utjecajna linija

utorak, 30.08.2016.

Samo trenutak slabosti

Ne znam jednostavno u čemu je stvar, ali bez obzira na sve što sam u životu napravila, uvijek bila hraniteljica obitelji, stalno sam na meti kritike mojih ukućana, mame, djece…Jednostavno, to je tako, pomoći nema, ali s tim nikako da se pomirim…Pustim jedno vrijeme i onda, sve iz početka…Dakle, radim od jutra do sutra, borim se tražeći nove poslove, do kojih nije lako doći ali s obzirom na znanje i iskustvo uspijevam ih još uvijek dobiti, privatnik sam…Odradim ih najbolje što mogu, tako da sam u svako vrijeme dostupna i svi me mogu zvati u slučaju problema od 0 do 24 sata…Ali nikad nisam dovoljno dobra, moje cure, moja najdraža stvorenja, uvijek me kritiziraju…Uvijek imaju neke primjedbe na nešto, bila to neka stvar koju kupim, zato što sam procijenila da ju želim kupiti…zato što me to raduje…ili neka odluka o nečemu… Već osam godina zbog posla nisam išla na odmor ni vidjela more…One izlaze, zabavljaju se, druže, imaju dečke, žive relativno bezbrižan život…Trebale su završiti faks prije dvije godine, nisu ga završile, jednostavno nije im se dalo, imale su neke druge prioritete, vole životinje i puno vremena posvećuju na udomljavanje, zbrinjavanje, čuvanje…Imam razumijevanje za sve njihove prohtjeve, hirove, hobije….Pomažem im maksimalno, ali to nije dovoljno, tretiraju me i zovu „malom mamom“…Kažu da sam naivna, predobra…Da se razumijemo, one su pristojne cure, svi kažu da su lijepo odgojene, ali prema meni su najgore, pune kritike i primjedbi…Isto tako i moja mama koja živi sa nama, stalno mi prebacuje za ovo i ono…Ja ih hranim, oblačim…Priuštila sam im normalan život i sve prohtjeve im ispunjavam…Mama je otišla kod prijateljice na more i ostat će mjesec dana…I drago mi je da je otišla…A ja da odem pet dana bila bi drama, pitanja…Osjećam već jedno duže vrijeme da nešto u svom životu moram promijeniti…Ali kao da još nemam dovoljno odlučnosti…Sigurno je problem to što se u našoj kući gdje žive četiri žene i tri generacije, već dugo ništa promijenilo nije i što mora doći do neke promjene da se svi trznemo i krenemo dalje, na drugačiji način, moji ukućani su se utopili u slobodi i bezbrižnosti koju imaju…
Očigledno, ne valja ni kada je dugo vremena dobro…Ispada da se podrazumijeva da je tako i da je samo od sebe tako…Žao mi je što ne osjete koliko sam se morala boriti da im osiguram one osnovne stvari, jer recesija je i mnogi od najboljih su propali, privatnici pogotovo…
Tužno mi je nekad i ako ja nisam tip koji kuka, traži zahvalu, pljesak i slično…Samo da se vidi i osjeti…Da znam da se osjetilo…Dogodilo se da sam stjecajem okolnosti nekim ljudima pomogla…Ta pomoć je bila zanemarivo mala…A ti ljudi su mi zahvalniji i više cijene tu sitnu pažnju nego moji najbliži…Koji su nikad zadovoljni i uvijek puni samo primjedbi…To valjda tako mora biti…Znam roditelje koji su zanemarivali svoju djecu, ta djeca ih danas, odrasli ljudi vole i cijene kao da su im bili najbolji roditelji na svijetu…To valjda tako mora biti…Ja sam svoju mazila i pazila cijeli život…Pomagala, učila i radila sa njima, sve uz težak posao koji sam radila…Od svog oca, od kojeg sam se razvela, samo zbog toga što je bio lijenčina i bez ambicija, moje cure ništa ne očekuju niti im on išta daje…
Ja sam ta od koje se sve očekuje i koja je uvijek na meti sve kritike…Dok ovo pišem izgleda kao da se žalim, kritiziram, tražim i očekujem nešto…ali ne očekujem ništa…Samo sam sve stavila na papir i podijelila sa vama…jer mi nije jasno….zašto je to tako…A tako malo treba da ne bude tako…Zašto više razumijevanja nekad možemo naći u nepoznatoj osobi, koju slučajno upoznamo nego kod svojih najmilijih, kojima smo dali veliki dio sebe u svakom pogledu… Ja nisam slabić i znam da ću sve izdržati, ali toliko bi lakše sve bilo da čovjek osjeti podršku i razumijevanje…Očito, kad ju toliko želi ona izostaje, kao i sve u životu…Da se razumijemo, nisam ja slabić…Ovo je samo jedan trenutak slabosti, koji sam sa vama podijelila, a sutra, sutra ja idem u nove pobjede…Cure su rekle da će slijedeće godine završiti faks i zaposliti se… Kad-tad, razumjet će one sve ovo što sam napisala…Sigurna sam…
Želim im svu sreću ovog svijeta…Borila sam se za to da ju imaju …

Oznake: Sreća i razumijevanje

30.08.2016. u 21:28 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.08.2016.

OGLAS 098.......






I piše : „Slobodan muškarac, 45 god., tražim isključivo žensku srodnu dušu od 30. do 45. godina radi druženja i moguće ozbiljne iskrene veze! Ja sam zaposlen, ne pijem, mirne sam naravi, uredan, imam svoju kuću itd…
Molim da mi se javite samo ako ste ozbiljna iskrena ženska osoba koja zna i koja želi biti voljena i cijenjena u životu!“
Oglas gotovo besprijekorno i reklo bi se, iz srca, napisan…Neću ulaziti u to da je možda sve lažno…Da se netko zeza …Jer ne sliči mi na to…Nalikuje mi sve to na poziv i vapaj, usamljene osobe, koja više ne zna na koji način tražiti i doći do nekog koga bi volio i tko bi bio od nje bio voljen…..Pružiti ljubav i osjetiti ljubav… Pisala sam o facebooku …instagramu i čestom srozavanju najtananije ljudske intime do tako proste i prizemne razine, gdje sve gubi smisao i ljepota nestaje…A onda, s druge strane, ovo, oglas čovjeka u srednjim godinama, koji vjerojatno ne koristi ta suvremena pomagala da upozna srodnu dušu…pa svoj oglas na crvenom papiru lijepi na jednu od postaja tramvaja, u gradu, nadajući se da će netko, tko bi trebao, to pročitati i nazvati ga…Broj njegovog mobitela je na oglasu…
Možda se iza ovog oglasa kriju isti oni koji su ukrali moj mobitel, a skupljali su donacije za djecu s posebnim potrebama…Kako se uopće žena u godinama koje dotični gospodin traži može javiti na takav oglas, a da ne pomisli da se iza njega krije nešto što i nije tako iskreno i naivno, kao što je napisano…Kao što izgleda, na prvu…Kad se više nikomu i ničemu ne može vjerovati…
A možda je stvarno napisano iskreno, možda je čovjek koji je to napisao dobar čovjek koji je jako usamljen i traži društvo…Može li mu se uopće na takav oglas javiti neka „normalna“ žena? Da li će on kad mu se i javi neka žena, a pretpostaviti je da neće biti onakva kakvu je tražio, biti još usamljeniji i nesretniji… Za njega je ovo možda bio jedini pokušaj koji mu je ostao… A mi živimo u društvu u kojem se ovakvi oglasi ne smatraju baš „normalnim“…čak su i predmet sprdnje za mnoge…
Gdje je kraj našoj otuđenosti jednih od drugih…Stalno tražimo i tragamo za neprijateljima izvan nas, a sami sebi smo najveći neprijatelji…Zatvorili se u svoje ljušture i ne tražimo iz njih izlaz… Mnogi pate zbog toga, pokušavaju tražiti rješenja koja u konačnici završavaju porazom…i onda nastupa još gora situacija…teško je osloboditi se, osvijestiti i pokušati izići iz svoje ljušture bez ustručavanja, bez straha da ćeš biti ismijan, zato što si iskren i sa spremnošću prihvatiti sve odgovore i reakcije…
Žao mi je dobrih ljudi koji neprimjećeni prolaze kroz život, neprimjetinih, kvalitetnih, dobrih ljudi, za koje se ne zna, ali sigurna sam da će i njihovo vrijeme doći…Sigurna sam…Kad, tad!
Želim ovome čovjeku sa oglasa, tko god on bio, ako ima iskrene namjere, od srca mu želim da nađe svoju srodnu dušu, zaslužio je to! Dušu, kojoj je normalno javiti se na ovakav oglas jer se, upravo isto osjeća kao i osoba koja ga je napisala…

Oznake: srodna duša

28.08.2016. u 16:20 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 24.08.2016.

BILA SAM "UHODA"

"Ti si uhodila", reklo mi je moje najdraže stvorenje, a možda se tako i može reći…

Nisam imala loše namjere, to je jedino opravdanje koje imam… Na kraju je od svega ispao ovaj tekst, a to se ne može nazvati lošom namjerom..
Prosudite i presudite…
Zavirila sam u neke javne profile na Instagramu…Ispalo je to slučajno… Uvijek to krene, slučajno, reći ćete…a završi s namjerom…Možda ste i u pravu, jedno vuče drugo, drugo treće i krene to, krene… Gledam lijepu djevojku, još bi bila ljepša da se ne krevelji izazovno na svakoj drugoj slici…pući usne…namiguje, zove, izaziva, a lijepa , zgodna..vitka, visoka, plavuša…prikazuje videa u kojima je gola s nekim i kao vode ljubav i ako se ništa od tog jasno ne vidi, naslućuje se u njihanju prvo dva gola tijela, a onda se polako skuplja oko njih isto tako mnoštvo golih mladih tijela, parova, muškaraca i žena koji se njišu u ritmu glazbe, kao da vode ljubav…i preko tisuću lajkova…Ljudima se to sviđa, valjda su mnogi u transu kad to gledaju…i onda lajkaju i lajkaju… Sledeća mi zapne za oko…nije žena u cvijetu mladosti, ali očito nije rađala,moja slobodna procjena. pa ima savršenu figuru pješčanog sata, ne od vježbanja i treniranja nego je prirodno takva, poznajem žene takve građe…svaka druga slika je, ona preplanula, u kostimu, bikiniju najminimalnijih gaćica koje sam vidjela…. Sad se podbočila rukom, sad nogom, noga gore noga dolje…pa lijevo, pa desno…dođe mi, smiješno i tužno u isto vrijeme…što to zgodnoj ženi u ranim, mislim, pedesetim, treba… nije mi uopće jasno…a ne treba mi ni biti jasno, znam..osim, da pomislim kako je tijelo jedino što ima, a glava nije baš sinkronizirana sa tijelom…i onda traži nadomjestke u pućenju, durenju, lica, usana i guze u konačnici, jer ta slika sa isturenom, napućenom, guzom je dobila najviše lajkova…..Ma ne vjerujem… Žena je očito i „dobro stojeća“ jer je na svakoj slici različito odjevena, u dosta skupu odjeću, ali napadnu, upadljivu…
I dalje listam malo…Vidim čovjeka koji je povezan sa ovom ženom u ranim pedesetim, na njegovom profilu je ova žena, na svakoj slici…na njenom profilu njega uopće nema…a po prisnosti na njegovom profilu vidim da su očito u vezi…zagrljeni, čak i puse jedno drugom daju, ali bez kontakta… I mislim se, što taj jadnik trpi….Na svom profilu ima nju na svakoj slici, a ona na svom uopće nema njega, kao slobodna žena…Sramežljive muškarce, u jednom komentaru, ona naziva mutavim….i kao „svaku divlju zvijer je moguće ukrotiti“ kaže ona…i još neke“ strašne“ izjave….gdje sebe prikazuje kao vamp…A lajkova, tisuće i tisuće…Ljudi je jednostavno obožavaju…Ona je jedna od kraljica Instagrama… Nisam išla dalje u dubioze…Nju sam nasumice odabrala, jer spada u one preko 40…
Nisam gledala Instagrame celebritia…Malo me sve ovo pogodilo… Nisam staromodna, dapače, volim vidjeti i lijepo muško i žensko tijelo, esteta sam i divim se ljepoti oko sebe…ali ljudi moji, gdje je ta ljepota u nama… Pa uvijek sam radila na tome, iskreno, spadala sam u zgodne i lijepe i sad mi kažu da jesam jer brinem i o svom tijelu i njegujem ga i vježbam…ali gdje je nestala ona unutrašnja ljepota, pa uvijek mi je ona bila važna, još i više od vanjske.. …kao da se zaboravlja da je ona važnija i da i nju treba razvijati njegovati…postajemo roboti , monstrumi…meso, na izvolite…igrači u nekom cirkusu stvorenom za njihanje i ljuljane i pranje nerazvijenih mozgova….toliko nerazvijenih da ni skužiti ne mogu više bit….predaju se bez borbe…besmislenom lelujanju i sladostrašćima bez smisla, ljubavi…onima koji još više ogoljuju dušu i vode je ka ništavilu iz kojeg povratka nema…sve to bez borbe za smisao…za pronalaženje bitka i ljubavi u srcima … opće ludilo, tko nije dio njega, taj je mutav, smotan, neprilagođen….Divim se svim ljudima koji su se uspjeli oduprijeti tom ludilu i ostati svoji, ima ih, znam ih dosta…Ali sve ih je manje…Sve manje… To je ono što zabrinjava…Gubimo se…Kolektivno se gubimo u nemogućnosti komuniciranja prvo, sami sa sobom, a onda i sa drugima….
“Uhoda“ je završio svoj posao, nema više…..

Oznake: "Uhoda"

24.08.2016. u 07:42 • 16 KomentaraPrint#

utorak, 16.08.2016.

SAGA O MOBITELU - dio treći





Ukrali su mi mobitel…Ali nije više tu ni mobitel važan… Nego sve ono što se usput dogodilo, a čemu je prethodila ta krađa… Tek kad ti se nešto ružno, nešto loše dogodi, spoznaš jasnije svijet u kojem živiš….Kao, sve to si i prije znao, ali sad si na svojoj koži osjetio, svu nezasluženu surovost ljudi koji ne znaju što je empatija…pomoć u nevolji…humanost…ali dobro…Idemo dalje… Dobila sam neki novi „krnjavi“ android sa lošom kamerom, a kamera mi je jako važna zbog gradilišta i slika koje obavezno uz izvješća šaljem Investitorima…Ali bar sam imala ponovo u njemu svoj broj i ljudi s posla su me mogli promptno dobiti…Svaki novi poziv bio mi je iznenađenje i morala sam ponovo krenuti sa skupljanjem brojeva i raditi novi imenik…
Trebala sam za dva dana ići na put…nisam stigla prijaviti krađu Policiji… Sutradan ponovo idem preko Trga bana Jelačića i vjerovali ili ne, kod onog kioska koji je bliži Pan-peku, prema meni ide djevojka manjeg rasta kovrčave smeđe kose nosi isti onakav papir, pokazuje mi mimikom da pročitam, glumi gluhonijemu djevojku…. Ne mogu vjerovati, pa kao iz filmova…ma koja skrivena kamera… Skrivena strahota, kao da gubiš razum, ne vjerujući da se sve ponavlja…
Pukne iz mene „ Draga moja, tvoj prijatelj koji radi to isto kao i ti jučer mi je ukrao mobitel dok sam mu davala prilog za , djecu s posebnim potrebama, kako je rekao… Ona mi se nasmije, kimne glavom i pošalje pusu odlazeći dalje istog trena… Pa, stvarno ne vjerujem…Štipnem se…I onda, nazovem 112…. Kažem“ Molim vas lijepo pošaljite jednu ophodnju po Trgu „ ovdje vam rade džepari prve klase i pljačkaju naivni narod“…. Gospođa iz policije bila je jako ljubazna i rekla da će odmah poslati nekoga…
Isti dan idem na Fratrovac, iznad Rebra, radi se ulica…penjem se pješice…i hop dvoje mladih skupljaju donacije za studente koji nemaju novaca….gotovo sam sigurna da pripadaju istoj skupini…
Recite da nisam normalna… jutros vodim mamu na Autobusni kolodvor i ženskica, svojih dvadesetak godina, našminkana, crne duge kovrčave kose, prilazi dvojici mlađih muškaraca koji nose sendviče iz Dubravice i pita ih da li žele dati priloge za djecu, „pokažite svoju suosjećajnost „, kaže ona, a mladići se misle…Kažem im ja „pitajte je za papire, dozvolu da radi to što radi i za koga radi“, nije im se dalo, malo su sa njom pričali i otišli, nisu dali novac…Ponovo sam nazvala Policiju…I ponovo im rekla…
U međuvremenu sam otpratila mamu na autobus…Kad sam se vratila, djevojke nije bilo…
Ne mogu vjerovati da se neko tako sprda s nama, našim emocijama i dobrotom i da misli da iz tog može izvući dobro za sebe…Pa stvarno smo dodirnuli dno u moralnom i ljudskom…Čini mi se od kad pamtim da živim i znam za sebe, nismo bili lošiji ljudi, lošiji jedni prema drugima…Zločesti…
Bila sam i na Policiji prijaviti krađu, sa sedam dana zakašnjenja…saslušali su me, zapisali podatke o mobitelu…Imali su i kod… Rekli da će se javiti ako što pronađu… Prošlo je od tada deset dana i još se ništa nije dogodilo, ne očekujem da hoće, ali otići ću sutra da ih malo podsjetim, da se malo potrude…Ako uopće mogu…Ili da bar spriječe ovo što se i dalje događa na ulicama u srcu našeg Grada…

Nema više, za sad....

Oznake: Skrivena kamera ili što?

16.08.2016. u 22:49 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.08.2016.

SAGA O MOBITELU - dio drugi





Ukraden mi je mobitel…u tri minute…i ništa nisam mogla učiniti…lopov je nestao bez traga… Lopov koji je glumio da je gluhonijem… Odmah mi je palo na pamet da moram blokirati karticu, onemogućiti pozive, imala sam zbog posla uključenu onu XL tarifu kod Vipneta… Inače, taj broj imam već od kada se Vipnet pojavio u Hrvatskoj, već šesnaest godina…Tvrtka u kojoj sam tada radila svima nam je nabavila mobitele, onu „Nokiinu ciglu“, najbolji mobitel ikada i taj broj još uvijek imam… Bila sam i srebreni korisnik, pa je novo rukovodstvo Vipneta prije godinu, možda i više ,ukinulo te privilegije, uvijek se nešto radi i ukida na štetu korisnika, a kad radimo pretplatu sve obećavaju i nude… Svi od reda, ne samo Vipnet…
Ušla sam u poslovnicu Vipneta, onu najbližu, u Gajevoj na samom Trgu… Ljuta i ogorčena, u prvi mah, inače tip sam koji je navikao da u stresnoj situaciji, brzo se skulira…ali ovo je potrajalo malo duže… Uzela sam taj nesretni broj za čekanje u redu…i pokušala kontaktirati i animirati čovjeka na prvom šalteru : „Oprostite, ukraden mi je mobitel prije deset minuta, možete mi blokirati karticu i onemogućiti pozive?“… Samo me blijedo pogledao i rekao da uzmem broj i stanem u red… Uopće nije bila gužva, ali čovjek očito nije imao volju pomoći…. Krenula sam do ženskice koja je bila na drugom šalteru… Bila je malo ljubaznija, ali slijedeći kolegin primjer, rekla je da samo uzmem broj pa ću brzo doći na red….Bože, mislim se, što se ja čudim uopće, pa poznata je stvar da kad ti nešto loše krene, svi se potrude da ti još lošije bude… Nastojim se pribrati, skulirati… Ali što ako me sad zovu sa gradilišta, trebam nekome, a ja se ne javljam…Zbog posla sam uvijek, ali uvijek dostupna… Nervoza me opet lovi: „Gospodine molim Vas možete li mi blokirati karticu, mobitel mi je ukraden, a vrijeme prolazi, molim Vas“, sad sam već malo i glasnija bila, tako da su me svi u poslovnici mogli čuti … Pogledao me je nervozno i upitao koji imam broj… Kažem mu taj i taj… On kopa po kompu i kaže , to je broj od firme…“Da“ , kažem, „obiteljska firma, vlasnik je moja kćerka, ja sam ovlaštena za sve“… „Ne, vi ništa ne možete, ona je vlasnik i ona treba doći“, drsko je odbrusio i nastavi posao sa drugim klijentom… Malo ga gledam, gotovo sam sigurna da mi je on prodao upravo taj mobitel koji mi je ukraden, samsung galaxy s6 zlatnii tada je bio jako ljubazan…
„Kćerka mi je prekjučer iščešila nogu, povrijedila tetivu i ligament joj je puknuo na dva mjesta…Na štakama je , ne može doći“… „Da, da“, kaže on, „na štakama, je li ?“…“Moja gospođo, koliko se ja naslušam takvih priča, vi ste mi treća takva u zadnja dva dana“…. E sad je bilo previše, riknuo je onaj lav iz mene, oslobodio je svoj metro goldwyn mayer urlik „ Ma kako Vas nije sram, korisnik sam Vipneta već šesnaest godina, trebali bi makar pristojniji biti, smatrate me lažovom, kakav je to odnos prema klijentima, Vi ste nepristojni, bezobrazni“….i tako ja galamim i galamim, a on kaže da će ako ne prestanem pozvati šefa…Ja kažem da se super sjetio i da ga obavezno pozove… Nakon toga je rekao da ne može jer je šef na odmoru i on je sad šef…Dakle, katastrofa!!!...Još je rekao da sam malo pristojnija da bi mi već blokirao karticu, ali sad neće …Užas…To je bio vrh, kap u punoj čaši… Odjednom sam se umirila, s budalom se nije vrijedilo raspravljati… Pozvala sam kćerku…
Upravo je bila na previjanju noge kod liječnice opće prakse…Zamolila sam ju da uzme taxi i dođe u Vipnet, jer drugog izbora nije bilo…. Došla je za sat vremena…Toliko sam čekala u poslovnici… Molila sam da bar sve pripreme dok kćer dođe, pa da se ona ne zadržava…Ni to nisu htjeli… Kad se na vratima pojavila kćerka sa štakama, osjetio se muk uposlenih… Priskočila joj je ženskica sa radnog mjesta do mjesta ovog neljubaznog čovjeka, kojem ovo nikad neću zaboraviti i kojem sam poželjela da mu se isto dogodi u životu ( i ako osveta nije moj stil)… Uzela joj je osobnu i sve riješila za pet minuta… Odabrali smo neki novi slabiji android… Kćerka mi je poslije rekla da joj je onaj s prvog radnog mjesta, onaj neljubazni, otvorio vrata, jer je ona odmah otišla na taxi koji ju je čekao, a ja sam ostala dovršiti sve i nastaviti posao…Otvorio joj je vrata pognute glave…Vidjelo se da mu je bilo neugodno, rekla mi je… Ali ništa od tog, prekasno!!! U muci se poznaju junaci, a on to nije bio… Ni približno… Nije bio ni čovjek….Ali ne želim mu ništa loše…Ne mogu ja to nikome željeti…Ima netko tko se brine za sve… A ja svakome želim svako dobro i svima po zasluzi, pa i sebi…
Nastavlja se….

Oznake: Mobitel naš svagdašnji

15.08.2016. u 15:30 • 13 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.08.2016.

SAGA O MOBITELU - dio prvi




Bilo je to prije gotovo dva tjedna… Bila sam ljuta, da ni pisati o tome nisam mogla… Nisam više ljuta…Prošlo me…Ima i gorih stvari u životu… I sve to je život: „ Čovjek se uči dok je živ i umre ko zadnji bedak“, …Nikad pameti dosta…
Išla sam sa jednog gradilišta, baš se radilo o radovima u bolnici gdje su smještena većinom djeca sa posebnim potrebama, već sam pisala o tome, tako mi je žao djece… Kad pate, kad nisu voljena, a tako nevina i divna bića, iskrena… Razmišljam o njima i idem prema Cvjetnom trgu…. Odjednom, hop! Istrči pred mene simpatičan, nasmiješen, mlađi muškara… U trenutku mi se učinilo da ga znam…Podsjećao me na kolegu iz struke… Unio mi se u lice i pokazao papir pričvršćen na tvrdoj podlozi… Ponašao se kao da je gluhonijem… Površno sam pogledala papir, gore u kutu bio je hrvatski grb i pisalo je nešto kao, pomoć djeci sa posebnim potrebama… Ako sam na nešto slaba onda su to djeca…Dala bih za njih i posljednji novčić…Bez razmišljanja… Tražio je da se potpišem…I gore iznad je bilo još nekoliko potpisa i sa strane iznosi donacija… Uopće nisam razmišljala…Potpisala sam se i dala novac…Mimikom je pokazivao, može li više…Rekla sam da nemam, na žalost… Odmahnuo je rukom, kao „u redu“… I ja sam krenula unutra u Cvjetni centar, u dm…. Nije prošlo ni tri minuta, skužila sam da u džepu torbe nema mobitela…
Brzo sam se okrenula i potrčala vani …Na mjestu gdje je bio čovjek sa papirom, nije bilo nikoga… Pogledom sam pretražila cijeli Trg…Ništa… Ni traga ni glasa…Bila sam tako naivno prevarena i pokradena… U mobitelu, cijela arhiva slika s gradilišta i preko 500 kontakt brojeva s posla… U trenutku sam ostala bez svih podataka i bez komunikacije sa gradilištima…
Obuzela me panika zbog tog gubitka…nije problem bio toliko u mobitelu, koji je btw kupljen na otplatu od dvije godine ( produžetak ugovora ) nego u svemu onome što je u njemu, moj rad i trud u posljednja četiri mjeseca….
Nastavit će se….

Oznake: Mobitel naš svagdašnji

14.08.2016. u 23:11 • 11 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< kolovoz, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

16.02.2006......
počela pisati u Blogosferi

mail : builderica@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se