Buhovo - povijest, ljudi i običaji

23.02.2009., ponedjeljak


O imenu mjesta
Govoriti u Buhovu a ne pokušati odgonetnuti tajnu imena koje mjesto stoljećima nosi bio bi, ako ne promašaj onda svakako nedorečenost. U traganju za jezičnim značenjem imena naseljenog mjesta Buhova (ili Bova), svi putovi vode nas u daleku prošlost. Sa apsolutnom sigurnošću nikako se ne može utvrditi točna starost današnjeg službenog imena mjesta kao uostalom niti potpuno značenje toga imena.
Zanimljivo mišljenje o imenu Buhovo iznio je Petar Skok koji je na stranici 229 Etimološkog rječnika, Zagreb. 1973., knjiga I, zapisao slijedeće :
«Po svemu sudeći ime Buhova izvedeno je od, danas rijetko korištenog, pridjeva buhav, što u prostom prijevodu znači šupljikav. Kada se spomenuti pridjev poimeniči pomoću nastavka –ica dobijemo imenicu buhavica. Ta imenica označava zemlju tančicu (terra soluta) a zabilježena je hrvatskom priobalju i Boki Kotorskoj, odnosno na prostoru nekadašnje Crvene Hrvatske.»

Često se postavlja pitanje zašto se Buhovo naziva i Bovo. Objašnjenje možemo naći u činjenici da Hrvati Hercegovine u 19. i dobar dio 20. stoljeća nisu uopće koristili suglasnike F i H (Frano -Vrane, Filip -Pilip, Ferdo-Verdo, Hercegovine-Ercegovina, Hrvatska-Rvacka). I danas ima ljudi koji Buhovo nazivaju Bu.ovo, dakle izostavljeno je H. Onda je u sljedecoj fazi ispalo i slovo U i to je skraćeno u Bovo.
- 10:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Zemljopisni položaj i prirodni uvjeti
Selo Buhovo nalazi se u samom središtu zapadne Hercegovine, jugozapadno od općinskog i županijskog središta Širokog Brijega i magistralnom je cestom povezano sa Širokim Brijegom (11 km) i Međugorjem (20 km).

Photobucket
Zemljovid općine Široki Brijeg

Smješteno je na samom sjevernom kraju tipične kraško-mediteranske, valovite visoravni išarane plodnim poljima, dolinama i vrtačama koja se proteže od kanjona Neretve na istoku, Međugorja i Ljubuškog na jugu te Gruda na zapadu. Sa sjeverne i sjeveroistočne strane omeđeno je brdom Trtle (690), sa istočne djelomično Ozrenom dok je sa sjeverozapadne dobrim dijelom omeđeno padinama Magovnika (550) a čitavom južnom stranom otvoreno je prema dolini Neretve i Jadranskom moru.

Photobucket
Zemljovid zapadne Hercegovine

Nadmorska visina 350-450 metara, zaštićenost brdima od uticaja hladnog sjevera te otvorenost prema dolini Neretve i Jadranu dali su Buhovu karakter tipičnog mjesta niske Hercegovine sa blagom mediteranskom klimom u jesen, zimi i u proljeće sa obimnim količinama padavina te vrućim i sušnim ljetnim razdobljima. Srednja temperatura u siječnju rijetko pada ispod ništice dok ljeti, sunce i kamen znaju zajedničkim snagama temperaturu podići i do četrdeset stupnjeva.

Photobucket
Buhovo - zalazak sunca

Ovakvi klimatski uvjeti te svježi i čisti zrak pogoduju razvitku čitavog niza mediteranskih kultura. Stanovništvo je u prošlosti svaku dolinu i vrtaču pretvaralo u plodno tlo te je koristilo za uzgoj duhana koji je vrlo dugo bio najisplativiji proizvod ovoga kraja. Danas je proizvodnja duhana skoro zamrla a prioritet je na obiteljskim gazdinstvima dat uzgoju vinove loze, voća i povrća. Većina okućnica okružena je stablima trešanja, smokava, bresaka, oraha, badema, šipka, murve, a u posljednje vrijeme i maslina. U vrtovima se uzgajaju rajčica, paprika, zelena salata, luk, krumpir, mrkva, peršin, grah, raštika i ostale povrtlarske kulture a blaga mediteranska klima te čisti zrak dozvoljava uživanje u blagodatima domaćeg mladog luka i zelene salate skoro čitavu zimu.

Photobucket
Duvan prije podbiranja

Klima posebno pogoduje razvoju kitnjastog drveća tako da su obiteljski posjedi u okolica mjesta "ograde" obrasla hrastom, grabom, jasenom, kljenom, kostilom, drijenom a najveći dio padina brda Trtle zasađen je borom i čempresom. Ostatak je obrastao makijom u kojoj opet prevladava grab ali se teško može, zbog nedostatka sitne stoke, pretvoriti u pravu grabovu šumu.
Endem tilovina, drača, razne vrste ljekovitog bilja a u prvom redu smilje, vrisak, kadulja, zova, te livadski i voćni cvijet stvaraju sve preduvjete za razvoju pčelarstva.

Photobucket
Vlaštak

Višestoljetna tuđinska blokada razvoja infrastrukture i gospodarstva na ovim hrvatskim prostorima u Hercegovini stvorila je mnoštvo "slijepih crijeva" u svakodnevnom životu ljudi te ih primoravalo na napuštanje ovih krajeva i odlazak u potragu za boljom budućnošću. Tako je bilo i u Buhovu.
Situacija je jednim dijelom izmijenjena sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je magistralnim putem Buhovo spojeno sa Širokim Brijegom i Međugorjem, a krajem osamdesetih vlastitim sredstvima i radom mještana, modernom telefonskom centralom uvezano na sustav pošta tadašnjeg PTT-a.
- 10:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.02.2009., nedjelja


Buhovo i Široki Brijeg u najranije doba
U najranije doba

O naseljenosti širokobriješkog kraja i okolice još u prahistorijsko vrijeme govori pedesetak do sada registriranih gradina, ostaci rimskih putova, te veći broj stećaka. No, onih neregistriranih ima u najmanju ruku isto toliko a možda i puno više od toga.
Ozbiljniji arheološki pristup čitavom ovom prostoru izostao je kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, no nadamo se kako će se u budućnosti naći pojedinci, institucije i sredstva koja će se našom dugom i nemirnom prošlošću ozbiljnije pozabaviti.

U vrijeme Ilira

Iz mnogih dostupnih povijesnih izvora znamo kako su u najranije doba ove prostore naseljavala Ilirska plemena, koji su se kao posebna narodnosna skupina indoeuropskog porijekla, pojavili u ovim krajevima oko 1500 godine stare ere i samostalno živjeli sve do dolaska Rimljana.
Na području od ušća rijeke Krke, tijekom njenog toka dalje prema sjeveru, obuhvaćajući krajnje obronke Dinare, pa preko Šatora, Vitoroga, Ljubuše, Vrana i Čabulje, uključujući velika kraška polja jugozapadne Bosne, izbijajući na Neretvu, sve skoro do njena ušća živjelo je Ilirsko pleme Dalmati. (Škegro, Ante.Ostava iz Matijevića i njen značaj za klasifikaciju ofanzivnog oružja sa delmatskih prsotora. // Opuscula archaeologica. 16 (1992) ; 89-101 (članak, znanstveni).
Zahvaljujući obavljenim arheološkim zahvatima do sada su poznata naselja Dalmata u Pitu (Gorici kod Gruda), Viru kod Posušja te Mokrom (Mokriskik) i Biogracima kod Širokog Brijega.
Jugoistočno od ovih krajeva, u području oko današnje Dubravske visoravni, te na prostoru istočno od Mostarskog blata živjelo je Ilirsko pleme Daorsi. Crta razdvajanja ovih dvaju ilirskih plemena prolazila je negdje kod Širokog Brijega i Buhova, odnosno odmah iza Kočerina(M.Vego. "Historija Brotnja" Čitluk 1981, str. 19.)

Većina današnjih povjesničara smatra kako su Iliri koji su živjeli u ovim krajevima bili podijeljeni u župe, čija su središta bili utvrđeni gradovi. Iz tog vremena u bližoj okolici datiraju i dvije takve utvrde koje su pripadale Daorsima - Zvonigrad u Gornjem Pologu i Ošanići kod Stoca.

Glavnina Ilirskog stanovništva živjela je u rodovskim skupinama, koristeći za život nastambe izgrađene od drveta a baveći se isključivo stočarstvom i zemljoradnjom. Zemlja je bila zajednička, plemenska. (dr. Zdravko Marić, "Rezultati istraživanja utvrđenog Ilirskog grada kod Ošanića blizu Stoca")

O naseljenosti Buhova u to vrijeme, sa apsolutnom sigurnošću se ne može govoriti. Međutim, raspored dalmatskih lokaliteta u našoj bližoj okolici i neki povijesni izvori (A.Starčević, Apijanova Rimska Ilirija,(prijevod) Arhiv za južnoslavensku knj. VI/1863, str.163-167) koji nam kazuju kako su Dalmati naročitu pažnju posvećivali nadzoru strateških uzvisina i komunikacija.
Sa utvrda Zvonigrad i Biograci nadziran je prostor Mostarskog blata a sa utvrde Gradina kod Mokrog nadzirano je Mokarsko polje i putna komunikacija prema Viru kod Posušja. Pored lokaliteta Gradina prolazio je vjerojatno još stari Dalmatski put koji je preko prijevoja Polugrna vodio prema utvrdi Pitu (Gorica) na zapadu ali i južnom padinom Trtle prema jugoistoku. (Škegro, Ante. Mokro - ostava oružja s delmatskog područja. // Vitko: časopis Matice hrvatske Široki Brijeg. 9 (2007) ; 41-51 (članak, znanstveni).


Photobucket
Naoružanje iz Mokriskika

Pošto povijesni izvori zorno kazuju o načinu postavljanja sustava obrane po uzvisinama a na brdu Ozrnj postoje neispitani arheološki lokalitet «crkvina» (Usp. Arheološki leksikon BiH. tom3, Sarajevo 1988) možemo, i usuđujemo se, ustvrditi kako je jedna od tih Dalmatskih borbenih točaka bila i na brdu Ozrenj, istočno od Buhova. Posebice, ako se zna da položaj toga brda omogućuje nadzor čitavog prostora od doline Neretve na istoku, do Vrgorca na jugu i Biokove na zapadu prostim okom.
Isto tako sa Ozrnja se, zahvaljujući razlici u nadmorskoj visini između Ozrnja i Trtle, vide ostaci Zvonigrada te «gradine» u Mokrom.

Photobucket
Crkvina na brdu Ozrnju

Sve ovo do sada navedeno, uz spoznaju da na prostoru današnjeg Buhova postoji veliki broj starih gomila, daje naznake da je na ovom prostoru postojalo stalno ili privremeno Ilirsko naselje.
Isto tako, zahvaljujući činjenici da je prostor Buhova, brdom Trtla klimatski zaštićen od utjecaja hladnog sjevera, a imajući u vidu kako su Dalmati, kao pleme koje se bavilo stočarstvom, živjeli u drvenim nastambama usuđujem se ustvrditi kako je u takvim uvjetima ovaj prostor bio vrlo prikladan za naseljavanje.

No, bez valjanog arheološkog istraživanja predjela Ozrnja i nekih od desetina gomila koje datiraju iz toga doba, nezahvalno je bilo što tvrditi sa sto procentnom točnošću.

U doba starog Rima

Rimljani su dosta dugo muku mučili sa pokoravanjem Ilirskih plemena. U tome uspjevaju 9. godine prije Kristovog rođenja.
Odmah po zauzimanju ovih krajeva Rimljani, koji u to vrijeme imaju najrazvijenije društvo i najjaču vojsku toga doba, kreću sa organiziranjem svoje vlasti na čitavom području novoformirane provincije Dalmatie.
Izgradnja gradova, vojnih i radnih logora, te izgradnja guste mreže cesta između istih, aktivnosti su koje su obilježile trajanje rimske uprave. Iza 33 godine Rimljani su na ovom prostoru počeli graditi čitav lanac utvrda iz kojeg bi se kontrolirali svi cestovni pravci koji povezuju područje priobalja sa unutrašnjosti.

Rimske aktivnosti, očito je, nisu zaobišle niti prostor današnjeg sela Buhova. Iz toga vremena potiču i prvi arheološki nalazi prema kojima se sa sigurnošću može tvrditi kako je Buhovo u to doba bilo naseljeno mjesto.
Iz mnogih povijesnih izvora znano nam je kako su Rimljani pepeo svojih pokojnika, nakon spaljivanja, spremali u posebne posude (urne-žare). Jedna takva ilirsko-rimska kamena žara s poklopcem, ukrašena geometrijskim crtežom s vanjske strane, pronađena je u Buhovu. Zahvaljujući njenom pronalaženju sa sigurnošću možemo tvrditi kako je Buhovo prije 2000 godina bilo naseljeno. (M.Vego "Historija Brotnja" Čitluk, 1981, str 18.)

Photobucket
Rimska žara pronađena u Buhovu

Sa sigurnošću se, isto tako, može tvrditi kako se samo Buhovo nalazilo u neposrednoj blizini najmanje nekolicine vrlo bitnih rimskih cesta koje su bile međusobna spona vojnih logora, te glavnih cestovnih pravaca.
Jedan je povezivao Salonu (Solin) i Naron (Vid kod Metkovića) te Delminium (Duvno), najznačajnija rimska naselja u široj okolici, a prolazila je pored Bigesta (današnji Humac kod Ljubuškog), tada značajnog vojničkog uporišta. (Usp. E.Pašalić. «Antička naselja i komunikacije s ovu stranu Jadrana», Sarajevo, 1960.)
Drugi važan cestovni pravac koji je prolazio ovim krajevima bio je komunikacijska veza između Delminiuma i Narone. Cesta se od današnjeg Duvna spuštala preko Seonice, Rakitna, Gradca, Čerigaja, Broćna, Stubice i Struge i duga je 55 rimskih milja (1 rimska milja = 1.478,4 m). (Delminium Bullentino......, Split, 1984, str.27.)
Pišući o prolasku te ceste kroz današnje širokobriješko područje, Ivan Dugandžić (Rasno-Dužice, župa Rasno, 1999. str.45)iznio je zanimljivu tezu: «Cesta je prolazila između današnjeg naselja Čerigaj i Rasno, prodolinom Biloševice Točnije, cesta je se od Privalja, «provlačila» između uzvisine Kidžer i Kiteljuše, prolazeći prodolinom Biloševice ispod Brda Magovnik te idući dalje između brežuljaka Gomile (iznad Podglavice) i Mijačke glavice, pa se spuštala dalje ispod današnjeg naselja Buhovo…..»

Cesta je po svemu sudeći išla ovim pravcem idući od današnjih Medića Kuća u Rasnu ravnicom prema Škegrinom groblju, preko Vlake, Vlaštaka, današnjeg Kosmaja, Lipna, Ljubuškog, nastavljajući glavnim pravcem Salona-Narona preko Stubice, Trebižata i Struga do rimske Narone.
Ovaj pravac čini mi se iz nekoliko razloga najviše logičnim; U prvom redu ovo je najkraći a sudeći po konfiguraciji terena najpogodniji pravac između rimskih gradova Narone i Delminiuma, preko Struge.(Delminium Bullentino......, Split, 1984, str.27.)
Uz rečeno, pripominjem kako je Škegrino groblje u Buhovu jedno od najstarijih groblja u ovome kraju, koje uz grobove iz sedamnaestog stoljeća odaje znake i puno veće starosti. Naime, pored današnjeg groblja vidni su tragovi stećaka i gomila, što govori o najmanje tisućljetnoj starosti tog groblja.

Photobucket
Gomila, Škegrino groblje

I treće, ovim pravcem cestovna komunikacija prolazila je pored vojnog logora Bigesta, te tu izlazila na cestu Narona-Salona a poznato je da se vojnička posada Bigeste starala o sigurnosti cestovnih pravaca u ovim krajevima.

I četvrto, sa apsolutnom sigurnošću možemo tvrditi kako je ovaj cestovni pravac korišten kao veza između Duvanjskog i Posuškog kraja i Ljubuškog, još od turske okupacije ovih krajeva pa sve do izgradnje danas postojećih cestovnih komunikacija, izgrađenih u dvadesetom stoljeću.

Glavni cestovni pravac između Narone (upravnog središta rimske provincije Dalmatia, današnji Solin) i Sirmiuma (upravnog središta druge rimske provincije Panononia ,današnja Srijemska Mitrovica) išao je preko Delminiuma (Duvna) i Ad Salines (Tuzle). Zbog taktičkih razloga Rimljani su izgradili i nekoliko sporednih cestovnih pravaca. Jedan takav sporedni rimski cestovni pravac koji je povezivao Naronu sa rudnicima na prostorima današnje istočne Bosne i glavnim gradom provincije Panonia Sirmiumom prolazio je kroz ove krajeve. Prolazio ispod Vinićkog (Brkića) humca i današnjih Krnjića kuća u Rasnu, kroz Grabovinu (Ivan Dugandžić, Rasno-Dužice, župa Rasno, 1999. str.45).

Po svemu sudeći išao je od Rasna, kroz Grabovinu, gdje su i danas vidljivi tragovi stare ceste, preko Vlaštaka, dalje kroz Kupinjavice, ispod Ozrnja ka Blatnici i dalje prema Blagaju.
Na ovom potezu nalazi se nekoliko nekropola stećaka i to; u središtu Rasna, Kupinjavici ispod Buhova, Čerinu, te Bakrima (Blatnica).
U prilog ovoj tezi ide i činjenica da se na ovom pravcu nalazi nekoliko lokava (pojila za stoku) koje prema usmenoj predaji imaju iznimnu starost. Krgača u Rasnu, Vlaštak, Trnovača (pored Kupinjavica) i Dolina u Buhovu te lokva Dračevica u Donjim Hamzićima nalaze se uz, ili u neposrednoj blizini spomenute ceste.

U kombinaciji sa nekropolama stećaka, ostacima starih gomilama, vidljivim ostacima starih cesta i konfiguracijom tla, ovakav raspored pojila za stoku navodi nas na zaključak o vjerojatnom spomenutom sporednom rimskom putnom pravcu između Salone, preko Broćna (poznatog još u to vrijeme po uzgoju vinove loze i rimskom rudniku) pa dalje preko Blagaja i današnje istočne Bosne (gdje je u to doba postojalo nekoliko velikih rimskih rudnika) pa sve do Sirmiuma.
Prema svemu sudeći ova dva rimska putna pravca (Narona-Delminium i Salona-Azizium –Sirmium) križali su se na današnjem Vlaštaku gdje je još u to vrijeme postojalo pojilo za stoku. O samoj lokvi na Vlaštaku s koljena na koljeno su se prenosile i mnoge priče. Jedna je zabilježena a kaže ovako; Stari bunar «Vlaštak» u Buhovu, u polju ispod sela. Priča se da je neka Turkinja metnula panj i više nije vrio. A stariji je to bunar od Turaka bio. (Prema kazivanju Mate Jurića., 1967…Vlajko Palavestra, «Narodne pripovijetke i predanja u okolini Lištice., Sarajevo 1970. str 355.)

Photobucket
Vlaštak

Photobucket
Bilinovčeva lokva

Tada napredna rimska državna uprava kroz stoljeća vladanja ovim prostorima provodila je asimilaciju lokalnog stanovništva tako što je vršila postupni proces romaniziranja Ilira. Mnogi poganski rimski carevi borili su se protiv kršćanstva, no car Konstantin godine 313. Milanskim ediktom daje pravo i slobodu ispovijedanja kršćanske vjere a car Teodozije koji je 395. godine podijelio Rimsko carstvo na istočno i zapadno, proglasio je kršćanstvo službenom državnom vjerom.
Bizantski car Konstantin Porfirogeneta (912-959) koji je, služeći se bogatim carskim arhivima, svoje djelo "O upravljanju carstvom" pisao dobrih 300 godina nakon ovih događaja spominje i grad Mokriskik. Arheološka istraživanja obavljena posljednjih godina na prostoru sela Mokrog (na padinama brda Gradina) udaljenog 6 kilometara od središta Širokog Brijega rezultirala su pronalaskom ostataka ranokršćanske bazilike sa krstionicom s konca petog stoljeća.

Photobucket
Očuvani temelji ranokršćanske bazilike u Mokrom (Mokriskik)

Tako su svojim dolaskom na ove prostore Hrvati (626. ušli u Solin) zatekli romanizirane Ilire, manje skupine Gota, te dijelove drugih slavenskih plemena koja su prije njih naselila ove prostore.
Odmah nakon naseljavanja ovih prostora Hrvati primaju kršćanstvo. Rimski car Heraklije zamolio je papu Agatona da pošalje svećenike kako bi Hrvati primili kršćanstvo. U papinskom ljetopisu 641. spominje se prvi dodir Hrvata sa kršćanstvom. Tada je naime papa Ivan IV Dalmatinac poslao među Hrvate biskupa Ivana Ravenjanina što se uzima kao početak procesa pokrštenja Hrvata. ("Rasprave i prilozi iz stare Hrvatske povijesti", str.109-144). )
- 10:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.02.2009., četvrtak


Od Krmpotića do konca 19. stoljeća
Buhovo u doba plemićke obitelji Krmpotića iz grane Bunjevaca

Na područjima između rijeka Neretve i Cetine u ranom srednjem vijeku živjele su skupine ljudi organizirane u plemenske zajednice koje su se, uglavnom, bavile nomadskim stočarstvom. O tome svjedoči i darovnica bosanskog kralja Ostoje od 28.12.1408, kojom tadašnjim humskim knezovima braći Radivojevićima-Vlatkovićima daruje sve svoje podanike između Neretve i Cetine.
Tadašnji humski velikaši knezovi Radivojevići-Vlatkovići opirali su se vlasti hercega Stjepana Vukčića Kosače, te su 1452. stupili u savez sa Dubrovnikom. Savezništvo Radivojevića-Vlatkovića sa bosanskim kraljem i Dubrovačkom republikom jako je naljutilo hercega Stjepana Vukčića Kosaču. Stoga je on u travnju 1452. pozvao Mlečane da okupiraju područja pod nadzorom Radivojevića-Vlatkovića.
Iz tog razdoblja sežu i pojmovi „ivanbegovina“ i „principovina“, koji su se u usmenoj predaji zadržali i do današnjih dana. Prvi pojam vezan je za područja koja su nakon upada Mlečana ostala pod vlašću Ivaniša Radivojevića-Vlatkovića, dočim je pojam „principovina“ vezan za ona područja koja su tada došla pod nadzor Venecije.
Prema povijesnim izvorima na prostoru Buhova u to je vrijeme živjela plemićka obitelj Krmpotića koje je bila u vojno-gospodarskom savezu sa knezovima Radivojevićima-Vlatkovićima. (ex Chudvergiensi vulgo Hercegovina nobilitate oriundi cognomento Kermpotich) (1)
Nekoliko povijesnih izvora kazuje da su Krmpotići na brdu Ozrnj kod Buhova u to vrijeme dali izgraditi i crkvu sv. Jure, koja je kasnije, u naletu Turaka, bila sravnjena sa zemljom. (2) Na najvećem vrhu brda Ozrnj, koji se u narodu naziva Crkvina, i danas postoje ostaci nekadašnje crkve sv. Jure.Riječ je o ostacima manjeg prostora utvrđenog zidom od obrađena kamena i žbuke uz ostatke kasnijih gradnji. Na lokalitetu su zamjetni brojni površinski nalazi: komadi keramike, kućnog lijepa, troske, opeke, nožića i crijepa. (3)

Photobucket
Ostaci stare crkve sv. Jure na Ozrnju

Međutim, upadi Turaka na prostore Hercegovine nagnali su većinu tadašnjeg pučanstva na bijeg prema zapadu. Prema prvom popisu stanovništva Bosanskog sandžakata, obavljenog između 26. siječnja 1468. i 12. svibnja. 1469. godine, Buhovo je bilo pusto napušteno selo, upisano u "has"(posjed) tadašnjeg bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, koji je i pokorio ove krajeve.
Uz Buhovo kao potpuno pusta naselja spominju se i Ledinac, Kočerin, Jare, Mokro, Uzarići, Lipno, te čitava župa Brotnjo. (4) Dakle, Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine Bunjevaca, pred najezdom Turaka, napustili ovo područje između 1465. i 1467. godine. (5)
U brojnim sporenjima povjesničara, demografa, etnologa, etimologa i drugih o fenomenu iseljavanja s prostora današnje zapadne Hercegovine u 15. stoljeću prevladalo je jedno, moglo bi se reći, opće mišljenje, a to je da je zbog turskih osvajanja većina hrvatskog katoličkog pučanstva s ovih prostora masovno iselila prema zapadu. Riječ je naravno o skupni stanovništva koja je napustila ove prostore u 15. stoljeću, poznatoj kao seoba Bunjevaca.
Govoreći o tim seobama Mate Matas navodi: "Najveća skupina je krenula prema Dalmaciji. Dio je krenuo prema Lici, te velebitskom primorju, a dio prema Bačkoj i podunavskom prostoru općenito. Dio bunjevačkog stanovništva ostao je u Bosni i Hercegovini."

Photobucket
Grb plemićke obitelj Zdunić (Zdunich, Zduna) iz roda Krmpotića


Kad je, pak, u pitanju etničko podrijetlo Bunjevaca zanimljivom se čini teza dr. Krunoslava Draganovića koji tvrdi da su jezgro Bunjevaca činili poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina oko bazena Neretve, s kojima su se izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskoga govora i katoličke vjere, pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. (6)

Napušteno mjesto u drugoj polovici 15 stoljeća

Zahvaljujući Ahmedu Aličiću, prevoditelju turskih arhiva, doznalo se da plemićka obitelj Krmpotića potječe iz Buhova ali je, istodobno, riješena i enigma o ponovnom naseljavanju Buhova nakon 1468. godine. Naime, Turski popis Hercegovine iz 1475. otkriva da su džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove stare baštine: Buhovo, Veselivštak , Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz izbjeglištva.
U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što ga je na temelju turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 doslovce piše: "NAHIJA HUMSKA ZEMLJA (HUM) - DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti: Petrij sin Miomana, Vukas sin Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin Čučula, Vladisav sin Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin Dobromana, Vukas sin Danče. Domova 11. Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak,(7) Buhovo i Borajna Ranije je Sinan-beg dao nevjernicima: Vukiću, Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od ranije su to bile njihove baštine pa su ponovo došli pod tim uslovom." (8)

Photobucket
Nekropola Kupinjavice u Buhovu

U turskom popisu sela mostarske nahije, provedenom 1585.godine, Buhovo se spominje kao posjed Džafera, sina Huseinova, člana posade tvrđave Rog, današnjega Roškog polja, kraj Tomislavgrada. Prema tom popisu u Buhovu su u to vrijeme živjela samo dva domaćinstva. Na čelu tih obiteljskih zadruga nalazili su se: Rado, sin Milikin i Vuk, sin Ivanov. Te dvije obitelji plaćale su feudalne daće u iznosu od 300 akči (sitni turski srebrni novac). (9)

Nemirno 17. stoljeće

U vremenskom razdoblju između turskog popisa 1585. pa sve do popisa biskupa Dragičevića 1743. nemamo nikakvih podataka o stanju pučanstva u Buhovu kao i u okolnim mjestima. Turski spisi iz domaćih arhiva su uništeni a dio spisa iz dalmatinskih, vatikanskih, venecijanskih, bečkih i turskih arhiva još uvijek nije dostatno istražen.
Riječ je o vrlo nemirnom vremenskom razdoblju na granici civilizacija. U to vrijeme, prema izvješću makarskih biskupa, u zapadnoj Hercegovini je živjelo između deset i dvadeset tisuća katolika. Stalni ratovi, iseljavanja, hajdučije, trgovina robljem i plaćanje danka u krvi osmanlijama bili su procesi koji su Hrvate katolike ovih područja bili doveli skoro do potpunog izumiranja.
Iznimno dragocjene podatke o ovom nemirnom razdoblju imamo zahvaljujući kronici Pavla Šilobadovića. U spomenutoj kronici spominje se i hajdučki harambaša Mate Kojkalo koji je u razdoblju 1664. do 1668. sa svojim ljudima vršio česte upade na prostore oko Mostara. U Šilobadovićevoj se kronici o tim upadima navodi sljedeće:
-«1663., miseca rujna na 11. harambaša Mate Kojkalo dogna iz Mostara 40 goveda»,
-«1664., MISECA SIČNJA na 12. harambaša Ivan Zale sa samo 60 junaka dogna iz mostarskog Blata male živine 250 a goveda 3 i svi zdravo»
-«1664., miseca marča na 9. harambaša Juriša Lekić i Mate Kojkalo, sa 90 junaka, dognaše iz Rakitna 70 goveda i 20 konja i 14 turske čeljadi robja a 3 posikoše, a kršćanske 5 i svi zdravo fala Bogu.»
-«1664. , miseca srpnja na 16. otiđe naša četa k Mostaru u Blato za izmamiti Bandure, koji su im veće puta priticali i plino otimali; lipo ji izmamiše u put četiri pogabiše a šes živi uhitiše a ostalih se zbigoše u jednu kuletinu hotijući se ubraniti ali se malo pomogoše jerbo naši kuletinu prokopaše, vrlo ji izraniše, 12 mrtvi bi, a ostali malo koji neranjen izmače se.Našega jednog raniše a bilo je 140 junaka a Bandura 70)
-«1664., miseca ilišćaka na 26. harambaša Mate Kojkalo i Marko Lovićanin, sa samo 40 junaka, dognaše iz mostarskoga Blata 36 goveda i svi zdravo»

-«1668. , miseca marča na 4. otiđe Mate Kojkalo sa samo 4 druga u četu, a kada bili u mostarskom Blatu, onde se dva odmetnu u Turke, tako ona druga 2 i ubiju, tj ubiju Matija Kojkala i Vida Bogisalića, i odnesu im glave u Mostar, jer ji vrlo pomiluju, jer im je Mate čudo jada zada i Turske čeljadi proda»
-«1686., miseca januara na 19… istoga dneva udari druga viojska na Posušje, 1500 ljudi prid njimi Nakić Mate vojvoda. Oplali Posušje, Gradac, Grude Kočerin. Dognaše male živine 3 hiljade, goveda 800, konja naprćenih svake robe veće od sto, a što nije naprćeno 50, posikli ljudi 6 uhitili 30…». (10)

Nakon što su 1590. godine Turci ubili duvanjskog biskupa fra Danijela Vladimirovića Neretvanina (1580-1590) te razrušili franjevačke samostane Mostaru i Ljubuškom, pastorizacija ovih prostora povjerena je primorskim samostanima Bosne Srebrene u Makarskoj, Zaostrogu i Živogošću. (11) Bili su to najčešće hodajući svećenici bez stalnog mjesta u župama. Primorski samostani su sve do 1735., odnosno do osnutka Apostolskog vikarijata za tursku Bosnu i Hercegovinu, obavljali pastorizaciju ovih prostora.
Makarski biskup i upravitelj Duvanjske biskupije fra Bartul Kačić (1615-1646) posjetio je 1631 župe Broćno i Blato te u izvješću Sv. Zboru za širenje vjere pisanom nakon posjeta ustvrdio kako je on prvi biskup koji je posjetio ove dvije župe od turske okupacije ovih krajeva. (12)
Nakon što je koncem ožujka i početkom travnja 1668. godine obavio vizitaciju katoličkih župa u zapadnoj Hercegovini tadašnji makarski biskup fra Marijan Lišnjić uputio je 15.travnja 1668. godine izvješće Vatikanu. Pišući o stanju koje je tijekom posjeta zatekao u zapadnoj Hercegovini, biskup Lišnjić naglašava kako su nakon rušenja primorskih samostana Bosne Srebrne u Makarskoj, Zaostrogu i Živogošću pastorizaciju ovih krajeva preuzeli franjevci iz samostana u Imotskom. U spomenutom izvješću Vatikanu, datiranom 15. travnja 1668., fra Marijan Lišnjić (1664.-1686.) detaljno opisuje i zatečeno stanje u župi Rasno: «Parokija Rasno je mala i uništena. Ona je od nedavno čitava uništena od mletačke i turske vojske gdje je gospodin biskup učinio vizitu i tu našao jedino 10 bijednih kuća. Tu su bili neki fratri. Postavi se za župnika o. fra Mihael Runović iz Imotskoga, star 26 godina. Ja sam krizmao 36 osoba. Ova je župa pod upravom samostana sv. Križa u Lužinama (Živogošću), ali sada nitko o njoj ne vodi računa o svim crkvenim stvarima. Kad je bilo sve sređeno, fratri se počeše svađati sa mnom. Ovdje nije nikad bilo crkve, ne vidi se nikakva slika (svetaca), sada ni grčkih ni kršćanskih (katoličkih). Ovo mjesto ima dobar zrak (klimu), ali i brda, i dolinu, oskudno.» (13)

Seobe pučanstva

Zbog nepostojanja matičnih knjiga ali i šturosti kao i nedovoljne proučenosti ostale arhivske građe nemoguće je s apsolutnom preciznošću pratiti tijek kretanja i seobe pučanstva. Zahvaljujući prijevodima turskih dokumenata iz 15 stoljeća i istraživanjima grane Bunjevaca znamo da je plemićka obitelj Krmpotića napustila Buhovo u razdoblju između 1465. i 1467. Prema svemu sudeći zajedno s njima ovo je područje napustio i jedan dio plemena Zvitkovicha (Cvitanovića).
Naime, prema mišljenju povjesničara Cvitkovići su se u 17. stoljeću naselili na područje Krmpota i Klenovice u Primorju, a nekoliko se obitelji naselilo u Liku i Gacku nakon oslobođenja ovih krajeva od Turaka 1698. godine. Cvitkovići su stari rod u Otočcu, a u popisu članova vojne posade tvrđavnog naselja Otočac iz 1701. godine spominje se nekoliko Cvitkovića koji su služili kao časnici. Postoji i podatak iz 1644. godine da je nekoliko članova ove obitelji služilo u senjskoj vojnoj posadi i da su iz Senja došli u Otočac. Kameni grb Luke Cvitkovića iz 1524. god. s nadgrobnog spomenika nekad se nalazio u crkvi Sv. Luke u Bihaću (danas džamija Fethija) a danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Epitaf glasi: SEPVLTVRA LVCE CVITCHVICH IVDlCIS BIHICIENSIS. IVDEX PREFATE SIBI SVISQVE HEREDlBVS FIERl FEC1T 15XXIIII (=1524.). (14)
Plemićku povelju o dodjeli plemstva i grba dodijelio je austrijski car Leopold I. u Beču, 8. studenoga 1681. godine braći Matiji i Ivanu Cvitkoviću (Cvitkovich).
Originalna povelja o dodjeli plemstva i grba nalazila se u Arhivu Župe Stolni Biograd u Madžarskoj.

Photobucket
Grb plemićke obitelji Cvitković (Cvitkovich)

Selidba plemena Cvitanovića (Cvitkovicha) dosta je česta i za kasnijih turskih progona katoličkog pučanstva. Godine 1657. u Nerežišćima na otoku Braču spominje se obitelj Cvitanović. (15) Spomen ovog prezimena nalazi se, također, u maticama franjevačkih samostana u Makarskom primorju, gdje se spominje doseljavanje obitelji Cvitanović (Cvitković) iz svoje postojbine, sela Buhova. Prema ovim izvorima Cvitanovići su se Drašnice doselili oko 1660., odakle su se kasnije raselili po Makarskom primorju i otocima. (16)
Jedna od seoba Cvitanovića dogodila se i nakon oslobađanja Sinjske i Imotske krajine, kada se kod Trilja spominje Mate Cvitanović s 15. članova obitelji (17) , te oko godine 1717., kada su prebjegli iz Buhova i nastanili se u Prološcu i Postranju u Imotskoj Krajini.Tu su od njih nastali Porobići i Šuvari. (18)
Zahvaljujući najstarijoj matici krštenih, vjenčanih i umrlih, koja se čuva u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu, imamo jedino, za sada poznato, spominjanje Buhova u 17. stoljeću. U spomenutoj matici, naime, stoji zapisano kako je 19.ožujka 1693. u Zaostrogu kršteno dijete Grgura Vuinčevića iz Buhova. U matici krštenih doslovce stoji zapisano: "1693. marta 19. krsti ja f. Ilija mamić. dite ćer grgura vuinčevića iz buova, i njegove zakonite žene klare, bi ditetu ime Kata, kuma matia ćer mie babanca." (19)

Photobucket
Pogled sa Crkvine prema Buhovu

Godine 1693. započela je velika seoba s prostora zapadne Hercegovine na prostor Cetinske krajine i trajala čitavo desetljeće. Glavnina pisaca koja tretira ovu problematiku smatra kako su glavni organizatori spomenute seobe bili franjevci, fra Franjo Martinović i fra Toma Knezović, koji su zajedno sa serdarima i harambašama na prostor Cetinske krajine, u sela Podtravlje, Satrić, Muć, Bitelić, Grab i Dabor, naselili veliki broj katolika sa područja župa Blato i Broćno. (20)
Prvi katastarski popis Sinjske krajine sačinio je mletački mjernik Faventini 1709. godine. Iz njega je vidljivo da je zahvaljujući doseljenicima iz zapadne Hercegovine u razdoblju od 1693-1709 izmijenjena dotadašnja demografska slika Sinjske krajine. Iz tog popisa vidljivo je gdje su se naselile obitelji iz Buhova, Rasna i okolnih mjesta. Tako se spominje novodoseljena obitelj Sabljić u Gardunu, Cvitanović u Rakićanima, Barać u Muću, Knezovići u Otoku, Potravlju, Hrvacama…, itd
Seobe na prostor Imotske krajine nastavljaju se i narednih godina. Tako je 1718. godine, 570 ljudi „sposobnih za oružje“ predvođenih Matišom Alilovićem krenulo prema Imotskom, gdje su većina njih ostala i živjeti. O toj seobi mletački generalni providur zapisa:
„Matiša Alilović dovede u Imotsko polje 240 obitelji iz Hercegovačkih sela: Mostarskog blata, Goranaca i Broćna, nad kojima on bijaše glavar, kako ga je hercegovački paša bio postavio, davši mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegovoj župi ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svoju pomoć prejasnoj Republici. Ja sam ga vrlo rado prihvatio, obdario i naredio, da se ovi novi doseljenici nasele u Imotsko polje. Dao sam im imanja, pa će tamošnja granica biti još bolje čuvana.“(21)
Sudeći prema prezimenima koja se spominju u ovoj organiziranoj seobi, zajedno sa Alilovićem ove je krajeve napustio dosta veliki broj obitelji iz Buhova, Rasna, Dužica i okolice a čini se kako se najveći broj njih naselio u i oko Prološca. Tako se u Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine spominju: Andrija Zovković (Zovko) s 15 čeljadi, Mate Sabljić sa 7 i Petar Sabljić sa troje članova obitelji.
Mlečani su nakon oslobađanja imotske krajine proveli upis nekretnina u zemljišne knjige, tzv. «Zemljišnik». U tom popisu popisana je i zemlja dodijeljena novo pridošlom pučanstvu. Iz «Zemljišnika» je vidljivo kako je dodijeljena zemlja doseljenim obiteljima sa ovog prostora. Tako je vidljivo da je Križan Ivanković dobio zemlju u Dobranjima, Karlo Sabljić, Pavo, Mijo i Lovro Sučić (Sušić), Petar Galić i Bože Vujica, zemlju su dobili u Cisti, Vid i Pavao Vucic u Glavini, Duje i Mate Sabljić u Lokvićima.
Među novim naseljenicima Imotske krajine bile su i tri obitelji Rebića iz Buhova, a zemlju i smještaj dobile su u Vinjanima donjim kod Imotskog. Karlo Rebić, sa 17 članova svoga kućanstva dobio je 33 kanapa zemlje za obradu, Ivan Rebić (6 članova obitelji) dobio je 12 kanapa zemlje i Ilija Rebić (3 člana obitelji) dobio je 6 kanapa zemlje na obradu. (22)

Photobucket
Rebuša

O migracijama stanovništva u ovo vrijeme trajanja piše i prvi Apostolski vikar u Bosni i Hercegovini makarski biskup Nikola Blašković (1685-1730). U izvješću datiranom 06. rujna 1716. godine navodi kako je u podbiokovski kraj upravo stiglo 600 duša iz Turske (zapadna Hercegovina) gdje je utočište već ranije našlo 12 000 Hrvata katolika protjeranih sa tih prostora.
Ratovi, progoni i iseljavanja pučanstva rezultirali su činjenicom da je dvadesetih godina osamnaestog stoljeća broj hrvatskog katoličkog puka u bosanskom i hercegovačkom sandžakatu (današnja BiH) dosegao svoju najnižu točku u povijesti. Naime, većina procjena kazuje kako je 1723. godine ukupan broj Hrvata katolika koji su živjeli na prostoru današnje Bosne i Hercegovine bio svega oko 25 000.

Demografski podaci za 18. i 19. stoljeće

Zahvaljujući hercegovačkom franjevcu i povjesničaru dr. fra Dominiku Mandiću koji je u Vatikanskom arhivu pronašao dva popisa Hrvata katolika u BiH rađena polovicom 18. stoljeća, imamo iznimno dragocjene podatke o brojnosti pučanstva kao i o domaćinima tadašnjih obiteljskih zadruga (domova).
Prema popisu pučanstva koji je u svom nastupnom posjetu, između 15 listopada 1741. i 30 listopada 1742. godine, obavio biskup fra Pavao Dragičević u Buhovu je u to doba živjelo stotinjak žitelja organiziranih u trinaest obiteljskih zadruga. U spomenutom popisu poimenično se spominju slijedeće obitelji:

Jure Bubalović (5 članova obitelji)
Marko Cvitanović (Cvitkovich) (6),
Filip Ivanković (4),
Mate Ivanković (11),
Marko Rebić (11)
Petar Rebić (8)
Juraj Sabljić (14),
Marjan Sabljić (4),
Mihovil Sabljić (11),
Ivan Zlopaša (11),
Ante Zovko (4)
Bile,
Sušić.

U vrijeme popisa Hrvata katolika, koji je u razdoblju između 27 svibnja i 09. prosinca 1768. godine, obavio biskup fra Marijan Bogdanović selo Buhovo je imalo 137 žitelja organiziranih u 15 obiteljskih zadruga. U tom popisu poimenično se spominju slijedeće obitelji:

Jure Bubalović ( 9 članova obitelji)
Marko Cvitanović (Cvitkovich) (14),
Mihovil Ivanković (5),
Martin Rebić (10)
Grgo Rebić (6)
Tomo Sabljić (5),
Stjepan Sabljić (11),
Marjan Sabljić (8),
Mihovil Sabljić (16),
Jure Škegro (22),
Stanislav Škegro (12),
Šimun Topić (4),
Ivan Zlopaša (6),
Dajakovići,
Raičevići ( odnosno Raić)

Pokazatelje o pučanstvu Buhova u 19. stoljeću imamo zahvaljujući poznatom Shematizmu fra Petra Bakule iz 1867. Prema Bakuli, župa Mostarsko blato ( u čijem je sastavu bilo i Buhovo) brojila je 1813. godine 469 domaćinstava i 3908 žitelja. Buhovo i Rasno, u spomenutom se popisu navode zajedno. Ova dva susjedna sela imala su 1813. godine 48. domaćinstava s 456 vjernika. (24)

Photobucket
Zemljovid župe Rasno iz 1872.

Prema već spomenutom Bakulinom Shematizmu iz godine 1892. Buhovo se spominje u sastavu župe Rasno, koja djeluje od 1872. godine. Župa Rasno brojala je u to vrijeme 249 katoličkih obitelji s ukupno 1876 žitelja. (25)

Photobucket

Demografski pokazatelji o pučanstvu Buhova navedeni u Dragičevićevom i Bogdanovićevom popisu, kao i u Bakulinom Shematizmu, i unatoč velikim iseljavanjima, pokazuju stalan rast broja žitelja i domaćinstava u 18. i 19. stoljeću. Naprijed navedena tabela sadrži demografski rast u razdoblju između 1742. i 1892. godine. Spomenuti pokazatelji kazuju da je u navedenih 150 godina broj žitelja u Buhovu sa 100 porastao na 398, a broj obitelji sa 13 na 57.

Photobucket

_______________________
1 Povelja je na latinskom jeziku veličine 100 x 80 cm s izvornim žigom i plemićkim grbom u koloru. Korijene ove obitelji i enigmu o njihovom podrijetlu otkrio je Rikard Pavelić, autor knjige „Stope predaka“ u suradnji s povjesničarom dr. Vlajkom Palavestrom iz Zemaljskog muzeja iz Sarajeva. Zahvaljujući prevoditelju turskih dokumenata iz 15. st. Ahmetu Aličiću došlo se do spoznaje da bunjevačko pleme Krmpotića potječe iz sela Buhova (Široki Brijeg), zapadna Hercegovina. Iz Hercegovine Krmpotići se sele u Ravne kotare te iz Krmpotskog Sela kod Medviđe-Zelengrad pokraj Obrovca odlaze u Ledenice. (Ivan Bojnićić, „Der Adel von Kroatien und Slavonien“, Nürnberg, 1899., str. 208., T. 151.; Enver Ljubović, „Grbovi plemstva Gacke i Like“, Rijeka, 2001., str. 200. i Enver Ljubović, „Grbovi plemstva Like, Gacke i Krbave“, Zagreb, 2003., str.277.-278. i Rikard Pavelić, „Stope Predaka“, Rijeka, 1991; „Bunjevci“, Zagreb, 1973.)
2 Fra Petar Bakula, Shematismus, Split 1867.,
3 Ivan Dugandžić, Širokobriješka Baština, Široki Brijeg, 2004.
4 Ahmet Aličić, „Lištica pod turskom vlašću u 15 i 16 stoljeću“, Etnologija. Glasnik zemaljskog muzeja , sv.XXIV./XXV. Sarajevo,1970., str. 95-134.
5 Stipan Pavičić, «Seobe i naselja u Lici», HAZU, knjiga 41
6 Dr.Krunoslav Draganović, Herceg-Bosna i Hrvatska, Sarajevo, 1940.
7 Veselivštak je po svemu sudeći područje oko današnjeg Vlaštaka koje je u to doba bilo samostalno naselje.
8 Ahmet Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine iz 1477., Sarajevo 1985., str. 89-98.
9 Ahmet Aličić, „Lištica pod turskom vlašću u 15 i 16 stoljeću“, Etnologija. Glasnik zemaljskog muzeja , sv.XXIV./XXV. Sarajevo,1970., str. 124.
10 S.Zlatović, „Kronika o.Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662-86.)“. Starine JAZU, knj.XXI, Zagreb, 1889., str 93.-113.,
11 fra Radoslav Glavaš….Spomenica pedesetogodišnjice Hercegovačke franjevačke provincije., 1897.,
12 S.Kovačić, Izvori za povijest Splitsko-Makarske nadbiskupije, Split, 1975., str.41.
13 Ivan Dugandžić –fra Josip Sopta , Rasno-Dužice, župa Rasno, Rasno, 1999., str. 297.,
14 Marko Vego, Srednjovjekovni bihaćki latinski spomenici XVI. st., Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Sarajevo, 1954./ IX, N. S.
15 A. Jutronjić, Naselja i porijeklo stanovništva Hvara, Zbornik za narodni život i običaje, knj. 34, str.27
16 Nikola Mandić, Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Široki Brijeg, 2002., str.126.,
17 J.Soldo, Sinjska krajina u 17.i 18. stoljeću, str. 97.,
18 Nikola Mandić, Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Široki Brijeg, 2002., str.126.,
19 «Najstarija sačuvana matica krštenih u franjevačkom samostanu u Zaostrogu» ...Zbornik Kačić..Split 1993..str 95.
20 J.Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, str. 64-68
21 A. Ujević, Imotska krajina., Imotski, 1991., str. 173
22 fra Vjeko Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski. 1991.,
23 Drago Grgić, 300 godina od mirovnog sporazuma u Karlovcima, Kršni zavičaj br. 32, str 35-42
24 P.Živković, Povijest Bosne i Hercegovine do konca 18. stoljeća, Mostar, 1994., str.186.
25 Fra Petar Bakula, Shematismus, Split 1867., (s latinskog preveo fra Vencel Kosir),

- 10:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se