|
Konačno je lišće crveno ukrasilo ceste, sive, tmurne i mokre. Slijedi nam zima. Kao duh koračam tim cestama, oko mene poslovnjaci u vrevi svog sivila, usredotočeni na kratki ovaj život što još kraću radost im pruža. Crvenom torbicom prkosim, duhanom smotanim i duhom slobodnim. Bestjelesan sam. Strah me da ću jednog dana ugledati život koji je prošao pored mene jer sam ga izbjegavao i sada...
Nije me briga, život ionako je kratak.
Slušam kako mi govore, kako mi prosljeđuju razne poslove a ja to upijam, samo podsviješću i tako djelujem. Svijesno, nesvijesno, ujedninjeno, sjedinjeno, mišlju, djelom i propustom... riječju... bujice misli kao sjene i isjeckane zrake svijetlosti što su opnu oko mene skinule, da vidim sebe, svoje pogriješke i svoje kvalitete.
Duh njih je bio i ostao.
Duh moj biva sada, a kasnije...? neznam
Da li da ostanem među vama vječno, u vašim knjigama, u vašem sjećanju što rađa se u godinama novih naraštaja?
Želim ostati, i masi se pokloniti kao umjetna ruža, kao dar primjera, jer strahujem da poslije ovoga nema ničega, svijetlucavih oblaka, prekrasnih građevina sa vječnim stepenicama glave vrhovnoga.
Ujedno i mrak me zove, da se od vas otklonim, sebi radi primjera i vječnoga mira; u nepostojanju i nesjećanju.
Strah me.
Onog dana kada čestice materije se razdvoje duh sveti ostati će!
Skitnica i lutalica bit će, u sjećanju na sebe.
Crveni zmaj što ga je stvorio u mraku biva, dok prošlosti ima i vatra sjećanja, pakao vječni daruj mu, jer griješio je.
Duh sveti u paklu prebiva a onda se sa zmajem rascjepava u ništavilo zaborava!
Po tom mokrom i hladnom asfaltu hodam, polako, u strahu od svega.
Otkriti neću, sve do zmaja, samo nagađati mogu.
|