Buhovo - školstvo

10.01.2009., subota


Razvoj školstva u Hercegovini

Počeci pismenosti i prosvjete općenito sežu u daleku prošlost srednjovjekovne Hercegovine, odnosno u vrijeme prije dolaska Turaka na ove prostore.
Najstariji oblici pisane riječi sačuvani su uklesani na nadgrobnim pločama, najčešće stećcima. Pismenost se u srednjem vijeku gajila na dvorovima humskih knezova. Veliki broj ugovora, povelja i pisama nastalih u pisarnici srednjovjekovne zapadnohercegovačke feudalne obitelji Radivojević-Vlatković čuva se danas u Arhivu u Dubrovniku. Međutim, dolazak Turaka na ove prostore usporio je dalji proces širenja pismenosti.
Dalji razvitak i širenje pisane riječi na području današnje zapadne Hercegovine vezan je za djelovanje franjevaca. U 15. stoljeću franjevački su samostani postojali u Mostaru, Ljubuškom i Konjicu i još nekim manjim mjestima a u njima je bilo žarište kulture i pismenosti. U tim samostanima djelovale su samostanske škole koje su pohađali ne samo svećenički kandidati nego i određen broj druge djece.
Godine 1593. turske su vlasti odobrile da franjevci mogu podučavati pismenosti i po privatnim kućama. Širenju pismenosti na ovom području jako je puno doprinio biskup fra Augustin Miletić. Njegovo djelo «Početak slovstva, napomena i kratko rastumačenje stvari potrebitih i nauka krstjanskog», popularno nazvano «biskupovačom», tiskano je u Splitu 1815., a bilo je namijenjeno franjevačkim školama ali i pojedinačnom opismenjavanju.
Kad je u pitanju tadašnja turska vlast, povijesni izvori kazuju da ona nije vodila nikakvu brigu o školstvu i izobrazbi naroda. Prvu pučku školu u Hercegovini otvorili su mostarski franjevci 1852. godine. U narednih 25 godina turske vlasti hercegovački su franjevci otvorili još devet škola.

Photobucket


Razvoj školstva u širokobriješkom kraju

Prvu Narodnu osnovnu školu na području Širokog Brijega osnovali su 1867. franjevci nedaleko od samostana. Dolaskom Austro-ugarske vlasti utemeljene su i pučke škole u Ljutom Docu (1880.), Rasnu i Kočerinu (1905.) te u Gornjem Gracu (1909.). Međutim, broj osnovnih škola, kao i njihov prostorni raspored, nije ni izdaleka zadovoljavao potrebe pučanstva.
Godine 1910. župa Široki Brijeg brojala nešto manje od 8000 duša, a na prostoru čitave župe postojala je samo jedna pučka škola. To je bilo razlogom da je od ukupnog pučanstva svega 300 osoba znalo čitati i pisati.
Ovoj nedaći odlučio se oduprijeti tadašnji ravnatelj Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu fra Didak Buntić. On je zajedno sa fra Dominikom Mandićem i drugim franjevcima pokrenuo sustav tzv. seljačkih škola koji je u samo deset godina postigao neprocjenjive uspjehe.

Photobucket
Široki Brijeg 1896, fratri na čelu sa fra Didakom Buntićem

U samom početku bilo je otpora među samim narodom tako da je prve godine samo desetak ljudi prošlo proces opismenjivanja. Međutim, već slijedeće školske 1911./1912. godine ta je brojka narasla na 150 osoba koje su s uspjehom završile tečaj u Hrvatskim seljačkim školama u Širokobriješkoj župi.
Godine koje su nakon toga uslijedile se, s punim pravom, mogu nazvati godinama zanosa i velikih rezultata na polju opismenjivanja. U Širokobriješkoj župi je, za prvih pet godina postojanja Hrvatskih seljačkih škola, opismenjeno 4795 učenika. Prema podacima koje je objavio fra Dominik Mandić, proces opismenjivanja u Hercegovini, do polovice 1917. godine, uspješno je okončalo oko 14 000 osoba.

Photobucket
Stara crkva i samostan na Širokom Brijegu

Ako se ovome doda i činjenica da je širokobriješka gimnazija 1918. godine postala osmogodišnja srednja škola, a njezini su se učenici isticali znanjima i vještinama nad polaznicima državnih škola istoga ranga, dobrim se dijelom može sagledati sva grandioznost fra Didakovog životnog djela, ne samo u Hercegovini nego u hrvatskim okvirima općenito.

Photobucket
Profesorski zbor franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu

Narodna škola u Rasnu

Dolaskom Austro-ugarske vlasti dotadašnje franjevačke škole lagano prelaze u državne ruke. Međutim, franjevci i dalje zadržavaju određeni utjecaj na rad postojećih i otvaranje novih škola.
Tako je 1901. na jednom blagom brežuljku u blizini crkve, pod budnim okom tadašnjeg župnika fra Lovre Sopte, otpočela izgradnja Narodne škole u Rasnu. Izgradnja je završena 1905. a održavanje nastave započelo je u jesen iste godine.
Prvi učitelj u Rasnu bio je Mijo Šunjić iz Mostara. Nakon Šunjića, u osnovnoj školi u Rasnu radili su Nikola Vicić i Artur Bojčić. U vrijeme postojanja stare Jugoslavije, točnije u razdoblju između 1920. i 1939. godine, učitelji u osnovnoj školi u Rasnu bili su: Martin Bagarić, Katarina Cilimović, Margareta Krajina, Vojislav Kaluđerović, Gertruda Svačić, Zorka Jarebica te pjesnik Ante Petrlić.

Photobucket
Obnovljena škola u Rasnu

Školu u Rasnu pohađala su djeca iz Rasna, Buhova, Dužica, Ledinca, Grljevića, Borajne, Čerigaja, pa čak i nekih udaljenijih mjesta.
Međutim, polazak djece u školu je bio neredovit. Mnogi su zbog siromaštva i udaljenosti odustajali već u prvom razredu. Starosni sastav polaznika pučke škole bio je u početku vrlo šarolik. Naime, u prvi razred upisivala su se djeca od sedme do osamnaeste godine starosti.

Situaciju koja je u to vrijeme vladala zorno je opisao nekadašnji učenik osnovne škole u Rasnu a kasnije priznati hrvatski pjesnik fra Lucijan Kordić. U vlastitom sjećanju na te godine, fra Lucijan je zapisao :
« Od Grljevića do Rasna put je dalek i svaki dan putovati bilo je za nas djecu veoma naporno ali to tada nismo osjećali, čak smo znali za kišnih dana obuću-opanke izuvati i skrivati ih u zidinama i dračama i ići bosi. S komadom kukuruze ili ječmenice i bocunom mlijeka ili u zimi sa «zarizom» slanine. Vjeroučitelj nam je bio O. Fra Skender Musa, koji je tražio – po uzoru toga vremena- da napamet učimo dogmatske zasade iz katekizma, a koje smo često puta odgovarali skrivećki, iz knjige čitajući.
Na svršetku svake godine smatrali smo «školskim običajem» da se na rastanku kamenicama «pobijemo», potučemo mjesto školske utakmice, da bi onda pobjedničko selo ili grupa mogli pripovijedati svoja junačka djela. Kada sam za vrijeme zadnjega rata (oko godine 1943.) posjetio školu u Rasnu, po prilici sve je ostalo isto. Čak i pozlaćena rama, u kojoj je visjela uokvirena slika gospodara zemlje, Franje Josipa, Petra I. I II.: a ovaj put u rami se je nalazila slika poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića. Tako su se gospodari i kraljevi mijenjali a sitna i krhka rama ostaje.»

(FRA LUCIJAN KORDIĆ, Fragmenti jednog života, Chicago-Mostar, 1995., str. 27.)

Četverogodišnju osnovnu školu u Rasnu završili su književnici Ivan Sopta i Nikola Kordić, zatim, pjesnik fra Lucijan Kordić, fra Bogomir Zlopaša, fra Mirko Ćosić, Predrag Kordić, akademski slikar fra Mirko Ćosić, fra Trpimir Musa, fra Augustin-Rafael Medić, te fra Blago Brkić, poznat kao prvi prevoditelj biblije na Kiluba jezik.

Photobucket
Učenici iz Rasna, 1933. godina

Osim državne škole, u župi Rasno, kojoj je u to vrijeme pripadalo i Buhovo, 1913. godine počela je djelovati i seljačka škola. Međutim, zbog teških prilika i početka rata rad ove škole je ubrzo zamro.
O obnovi tog procesa svjedoče zapisi znamenitog povjesničara fra Dominika Mandića:
« Da bi se Hrvatske seljačke škole otvorile po svim selima u župi Rasno imamo zahvaliti našem novom i poduzetnom župniku fra Blažu Jerkoviću. Na njegov poziv došao je na sv. Franju (4. listopada), zaštitnika ove župe, fra Didak Buntić na Rasno. Na svrhi pučke mise Buntić je skupljenom narodu rastumačio korist i potrebu znanja kao i najzgodniji način, da se do potrebnog stanja dođe. Kad je svršila sv. misa, ponovno je govorio narodu i svečano otvorio Hrvatsku seljačku školu u župi Rasno.
Učenika se prijavilo oko 450, a cijela je župa razdijeljena na 25. škola; same ovakve škole svrstane su u dvije skupine. Svake nedjelje i blagdana od 2 do 4 sata popodne dolaze učitelji i svi učenici jedne (od dvije spomenute) skupine pored i u zgradu osnovne škole na predavanje. Poučavanje drži župnik i mjesni učitelj osnovne škole Rasno g. Nikola Vicić.»

(DOMINIK MANDIĆ, «Otvaranje hrvatske seljačke škole u Rasnu», Kršćanska obitelj, God. XVIII,br.3., Mostar 1917., str. 58.)

Photobucket
fra Blaž Jerković, župnik u Rasnu (1916.-1919.)


Osnovna škola u Buhovu

Odlukom bana Primorske banovine od 17. lipnja 1939. utemeljena je četverogodišnja osnovna škola u Buhovu.
Riječ je o drugoj školi koja je na području Širokog Brijega otvorena u vrijeme stare Jugoslavije. Održavanje nastave u Buhovu započelo je u školskoj 1939./1940. godini, i to u privatnoj kući braće Franje i Bariše Zlopaše. Prvi učitelj u Buhovu bio je Ivan Miletić (1939.-1940.) a odmah nakon njega dolazi Anton Išek (1940.-1941.).
Poslove domara u četverogodišnjoj osnovnoj školi u Buhovu razdoblju 1939.-1955. godine obavljao je Franjo Zlopaša. Njegovim odlaskom u mirovinu naslijedila ga je Milica Zlopaša koja je ove poslove obavljala sve do 1965. godine, odnosno do preseljenja četverogodišnje osnovne škole u novoizgrađenu namjensku zgradu.

«U vrijeme NDH u prvom razredu izučavali su se ovi predmeti: Hrvatski jezik, Računstvo, Zavičajna obuka, Lijepo pisanje; u drugom: Vjeronauk, Hrvatski jezik, Računstvo, Zavičajna obuka, Lijepo pisanje, Ženski ručni rad; u trećem i četvrtom : Vjeronauk, Hrvatski jezik, Računstvo, Povijest, Poznavanje prirode, Gospodarstvo, Risanje, Lijepo pisanje, Pjevanje, Tjelovježba.»
(IVAN DUGANDŽIĆ – FRA JOSIP SOPTA, «Rasno-Dužice, župa Rasno» 1999.)

Photobucket
Grudvanje pred starom osnovnom školom, Buhovo 1961. godine

U vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije stanje u školstvu bilo je iznimno teško. Komunistički ideolozi su proklamirali navodnu «demokratizaciju» u školstvu ali su na fonu ispravljanja pogreški obrazovnih sustava bivših režima činili sve kako bi školstvo podredili svojoj antinacionalnoj, boljševičkoj i antireligioznoj politici. U tome su se služili uglavnom svojim provjerenim kadrovima koje su često rotirali iz mjesta u mjesto. Osiguravajući im pri tome solidnu plaću, stan ali i zavidan status u lokalnim zajednicama u kojima su djelovali.

Photobucket
Učenici, Buhovo 1955. godina


Photobucket


Photobucket
Sa učiteljima za ručkom, Buhovo 1957. godina

Tijekom 1964. i 1965. mještani Buhova otpočeli su s gradnjom, čak, dviju škola. S gradnjom jedne započeli su u zaseoku Jurići, a druge u zaseoku Cvitanovići.
Međutim, nedostatak sredstava i pritisak tadašnjih lokalnih moćnika prisilio je mještane na odustajanje od ovakvog nauma. Tako je ljeti 1965. završena nova škola u zaseoku Cvitanovići. Uz dvije učionice i zbornicu napravljena su i dva jednosobna stana za potrebe učitelja koje su najduže koristili učitelji Marko Džankić i Marko Medić.
Održavanje nastave u novoj školskoj zgradi započelo je u školskoj 1965./1966. godini. Sa radom u novoj školi nastavio je i dotadašnji učitelj Augustin Koštro, iz Vira kod Posušja, ali mu se odlukom nadležnih političkih struktura pridružio i Marko Džankić, Crnogorac iz Danilovgrada, koji je u Buhovu ostao živjeti i raditi sve do 1981. godine. Posao domara u novoj školi obnašao je Jago Topić.
Nakon useljenja u nove prostorije škola je opasana betonskim zidom. Zbog stjecanja radnih navika, a u biti zbog potreba učitelja, učenici su tijekom redovite nastave obrađivali dva vrta u kojima su zasađivan krumpir, luk, jagode, rajčica, paprika, itd.
Zanimljivo je da su u četverogodišnjoj osnovnoj školi u Buhovu, kroz razdoblje između 1939. i 1976. godine radila samo dvojica učitelja iz Buhova. Stanko Sabljić (1958.-1961.), koji je nakon toga otišao u Njemačku i Ivan Sabljić (1967.-1971.) koji je kasnije odselio u Dubrovnik.

Photobucket
Osnovna škola, Buhovo 1978. godina

Photobucket


Broj djece koji su upisani u prvi razred u razdoblju 1945.-1992.

Iznimno značajan podatak za demografsku vitalnost nekog mjesta , uz podatke o broju rođenih, svakako je podatak o broju učenika polaznika u prve razrede osnovne škole. Kad je Buhovo u pitanju na žalost ne postoje podaci koji govore u broju upisanih «prvašića» u razdoblju između 1939. i 1945. godine.
Broj upisanih u prve razrede osnovne škole, u razdoblju 1945. do 1992., izgledao je kako slijedi:

Photobucket

Slomom Jugoslavije i uspostavom HZ Herceg Bosne nestao je jugoslavenski anacionalni i antireligijski nastavni plan i program. Uz vraćanje vjeronauka škole prestao je i strah djece od učiteljeve «šibe».
U sustavu prosvjete uglavnom su počeli raditi mladi kadrovi koji nisu opterećeni hipotekama jugoslavenskih nastavnih programa i boljševičkim navikama. Međutim, ono što zabrinjava svakako je ruševno stanje zgrade četverogodišnje osnovne škole koja je, podsjetimo se, izgrađena davne 1965. godine.

- 16:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se