Excedo inferi (4. ep. : II.)
Kad sam završila ovu sliku činilo mi se da sam napravila neki uvrnuti obiteljski portret. Obitelj Addams se čini dosadnim malograđanima prema njima, zar ne? Kao i Philip S. sam stavila Ozov vučji oblik sa vučjom glavom kako je prvi put prikazan u «Buffy» . Meni se to osobno više sviđa nego ona kasnija verzija, ali vjerojatno nisu imali love da dodaju više mimike vučjem licu. Sva sreća, fanfiction ne ovisi o budžetu :)
Excedo inferi
by Philip S.
4. ep. : Čudovišta poput tebe i mene
4.dio
Cijelim putem prema Bronzu Xander je zamišljao kako će biti. Zahvaljujući Amyinoj čaroliji Angel više neće moći skrivati što je. Svi će vidjeti njegovo lice, njegovo pravo lice i čudovište koje se pretvara da je čovjek. Neće više biti maski i zgodnih poluosmijeha.
O, nije bio tako glup da misli da će Buffy pobjeći od njega kad vidi njegovo pravo lice. Puno puta ga je vidjela, čak ga je ljubila. Kvragu i njeno lice je sada slično njegovom.
Ali sada će ga svi drugi vidjeti, vidjeti kako zapravo izgleda. Angel više neće moći hodati među ljudima kao da ima pravo biti jedan od njih. Stalno će morati biti u sjenama, skrivati se od svih.
Xander nije znao hoće li to biti dovoljno da ga razdvoji od Buffy, ali to je bar dobar početak. Neka se Willow i ostali pokušaju pretvarati da je Angel čovjek kad bude stalno tako izgledao. O, bit će odlično.
Amy je hodala uz njega i sama želeći vidjeti rezultat čarolije. Imala je jako loš predosjećaj. Je li postupila ispravno? Nije znala ništa o Angelu osim onoga što joj je rekao Xander što vjerojatno nije najobjektivnije. Ipak čarolija će otkriti njegovo pravo lice. Ako je zaista demon onda...
Začuli su se vriskovi ispred njih.
«Što je to?» Amy se ogledala. Dobro, to jest Sunnydale gdje mnogo toga može izazivali vrištanje, ali ipak... zvučalo je vrlo blizu. Bože, zašto ju je Xander nagovorio na ovo? I zašto nakon što je pao mrak?
«Valjda je nekoliko ljudi ugledalo smrtka,» Xander je rekao sa zadovoljnim smiješkom. Približavali su se Bronzu. «Načuo sam Willow da će večeras otići plesati. Zar nije odlično ako je dobio vampirsko lice usred plesnog podija?»
«Da, odlično,» Amy je promrmljala ne videći odličnost u nečemu što bi nesumljivo izazvalo masovnu paniku.
Baš su htjeli skrenuti za ugao gdje je bio Bronze kad se iz tog smjera iznenada pojavila uplašena skupina ljudi. Bilo ih je zaista mnogo i trčali su.
«Makni se!» Xander je privukao Amy uz zid kraj sebe baš na vrijeme da ih ne pregaze. Ljudi su projurili uopće ne obraćajući pažnju na njih kao da im je sam vrag za petama.
«Je li to reakcija koju si htio?» Amy je rekla Xanderu koji je bio blizu nje. Neugodno blizu.
«Pa, tako neš...» nije dovršio kad ju je pogledao, prvi put zaista pogledao otkad su otišli iz njene kući. Naglo dahnuvši uzmakao je par koraka.
Amyine oči su umjesto šarenica i zjenica bile tamno grimizne i sjajile su se malim iskrama. Još iskrica se vrtjelo oko njenih ruku i čela kao da se sitne krijesnice natjeruju oko nje.
«Amy...» promrmljao je ne znajući što da kaže.
«Još jedna od njih!» Povik ih je oboje trgnuo, Amy još ne shvaćajući zašto je Xander tako gleda. Pitanje je postalo nevažno kad je vidjela da se dio odbjegle rulje okrenuo i gleda ih sa strahom.
«Mislim da tvoja čarolija nije uspjela kako smo planirali,» rekao je Xander.
Dugi trenutak su se gledali i pogledali ljude koji su pobjegli iz Bronza. Onda su odlučili da bi bilo najbolje da i oni pobjegnu - ali u suprotnom smjeru.
*
Diane Steepson je radila kao tajnica već skoro deset godina i mogla je reći da zaista voli svoj posao. Radno vrijeme je bilo pristojno, plaća je bila dobra i njen šef je bio ugodan i opušten čovjek. Naravno, morala se naučiti na neke stvari kod Richarda Wilkinsa III. kao što je njegova fobija od mikroba svih vrsta, ali sve u svemu nije mogla tražiti boljeg šefa ili boljeg čovjeka da bude gradonačelnik Sunnydalea.
Zato joj nije smetalo kad ju je šef zazvao baš kad se spremala da otiđe. Slegla je ramenima. Diana nije imala mnogo prekovremenih i one koje je imala su uvijek bili pošteno plaćeni. Samo minutu kasnije se pojavila u njegovom uredu sa smiješkom na licu.
«G. Wilkins, kako vam mogu...» glas joj je zamro.
Gradonačelnik Wilkins je stajao ispred prozora okrenuvši se prema njoj kad je ušla. Njegov ured je bio osvjetljen samo stolnom lampom, ali to je bilo dovoljno da mu Diana vidi lice.
Koje definitivno nije bilo ljudsko.
Njen vrisak je bio kratak jer ju je netko uhvatio odostraga i slomio joj vrat.
«Riješit ću se tijela, šefe,» rekao je vampir pogledom tražeći dopuštenje.
«Molim te, učini to,» Wilkins je rekao opet se okrečući prema prozoru.
I tako je potvrđeno, pomislio je. Dianina rekcija je bio dovoljan dokaz. Zbog nekog njemu neznanog razloga su ljudi (i ne-ljudi) odjednom mogli vidjeti da nije baš onoliko čovjek kao što je uvijek izgledao. Wilkins nije bio sklon samozavaravanju. Bio je svijestan da su ga koštale stvari koje je učinio da osigura dugi život i moć. Nekad davno je bio čovjek, ali ovih dana je bio nešto puno drukčije, a uskoro je namjeravao postati nešto još drukčije.
I sada su to ljudi mogli nekako vidjeti.
Odmahnuo je glavom. Desetljeća rada je uložio u taj lijepi grad, mnoge godine njegovanja i poticanja raznih stvorova i sila u tom varljivo običnom mjestu. Nije bila slučajnost da javnost nikad nije saznala da je grad zasnovan na Ždrijelu pakla i koga to privlači u njega.
Ali ništa nije bilo vječno, čak ni blaženo neznanje građana. Wilkins je imao oči i uši po cijelom Sunnydaleu i već je znao da su svi stvorovi koji su se normalno skrivali iza ljudskih maski iznenada izgubili sposobnost prerušavanja. Demoni i čudovišta su bili na otvorenom i iako su ljudi bili često glupi i okreću glavu kad im se nešto ne sviđa ipak nisu potpuno slijepi.
Iza njega se čulo srkanje gdje je vampir (zvao se Tom ako se dobro sjećao) ispijao krv pokojne Diane Steepson. Zaista bi volio da ju je iznio iz ureda prije nego je učinio. Kao da nije dovoljno što sad mora tražiti zamjenu za iznadprosječnu tajnicu, nego se mora brinuti i o uklanjanju mrlja krvi sa tepiha.
«Ovo nije kako treba,» odmahnuo je glavom duboko uzdišući. «Zaista nije kako treba.»
Mora nešto učiniti u vezi kvalitete svoje posluge. I naravno, u vezi čudne nove magije koja radi nered u gradu.
*
Od raznih vrsta demona koji su nastanjivali Sunnydale vampiri su bili daleko najbrojniji. Živjeli su u skladištima, napuštenim tvornicama i pećinama pod gradom. Kretali su se kroz kanalizacijske tunele po danu, a lovili po noći lako se uklapajući među ljude sa ljudskim licima i tijelima pokojnika koje su ukrali i prisvojili.
Sada se situacija iznenada promjenila. Vampiri odjednom nisu mogli prijeći u svoju ljudsku masku. To je bila zaista čudna pojava. Istina, većini vampira je trebalo nešto vremena da nauči poprimiti ljudski izgled nakon što bi se tek probudili, ali kad bi naučili nisu više mogli zaboraviti. Kao voziti bicikl.
Ali glad je i dalje postojala i vampiri su se brzo odlučili kao i većina drugih demonskih vrsta. Kako je očito postalo nemoguće uklopiti se zašto uopće pokušavati.
Napokon, potrebe se trebaju zadovoljiti.
5. dio
Peti krug pakla je bila uglavnom nenastanjena pustopoljina. Izgledala je kao da je po njoj maloprije harao požar. Zemlja je bila tako vruća da je Buffy jedva hodala po njoj sa svojom improviziranom obućom i ponekad su vidjeli kako plamen suklja iz zemlje.
«Ovo je već bolje,» rekla je sarkastično Buffy. «Morali smo proći samo četiri kruga da dođemo do vatre i sumpora.»
Zrak je bio pun pepela i čađe prekrivajući im kožu, kosu i odjeću od demonske kože. Buffy se stalno znojila i zavidjela Angelu na njegovoj hladnoj koži. S druge strane to joj davalo razlog da se osvježava priljubljivanjem uz njega što nije bilo baš loše.
«Trebali bismo uskoro doći do grada Dys,» rekao je Angel. Ni njemu se nije sviđao okoliš; bilo je previše vatre za njegov ukus. «Onda će tek postati teško.»
Buffy je kimnula znajući što je Dante rekao o Dysu. Ako je istina samo pola onoga što je napisao to će dosad biti najteži dio njihovog puta. Odmahnula je glavom da otrese crne misli. Četvrti krug ju je prilično potresao i nije htjela opet proći kroz takvo nešto.
Po svemu sudeći neće joj se ispuniti želja.
Vrijeme je davno izgubilo značenje bez ciklusa dana i noći. Možda su prošli sati otkad su prešli rijeku kad su ugledali grad u daljini. Možda su prošli dani. Oboje su prestali brojiti pokušavajući ne razmišljati koliko će svijet biti drukčiji kad konačno izađu.
Dys je bio okružen sa sivim zidovima sa svih strana, divovskim zidima po kojim bi se reklo da se mora braniti od najgorih neprijatelja. Samo oboje su znali da te zidine nisu da spriječe nekoga da uđe. Njihova prava svrha je ubrzo postala jasna kad su začuli prve vriskove iznutra. Buffy su od toga i nakon nekoliko godina u paklu prolazili trnci.
«Stvarno ne želim ići unutra,» Buffy je promrmljala iako nisu nimalo usporili korake. Gorko iskustvo ih je naučilo da u paklu ne postoje prečaci. Gledajući visoke zidine Buffy je znala da ih ne mogu obići. Peti krug mogu prijeći samo ako prođu kroz Dys. Sve ostalo je bilo gubljenje vremena.
«Ulazak bi mogao biti problem,» Angel je rekao gledajući uvis prema vrhu zidova. «Furije u knjizi ispočetka nisu dale da putnici uđu. Otvorile su im vrata tek kad je vodič rekao Božje ime. Bar je Dante to tako interpretirao.»
Buffy se nesvijesno poigravala prstima sa srebrnim križem koji je još nosila oko vrata. Sva sreća Angel joj je dao čvrsti lančić s njim na noć kad su se prvi put sreli, inače bi ga vjerojatno davno izgubila. Dokazao se prilično koristan kod dosta demona. Stanovnici pakla nisu voljeli križ ništa više od prosječnog vampira.
«Ne možemo srušiti vrata sa jednim križem, ha?»
«Sumnjam.»
Peti krug je bio zadnje odredište za sve koji su dozvolili da im ljutnja i bijes upravlja životima. Buffy i Angel su to osjećali u zraku otkad su prešli rijeku Styx. Nasilje je visjelo u zraku poput magle, pogoršavajući se što su se više približavali gradu. To je sve više iritiralo Buffy i zato je jedva potisla nagon da se izdere na Angela što je tako brzo odbacio njenu ideju.
Stegla je sebe pod kotrolu. Najmanje im je trebalo da ekplodiraju i dopuste da ih bijes svlada. Bog zna da je bilo dovoljno toga među njima što bi moglo postati gadno ako puste egresiju sa uzde, ali to više nije bilo važno. Odavno su sredili probleme među sobom ili bar većinu njih i Buffy neće dati da neka paklenska atmosfera otvori stare rane.
Kako su se približavali zidinama vrištanje je postajalo glasnije i vidjeli su vatru kako suklja negdje unutra, ogromni plameni stupovi koji su kišili pepeo po njima. Gledajući čađu po sebi Buffy skoro željela da se vrate u stalnu kišu trećeg kruga, ali brzo je odbacila te misli. Tko zna tko bi mogao slušati u paklu.
Nakon još nekoliko sati su konačno ugledali vrata. Bila su visoka gotovo kao zidovi i dovoljno široka da oveća vojska bez problema prođe kroz njih. Bila su i čvrsto zatvorena i sjajila su se užareno tamnocrveno. Od vrućine koju su zračila Buffy se zavrtjelo sa već pedesetak metara udaljenosti.
«Ok, mislim da tamo ne možemo proći,» rekla je uzmaknuvši nekoliko koraka, očajnički želeći najmanji povjetarac i dobivajući samo još sparine.
Angel je naglo okrenuo glavu prema njoj. Vidjela je bljesak ljutnje u njegovim očima, ali onda je progutao riječi koje je gotovo rekao. To mjesto je stvarno utjecalo na njih.
«Mora biti drugi ulaz,» rekao je pregledavajući zidove. «Nekakav otvor za izbacivanje topline ili nešto slično.»
«Trebaju li demoni ventilaciju?» Buffy je isto promatrala sivu prepreku. «Izgleda da svu toplinu izbacuju ravno gore.»
«Pa imaš li možda bolju ideju?!» Angel je opet odmahnuo glavom. «Oprosti, nisam htio prasnuti na tebe.»
«Znam. Pokušajmo naći ulaz prije nego skočimo jedno drugom za vrat!» Zakoračila je pa se zacrvenila. «Mislim, na loš način.»
To je Angelu uspjelo izmamiti smiješak. «Shvatio sam.»
I tako su Ubojica i vampir nastavili tražiti ulaz u gorući grad Dys.
*
Buffy nije znala zašto se baš sada prisjećala toga. Nije kao da su joj uspomene na peti krug bile drage. Mislila je da je bilo teško u četvrtom, ali poslije je bilo sve gore.
Kad je kod toga možda je prikladno što se toga sjetila baš sada jer situacija je definitvno bila sve gora.
Cijeli grad je poludio. Kad su izašli iz Bronza i došli do glavne ulice vidjeli su prve znakove kaosa. Prestravljeni ljudi su trčali u svim smjerovima. Vidjeli su i dosta demona i nijedan se više nije pokušavao sakriti.
«Svi su razotkriveni,» Angel je rekao gledajući oko sebe. «Svi demoni i čudovišta koji su izgledali kao ljudi.»
«Nisu baš sretni zbog toga,» Oz je zarežao kroz svoju vučju njušku jedva uspjevajući izgovoriti riječi.
«Valjda misle ako se ne mogu sakriti čemu se gnjaviti?» Faith se nacerila. «Izgleda da ćemo noćas imati posla, B.»
Izvadivši kolac iz jakne Faith nije gubila vrijeme i skočila je na vampira koji protrčao kraj njih i zabila mu drvo u srce. Stvor je kriknuo i eksplodirao u prašinu, ali bilo ih je još. Još mnogo.
«Neki od nas trebaju skrivati svoje demone,» Buffy je rekla uzimajući od Faith jedan kolac kako nije imala svoj mač. «Ali moramo otkriti što se događa.»
Pogledala je ostale. «Oz, Cordy, idite Gilesu! Možda on može otkriti što se događa. Willow, možeš li učiniti nešto sa magijom?»
Izgledala je nesigurno. «Ne radim ovo baš dugo, Buffy. Znam samo neke osnovne čarolije.»
Blizu se začuo vrisak. «Učini što možeš,» rekla joj je Buffy. «Mi imamo posla.»
Faith i Angel su joj se pridružili kad je potrčala u smjeru vriska. Grad je eruptirao svugdje oko nje, demoni su izlazili iz sjena kamo god je pogledala. Većina je izgledala vrlo ljutito. Bili su ljuti što je njihova krinka upropaštena, što svi vide što su.
Buffy je vidjela svoj odraz u izlogu. Oči su joj se sjajile mješavinom demonskog žutila i srebrnog sjaja koji je bio i u Faithinim očima. I čelo joj se promjenilo - na njemu su se pojavili nabori slični onima na Angelovom vampirskom licu. Je li to promjena za stalno ili samo posljedica čarolije?
Tko god je to učinio morati će odgovarati. I kao i svi ostali u Sunnydaleu koji nisu bili posve ljudi, Buffy se razljutila.
6. dio
Rupert Giles je bio jedan od onih ljudi koji su se mogli tako udubiti u knjigu da bi okolni svijet posve nestao. Tek bi ga jaka grmljavina ili bljesak eksplozije mogli istrgnuti iz stranica i podsjetiti ga da oko njega ne postoji samo još knjiga. Iako da pudemo pošteni samo bi netko tko je pažljivo slušao čuo tihe vriskove iz daljine. Giles nije slušao.
Ali čuo je uporno kucanje na vratima.
«Dolazim,» viknuo je automatski provjeravajući jesu li mu samostrel i kolac na dohvatu ruke u slučaju da je u pitanju vampirski posjetitelj. Ali kad je otvorio vrata nije ugledao vampira nego vukodlaka.
«O bože!» Posrnuo je unatrag istovremeno zgrabivši samostrel i uperivši ga u krznena prsa. Neki zvukovi su dopirali od vukodlaka, ali od bubnjanja adrenalina u ušima Giles nije mogao razabrati riječi.
Sva sreća pojava još jednog gosta ga je spriječila da pritisne okidač.
«Ohladi, Gilese!» Cordelia je stala ispred vukodlaka. «To je Oz, ok? Nikoga neće pojesti noćas.» Namrštila se i okrenula se prema njemu. «Nećeš, zar ne?»
Giles je progutao jedva uspjevajući razumjeti režeći odgovor koji je zvučao kao 'neću'. Ustajući sa poda s oklijevanjem je odložio samostrel.
«O-osim ako ne griješim,» počeo je, «noćas nije puni mjesec pa kako...»
«To smo tebe htjeli pitati,» Cordelia je puhnula bacivši se na kauč. «Ovo je bila stvarno grozna noć. Prvo svi oko mene otiđu a la Noć vještica, onda ljudi počnu vrištati kao da godinama nisu živjeli u gradu sa više groblja nego cijeli SAD i...»
«Cordelia uspori, molim te!» Giles se ubacio. «Što se dogodilo?»
«Oh, dobro. Plesali smo u Bronzu. Pa, ostali su plesali. Kako nisam baš najpoželjnija cura od užasne pogreške po imenu Xander Harris ja sam...
“Cordelia!”
«Opet sa vikanjem!» Odmahnula je glavom. «Dobro i tako su svi plesali i odjednom su postali 'Grrr'. Angel je dobio svoje zubato lice, Oz ovdje je dobio krzno, Faith je umjesto očiju imala farove, shvaćaš što želim reći.»
Giles je izgledao malo zbunjeno.
«Ili ne shvaćaš. Ok, Buffy je opet šefovala i rekla da su se svi koji nisu posve ljudi nekako otkrili ili nešto. Vidjeli smo mnogo vampira na ulici i ni jedan nije izgledao baš ljudski. Poslala nas je tebi po objašnjenje.»
Polako razumjevajući Giles je razmišljao o onome što je Cordelia rekla. «Znači hoćeš reći da nešto blokira sposobnost prerušavanja stvorovima koji se inače skrivaju iza ljudskog izgleda?»
«Tako nekako. Kad sam kod toga opet sam bila iznimka. Svi drugi su demoni, čudovišta ili nešto. Čak je i Willow postala čudna.»
«Willow?»
«Dobila je crne oči i male iskre joj lete oko ruku. Zapravo, to je prilično jadno. Ako ćeš se već pretvoriti u demona zašto to ne može biti nešto bolje od nekih blesavih iskara. Ne kao da bi se ikad željela pretvoriti u demona. Fuj!»
Giles je uzdahnuo. Zabrinuo se kad mu je Willow rekla da vježba čaranje i želio je da je prestala s tim nakon fiaska kad je Angelu vratila dušu. Nažalost ona je bila prirodno znatiželjna i osim što se pobrinuo da joj u ruke ne dođe još opasnih knjiga nije mogao ništa učiniti.
Ali to nije vrijeme za razmišljanje o tome. Sada su trebali otkriti što im se događa.
«Svi su se promjenili istovremeno?» Pogledao je Oza. «Nisi bezumna životinja? Još si... svoj?»
«Uglavnom,» zarežao je Oz.
«Ali svejedno smrdi,» Cordelia je nabrala nos. «Auto ga je zalio vodom na putu ovamo. Mokro krzno nije baš novi najbolja kolonjska, znaš?»
«Moramo istražiti ovo. Pretpostavljam da je netko bacio magiju na cijeli grad. Ako je nađemo moći ćemo naći način da je prekinemo.»
«Super,» uzdahnula je Cordelia. «Opet prašnjave knjige.»
*
«Amy!»
«Što?»
Buffy je pogledala Willow kad se naglo zaustavila. Crvenokosa je hodala iza Buffy, Angela i Faith koji su bili zauzeti ubijanjem što je moguće više vampira i demona koji su divljali Sunnydaleom.
«Trebali bismo ići Amy,» Willow je ponovila. «Ne kažem da sam loša vještica, ne može svatko levitirati olovku, ali Amy ima puno više iskustva. Možda će ona brže otkriti što se događa.»
Angel se mutno sjećao kako mu je Buffy jednom pričala o nekomu po imenu Amy. To je bilo za vrijeme njihovog putovanja po paklu kad su jedno drugom pričali svoja iskustva i pustolovine. Naravno, Buffy je imala puno manje ispričati Angelu, ali ono što je rekla je zapamtio.
I Buffy je trebao trenutak da se sjeti tko je Amy. Uvijek su bile poznanice tek na granici sa prijateljstvom ili je bar tako mislila. Ali sjećala se da je bila vještica, dovoljno moćna da začara sve žene Sunnydalea da se zaljube u Xandera. To je bilo slučajno. Ali pretvaranje Buffy u štakora nije bilo slučajno.
Gledajući kaos oko sebe koji nije jenjavao Buffy je brzo odlučila. Nisu mogli pobiti sve demone koji su podivljali zbog te magije. Bilo ih je previše. Nadala se da će Giles naći rješenje, ali ako ne uspije...
«Pokušaj neće škoditi,» Buffy je slegla ramenima. «Angel, Faith mislite da se možete sami snaći?»
Nije se htjela odvojiti od Angela, ali netko je trebao nastaviti pokušavati držati demone pod nekakvom kotrolom. Ni Angel ni Faith nisu nikad vidjeli Amy tako da su je samo ona i Willow mogli tražiti.
U takvim trenucima je mrzila svoje logično razmišljanje.
Tamnokosa Ubojica je sa smješkom bacila kolac i pogodila vampira u blizini. Činilo se da Faith na neki čudan način uživa u tome. Ili ju je možda inspiriralo što je Angel rekao da ju je dotakla viša sila. Buffy još uglavnom nije znala što uopće pokreće Faith.
«Naravno, ostavi nama negativce,» Faith je rekla smješeći se i zafrkantski gurnula Angela laktom u rebra. «Ja i momčina ćemo ih naučiti da ostanu doma po noći. Samo se nemoj tužiti ako nitko ne ostane za tebe, B!»
«Neću,» Buffy se nasmješila svojoj sestri Ubojici. «Idemo Willow! Idemo posjetiti Amy!»
«Budi oprezna, voljena,» Angel joj je rekao.
«Uvijek. I ti također!»
*
«Eno ih!»
Amy i Xander su bježali glavom bez obzira. Ne od demona iako su ih i oni maloprije primjetili. Ne, sad se činilo da su uzorni građani Sunnydalea odlučili da neće podnositi čudovišta koja su se iznenada pojavila među njima. Uzorni građani koji su doma imali baterije i vatreno oružje su odlučili junački napasti mladu djevojku sa grimiznim očima umjesto strašnih čudovišta koji su jela ljude lijevo i desno.
Xander i Amy su bili tako zauzeti bježanjem da nisu ni primjetili da su utrčali u slijepu ulicu sve dok nisu zamalo udarili u zid.
«Nije dobro,» Xander je promrmljao.
Desetak ljudi je dolazilo prema njima od kojih je oko polovica bilo naoružano, a svi su izgledali uplašeno i ljutito. Što nije dobra kombinacija, mislio je Xander.
«Dosta nam je čudovišta u našem gradu,» jedan čovjek im je dobacio. «Vrijeme je da nešto poduzmemo.»
Xander je iznenadio sam sebe stajući pred Amy, suočivši se sa ljudima koji su se približavali.
«Zašto onda ne poduzmete nešto protiv velikih čudovišta sa dugim zubima. Ili možete svladati samo uplašenu curu sa izgledima jedan naprama deset?»
«Nijedna cura koju znam nema grimizne oči,» drugi čovjek je rekao. «Miči se, dečko!»
«Čekaj malo...»
Xandera je prekinuo udarac kundaka puške u lice. Zvijezde su mu eksplodirale ispred očiju, koljena su mu popustila i vidio je kako se pločnik približava. Iz daljine je čuo kako Amy govori nešto o boginji Hekati i cviljenje štakora u blizini, a onda se sve zatamnilo.
***
|
