Buhovo - povijest, ljudi i običaji

22.02.2009., nedjelja


Buhovo i Široki Brijeg u najranije doba
U najranije doba

O naseljenosti širokobriješkog kraja i okolice još u prahistorijsko vrijeme govori pedesetak do sada registriranih gradina, ostaci rimskih putova, te veći broj stećaka. No, onih neregistriranih ima u najmanju ruku isto toliko a možda i puno više od toga.
Ozbiljniji arheološki pristup čitavom ovom prostoru izostao je kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, no nadamo se kako će se u budućnosti naći pojedinci, institucije i sredstva koja će se našom dugom i nemirnom prošlošću ozbiljnije pozabaviti.

U vrijeme Ilira

Iz mnogih dostupnih povijesnih izvora znamo kako su u najranije doba ove prostore naseljavala Ilirska plemena, koji su se kao posebna narodnosna skupina indoeuropskog porijekla, pojavili u ovim krajevima oko 1500 godine stare ere i samostalno živjeli sve do dolaska Rimljana.
Na području od ušća rijeke Krke, tijekom njenog toka dalje prema sjeveru, obuhvaćajući krajnje obronke Dinare, pa preko Šatora, Vitoroga, Ljubuše, Vrana i Čabulje, uključujući velika kraška polja jugozapadne Bosne, izbijajući na Neretvu, sve skoro do njena ušća živjelo je Ilirsko pleme Dalmati. (Škegro, Ante.Ostava iz Matijevića i njen značaj za klasifikaciju ofanzivnog oružja sa delmatskih prsotora. // Opuscula archaeologica. 16 (1992) ; 89-101 (članak, znanstveni).
Zahvaljujući obavljenim arheološkim zahvatima do sada su poznata naselja Dalmata u Pitu (Gorici kod Gruda), Viru kod Posušja te Mokrom (Mokriskik) i Biogracima kod Širokog Brijega.
Jugoistočno od ovih krajeva, u području oko današnje Dubravske visoravni, te na prostoru istočno od Mostarskog blata živjelo je Ilirsko pleme Daorsi. Crta razdvajanja ovih dvaju ilirskih plemena prolazila je negdje kod Širokog Brijega i Buhova, odnosno odmah iza Kočerina(M.Vego. "Historija Brotnja" Čitluk 1981, str. 19.)

Većina današnjih povjesničara smatra kako su Iliri koji su živjeli u ovim krajevima bili podijeljeni u župe, čija su središta bili utvrđeni gradovi. Iz tog vremena u bližoj okolici datiraju i dvije takve utvrde koje su pripadale Daorsima - Zvonigrad u Gornjem Pologu i Ošanići kod Stoca.

Glavnina Ilirskog stanovništva živjela je u rodovskim skupinama, koristeći za život nastambe izgrađene od drveta a baveći se isključivo stočarstvom i zemljoradnjom. Zemlja je bila zajednička, plemenska. (dr. Zdravko Marić, "Rezultati istraživanja utvrđenog Ilirskog grada kod Ošanića blizu Stoca")

O naseljenosti Buhova u to vrijeme, sa apsolutnom sigurnošću se ne može govoriti. Međutim, raspored dalmatskih lokaliteta u našoj bližoj okolici i neki povijesni izvori (A.Starčević, Apijanova Rimska Ilirija,(prijevod) Arhiv za južnoslavensku knj. VI/1863, str.163-167) koji nam kazuju kako su Dalmati naročitu pažnju posvećivali nadzoru strateških uzvisina i komunikacija.
Sa utvrda Zvonigrad i Biograci nadziran je prostor Mostarskog blata a sa utvrde Gradina kod Mokrog nadzirano je Mokarsko polje i putna komunikacija prema Viru kod Posušja. Pored lokaliteta Gradina prolazio je vjerojatno još stari Dalmatski put koji je preko prijevoja Polugrna vodio prema utvrdi Pitu (Gorica) na zapadu ali i južnom padinom Trtle prema jugoistoku. (Škegro, Ante. Mokro - ostava oružja s delmatskog područja. // Vitko: časopis Matice hrvatske Široki Brijeg. 9 (2007) ; 41-51 (članak, znanstveni).


Photobucket
Naoružanje iz Mokriskika

Pošto povijesni izvori zorno kazuju o načinu postavljanja sustava obrane po uzvisinama a na brdu Ozrnj postoje neispitani arheološki lokalitet «crkvina» (Usp. Arheološki leksikon BiH. tom3, Sarajevo 1988) možemo, i usuđujemo se, ustvrditi kako je jedna od tih Dalmatskih borbenih točaka bila i na brdu Ozrenj, istočno od Buhova. Posebice, ako se zna da položaj toga brda omogućuje nadzor čitavog prostora od doline Neretve na istoku, do Vrgorca na jugu i Biokove na zapadu prostim okom.
Isto tako sa Ozrnja se, zahvaljujući razlici u nadmorskoj visini između Ozrnja i Trtle, vide ostaci Zvonigrada te «gradine» u Mokrom.

Photobucket
Crkvina na brdu Ozrnju

Sve ovo do sada navedeno, uz spoznaju da na prostoru današnjeg Buhova postoji veliki broj starih gomila, daje naznake da je na ovom prostoru postojalo stalno ili privremeno Ilirsko naselje.
Isto tako, zahvaljujući činjenici da je prostor Buhova, brdom Trtla klimatski zaštićen od utjecaja hladnog sjevera, a imajući u vidu kako su Dalmati, kao pleme koje se bavilo stočarstvom, živjeli u drvenim nastambama usuđujem se ustvrditi kako je u takvim uvjetima ovaj prostor bio vrlo prikladan za naseljavanje.

No, bez valjanog arheološkog istraživanja predjela Ozrnja i nekih od desetina gomila koje datiraju iz toga doba, nezahvalno je bilo što tvrditi sa sto procentnom točnošću.

U doba starog Rima

Rimljani su dosta dugo muku mučili sa pokoravanjem Ilirskih plemena. U tome uspjevaju 9. godine prije Kristovog rođenja.
Odmah po zauzimanju ovih krajeva Rimljani, koji u to vrijeme imaju najrazvijenije društvo i najjaču vojsku toga doba, kreću sa organiziranjem svoje vlasti na čitavom području novoformirane provincije Dalmatie.
Izgradnja gradova, vojnih i radnih logora, te izgradnja guste mreže cesta između istih, aktivnosti su koje su obilježile trajanje rimske uprave. Iza 33 godine Rimljani su na ovom prostoru počeli graditi čitav lanac utvrda iz kojeg bi se kontrolirali svi cestovni pravci koji povezuju područje priobalja sa unutrašnjosti.

Rimske aktivnosti, očito je, nisu zaobišle niti prostor današnjeg sela Buhova. Iz toga vremena potiču i prvi arheološki nalazi prema kojima se sa sigurnošću može tvrditi kako je Buhovo u to doba bilo naseljeno mjesto.
Iz mnogih povijesnih izvora znano nam je kako su Rimljani pepeo svojih pokojnika, nakon spaljivanja, spremali u posebne posude (urne-žare). Jedna takva ilirsko-rimska kamena žara s poklopcem, ukrašena geometrijskim crtežom s vanjske strane, pronađena je u Buhovu. Zahvaljujući njenom pronalaženju sa sigurnošću možemo tvrditi kako je Buhovo prije 2000 godina bilo naseljeno. (M.Vego "Historija Brotnja" Čitluk, 1981, str 18.)

Photobucket
Rimska žara pronađena u Buhovu

Sa sigurnošću se, isto tako, može tvrditi kako se samo Buhovo nalazilo u neposrednoj blizini najmanje nekolicine vrlo bitnih rimskih cesta koje su bile međusobna spona vojnih logora, te glavnih cestovnih pravaca.
Jedan je povezivao Salonu (Solin) i Naron (Vid kod Metkovića) te Delminium (Duvno), najznačajnija rimska naselja u široj okolici, a prolazila je pored Bigesta (današnji Humac kod Ljubuškog), tada značajnog vojničkog uporišta. (Usp. E.Pašalić. «Antička naselja i komunikacije s ovu stranu Jadrana», Sarajevo, 1960.)
Drugi važan cestovni pravac koji je prolazio ovim krajevima bio je komunikacijska veza između Delminiuma i Narone. Cesta se od današnjeg Duvna spuštala preko Seonice, Rakitna, Gradca, Čerigaja, Broćna, Stubice i Struge i duga je 55 rimskih milja (1 rimska milja = 1.478,4 m). (Delminium Bullentino......, Split, 1984, str.27.)
Pišući o prolasku te ceste kroz današnje širokobriješko područje, Ivan Dugandžić (Rasno-Dužice, župa Rasno, 1999. str.45)iznio je zanimljivu tezu: «Cesta je prolazila između današnjeg naselja Čerigaj i Rasno, prodolinom Biloševice Točnije, cesta je se od Privalja, «provlačila» između uzvisine Kidžer i Kiteljuše, prolazeći prodolinom Biloševice ispod Brda Magovnik te idući dalje između brežuljaka Gomile (iznad Podglavice) i Mijačke glavice, pa se spuštala dalje ispod današnjeg naselja Buhovo…..»

Cesta je po svemu sudeći išla ovim pravcem idući od današnjih Medića Kuća u Rasnu ravnicom prema Škegrinom groblju, preko Vlake, Vlaštaka, današnjeg Kosmaja, Lipna, Ljubuškog, nastavljajući glavnim pravcem Salona-Narona preko Stubice, Trebižata i Struga do rimske Narone.
Ovaj pravac čini mi se iz nekoliko razloga najviše logičnim; U prvom redu ovo je najkraći a sudeći po konfiguraciji terena najpogodniji pravac između rimskih gradova Narone i Delminiuma, preko Struge.(Delminium Bullentino......, Split, 1984, str.27.)
Uz rečeno, pripominjem kako je Škegrino groblje u Buhovu jedno od najstarijih groblja u ovome kraju, koje uz grobove iz sedamnaestog stoljeća odaje znake i puno veće starosti. Naime, pored današnjeg groblja vidni su tragovi stećaka i gomila, što govori o najmanje tisućljetnoj starosti tog groblja.

Photobucket
Gomila, Škegrino groblje

I treće, ovim pravcem cestovna komunikacija prolazila je pored vojnog logora Bigesta, te tu izlazila na cestu Narona-Salona a poznato je da se vojnička posada Bigeste starala o sigurnosti cestovnih pravaca u ovim krajevima.

I četvrto, sa apsolutnom sigurnošću možemo tvrditi kako je ovaj cestovni pravac korišten kao veza između Duvanjskog i Posuškog kraja i Ljubuškog, još od turske okupacije ovih krajeva pa sve do izgradnje danas postojećih cestovnih komunikacija, izgrađenih u dvadesetom stoljeću.

Glavni cestovni pravac između Narone (upravnog središta rimske provincije Dalmatia, današnji Solin) i Sirmiuma (upravnog središta druge rimske provincije Panononia ,današnja Srijemska Mitrovica) išao je preko Delminiuma (Duvna) i Ad Salines (Tuzle). Zbog taktičkih razloga Rimljani su izgradili i nekoliko sporednih cestovnih pravaca. Jedan takav sporedni rimski cestovni pravac koji je povezivao Naronu sa rudnicima na prostorima današnje istočne Bosne i glavnim gradom provincije Panonia Sirmiumom prolazio je kroz ove krajeve. Prolazio ispod Vinićkog (Brkića) humca i današnjih Krnjića kuća u Rasnu, kroz Grabovinu (Ivan Dugandžić, Rasno-Dužice, župa Rasno, 1999. str.45).

Po svemu sudeći išao je od Rasna, kroz Grabovinu, gdje su i danas vidljivi tragovi stare ceste, preko Vlaštaka, dalje kroz Kupinjavice, ispod Ozrnja ka Blatnici i dalje prema Blagaju.
Na ovom potezu nalazi se nekoliko nekropola stećaka i to; u središtu Rasna, Kupinjavici ispod Buhova, Čerinu, te Bakrima (Blatnica).
U prilog ovoj tezi ide i činjenica da se na ovom pravcu nalazi nekoliko lokava (pojila za stoku) koje prema usmenoj predaji imaju iznimnu starost. Krgača u Rasnu, Vlaštak, Trnovača (pored Kupinjavica) i Dolina u Buhovu te lokva Dračevica u Donjim Hamzićima nalaze se uz, ili u neposrednoj blizini spomenute ceste.

U kombinaciji sa nekropolama stećaka, ostacima starih gomilama, vidljivim ostacima starih cesta i konfiguracijom tla, ovakav raspored pojila za stoku navodi nas na zaključak o vjerojatnom spomenutom sporednom rimskom putnom pravcu između Salone, preko Broćna (poznatog još u to vrijeme po uzgoju vinove loze i rimskom rudniku) pa dalje preko Blagaja i današnje istočne Bosne (gdje je u to doba postojalo nekoliko velikih rimskih rudnika) pa sve do Sirmiuma.
Prema svemu sudeći ova dva rimska putna pravca (Narona-Delminium i Salona-Azizium –Sirmium) križali su se na današnjem Vlaštaku gdje je još u to vrijeme postojalo pojilo za stoku. O samoj lokvi na Vlaštaku s koljena na koljeno su se prenosile i mnoge priče. Jedna je zabilježena a kaže ovako; Stari bunar «Vlaštak» u Buhovu, u polju ispod sela. Priča se da je neka Turkinja metnula panj i više nije vrio. A stariji je to bunar od Turaka bio. (Prema kazivanju Mate Jurića., 1967…Vlajko Palavestra, «Narodne pripovijetke i predanja u okolini Lištice., Sarajevo 1970. str 355.)

Photobucket
Vlaštak

Photobucket
Bilinovčeva lokva

Tada napredna rimska državna uprava kroz stoljeća vladanja ovim prostorima provodila je asimilaciju lokalnog stanovništva tako što je vršila postupni proces romaniziranja Ilira. Mnogi poganski rimski carevi borili su se protiv kršćanstva, no car Konstantin godine 313. Milanskim ediktom daje pravo i slobodu ispovijedanja kršćanske vjere a car Teodozije koji je 395. godine podijelio Rimsko carstvo na istočno i zapadno, proglasio je kršćanstvo službenom državnom vjerom.
Bizantski car Konstantin Porfirogeneta (912-959) koji je, služeći se bogatim carskim arhivima, svoje djelo "O upravljanju carstvom" pisao dobrih 300 godina nakon ovih događaja spominje i grad Mokriskik. Arheološka istraživanja obavljena posljednjih godina na prostoru sela Mokrog (na padinama brda Gradina) udaljenog 6 kilometara od središta Širokog Brijega rezultirala su pronalaskom ostataka ranokršćanske bazilike sa krstionicom s konca petog stoljeća.

Photobucket
Očuvani temelji ranokršćanske bazilike u Mokrom (Mokriskik)

Tako su svojim dolaskom na ove prostore Hrvati (626. ušli u Solin) zatekli romanizirane Ilire, manje skupine Gota, te dijelove drugih slavenskih plemena koja su prije njih naselila ove prostore.
Odmah nakon naseljavanja ovih prostora Hrvati primaju kršćanstvo. Rimski car Heraklije zamolio je papu Agatona da pošalje svećenike kako bi Hrvati primili kršćanstvo. U papinskom ljetopisu 641. spominje se prvi dodir Hrvata sa kršćanstvom. Tada je naime papa Ivan IV Dalmatinac poslao među Hrvate biskupa Ivana Ravenjanina što se uzima kao početak procesa pokrštenja Hrvata. ("Rasprave i prilozi iz stare Hrvatske povijesti", str.109-144). )
- 10:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se