je premješten i ponovno uzidan, ali s unutrašnje strane crkve. O njemu, svetom Peregrinu kao mjesnom svecu Umaga, naći ćemo riječ dvije u Leksikonu ikonografije i simbolike zapadnog kršćanstva pod pojmom «Istarski sveci i blaženici». U istom leksikonu, spominje se ime svetog Pelegrina, što znači da zaštitnik pod tim imenom postoji, ali u drugom kontekstu, uopće svojom pojavom nije vezan za Istru. U knjizi „Crkva u Istri“ koju izdaje „Biskupski ordinarijat iz Poreča“ uz ime Umag nalazimo slijedeće: „Umag župa Sv. Peregrina m; Umaško-oprtaljski dekanat“. U knjizi „Umag“, vel. Sergije Jelenića tadašnjeg župnika župe Umag, objavljenoj 1997. godine nigdje ne nalazimo termin sveti Pelegrin, već samo sveti Peregrin. U prvom, povijesno turističkom vodiču Bujštine, izdanom 1964. godine autora Burkuša, Balentovića nalazimo termin sveti Peregrin, zaštitnik grada Umaga Oblik imena Peregrin je hrvatski, izveden od latinske riječi peregrinus, što znači stranac. Kao što je prije izneseno, peregrinus se odnosi na peregrine stanovnike rimskih provincija posebnog statusa. Na ovo jasno ukazuju i neki rimski dokumenti i natpisi iz tog vremena što su se pronašli na ovom području. O spominjanju peregrina na ovom području nalazimo u dokumentima koji su zapisani na rimskoj vojničkoj diplomi iz sela Ježi, te nizu ostalih kamenih zapisa iz rimskog doba. Neki pojedinci izvodili su naziv peregrin iz latinske riječi peregrinor, što znači: putnik, putovati, tvrdeći da je svetac, sveti Peregrin, na prije spomenutom reljefu prikazan u putničkom ogrtaču, vrsti pelerine koja uvijek ima kapuljaču. Vezujući to da je on bio putnik i dovodeći u svezu s talijanskom riječju «pellegrinaggio» a što znači hodočašće. Riječ Pelegrin koji se koristi na ovom području je iskrivljen i talijaniziran i kao takav, netočan naziv danas je zauzeo mjesto «svetog Peregrina», istinskog i onog sveca koji je zaštitnik župe i samog Umaga. Ime Peregrin nalazimo i u imenu jednog od Akvilejskih patrijarha. I ono što zaboravljamo, ime peregrin nalazimo u „Bosni srebrenoj“, (prvi vikar Peregrin Saksonac) u Tolkienovom djelu „Gospodar prstenova“ kao i u Umagu. U literaturi koja govori o prošlosti Umaga, pojam sveti Peregrin nalazimo u djelima: „Crkva u Istri“, koju izdaje Biskupski ordinarijat iz Poreča, „Spomenici prošlosti Umag-Buje-Novigrad“ autora Balentović, Burkuš (1964.) „Umag“ autora Sergija Jelenića (1997.), „Umag i okolina“ autora Roberta Buršića, (2002.) „Župna crkva Umag“autora Mirka Otočana (2010.). Nailazimo li uopće na ime Sveti Pelegrin? Evo što nalazimo pod pojmom sv. Pelegrin: Sveti Pelegrin Laziosi živio je u 14. stoljeću. Rodio se u bogatoj obitelji, a u svojoj je mladosti bio uključen u politiku. Otac mu je bio član političke frakcije koja je otvoreno prkosila papi Klementu V. Kako je Pelegrin rastao, slijedio je očeve stope i pridružio se istoj protupapinskoj skupini. Nakon jednog ustanka papa je poslao posebnog predstavnika, generalnog poglavara Slugu Marijinih Filipa Benizija u Forli kako bi pokušao ujediniti podijeljenu zajednicu. Dok je Filip propovijedao mnoštvu, Pelegrin je došao s grupom izgrednika, prišao Filipu i ošamario ga. Sveti Filip mu je mirno okrenuo i drugi obraz i molio za mladića. Pelegrin je bio zapanjen njegovom reakcijom te se pokajao i zamolio za oprost. Pobožan otac prihvatio ga je s ljubavlju. Od tog trenutka postali su nerazdvojni, a Pelegrin je molio Blaženu Djevicu Mariju da mu pokaže put spasenja. Zato se, ne bez milosti same Djevice, nekoliko godina kasnije dogodilo da je kao novak ušao u samostan Slugu Marijinih u Sieni. Dobivši odjeću Slugu Marijinih, posebno se posvetio Njezinoj službi i u prisutnosti blaženog Joakima i Franje iz Siene u potpunosti se posvetio vjerničkom životu. Nakon nekoliko godina vraćen je u Forli, gdje se istaknuo u samostanskim aktivnostima: molitvi u koru, čitanju Biblije, bdjenju i postu, te karitativnom radu za siromašne i seljake. Ima svjedočanstva da je čudesno umnožio žito i vino. Duboko je bilo njegovo pokajanje i često se ispovijedao. Tijelo je svoje trapio raznim oblicima trpljenja. Nije išao u krevet, već ležao na goloj zemlji. Jedna od pokora koje je odredio bila je da ostane stajati svaki put kad je potrebno sjesti. U dobi od 60 godina obolio je od proširenja vena, što je preraslo u gangrenu desne noge. Bolest je toliko uznapredovala da je liječnik Paolo Salazio, koji ga je obišao u samostanu, odlučio, uz potporu svih redovnika, da mu čim prije amputira nogu. Palegrin se, međutim, noć prije zahvata odvukao na molitvu pred križ kapitulske dvorane. I dok je tako umoran zaspao, sanjao je da je Isus sišao s Križa, pružio svoju ruku i nježno dotaknuo njegovu bolesnu nogu. Dan kasnije došao je liječnik kako bi amputirao nogu, ali više nije bilo ni traga gangreni, ni bilo kakvom ožiljku. Vijest o čudu proširila se po čitavom gradu, što je još više povećalo poštovanje prema Pelegrinu. Umro je 1341. od vrućice. Njegovo tijelo neraspadnuto počiva u crkvi Slugu Marijinih u Forliju. Veliki je zaštitnik oboljelih od raka i kožnih bolesti. Što možemo zaključiti iz ova dva prikaza: je li moguće da je crkva posvećena svetom Pelegrinu (Peregrinu) na rtu Rožac sagrađena dva stoljeća prije života ovog sveca? Kako je moguće da kip svetog Peregrina (Pelegrina) u župnoj crkvi Umag ne odgovara liku svetog Pelegrina? Kako je moguće da niz stoljeća, procesija kreće s pogrešnog mjesta prema centru grada? Ove dvojbe otvaraju još niz pitanja. Obzirom na napisano nije neobično da obični puk ne zna za ovu dvojbu, pa čak i lokalne političare možemo abolirati u neznanju, ali pitam se što u ovom gradu radi struka, ili osobe koje su vezane s kulturom i kulturnim nasljeđem iste one koje porezni obveznici dobrano plaćaju. I umjesto zaključka samo nekoliko riječi o istini.“ Vremena su danas takva, a nastala su iz prošlosti da za sve one koji se jednom približe oltaru političke moći nije važno što i kako se kaže, nego gdje i koliko puta se ponavlja. Sasvim je svejedno je li pojam i rečenica istinita, smislena ili besmislena – važno ju je ponavljati jer tako će postati „dogma“. Literatura: Leksikon ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva (Kršćanska sadašnjost Zg.1979.) Sergije Jelenić: Župa Umag (Umag (1994.) Sergije Jelenić: Umag (1997.) Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi (Matica hrvatska Zg 1982.) Mirko Otočan: Župna crkva Umag (Umag 2010.) |
22.11.2015., nedjelja
O vinu i kulturi
|
Ove godine uz pomoć Grada, nije tiskana nijedna knjiga, pa čak niti slikovnica prevedena na talijanski jezik namijenjena djeci polaznicima talijanske škole. A Grad i gradski dužnosnici mašu zastavom kulturne strategije. Jednom prilikom u pismenom odgovoru jednom od čelnika ovog Grada spomenuo sam mu vino i kulturu. Pa da opet citiram i kažem da je vino dar bogova tako se kaže. Kultura to nije, pa bi se reklo da je ona đavolskog porijekla, kad vidimo koliko se ljudi nje boje- baš kao vrag svete vode. A da ne govorimo o knjizi. Kako se odnose spram iste vjerujem da bi sve trebalo spaliti na lomači, sve knjige jer već poodavna one samo zaluđuju svijet. Zašto ovo pišem? Nisam jedini koji se tu i tamo onako stidljivo pojavi i zamoli pokoju kunu za financijsku pomoć, za tiskanje poneke knjige. Obično se to knjige koje napišu naši sugrađani u slobodnom vremenu i ujedno porezni obveznici našega grada. Je li knjiga pisana na dijalektu, ili u stihovima, ili su to priče naše svakidašnjice, čitam uvijek isti odgovor. Da pojednostavim, odgovor otprilike ovako glasi: ..ovim vas putem obavještavamo da, s obzirom na činjenicu da je predviđeno znatno smanjenje općih proračunskih prihoda za tekuću godinu u Proračunu Grada Umaga nismo u mogućnosti udovoljiti vašem zahtjevu. Obično se nasmijem na obrazloženje, jer svakodnevno slušam hvalisanje odgovornih o financijskoj uspješnosti moga Grada. Ovakav moj smijeh još prije više od dvije tisuće godina Aristotel u svojo „Poetici“ označio kao „oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera“ Slijedeći ove riječi čuvenog filozofa „ljude manje vrijedne karaktera“ moguće je odrediti kao priproste ljude koji svojom pojavnošću druge potiču na smijeh, ali ne zato što takvi svojim ponašanjem ciljano žele nasmijati druge, nego to čine slučajno, spontano čineći neka djela i izgovarajući misli u kojima nema ni sklada ni reda, stoga takve činidbe nalikuju pogreškama koje u drugima izazivaju smijeh. Ovo ne izaziva niti bol niti nas vodi u propast nego nas samo nasmijava. I dok je smijeh čovjeka prirođen, podsmijeh je hinjena reakcija kojoj prethodi ciljana reakcija, nastavlja Aristotel ovu misao. Ako slučajno i odobre se poneka sredstva ona su toliko zanemariva da nisu niti vrijedna riječju spomena. Neki dan sretnem starog poznanika, dugogodišnjeg žitelja ovog Grada. Znam da sprema publicističku knjigu o djelu naše nedavne prošlosti. Znajući na kakve sve prijepore danas nailazi autor pri stvaranju i objavi knjige usput ga priupitah; je li Grad financijski što pripomogao u stvaranju ovog djela? Autor se nasmije i ovlaš reče:“ma ne budi naivan, obećavali su mi svi iz gradskih struktura, ali od obećanja, kako naš narod kaže: „obećanje ludom radovanje“. Kažu da nemaju sredstava, ali za neke stvari uvijek se pronađe. A što će njima knjige! Nekako uvijek mi pobjegnu misli kad razmišljam o sufinanciranju knjiga na stihove Johnya Štulića: Zbog čega njima nikad ne isključuju elektriku Oni u principu ionako rijetko čitaju A i to što čitaju, krive stvari čitaju A zašto im onda ne isključuju elektriku S pravom se pripitujem? Zaista, a čemu služe knjige? Živimo u vremenu prave eksplozije mnogih novih sredstava komunikacije, u kojim je knjiga izgubila mjesto raznosača međuljudskih poruka. Još je sredinom prošlog stoljeća McLuhan izrekao da je dvadeseto stoljeće zaključilo primat pisane riječi, Gutenbergova epoha završava na pragu elektroničke ere. Crni dani nadvili su se nad knjigom. Ali i kroz stoljeća ti isti crni dani također su kao Damoklov mač visjeli nad knjigom, jer ona nastaje uvijek iz jedne teške situacije. Bez obzira na mnogobrojne ubice knjiga, koji žive tu pored nas u našoj okolini ne znaju da teškoća življenja svakog onog koji se uhvati pisanja prevlada ove teškoće. Poteškoća je u naravi svake književnosti. To je posao, poziv i rad u kojem nema uspjeha preko noći, nema mira niti zadovoljstva. Knjiga kojemu nekome život znači je lanac poteškoća koji nosi u sebi, vezan tim lancima. Tekst nije vapaj za knjigom, već vapaj - za nas, ljude - jer mi smo prolazni, a knjige ostaju. |
Prvi proizvod masovne kulture
|
. Pisati ne znači ništa drugo nego misliti (M. Krleža) Pisanje kao vještina i sastoji se od jedne jedine vještine, od umijeća pisanja. Tko piše taj piše rečenice. One su tvrđe i do najtvrđeg kamena. Rečenice ostaju iza nas tisuće i tisuće godina. Iz rečenica naučili smo svu našu povijest, jer naša civilizacija je civilizacija rečenica. A koliko mi danas pišemo rečenice? Je li nas netko naučio pisati rečenice? Je li nam netko daje potporu da pišemo rečenice? Ako spustimo naslov na tlo našega grada, što će ostati od pisanja. Parafrazirati ću riječi na odavno izbrisanom grafitu u mome gradu: „da je pisanje isto što i pisanje“ (na slovo s dodamo kvačicu) jer ionako u ovome gradu već odavna caruje nepismenost. I čemu onda rečenice. Ionako ih nitko ne zna pročitati. A što će i čitati, kada su oni već odavna sve pročitali. Dok bi pokoljenja nepismenih staraca odavna trebala već nestati, dotle naše društvo proizvodi nove i nove nepismene. Taj prezir prema slovu koji poput bujice osvaja naše prostore odavna je preplavio naš grad. Već poodavna nigdje nisam naišao na prostore gdje se s mržnjom gleda na knjigu, na pisanu riječ. U niz navrata bio sam član prosudbene komisije za izbor najboljih školskih radova. Pa i nedavno na jednom takvom bujskom natječaju. Radovi što mi se podastiru toliko su siromašni jezikom, a da o stilu i ne govorim, a što reći o sintaksi! Iz tih radova, a i iz mnogih koji su prošli kroz moje ruke vidi se totalni prezir prema slovima, a o knjizi da i ne govorim. Pisanje je vještina koja iziskuje jednostavnu, i vrlo rijetku sposobnost, a to je sposobnost razaznavanja pojedinih rijeci. A kako razaznati riječi? Jednostavno čitajući. Čitanjem obogaćujete sebe i upoznajete svijet oko sebe. Ujedno susrećete se s čarobnim spektrom riječi. A kako promisliti rečenicu? Prebirući po riječima koje smo upoznali uz pomoć onih koji su za to obučeni (učitelji) stvaramo rečenice. A zbog čega su nam te rečenice nesuvisle i nespretne? Negdje je došlo do nereda, do prekinute crte stvaranja rečenice. Tko je zakazao? Tko je kriv za sav nered u našoj glavi da ne možemo napisati suvisle rečenice? Lako je prstom ukazati na nekog. A krivaca ima mnogo! Ne treba ovdje abolirati samog sebe, jer vrlo rijetko čitamo i ako čitamo, čitamo pod prisilom, ovlaš i na brzinu. U školskoj dobi to je lektira, a poslije, nemojmo se zavaravati knjiga je naš neprijatelj. A gdje je tu mjesto obrazovnom sistemu, povikati će mnogi roditelji. I tu su djelomično u pravu. Danas imati odličan iz hrvatskog jezika uopće nije problem. Susrećem se s djecom koji nisu u stanju napisati ni pet rečenica a hvale se ocjenom odličan iz hrvatskog jezika. U moje vrijeme, vrijeme pisanja u čitavoj Istri nije bilo toliko odličnih iz ovog predmeta kao danas u umaškoj osnovnoj školi. Rijetki su bili oni koji su se mogli pohvaliti tom ocjenom. Neki od njih koje se sjećam danas su priznati književnici, jezikoslovci, a mi drugo redci danas smo obična škrabala. A danas caruju odlikaši. Mnogima je to „medvjeđa usluga“. Ponekad se pitam je li ovo darovanje ustvari obezvrjeđivanjem struke, ako i njih samih a to nisu svjesni. Ili je to još jedan primjer linije manjeg otpora, bez imalo grižnje savjesti. ** Ovih dana imao sam tu čast da predstavim knjigu o djelu povijesti našega grada. I ne baš pred malim brojem posjetitelja, koji su se natiskali i pažljivo poslušali predstavljanje. Kao što je to običaj u Gradu u publici, nama gradskih dužnosnika, knjižničara ili kako se radi o povijesti Grada, niti muzeologa. O učiteljima ne treba trošiti riječi, oni ionako nikada ne prisustvuju na predstavljanju knjiga. Nije mi cilj pisati o publici i secirati publiku, cilj mi je pisati o knjizi. Čemu ova knjiga, ili ove knjige? Odgovor se obično nalazi na kraju knjige, ali ne u nekom posebnom tekstu nego u njegovoj ukupnosti. Zaista čemu ova knjiga? Danas živimo u eksplozivnom vremenu, gdje su informacije brže nego naše misli. Gdje jednim klikom miša dolazimo do informacija. O tome je su li istinite ili ne, uopće ne razmišljamo! Jedino o čemu mislimo je na klik miša i informaciju koju putem klika stvara tu pred nama. Već odavna pričaju da je knjizi odzvonilo, da je ona u „teškoj situaciji“. Novi mediji, radio, televizije, Internet, nepovratno su joj izbijaju tlo ispod nogu. Ali ona još uvijek među nama živi! Ali i ima knjiga o kojima ništa ne znamo, a o podacima iz tih knjiga još manje. U našoj hrvatskoj kulturi što je najgrotesknije nalazimo se u provincijskoj sredini, ali u ovom djelu Istre nalazimo se u provincijskoj sredini, hrvatske provincijske sredine. U ovom našem društvenom razvoju u kojem caruje polupismenost, u poluseljačkoj zemlji što je daleko ispod životnog standarda razvijenih kultura, knjiga nam je nepresušno potrebna. U tom teretnom vagonu gdje pored nas jure vlakovi novog doba s knjigom ispod pazuha još imamo nekakvu šansu da se na nekoj usputnoj stanici ukrcamo u ovaj brzi vlak, što neminovno juri u budućnost. *** Zbog čega u mome gradu mrze knjigu, ali da ne budem grub upotrijebiti ću eufemizam pa napisati „ne vole knjigu“. Kada u bilo kojem projektu a u svezi knjige zaržite pa makar i minimalna sredstva uvijek nailazite na isti birokratski odgovor. Sukladno vašem upitu o sufinanciranju projekta tiskanja knjige, ovim vas putem obavještavamo da s obzirom na činjenicu da je predviđeno znatno smanjenje općih proračunskih prihoda za tekuću godinu u Proračunu Grada Umaga, nismo u mogućnosti udovoljiti vašem zahtjevu. I tako iz godinu u godinu. I ako se odobri pokoja kuna za ovakav projekt, ubrzo se izdavaču smrkne. U gradu gdje hedonizam caruje, gdje su osnov kulture nazovi veselice, roštiljade, pučke fešte, razni festivali, ili nazovi projekti „elitne kulture“, knjizi nije mjesto. Ona, knjiga u ovom procjepu ne može pronaći svoje mjesto iz jednostavnog razloga što pobornici „elitne kulture“, kao i masovne o knjizi ne znaju ništa. Iako se knjiga smatra individualističkom formom zato što izolira čitaoca u tišini, činjenica je da je knjiga bila prvi proizvod masovne produkcije, prvi proizvod masovne kulture. |
13.11.2015., petak
Sve u čast veličanstvenog roštilja
|
Prvi dio! Roštilj ova najjednostavnija kuhinjska sprava, što se u svojem barbarskom obliku nije promijenila još od dalekih naših predaka, opet je danas zauzela pijedestal naše pažnje. Ona je danas postala zaštitni znak naše istočnjačke balkanske provenijencije. Roštilj posebno ćevapčići i ražnjići, razne pljeskavice, u crijevu, u maramici sa sirom, u kajmaku kao reprezentativna i udarna snaga naše nacije, otkriva sav smisao naše kulture, daleko više nego mnoge druge lijepe stvari. Toliko smo bježali od Balkana a u njega smo se usidrili kao ruzinavi brod kojem odavna više nema pomoći. A čeme ova tema, pitate se moji čitatelji. Neki dan prolazim našom umaškom obalom i zapazih poveću grupu ljudi i neki dim, oko kojeg se vrte ljudi. Prvo pomislih da ljudi nešto gase. Ali što to može gori u ovo doba godine u mojemu gradu kada ionako ničega nema. Znatiželja proradi kao i obično. Primaknem se i vidim čuda. Ljudi izvadili roštilje, poneki zarđao, ali dobar je za ovu priliku. I onako iz znatiželju priupitah. A čemu to? Pa što ti ne znaš, uglas povikaše mnogi. Ovo je prvenstvo u roštiljanju, izabiru se ekipe za državno prvenstvo. A koje države priupitah, pa te već više od dvadeset godina više nema? Ma ne zaj..odgovori mi moj suputnik u šetnji. Dobro se zagledah u to mnoštvo što uredno bulji u komad pleha i meso što se cvari na njemu. Nalazimo tu svakojakih tipova, od onih koji se zaklinju u veliko hrvatstvo, pa sve do jugo nostalgičara. Što je opet na tapetu bratstvo i jedinstvo. I opet sam po stoti put zalutao na ovim prostorima. Vidi se da ne pratim trendove! A što je to roštilj na našim prostorima? On ne priznaje još uvijek granice, makar kod nas. On ima vrijednost stanovitog nacionalnog obilježja, opet sve nacionalnosti stapa u jedan jedinstveni korpus. Na toj simboličkoj razini već se gubi sva njegova kuhinjska vrijednost, on predstavlja jedan način prožimanja nacionalnih kultura na našem tlu. Nismo li se željeli s toliko snage otrgnuti od tog jedinstvenom korpusa od tog poluprimitivnog seljačkog življa, koji se poistovjećuje s dobrim žderanjem i ispijanjem. Ne želim abolirati nikoga, jer smo mi sami zaista mnogo učinili na maljanju ovakve slike. Nisam bio do kraja na toj predstavi dok se spuštao zastor, stoga ne znam je li uz spuštanje ovog zastora opet zaigrano „Žikino kolo“ Dio drugi! Pretraživajući, više iz dosade nego iz potrebe zaustavih se na naslovu „Jadranom caruje kuhinja nerada - zaboravili smo kuhinju rada“. Čovjek je oduvijek bio sklon lijenosti, lijenost ga je krasila. A hrana je svakodnevna čovjekova potreba. A lijenost nas polako odvaja od stvaralaštva kuhanja. Caruju neka nova jela, s roštilja, iz krušne peći . Tri četiri pokreta i evo ražnjići, ćevapčići, pizza razni hamburgeri i kako se sve ne zovu. Kuhinja nerada ili lijenosti. Baci komadić mesa na roštilj i posoli, na prutiće izrezan polusmrznuti krumpir baci u fritezu i posoli. Baci na komadić tijesta porazbacane namirnice i stavi u peć. To je sve. Nju kuhinju nerada krasi svjetonazor sadržan u restrikcijama, bez mašte nepce ostaje suho kao da je prošlo dezinsekcijsku kontrolu. Ovime je sve rečeno, završeno, Gotovo i mrtvo. To je kuhinja nerada oda naše lijenosti. Vas varaju moji konzumenti. Ne prepoznaju vas kao gastronome, nasamarili su vas kao što u stara vremena napiše Teofrast: kad prodaje vino zna i prijatelju podvaliti bevandu. Ovakvu kuhinju već duže vremena prodaju nam naši političari, osobito oni na lokalnom nivou. Daruju vam posoljena brzo obećana (ispečena) obećanja i na kraju podvale vam loše vino. U zdravlje! Treći dio! Kažu da je kuhinja rada, muka rađanja, bez koje je stvaranje nezamislivo. A kada i pomislim na ovu kuhinju misli mi odlutaju na stranice ruskih klasika i njihov opis kuhinje stvaranja. Sjetite se moji čitatelji oni stariji koji su čitali lektiru i Gogoljevih Mrtvih duša. Sjetite se Čičikova što je ugledao na stolu kod Korobočke; gljive, piroške, pečena jaja, uštipke, prženice, palačinke, lepinjice punjene lukom, makom, sirom skorupom i čime ne. Koliko truda u pripremanju ovih jela. Osnovna deviza kuhinje rada; nikada nijedno jelo nije tako dobro da ne bi moglo biti boljim. U toj kuhinji odvijaju se sve radnje vezane za kuharsko umijeće; guljenje, ljuštenje, otrgavanje, kuhanje, pirjanje, pečenje. Ona je odavna raskinula sve veze s kemijom i fizikom, ne paktira s brzinom, brzopletošću, nepromišljenošću, pukim slučajem. Posiže za prirodom, jer se i na nju oslanja. Ne samo namirnicama već i stvaranjem. Jer ona poznaje samo znoj a potom i zadovoljstvo. Još je davno u 17. stoljeću Brillat Savarin napisao da je otkriće novog jela, više znači za ljude, negoli otkriće kakve nove zvijezde. U čast ovog teksta podignem čašu malvazija s brežuljaka Oskoruša i nazdravim zaključku Kolegija gradonačelnika Grada Umaga - citat; Odobrava se, u svrhu promicanja Grada Umaga, sufinanciranje projekta pod nazivom Prvenstvo Hrvatske u Roštiljanju, nositelja projekta trgovačkog društva 24 sata d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB 78093047651, u iznosu od ukupno 28.000,00 kn, koji će se na području grada Umaga realizirati dana 26. travnja 2015. godine. Nazdravlje! Zlatan Varelija |
12.11.2015., četvrtak
U divljaka luk i strijela, željeznica, selo grad
|
Priča o mojem gradu nije poput bajke. Iako je nekada to izgledalo. Odmah nakon jednog rata započeo je cvjetati, bujati. Rastao i rastao, nicali industrijski pogoni, dolazili novi i novi stanovnici. I devedesetih prošlog stoljeća usnuo je san. Tvornice su se umorile, zaspale i polako nestajale. Jedna za drugom odlazile u povijest. Neke je danas prekrilo trnje, a neke su zbrisane sa svojih nekadašnjih obitavališta. Čak je i princ iz Trnoružice napustio ove prostore. Nema danas tko da probudi moj grad. Ovih nekoliko kratkih pričica što slijede dio su mojega zaspalog grada. **** Neki dan sretnem prijatelja iz tvornice koja je nekada bila ponos ovoga kraja. Jedva ga prepoznah. Nikada se nije isticao tjelesnom građom, ali toga dana izgledao mi je sitan, nekako siv. I nekadašnji muški ponos osijedio i prorijedio se, a oči koje su oduvijek igrale, kao da su se umorile. Skupile se u očne duplje pa kao da progovaraju nekom ravnodušnošću. Znam ga kao majstora svojega posla. U to vrijeme nije bilo na Bujštini boljeg od njega. Volio je rad. To je za njega bila zabava od najmlađih dana. Znam ga da nije mogao zamisliti život bez rada i svakodnevnih briga vezanih uza nj. Smatrao je da čovjeku rad ne smije biti teret, ali niti čovjek ne smije biti rob i služiti radu. Oduvijek je govorio da je rad sluga, a čovjek gospodar. Tek tada rad postaje, pa čak i onaj najteži, svakodnevnom igrom. Priupitah ga što danas radi? Čime se bavi? Nevoljko, kao da mu je teško odgovoriti, započne zamuckivati, a moja mu nervoza samo pojača zamuckivanje. Da prekrati svoje muke, naglo ruku zavuče u džep od hlača i izvuče neki komadić papira, neku posjetnicu, na kojoj uz ime i prezime pročitah i ime manager. Snebih se i kao da njegovo zamuckivanje prijeđe na mene. „Ma.. ma što i ti si manager!...pa ti si vrstan majstor kakvog je samo trebalo tražiti ne samo na Bujštini … već i šire….i ti..“, i dok sam pokušavao nešto reći, upadne mi u riječ i izusti: „Ma slušaj, radio sam kao majstor, radio kod jednog poslodavca. Znaš i sam kako to biva, plaće su bile sve neredovitije i na kraju više nisu ni pristizale. Naljutim se i otvorim svoj obrt. I krenulo je dobro. Posla napretek, ali sve neredovitija plaćanja. A država i lokalna samouprava stišće i stišće, dok me nisu u potpunosti stisnuli. I što mi je preostalo nego zatvoriti obrt. Pružila mi se prilika za ovaj posao. Jest da nije u mojoj struci, ali tko danas još u ovoj državi radi. Nekada je bila parola: tko radi ne boji se gladi, a danas ona zvuči tko živi od svoga rada umire od gladi.“ **** „Kako žena, djeca, kako posao?“, priupitam prijatelja kojeg nisam sreo već nekoliko dana. Znam da radi u nekoj zaštitarskoj tvrtki i to većinom noću. Pripada onoj kukavičkoj manjini od nekoliko Hrvata bez braniteljskog statusa, a već je davno napustio pedesetu. Nisu ga još umirovili, te nema druge nego zasukati rukave, ako želiš isplivati do prvoga. Svibanjsko sunce pripeklo, a on, onako znojan kroz jedva vidljivo razmaknute usnice govori: „Znaš i sam da mi nikada nije smrdio rad. Radim ti skoro svaku noć, preko dvjesto sati mjesečno, da zaradim sedamdeset posto prosjeka hrvatske plaće. Evo i sada, kada poplaćam dugove u banci idem se dogovoriti da odem raditi nešto u polju. Znaš, noću radim pa danju imam vremena za ove poslove. Poslije rada u vinogradu, nešto će već iskrsnuti sa maslinama, pa napraviti nekom po metar dva drva, sve to da nekako dođem do prosječne hrvatske plaće. Negdje sa jeseni opet će se nešto pojaviti ili berba grožđa, branje maslina i tako iz godinu u godinu“. Iako iscrpljen ovim radom još uvijek ga ne napušta njegov smisao za humor. „Sjećaš se?“, dobacuje mi onako preko ramena, „do jučer su nam političari govorili da moramo stezati remen. Ja sam ga toliko stegao da mi se pupak zalijepio za kralježnicu, a onaj koji je lansirao ovaj slogan, danas nosi tregere jer nema toga remena koji ga može opasati“. Čvrsti stisak one nekadašnje radničke ruke i pozdrav za rastanak.. „Žurim, moram dogovoriti ono za rad u vinogradu….“. **** Jutrošnji čvrsti stisak ruke i pozdrav vrate me u stvarnost iz sanjarenja. A tek riječi ovog mladog konobara, kao da oslikavaju svu postojeću nemoć naše svakidašnjice. Ne poznajem ga dugo, ali nekako u razgovorima ovih posljednjih dana nekako mi je prirastao srcu. „Odlazim trbuhom za kruhom“, prozbori i nastavi da ne vidi ovdje perspektivu. „Evo, bližim se tridesetim, a nemam niti pet godina staža. Radim tri mjeseca, pa Zavod, pa dva tri mjeseca pa opet Zavod i tako iz godine u godinu. Radim kod jednog gazde i kada ga upitam za plaću on mi odgovara: Kada si dolazio kod mene pitao si za posao ali ne za plaću. I tako, potucanje od poslodavca do poslodavca. Pitam se imam li ja pravo na život poput nekih, imam li pravo da se oženim, skućim i kada ću to postići ovdje. Banke mi se smiju kada zatražim nešto od njih, a i djevojke me sve više zaobilaze. Nemam im što ponuditi, osim ovih dviju ruku i podstanarske sobe. Život me nije mazio, ali ne vidim perspektive u ovom gradu“. Pitam ga gdje ide, a on, kao ga putovi odvode: „Čim dalje, pokušat ću poput mnogih svojih kolega, pa što bude. U ovom gradu ne pružaju ti niti izazov, a tamo si mogu makar to priuštiti“. „Bog i neka ti je sretno“, zaželim mu na rastanku. **** Nakon dugog vremena sretnem starog prijatelja. Nekada smo zajedno radili u danas ocvalom bujskom Digitronu. Jedva ga i prepoznah. Rijetka sijeda kosa koja ga polako ali sigurno napušta, lice se zaokružilo, a trbuščić iskočio iznad remena hlača. „Još radiš“, priupitam ga? „Ma kakvi! Već sam ti sedam osam godina u mirovini Znaš, malo staža tu i tamo, nešto braniteljskog, sakupilo se toga i evo me već oko osam godina. Živim od uredne mirovine. Stiže redovno, ali nije dovoljno. Znaš, radim nešto u fušu, kod nekog što radi aluminijske prozore. To su mi sredili neki moji prijatelji. Sve teže se živi. Krediti, rate, sve to moram nositi na svojim leđima, a i oduvijek znaš da sam mrzio rad kao pojavu. Sjećaš se nekadašnjih parola, dok smo radili u Digitronu: „Rad čeliči organizam, oslobađa dušu“, „Dok se radi bolje se osjeća“ ili još bolje „Tko radi ne boji se gladi“. Sve te parole nisu držale vodu jer mnogi koji su nekada radili, danas su gladni, a niti im duša nije slobodna, već prepuna briga: kako preživjeti do prvoga. Evo i ja sam došao na te grane, iako imam mirovinu, moram raditi u fušu“. Dok se jada, zazvoni mu mobitel. Moj sugovornik nešto prozbori i naprasno reče: „ Žurim.. žurim stari.., oprosti, moram ići postavljati neke prozore. Gazda zove….“. **** Uvijek sam se divio riječima književnika Krkleca. Pričaju da je svako večer njegova ruta polazila od kavane hotela Palace do željezničkog kolodvora u Zagrebu. Tu bi sjeo i gledao ljude i zamišljao njihove sudbine. Ako ništa drugo poput Krkleca volim promatrati svijet oko sebe. Navratim obično do jednog gradskog kafića i onako sam u mislima promatram prolaznike. I većinom su to ista ljudska lica. Često negdje prije dvanaest sati, navrati nekoliko učiteljica, sjedne, vjerojatno poslije nastave da onako popriča uz kavu. Iako ponekad do mene dopiru njihove riječi one sada u ovoj priči nisu važne. Uvijek kad ih vidim misli mi odlutaju negdje u prošlost, prošlost mojeg školovanja. Grijao sam ja klupu, ne samo tih nekoliko sati. Već obično još toliko. Sjećam se da smo uvježbavali neki dramski komad, ili nešto pripremali za neka školska takmičenja. A danas udobno poslije onih nekoliko sati rada, vrle učiteljice lijepo zasjednu uz kavu za stol. Nimalo ih nije briga, a još manje sram što oni koji ih plaćaju još moraju odguglati preostalih četiri sata na svojim radnim mjestima. U odbranu tih nekoliko sati povikati će jednoglasno da je rad s djecom stresan. Nije li posao jednog minera stresan, posao blagajnice u hipermarketima stresan i materijalno odgovaran, jednog recepcionara, medicinske sestre? I pitam se koji to danas posao nije stresan, a mora se odraditi sukladno zakonu od osam sati. I pitam se tko je kriv da se o jednom tako uzvišenom zanimanju danas priča s omalovažavanjem!.... **** Čitav svoj život prisiljen sam slušati umotvorine stvorene u glavama političara. Iza mene su ovih posljednjih desetak godina slogani „međugeneracijska solidarnost“, „stegnimo remen“, „kultura rada“… neće nas valjda lopate izvući iz krize. Ovih dana kada je vlada shvatila da ni bušenje novih rupica neće izvući ovo društvo iz gliba mrtvo hladno objavljuju da će obični građani još više morati stezati remen, rjeđe jesti, manje telefonirati, rjeđe se grijati. Kopka me stalno u glavi, obzirom na gore napisano, zaslužuje li naš narod, ovako civilizacijski zapušten, da nam oni koji o radu toliko malo znaju nude ta i takva rješenja za bolji život. I dok tako razmišljam i hodam polupraznim usnulim gradom začujem pjesmu Cinkuša: U divljaka luk i strijela, željeznica, selo i grad. To su naših ruku djela, da nam živi, živi rad! Podignimo u vis čela, mi junaci rada svog! Naša bit će zemlja cijela, da nam živi, živi rad! Dok tražim prozor odakle se čuje ova vesela pjesma, začuh glas žene: „Zatvori prozore, želiš li da te čitav grad čuje?“. Daljnji razgovor nisam slušao, a on i tako nije bitan za ovaj tekst. Varelija Zlatan |
05.11.2015., četvrtak
Mala seoska priredba
|
Svjedoci smo danas da živimo sve lošije. Da mnogi od nas imaju sve manje, da mnoga djeca moga grada nemaju niti za marendu. Svjesni smo da je pučanstvo lišeno mnogih egzistencijalnih bitnih artikala, zbog nečije nesposobnosti. Nemojmo se zavaravati da mnogi sugrađani i ovu zimu rijetko su uključili grijanje, mnogi čitave noći lutaju od kante do kante i u cik zore pred vratima nekog od hipermarketa uredno u najlonskoj vreći istovare plastičnu ambalažu da imaju za kruh tog dana. U vremenima kad je našu dušu okupirao bezosjćaj, kada ne marimo niti za najbližu rodbinu, a o susjedima da i ne govorim nudi nam se sveopći spas u zabavi malih seoskih priredbi. Raslojavanje koje je dobro uzdrmalo žitelje ovoga grada na malobrojnu nazovi elitu i najveći dio sirotinje na rubu opstanka. I ono što je najzanimljivije? Takva socijalna slika društva neprestano proizvodi kulturu kao zabavu moćnih bogatih i praznoglavih. Sve je to mala seoska zabava i iluzija velikog spektakla. Pravi burekdžije rekli bi jednostavno „jufka“ kugla tijesta koji se razvlači u hedonističke porive jela i pića uz blagonaklonost nekog nazovi narodnog melosa s nekih drugih krajeva bivše države. I ovih dana nižu se male priredbe, koje bi nam trebale donijeti mali osjećaj sreće. Kao stanovnik grada i sam navratim na pokoju takvu priredbu. Na jednoj od takvih gostovao je bend koji je obilježio jedno vrijeme naše države. Nisam brojao posjetitelje te priredbe, niti mi je do toga stalo. Kao i obično povodom tih događaja sve započinje s vatrometom. Vatromet u ime čega i za koga? pitam se. Je li on namijenjen sirotinji da pokaže svu snagu kojom raspolažu političke elite i njihovi sponzori, ili jednom riječju želi predstaviti sliku kako se ovdje lijepo živi? Je li on predstavlja našu snagu naše bogatstvo ili sav naš jad i nemoć da se othrvamo ovakvim silovanju moći. A tada nastupa bend. Odsvira svoju gažu uredno pobere masni honorar i tako do slijedeće prilike, grada. Spusti se zastor, siti i dalje ostaju siti, a gladni ostaju gladni. Siromašno, a skupo plaćeno. Cirkuske seoske priredbe, danas i pod šatrom naša su svakodnevnica. Razne roštilijade, gljivarijade , šparugarijade i kako se sve ne zovu ove manifestacije samo su odraz našeg vremena, vremena bez duha. Siromašan duh može proizvesti samo ovakvu malu seosku priredbu. Nije ovdje problem u pomanjkanju sredstava poreznih obveznika već u nedostatku, znanja, a potom i volje. |
Jedino je vrijeme neumitno! ( John Locke)
|
Javiti se na bilo koju vijest koja govori o političkoj prostituciji u Gradu Umagu je uzaludno. Život na ovim prostorima svakodnevno je izložen manipulaciji, koja svojim djelovanjem umotana u celofan laži, živi od njih šireći ih kao istine. Osobno ljudsko gnijezdo manipulacijom je pretvoreno u osvijetljenu pozornicu s precizno programiranim sustavom, gdje je čovjek uporabljen poput marionete i iskorišten kao obična stvar: Prije uporabe promućkati, nakon uporabe baciti. Nažalost to je naša svakodnevnica. Virtualna kultura u kojoj živimo u svom informatičkom savršenstvu koje je skoro doseglo vrhunac ljudskog uma, zapravo je najbliskija prvotnoj kulturi mita i usmene predaje. Suvremena svakodnevnica funkcionira po načelu mitologije, samo što se za razliku od arhajskog mita i usmene priče suvremene izmišljene priče progresivno umnažaju putem sve većeg broja medija. Današnja suvremena usmena predaja o lažima i istinama nema konačni cilj u korist neke određene definirane ideologije. Njezin je proizvod obmana: ništa nije laž/istina – odnosno sve može biti laž/istina. Pitate se dragi moji čitatelji, čemu ovaj uvod? Odgovor leži tu na mome stolu. Na jednoj strani stola leži novi broj nazovi časopisa koji izdaje Grad Umag, nazivom humagum-Umago, a na drugom kraju stola dopis, uredno zabilježen pod br KLASA: 402-08/15-01/47,URBROJ 2105/05-04/03-15-2. U dopisu između ostalog stoji; citat: Sukladno vašem upitu o sufinanciranju projekta tiskanja knjige, ovim vas putem obavještavamo da s obzirom na činjenicu da je predviđeno znatno smanjenje općih proračunskih prihoda za tekuću godinu u Proračunu Grada Umaga, nismo u mogućnosti udovoljiti vašem zahtjevu. Na drugom kraju stola leži tiskovina pod nazivom „humagum“ – polugodišnji informativni bilten Grada Umaga iz mjeseca svibnja 2015. godine. Bogato opremljena tiskovina u nakladi od (3000 primjeraka) u kojoj čitalac može jedino pronaći samohvalu lokalnih čelnika. U tiskovini, bolje rečeno „hvalibabi“ iz koje teče samo med i mlijeko ovaj gornji citat ne uklapa se u stvarnost „hvalibabe“. Da pojasnim čitateljima da trošak ove bogato ilustrirane tiskovine na najkvalitetnijem papiru iznosi nekoliko desetaka tisuća kuna, dok tiskanje knjige mlade nagrađivane autorice pet do šest puta manje. S pravom se propitujem: Dokle seže granica demagogije? Koja je granica ljudske laži? Što se ovdje ima još lagati!. Odavno je ovdje sve laž, a i ono malo što je ostalo istine nestala je u ove četiri godine. Nitko se više ne sjeća predizbornih obećanja o školi, kulturnim institucijama, o socijalnoj politici o pametnoj i svrsishodnoj prometnoj infrastrukturi. Ostala su samo zgarišta i na tim zgarištima želite opet paliti. Lažna obećanja u cilju Vašeg boljeg sutra, A o životu običnog građanina, umirovljenika, koga briga! Neka se oni sami za sebe pobrinu. Pitam se s pravom: Što je ovdje istina/laž? Gdje to završavaju sredstva poreznih obveznika ovoga grada Ovaj grad, rekao bi jedan čuveni sociolog, intelektualac (Konstantinović) koji je godinama živio tu u našoj blizini. Zaboravljen od nas svih, a njegova knjiga (Filosofija palanke) koja je vjerojatno nastala na ovim prostorima kao da opisuje današnje stanje u „gradu blagostanja Umagu“. Između ostalog podvučeno je: Kao prvo i jedino što zahtjeva ovaj grad je opismenjavanje!!!!!!!! Od toga treba započeti. |
