24.06.2006., subota

U nomenklaturi...

...iliti nazivlju (na čemu bi puristi inzistirali) je poanta!

Budući da je moje ime jedno od najelegantnijih, najupečatljivijih, najpraktičnijih i najmuževnijih imena ikad izmišljenih - što jako dobro ide uz moju škembu (koja je već postala sinonim za šarm) osim onog s praktičnošću (a neki ljudi bez ukusa bi i izostavili ono s elegancijom) - ja sigurno za sebe mogu reći da sam zadovoljan njime (imenom, ako ste se slučajno zagubili u bespućima ove užasno tuđmanovski duge i nezgrapne rečenice), a tako su mislili i moji roditelji (od kojih je, sve sam više uvjeren, sigurno jedno bilo božanstvo). Pa, sigurno se pitate ili ste barem jednom pomislili na taj dan kada (i ako) će doći do vašeg individualnog doprinosa natalitetu RH, i dok ćete trebati nadjenuti neku verbalnu oznaku svojoj donošćadi (lijepog li izraza ;D) kako bi olakšali sebi liderstvo (čak i pas treba ime pobogu) te našoj Domovini birokraciju (koja je, uzgred rečeno, već toliko isprepletena da su počeli nastajati uredi za bilježenje birokratske uznapredovalosti - dakle birokracija birokracije). To je, unatoč uvriježenom mišljenju, većini ljudi manji problem - jer većinu ljudi jednostavno peče paprika hoće li djetetovi vršnjaci na njega bacati krhotine žbuke sa školskih zidova jer ne mogu odjednom izgovoriti riječ od tri samoglasnika koje prethode četirima uzastopnim suglasnicima (naravno, malko pretjerujem, jer bi se dijete moralo zvati nešto tipa Uiopkrt), ili će se pak osjećati manje posebno dok okrene vrat zajedno sa 20-ak drugih ljudi svaki puta kad netko (za potrebe visoko intelektualne rasprave, dakako) citira najpoznatiji uzvik iz Thompsonove pjesme.

No, za one koji ipak drže do nekog obzira prema svojim budućim najdražim stvorenjima, a i za one koji se jednostavno žele osjećati ponosnijim dok se ime njihovog djeteta bude čitalo naglas prvog dana vrtića, osnovne i srednje škole te faksa ( da, i vi ćete biti dosadni tata ili dosadna mama koja je došla na fakultet vidjeti kako su velike prostorije i sa koliko ste još studenata u grupi :/ ), evo jednog boljeg rješenja od prelistavanja pustih knjiga s dječjim imenima (šteta što ne rade knjige s imenima za stare ljude, vjerojatno bi se našlo koje poput Marica ili Dušan):

Za žensku djecu:
-Uzmite prvo slovo majčinog ili bakinog imena
-Idite po abecedi natrag do prvog suglasnika za kojeg mislite da ime neće ispasti grozno (ako je u pitanju "B" onda idite opet od kraja, tj. od Ž)
-Uzmite taj suglasnik i dodajte mu bilokoji samoglasnik osim onog koji je na drugom mjestu majčinog ili bakinog imena (ako na drugom mjestu nema samoglasnika, onda uzmite bilokoji samoglasnik za koji mislite da neće ispasti grozno)
-E i sad imate suglasnik i samoglasnik, znači nešto tipa "Ma"
-Ok dosad je bilo lagano
-Sada dalje treba ovaaaaj...
-Sljedeći korak je lagan heheh
-Eto i sada imate vaše ime za vaše dijete koje sigurno nije grozno, štoviše, sviđa vam se najvjerojatnije

Za mušku djecu je ista stvar, samo umjesto "majčinog ili bakinog" umetnite "tatinog ili djedovog" ;)

Nadam se da sam pomogao, eh...nego evo, morat ću polako prestat pisat jer upravo jedna od najnevjerojatnijih stvari ovog novog kapitalističkog svijeta leži na mom stolu (čovjek bi mislio da te netko želi prevariti) - cjenik hrane koju ti BESPLATNO donesu do tebe doma, ako nazoveš na - pazi ovo - BESPLATNI telefon!!! kissnjami ...još će mi reći da će i čistiti za mnom (nadam se).

Eto, nadam se da nisam bio previše blentav, uživajte ljudi, pozdrav od Big Buda!

Big Bud
- 21:09 - Reci, ali čuvaj se šake (3) - Isprintaj - Permalink

15.05.2006., ponedjeljak

Povratak, recimo

Ha, što reći, dragi oni koji me čitate, dakle obraćam se populaciji koja istodobno ima manje od 20 i više od 56 godina :)

Vaš Bud je jednostavno pretjerao sa dijetom i pritom se uvjerivši u mnoge zablude velikih obećanja (npr. ona dijetna kola se tako zove samo zbog 20 grama teže ambalaže, što pomaže izgaranju dodatnih 0,1 promila kalorija prilikom naginjanja limenke), morao je sve to vrijeme izgubljeno u traganju za lakšim Ja nadoknaditi u traganju za povećom količinom anti-anoreksičnih umaka i sasvim bespotrebnih dodatnih masnih začina koji idu uz svaku vrstu hrane.

To me sve koštalo više vremena nego škembe, tako da sam ostao stari Bud, dakle nepokolebljivi šarmer čvrste ruke i duplo čvršće dvije ruke, ali nažalost vrijeme je bila žrtvena djevica (ili janje, kako god), pa ste Vi, rijetki koji razumiju hodajuću vreću medicinskih lopti, ostali uskraćeni (iako je možda "olakšani" bolji glagol) za moje nerijetke jadikovke i nepodopštine...

No, kao da je bitno čita li me tko ili gleda, kad već mogu sam sebe gledati u odrazu svoje savršeno sferne škembe, trejdmarka Velikog Buda...doduše, onima koji bi me željeli opet čitati, obećajem da sam se VRATIO! Uživajte.

Big Bud
- 00:55 - Reci, ali čuvaj se šake (2) - Isprintaj - Permalink

05.02.2006., nedjelja

Mašta umire posljednja

1. STIGLO JE VRIJEME

Ovo jutro u stanu osjećam neki poznat miris. Neki stari, sablastan miris koji je ujedno i ugodan i nedokučiv. Ne mogu ga definirati, ali znam da sam ga jednom prije osjetio. Cijelo jutro potrošio sam razmišljajući samo o tom mirisu. Sat je otkucao podne, a moje misli kao da su otkucale zajedno s njim - sjetih se otkud mi je poznat onaj vonj jutros...

2. VESELA MUZIKA S LENG-A

...od onih vremena traženja i nade, dok sam prvi put kročio na taj trošan parket. Točno se sjećam tog mizernog dana koji je počeo tako veselo, a naposljetku je u nekom morbidnom smislu pretiho nagovijestio neshvatljive stvari. Bilo je to u kasno proljeće i muhe su se još kretale u onim svojim poznatim nepravilnim šesterokutima i peterokutima. Bio sam veseo, uživao sam u sunčanom danu i pjevušio neku melodiju koju sam čuo od jednog proroka (bar je on tako mislio o sebi) prilikom posjeta Francuskoj. Ne znam zašto mi je ta melodija toliko zaposjedala um. I onda sam razmišljao o tome, pitajući se je li on možda stvarno bio neka vrsta proroka, iako je vjerojatno bio lud, s obzirom da je bio vrlo usamljen čovjek - jedini stanovnik Ilsa (malog sela na visoravni Leng). Možda mi je usadio svoje misli ili štogod putem te zarazne muzike. No ubrzo sam bio prestao razmišljati o mrakom zavijenim ljudima i nastavio svoj prpošan hod još uvijek pjevušeći dovoljno glasno da čujem sam sebe, ali ne preglasno da me lice ne bi zapeklo od onih gorućih pogleda prolaznika koji bi me vjerojatno proglasili ludim.

3. STAROST

To možda ne bi bilo tako da sam mladić od 19 godina - od ostarjele 'čahure od čovjeka' (imao sam skoro 60 godina) ne očekuje se ništa više od sivog očaja koji mu se vidi kroz zjenice i u dolovima bora na sljepoočnicama i vratu. Starost je razočaranje. Fizički (i naposljetku duhovni) dokaz da nisi uspio u životu. Da samo čekaš smrt s jednakom nestrpljivošću kao što i ona čeka tebe. No, ja u to nisam vjerovao, barem ne do kasnog popodneva toga dana. Jednog dana ću svakako umrijeti, možda i u bliskoj budućnosti, ali zbog toga nisam bio klonuo duhom. Možda sam bio malo sputan fizičkim pokazateljima rane starosti, pa nisam bio baš tako bezrazložno optimističan cijelo vrijeme, ali sam u najlošijem slučaju bio indiferentan. No, tog dana sam bio stvarno sretan. Sretan kao Lady McBeth dok ju je neki pijanac u krčmi pokušao uvrijediti, rekavši joj da je muškobanjasta. Sretan jer sam odlučio nešto poduzeti u vezi mog stalnog boravka, zaputivši se prema nekom stanu koji je navodno bio na prodaju. Kuća u kojoj sam onda živio doista me duboko razočarala i imao sam osjećaj da više nisam mogao živjeti. Bila je moderne arhitekture i asimetričnih udubina i izdubina i osim toga je po još mnogim stvarima bila čudna. Jednu od takvih stvari sam primijetio još dok sam bio malo dijete, samo što to nisam shvatio sve dok nisam poprilično odrastao.

4. ZONA SUMRAKA

Budući da sam sa roditeljima išao u par navrata živjeti kod djeda i bake na po nekoliko godina (vjerojatno su i moji roditelji osjetili nešto morbidno kod te kuće), svaki put sam se vratio osjetno stariji i veći. Kuća od bake i djede izgledala je dosta skromno - 3 ili 4 prostorije (neke su bile spojene) nisu baš omogućavale veleban život ondje, iako sam se kod njih uvijek vrlo ugodno osjećao. Susjedstvo u kojoj se nalazila kuća, sastojalo se od svega nekoliko domova, a u svakom dvorištu se nalazilo barem jedno drvo. Najčešće su to bili borovi i jele. Sve je odisalo nekim skladom. Sove su me budile, grlice su mi pjevale za vrijeme ručka, a male ptice poput vrabaca su iskorištavale zadnje svjetlo dana za svoj prekrasan cvrkut, uspavljujući me poput nekog sredstva koje koriste čuvari zooloških vrtova. Uistinu je boravak ondje nudio mir, prije svega, a onda i užitak. Prilikom svakog povratka radovao sam se svojoj kući. Svojoj staroj, još uvijek nepromijenjenoj kući. Bar sam tako mislio.
No, ponovni posjeti mojem djedu i baki natjerali su me da shvatim nešto. Prizor na njihovu kuću je svaki put bio drukčiji. Kao da se kuća svakog puta malo smanjila. Tek nakon par posjeta mom je bojažljivom dječjem umu prekipjelo, pa sam se usudio upitati majku što se događa sa mnom.
-'Nešto nije u redu, ne vidim dobro.'
-'Ma što je, kako ne vidiš?'
-'Kuća...bila je veća prošli puta...što...što mi je ?' - jadao sam se naivno, u suzama, držeći majku i moleći je da me uvjeri kako nisam lud. Niti jedan trenutak nije oklijevala i s milim podsmijehom, igrajući se lagano s kosom na mojem zatiljku, potiho je rekla: 'Maleni, ne budi smiješan, to je zato jer stalno rasteš. Kuća ti izgleda manja jer si ti sve veći.' Deus ex machina. Te majčine riječi baršunaste boje riješile su sve moje pred-adolescentske probleme (ili bar pomogle da ih zaboravim) i ponovno me bacile u ono dječje blaženstvo koje ne zna vrijeme početka Dnevnika ili koje se ne pita da li ćemo s preostalim novcem moći preživjeti mjesec...i to je bilo to, o
tome dalje nisam razmišljao sve do negdje 20.-e godine života, prilikom jednog od rijetkih posjeta mojih prijatelja. Kad smo se slikali ispred ulaza da ovjekovječimo te simpatične trenutke, jedan od njih je, kao komentar na sliku, rekao da kuća iza nas izgleda kao da je napravljena prema mojim mjerama...to me podsjetilo na one probleme iz mladosti i ponovno me obuzeo onaj sablastan osjećaj kao da nešto u zraku nije u redu, osjećaj kakav ima svaki glavni lik u epizodama one famozne Zone Sumraka. Tek sam kasnije to popodne shvatio zašto sam se tako osjećao i to nakon mnogo razmišljanja i prisjećanja - iako me majka uspješno bila utješila, teško je griješila izrekavši ono što je bila izrekla. Nisam ja bio smiješan. Štoviše, bio sam u pravu kad sam se jadao jer nešto nije bilo u redu. Bio sam dijete. Sve što sam vidio, uspoređivao sam s onim što sam prvo upoznao. Razlog mome čuđenju što je njihova kuća izgledala sve manja je ležao u tome što je naša kuća uvijek izgledala isto. Možda je taj dojam stvarao ambijent oko naše kuće koji je bio jednako morbidan kao i sam izgled kuće, ali izgledalo je kao da je ta kuća rasla sa mnom, prateći me stalno i uporno. U svakom slučaju to je bila jedna čudna kuća. Bez sumnje.

5. KRVAREĆA TIŠINA

No, meni je neko vrijeme bila više nego dovoljna za ugodan život, a te nepravilnosti samo su pomogle razbiti monotoniju koja se nakupljala poput plijesni na vlažnoj krpi. A ja sam bio vlažna krpa. Vlažna i bačena krpa u paučinom zaklonjen kut sobe. Naime, radio sam kao računovođa u Belir-u, firmi s birokracijom koja je bila majka samoj sebi te tako razgranata da je dosezala vrhunce nekadašnjih Ureda u bivšoj državi, koji su nadgledali posao svog nadgledanja nečeg što ne
postoji. I to su radili efikasno. Uostalom, meni i toj kući događala se najljepša stvar koju sam ikad vidio na nekoj kreaciji čovjeka. Jedna se roda povremeno bila nastanjivala na krovu kuće i tamo 'sjedila' satima, buljeći u sumrak uporno kao što slijepac bulji u ništavilo. Nakon par mjeseci te lude hibernacije, sve je više roda dolazilo 'sjediti' na mom krovu. Vjerojatno sam ih previše pripitomio ne tjerajući ih. Nemam takvo srce da mogu tjerati životinje, pogotovo rodu - simbol života. Svaki put kad su mi se već popele na živce, uzeo bih neki kamen, no u istoj sekundi ga bacio natrag na pod. Nisam to mogao učiniti. Poistovjetio sam se s njima i shvatio
da bih i ja bio uvrijeđen ljudskim paradoksnim razmišljanjem kako im kamen na krovu više vrijedi od dokaza Božje svestrane kreativnosti. S vremenom te su mi ptice postale prelijepe, čak mistične. I doista sam uživao u njihovom društvu uvijek s jednakim entuzijazmom.
No, ubrzo su počele nestajati, jedna po jedna. Na kraju kad ih je bilo svega dvije, moje srce se počelo tako bučno parati da je otjeralo i te zadnje dvije. Nakon toga, krvareća tišina koja je vladala kućom uništavala me. Nisam mogao izdržati. Kuća je bez tih stvorenja propadala, vrišteći u crvenom kao siromaštvo i bijeda u ruskim realističkim romanima. Zato sam se tog popodneva našao ondje, u dvorištu zgrade gdje sam tražio novi dom.

6. GOSPOĐICA HALÁL I ŽELJEZNA RUKA

Na dobru priliku za kupovinu jeftinog stana ne preblizu centru grada, bio sam naletio u oglasima. Taj stan je prodavala neka starica koja se osim prodajom i iznajmljivanjem stanova bavila i nekakvim vrtlarskim radovima. Bila je stvarno entuzijastična kad se razgovaralo o vrtlarenju. Ali i kad se nije - već u prvom razgovoru s njom, riječ kosa ponovila je po nekoliko desetaka puta (i nije se odnosilo na frizeraj ili onaj mjuzikl). No bila je simpatična osoba, te krhka žena u kasnim 70.-ima što se vidjelo iz daljine po malom tijelu, koščatom licu te crnom kaputu koji je stalno nosila, ne pripisujući veliku važnost odijevanju. Stoga čovjek nije imao srca ignorirati je, iako se ta želja često javljala prilikom razgovora s njom.
Onaj poznati miris već se malo mogao osjetiti kako smo se približavali hodniku na drugom katu. Možda zbog tog mirisa, možda zbog nekakve sudbine, a možda i zbog jednog i drugog - znao sam koja vrata pripadaju stanu koji je na prodaju. Starica je izvadila bunt ključeva pokriven hrđom, otključala vrata te mi dopustila da uđem unutra i malo razgledam. U trenutku kad sam provirio kroz vertikalnu pukotinu između vrata i zida (koja se sve više širila kako sam grčevitim stiskom kvake polagano gurao vrata od sebe), na me je nadrla hrpa intenzivnih podražaja poput onog poznatog mirisa, te zadimljene svjetlosti koja se uspjela prošuljati između zidova zajedno s kakofonijom koju je uzrokovala akustika samog stana. Time je bio stvoren ambijent takve snage, da su pored ovog Lovecraftove i Poeove priče odisale sjetnošću i besmislenim dječjim veseljem. Tada sam shvatio da se na nekom mjestu više nikada neću osjećati onako kako sam se osjećao u svojoj kući tijekom stalnih posjeta roda. Sve je u meni na neki način zamrlo, bez da sam osjetio kad je to počelo zamirati. Ona lepršava radost koja se u meni koprcala dok sam hodao prema toj zgradi rano toga dana, istrulila je brže nego što je umrla. Čak me i stara, vjerna indiferentnost napustila. Osjetio sam nešto jače i mudrije od mene. Bog ili netko već opet je zgrabio moju životnu crtu željeznom rukom i brutalno je zabacio u neki svoj nezamisliv smjer. Tom bistrinom misli 'nekoga gore' (koja je meni bila nejasna kao Jang-Ce usred najmračnije proljetne kišne noći, ali sam svejedno osjećao da
nemam izbora), odlučio sam da će ovaj stan u sjevernom krilu zgrade na rubu grada (iako je zgrada bila čistog socijalističkog vanjskog izgleda i infrastrukture, pa su to više bili batrljci nego krila) postati dom meni i Njoj.

7. MISLI

Da, tako je to bilo tada. Bio je to stvarno čudan dan. Sada dok razmišljam o tom sudbonosnom danu, ovaj miris mi ipak nije više tako sablastan. Nedokučiv - još uvijek, ali nekako osjećam kao da sam ga očekivao sve ovo vrijeme.
Ne samo miris. I vrijeme koje dolazi s njim. No, ne znam koliko sam dugo čekao na nj, koliko sam razmišljao o svom životu, o stvarima koje sam propustio te o stvarima koje nikad neću požaliti. Ne sjećam se ničega prije ovog jutra. Kao da nije prošlo vrijeme od onog davnog dana do sada.
Kao da miris nije nikada prestao. Samo ga nisam mogao osjetiti od silnog razmišljanja. Živio sam u mrtvoj laži.
Premrtvoj.
...
Dakle, to se nudi.
Misli...to se, dakle nudi prije života.
Shvaćam. Prelijepo je. Što se nudi, ne smije se odbiti...
Lijepo mi je razmišljati o svom životu.
Mislim i razmišljam dok ovdje odozgo gledam svoj leš.
To se, dakle nudi prije života. Života poslije smrti.
Misli.

Big Bud
- 17:46 - Reci, ali čuvaj se šake (1) - Isprintaj - Permalink

03.12.2005., subota

Temporalni ražanj doktora Deskartesa :)

Još su jednom financijski agenti laboratorija bili prisiljeni povećati budžet. Krivac je, naravno, opet bio doktor Deskartes,
na taj način opet odgodivši svoj vlastiti projekt na kojem je radio sada već skoro mjesec dana.

To je isti 'doktor' kojem su njegovi suradnici - znanstveni novaci, potajno prišili nadimak Temporalni Bučer.
Mesario je i kidao vrijeme na neprepoznatljive komade (koje su neki zaposlenici hrabro nazvali satima i minutama),
a onda ih ponovno prišivao u izobličena klupka vremenske perverzije, koju su pak najviše osjetili razni pokusni miševi
(iako se to što je on radio teško moglo nazvati pokusima - pokusi imaju neke karakteristične čimbenike poput nevine znatiželje,
nepredvidljivosti ishoda te neupotrebe bespotrebnih oštrih pomagala). Te nevino male životinje, nakon što je Deskartes obje polovice
njihovog tijela 'poslao' na različite (vremenske) krajeve njihovih života, prije brutalne smrti uzrokovane razlikom tlakova u žilama
gornjeg i donjeg dijela tijela, pretrpjele su još brutalnije duhovno raspeće između jadopojnih problema puberteta i neljudske (što
je u ovom slučaju bilo normalno) indiferentnosti prema životu i življenju. Čak je i sir postao materijalna pojava bez ikakve druge
vrijednosti.

Ovoga puta, Deskartesova neprestana potjera za eventualno bogohulnim temporalnim akrobacijama rezultirala je 'dvostrukim saltom s
premetom' koji je bio više gradevinski. Naime, prekasno shvativši veliku povezanost vremena s nekim fizikalnim pojavama poput gravitacije, usred promijene polariteta vremenskog toka (umjesto + i - ovdje se upotrebljavaju laičke, ali nevjerojatno praktične oznake: 'naprijed' i 'natrag') u svrhu 'konstruiranja' vremenske petlje s hodom od 10 sekundi (kao i svaki znanstvenik, umjesto angažiranja vodoinstalatera kako bi zaustavio iritantno kapanje iz vodokotlića, izabrao je 'znanstvenije' i teže rješenje), Deskartes je prevrnuo Sir Isaaca u grobu i uzrokovao da se zgrada u kojoj se nalazio laboratorij sruši i nasilno izgradi u suprotnom smjeru, znači prema dolje. Podzemni ekvivalent zgradurine od 35 katova je penetrirao Zemljinu koru nemjerljivom brzinom, pritom se skoro nabivši na krilo tektonske ploče i stvorivši još jednu atrakciju kontinentalnog turizma poput manje planine ili jako strmog brijega. Budući da se doktor u tom trenutku nalazio na neutralnom prizemlju, nije bio ozlijeđen ovom arhitekturalnom egzibicijom.

Za razliku od doktorovih uobičajenih nestašluka, ovaj se nije mogao nadoknaditi povelikom narudžbom u 'Interijeri & co.' (doktoru se ideja stavljanja vertikalnog ventilatora od 700 tisuća vati i ornitološkog vrta u istu prostoriju činila OK) ili stavljanjem oglasa u novine kako se traže 2 znanstvena novaka za 'popunjavanje rupa u suradnji sa doktorom Deskartesom' (očito neuspjeli pokus sa prijenosom telefonskog signala kroz crvotočinu koji je bio osuđen na propast zbog nedostatka slušalica, pa su asistenti poslušali doktorov savjet da naćule uši što bliže crvotočini). Laboratorij je trebao novu zgradu. No 'doktor' poput Deskartesa uvijek ima rješenje. Našao je ostatke ostataka temelja neke zgrade, zarasle u biljkama na zapuštenoj poljani i usred ruševina stavio jedan od svojih sferolikih uređaja koji su mogli uhvatiti repove vremena i snažnim izbačajima jezgara nekih kem. elemenata (doktor to zove nuklearna temporalgija) zakovitlati ih na nekom manjem području, uzrokujući negativna isijavanja energije koja, laički rečeno, vraćaju vrijeme unazad na određeni vremenski interval, nakon kojeg se pak opet sve vrati na mjesto na kojem bi bilo da doktor i nije bludničio nad znanošću. Uspio je u svojoj kvazi-graditeljskoj namjeri, pritom uočivši neke čudnije pojave (poput vrtoglavog osjećaja kakav doktor inače dobije samo poslije konzumacije pokvarene hrane ili pomorskog putovanja) i pripisavši ih popratnim paradoksima na kakve je doktor navikao u svojem bogohulnom 'sportu'. Tim uređajem, sebi i svojim kolegama stvorio je privremeno sklonište od neznanstvenog i vremenski nemanipulativnog svijeta. Samo mu je tih nekoliko kvadratnih metara i nekoliko kratkih dana trebalo da dovrši svoj izum kojim će napraviti apsolutnu eklipsu nad svim drugim 'izumićima' naivno ambicioznih znanstvenika na uskoro dolazećoj konferenciji 'Znanosti Novoga Svijeta'. Taj izum će, bio je siguran, čak nadmašiti i ovaj uređaj za budalasto poigravanje s vremenom.

Na toj konferenciji koja se održavala svakih 50 godina (tako ostavljajući mnogo vremena znanstvenicima za velika i čovječanstvu više nego važna otkrića) otkriven je i dugo očekivan teleportacijski uređaj čiji je princip bio poznat stoljećima, no tek ga je polovicom 26.-og stoljeća veliki švedski um Laars Teleportsson (to je drugi slučaj u povijesti da je izumitelj nazvan po svom otkriću, a ne obrnuto, zbog velike opsjednutosti dotičnog da 'ostavi svoje imeu povijesti čovječanstva') uspio realizirati koristeći svoje veliko znanje iz dotada nepriznate teorije genetičke manipulacije mrtvom prirodom. No, da se vratimo doktoru. Nakon nešto više od mjesec dana znoja i muke, Deskartes je uspio (u što je bio i siguran) konstruirati svoj stroj. Napisati svoju formulu. Otkriti svoju veliku stvar koja će zapanjiti svijet i sve znanstvenike na onom skupu (što je, mora se priznati, Deskartesu bilo najvažnije). Zapravo, otkriti bi bila najefektnija riječ ovdje. Naime, doktor o svom 'otkriću' nije govorio ništa (osim da postoji), a kamoli ga pokazivao nekom. Sve je radio u potpunoj izolaciji od svijeta, u svojoj čelikom ograđenoj radnoj sobi. Samo je tu i tamo znao izaći da usmjeri svoje kolege u njihovom radu (nalazili su se u
velikoj prostoriji 10 metara udaljenoj od doktorove), prethodno zaključavši bravu svoje sobe nekoliko desetaka puta te koristivši još kojekakve protuprovalne naprave i senzore - sve da zadrži svoj 'projekt' pod majkom tmina mrakova.

Napokon je bio došao trenutak da se održi dugo očekivana konferencija 'Znanosti Novoga Svijeta'. Doktor je drhtanjem maloga prsta na ruci odavao znakove manje nervoze te se probijao kroz hodnik pognute glave, još uvijek razmišljajući o svojoj prezentaciji, uopće ne reagirajući na okolinu. Bilo je tu svakakvih genijalaca, kreativaca, velikih izumitelja, a bilo je i znanstvenika. Bilo je onih sa tonama opreme, neki su unajmili konvoje za njen prijenos, a neki su nosili po dva, tri kovčega prtljage i kutiju sa svojim 'izumom'. Jedan od takvih je bio i doktor Deskartes. Svi su, kao i on, sve držali pod velikom tajnošću i za ništa se nije moglo ni nagađati što bi otprilike moglo biti. Konferencija se održavala mjesec dana, a doktor je, zahvaljujući alfabetu i svojim roditeljima koji su bili dovoljno ponosni na svog sina (ali i dovoljno vidoviti) da mu daju ime Deskartes, bio na redu odmah na početku drugog tjedna. Prije njega je već gomila ljudi otkrila nevjerojatna dostignuća, barem prema nagađanjima nekih hrabrih medija, jer se svako izlaganje održavalo zasebno i nitko nije mogao vidjeti što se tamo događalo, sve do kraja same konferencije kad se proglasio pobjednik. No, doktor je bio siguran da ta otkrića
neće moći ni dotaknuti gležnjeve njegovog. Nakon nekoliko kratkih prezentacija toga dana, doktor je bio spreman da tu gigantsku komisiju od 100 uglednih znanstvenika i izumitelja, oslijepi onim na čemu je toliko dugo i usamljeno radio u svojem trezoru od radne sobe. Dosta vremena je posvetio i tome na koji će način skinuti veliku crnu maramu sa te male kutije i objelodaniti taj neviđeni aparat. To je moralo biti teatralno i uzvišeno, da slika tog čina bude uklesana u svaki udžbenik povijesti, fizike i bilo kojeg drugog važnijeg predmeta. Elegantno je štipnuo vrh marame s tri prsta, dignuo glavu (i osjetio malu bol u vratu, pošto prvi put nakon mjesec dana nije buljio u pod), očima desetkovao komisiju, te malo uzimao daha okrećući pogled po nevjerojatno velikoj a praznoj dvorani od 70.000 sjedećih mjesta. To je činio neko vrijeme, pojačavajući zvukove teškog i suhog disanja ljudi iz komisije, sve dok mu za oko nije zapeo mali šareni plakat koji je bio zakucan za zid pored ulaznih vratiju. Suzio je kapke i nabio obrve na oči kako bi mogao pročitati bijeli boldani naslov na vrhu plakata:
Znanost Novoga Svijeta
Svakih 50 godina
Prvi puta u 28. stoljeću

Doktor je tim naizgled bezazlenim tekstom osjetio golem pritisak na više režnjeva svoga ovelikog mozga. Shvatio je da je vrijeme konačno došlo naplatiti svoje dugove, bacivši ga 19 konferencija u budućnost i to uz pomoć njegovog vlastitog oružja. Onesvijestio se i pao na pod brzinom svjetlosti, potegnuvši maramu sa svog izuma i ostavivši onu falangu pametnih ljudi u zaprepaštenju. Doktor je, bez svijesti, na podu ležao previše nemirno, simbolički pokriven crnom maramom, dok se njegov izum nevino sjajio pred očima komisije.
Bila je to žarulja.

Big Bud
- 20:15 - Reci, ali čuvaj se šake (2) - Isprintaj - Permalink

29.10.2005., subota

??

Tucet mi ljutih takosa, jeli ovaj blog sasvim zdrav?!
Mora da je to od sve te nezdrave, brze i još nezdravije hrane.
Kako bilo da bilo...[podrig]

Stvarno neznam što da pišem, potrgao sam sve stolice u kući,
pa sada osim što svladavam vrlo sporu vezu na Carnetu, moram
svladavati svih (i cijelih) 150 kg dok pišem nešto na ovom nesretnom
blogiću.

Eto tako...pozdrav od Big Buda dok ne nabavim novi namještaj...

Big Bud
- 13:01 - Reci, ali čuvaj se šake (1) - Isprintaj - Permalink

14.09.2005., srijeda

Osjećam se kao milijun takosa...

...a vjerojatno toliko otprilike i težim. Naime, uspio sam si sebi sam sebi
'napraviti' prijatelja suprotnog spola...neki ih zovu 'prijateljice'. Shvatio
sam da muškarac i žena uistinu mogu biti prijatelji i trebalo mi je dosta
vremena za to. Budući da sam ponosan vlasnik jedne (u pravoj pozi može
izgledati kao dvije i više) škembetine u obliku srca (kojom ne moram ni zamahnuti da
privučem ženu kao što Francuza privuče sir koji je puno previše stajao u špajzi bez klimatizacije),
smatrao sam da je gotovo nemoguće da se ta životinjska privlačnost nekako
potisne ili sakrije. No, očito žene nisu samo 'lovci na muškarce'. Već neko
vrijeme stalno razgovaram s jednom djevojkom do kasno u noć i ne osjećam
prema njoj ništa senzualnog (ili 'nz' zamijenite sa 'x'), jednako kao što ona to
ne osjeća prema meni. Jednostavno uživamo u prijateljskom razgovoru jedno s drugim
i ne osjećamo nikakav poriv da krenemo dalje od utjehe i 'blesavog brbljanja' uz
vreću takosa.

No, to sve ne znači da još uvijek nisam uspješan u privlačenju žena bondovskim
šarmom i Fat_Bastardovskim navikama prehranjivanja. Lijepe se kao skupina adolescentnih
mladića koji su se upravo okupali u voćnom sirupu (od jagode) jer su mislili da će time
pokazati razinu svog anarhizma i gnijev prema ovom svijetu i poretku. Tako da se ne morate
za to brinuti...radije se brinite kako ćete brzo napuniti tu slabu izbočinu koju vi zovete škemba
nekom nezdravom i neukusnom hranom. A do tada se ugledajte na vašeg...

Big Bud(a)
- 00:11 - Reci, ali čuvaj se šake (4) - Isprintaj - Permalink

03.09.2005., subota

The wheels are turning

Pa evo, drago mi je reći vam da je počelo!
Uspio sam nekako započeti priču, i nije pisana ovim bud_spencerofskim
stilom...vise je poe-ovska ili Lovecraft-ovska....anyway, it's coming on just well.
Wish me Luck!

Big Bud
- 00:55 - Reci, ali čuvaj se šake (2) - Isprintaj - Permalink

27.08.2005., subota

U zadnje vrijeme...

...pokušavam napisati par pričica, iako zasad jedino tamanim takose i buljim u nabrčkani papir.
Ideja ima na pretek, ali je problem kako od njih priču napraviti. Još jedan veliki problem na koji
nailazim je kako započeti.
Ali mislim da neće biti većih problema. Dok se pokrene ovaj masan stroj za pisanje, bit će sranja -
iako ovo radi na više nivoa, zadržat ću se samo na jednom - preneseno značenje...
Uhuh, znoj - majko moja nerođena!

Big Bud
- 19:30 - Reci, ali čuvaj se šake (2) - Isprintaj - Permalink

25.08.2005., četvrtak

Teški su ovi dani sunčani

Baš kad sam pomislio da je još jedno ljeto prodalo dušu i da će i ove godine biti manje sunčanih dana nego dobrovoljaca
na prvom danu demonstracija ruske napredne škole za -sve osim suptilno- mučenje, eto ti preko 26 stupnjeva paklene
vrućine. To možda zvuči čudno ljudima koji još uvijek nisu razvili svoju vlastitu gravitaciju, ali za mene je to NEPODNOŠLJIVO.
Zamislite da morate po temperaturi od 30 stupnjeva vući 230 kg čiste masti po asfaltu hrapavijem od podbradaka žena
najkontroverznijih cirkusa na Bliskom Istoku.
Ali to još i nije sve. Kao da dan nije dovoljno gadan (i znojan), pa vam se na njušku bacaju kojekakvi šminkeri s dolčevitama
i količinom gela na glavi kojom bi se dale namastiti sve zelene površine savezne države Cleveland. Istina, odmah su kažnjeni
šaketinom po brnjici, pa im takvo što više ne pada na pamet dok ljube pod, zahvaljujući Bogu (i onom bolesniku Newtonu)
što su napokon sletjeli.
No, nije u tome bit. Dotle sam ja već potrošio taman toliko kalorija koliko mi je trebalo do svoje kuće, što je značilo da sam
morao svratiti u dućan - a to je opet nova, duga i da iskreno kažem, smrdljiva priča.
Kažu neki da je ljeto zakon, jer onda mogu vidjeti mnogo lijepih djevojaka u haljinicama...pa mislim stvarno, kao da nije
poznato da mogu oboriti bilo koju ljepoticu u bilo koje vrijeme, bila to zima ili ljeto, jutro ili večer. Budimo iskreni, ima nešto
u tom skladu koje stvaraju savršeno oblikovane ćelave sfere debele ljudske kože. Ćelava glava i velika škemba - ubojita
kombinacija.
Jedva čekam jesen. Uostalom, u to vrijeme su obično i takosi jeftiniji u restoranima. Tako da stvarno neznam po čemu
je ljeto tako posebno.

Big Bud
- 17:59 - Reci, ali čuvaj se šake (4) - Isprintaj - Permalink

19.08.2005., petak

I'm back

Nakon stalnih izostanaka iz moje kompaktne (ali nevjerojatno prostorne) zemunice, napokon sam uspio sjesti za
moj već, od šećera čist ekran. Za ovakve dane mogu zahvaliti Svemogućem Stvoritelju Interneta i žemlje (i takosa) što tijekom
mojih posjeta computer-shopovima (kako bih kupio prazne cd-e, držaće sala za radni stol te nastavke tipkovnice za sigurnu
uporabu uz jelo) nisam iskoristio te silne trenutke slabosti i kupio tu famoznu web-kameru (inače 2. najparadoksniji izum 20.
stoljeća). Da jesam, a vjerojatno bi bila stalno upaljena (jer sam ja i tehnologija ko' Vikinzi i pažljivo istaktizirani vojni napadi),
sad bi stotinjak Hrvata, 12 milijuna Amerikanaca i trinaest Bosanaca (njihove kamere su bile dar UMPROFOR-a) gledalo oveću masu
sala u lokvi znoja i umaka od paprike, stopljenu uz radni stol, na kojoj se vertikalno proteže velika smeđe-crna dlakava mrlja s nekoliko
bijelih točaka koje snažno podsjećaju na šećer u prahu. Naime, danas je dostava godišnje zalihe hrane (koju je, sudeći po velikim
kolićinama umaka i krumpira, naručilo neko uglednije prihvatilište u NW Hrvatskoj) zabunom zalutala do mojih garažnih vratiju (ništa
čudno, pošto ta moja kuća izgleda kao neuspjeli pokušaj oživljavanja drskog arhitekturalnog pothvata koji se pojavio negdje u isto
vrijeme snažnog razvijanja teoretske -inače, nisam čuo za praktičnu- alkemije). A ja, kakav jesam, nisam mogao odoljeti tom filanom kamionu (bez brige, njega nisam pojeo) mirišljave hrane. A ova dlakava mrlja je zbog toga jer se užasno dugo nisam brijao pa mi se brada
spojila s dlakama na prsima i području na kojem su mnoge žene našle ekstazu.
Tako da trebam malo vremena da se oporavim...bit' će brže uz takose...

Big Bud
- 15:23 - Reci, ali čuvaj se šake (6) - Isprintaj - Permalink

< lipanj, 2006  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Blebetanje pretilog šakatora o hrani, ženama, svojem partneru Terence-u i svojim dogodovštinama...













Bud Spencer's page
Neslužbena stranica (u proizvodnji nekog Ivana) samo o meni :)

Horok
Taj moj famozni restoran s takosima

Crofight.com
Iako koristim svoju vlastitu borilačku vještinu (Šaka po glavi), znam i sve ostale, što je vrlo korisno kad se borite protiv bad guys-a!















Jednim udarcem po glavi ili ramenima onesvijestim živo biće bilo koje težine

Koristim vatreno oružje kao jednako učinkovito hladno oružje

Zavedem ženu pogledom ili pokretom škembe u obliku srca :)

Prehranim se bez ikakvih pomagala poput žlice (šake), krpe (brada), salvete (opet brada) ili tanjura (opet šake)















Creative Commons License
Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Croatia.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se