Bujšćinskiglas
13.11.2015., petak
Sve u čast veličanstvenog roštilja
|
Prvi dio! Roštilj ova najjednostavnija kuhinjska sprava, što se u svojem barbarskom obliku nije promijenila još od dalekih naših predaka, opet je danas zauzela pijedestal naše pažnje. Ona je danas postala zaštitni znak naše istočnjačke balkanske provenijencije. Roštilj posebno ćevapčići i ražnjići, razne pljeskavice, u crijevu, u maramici sa sirom, u kajmaku kao reprezentativna i udarna snaga naše nacije, otkriva sav smisao naše kulture, daleko više nego mnoge druge lijepe stvari. Toliko smo bježali od Balkana a u njega smo se usidrili kao ruzinavi brod kojem odavna više nema pomoći. A čeme ova tema, pitate se moji čitatelji. Neki dan prolazim našom umaškom obalom i zapazih poveću grupu ljudi i neki dim, oko kojeg se vrte ljudi. Prvo pomislih da ljudi nešto gase. Ali što to može gori u ovo doba godine u mojemu gradu kada ionako ničega nema. Znatiželja proradi kao i obično. Primaknem se i vidim čuda. Ljudi izvadili roštilje, poneki zarđao, ali dobar je za ovu priliku. I onako iz znatiželju priupitah. A čemu to? Pa što ti ne znaš, uglas povikaše mnogi. Ovo je prvenstvo u roštiljanju, izabiru se ekipe za državno prvenstvo. A koje države priupitah, pa te već više od dvadeset godina više nema? Ma ne zaj..odgovori mi moj suputnik u šetnji. Dobro se zagledah u to mnoštvo što uredno bulji u komad pleha i meso što se cvari na njemu. Nalazimo tu svakojakih tipova, od onih koji se zaklinju u veliko hrvatstvo, pa sve do jugo nostalgičara. Što je opet na tapetu bratstvo i jedinstvo. I opet sam po stoti put zalutao na ovim prostorima. Vidi se da ne pratim trendove! A što je to roštilj na našim prostorima? On ne priznaje još uvijek granice, makar kod nas. On ima vrijednost stanovitog nacionalnog obilježja, opet sve nacionalnosti stapa u jedan jedinstveni korpus. Na toj simboličkoj razini već se gubi sva njegova kuhinjska vrijednost, on predstavlja jedan način prožimanja nacionalnih kultura na našem tlu. Nismo li se željeli s toliko snage otrgnuti od tog jedinstvenom korpusa od tog poluprimitivnog seljačkog življa, koji se poistovjećuje s dobrim žderanjem i ispijanjem. Ne želim abolirati nikoga, jer smo mi sami zaista mnogo učinili na maljanju ovakve slike. Nisam bio do kraja na toj predstavi dok se spuštao zastor, stoga ne znam je li uz spuštanje ovog zastora opet zaigrano „Žikino kolo“ Dio drugi! Pretraživajući, više iz dosade nego iz potrebe zaustavih se na naslovu „Jadranom caruje kuhinja nerada - zaboravili smo kuhinju rada“. Čovjek je oduvijek bio sklon lijenosti, lijenost ga je krasila. A hrana je svakodnevna čovjekova potreba. A lijenost nas polako odvaja od stvaralaštva kuhanja. Caruju neka nova jela, s roštilja, iz krušne peći . Tri četiri pokreta i evo ražnjići, ćevapčići, pizza razni hamburgeri i kako se sve ne zovu. Kuhinja nerada ili lijenosti. Baci komadić mesa na roštilj i posoli, na prutiće izrezan polusmrznuti krumpir baci u fritezu i posoli. Baci na komadić tijesta porazbacane namirnice i stavi u peć. To je sve. Nju kuhinju nerada krasi svjetonazor sadržan u restrikcijama, bez mašte nepce ostaje suho kao da je prošlo dezinsekcijsku kontrolu. Ovime je sve rečeno, završeno, Gotovo i mrtvo. To je kuhinja nerada oda naše lijenosti. Vas varaju moji konzumenti. Ne prepoznaju vas kao gastronome, nasamarili su vas kao što u stara vremena napiše Teofrast: kad prodaje vino zna i prijatelju podvaliti bevandu. Ovakvu kuhinju već duže vremena prodaju nam naši političari, osobito oni na lokalnom nivou. Daruju vam posoljena brzo obećana (ispečena) obećanja i na kraju podvale vam loše vino. U zdravlje! Treći dio! Kažu da je kuhinja rada, muka rađanja, bez koje je stvaranje nezamislivo. A kada i pomislim na ovu kuhinju misli mi odlutaju na stranice ruskih klasika i njihov opis kuhinje stvaranja. Sjetite se moji čitatelji oni stariji koji su čitali lektiru i Gogoljevih Mrtvih duša. Sjetite se Čičikova što je ugledao na stolu kod Korobočke; gljive, piroške, pečena jaja, uštipke, prženice, palačinke, lepinjice punjene lukom, makom, sirom skorupom i čime ne. Koliko truda u pripremanju ovih jela. Osnovna deviza kuhinje rada; nikada nijedno jelo nije tako dobro da ne bi moglo biti boljim. U toj kuhinji odvijaju se sve radnje vezane za kuharsko umijeće; guljenje, ljuštenje, otrgavanje, kuhanje, pirjanje, pečenje. Ona je odavna raskinula sve veze s kemijom i fizikom, ne paktira s brzinom, brzopletošću, nepromišljenošću, pukim slučajem. Posiže za prirodom, jer se i na nju oslanja. Ne samo namirnicama već i stvaranjem. Jer ona poznaje samo znoj a potom i zadovoljstvo. Još je davno u 17. stoljeću Brillat Savarin napisao da je otkriće novog jela, više znači za ljude, negoli otkriće kakve nove zvijezde. U čast ovog teksta podignem čašu malvazija s brežuljaka Oskoruša i nazdravim zaključku Kolegija gradonačelnika Grada Umaga - citat; Odobrava se, u svrhu promicanja Grada Umaga, sufinanciranje projekta pod nazivom Prvenstvo Hrvatske u Roštiljanju, nositelja projekta trgovačkog društva 24 sata d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB 78093047651, u iznosu od ukupno 28.000,00 kn, koji će se na području grada Umaga realizirati dana 26. travnja 2015. godine. Nazdravlje! Zlatan Varelija |
