** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA

-------------------------------------------------

BIOGRAFIJA :


Ivan Staglicic rodjen je 1966. u Zadru, profesor je njemackog jezika i dipl. arheolog. Osnivac i predsjednik Astroantropoloskog drustva Zadar.
Zajedno sa suradnicima organizira pet Bienala alternativnih znanosti u Zadru ( 1988. – 1996.), na kojima i sam sudjeluje s radovima « Tajne Jadrana », « Tajne Jadrana u proslosti i suvremenosti », « Astromedicinska prehrana » i « Temeljni prinicpi astromedicinske prehrane ».

Clan je medjunarodne udruge Ancient Astronaut Society i sudjeluje na XI svjetskoj konferenciji iste u Novom Vinodolskom, 1987. s radom « Starohrvatski sakralni objekti kao astronomski opservatoriji ». 1997. mu izlazi knjiga « Astromedicinska kuharica ».

Novinarskim radom se povremeno bavi od 1992., a profesionalno od 1997. Suradjivao je u « Nedjeljnoj dalmaciji », « Feral Tribuneu », « Novom listu », « Arkzinu », « Zadarskom listu » i « Zadarskom regionalu ». 2001. pokreće projekt ZIN Zadarske Internet novine, kojima je glavni urednik.

Sudjeluje u pokretanju projekta Festivali paradigmaticnih zbivanja na otoku Silbi 1997. i od 1999. ga vodi samostalno. Odrzani su festivali « Glas Tisine », posvecen teozofiji, « Unutarnji Oganj », posvecen samanizmu, « U potrazi za Cudesnim », posvecen Cetvrtom putu, « Oblaci bez vode », posvecen Thelemi i « OTOK2002. », posvecen utopijama A. Huxleya.

Ovog ljeta je na programu festival « Argonar », posvecen Necronomiconu. Na festivalima samostalno i sa kazalisnom skupinom ThAD izvodi vise umjetnickih tocaka, « Kud plovi ovaj brod » - poetski performance; « Perestrojka », lutkarska igra; « Covjek koji je spasio Nizozemsku », predstava po tekstu A. Soljana; « Predavanje o traganju » - samanisticka monodrama; « Pseudoapofis », predstava; « Opening fire performance »; « Bim-bam bum », kratka predstava; « Solaris », performance; « Cijepanje drva », performance; « Performance koji nije opening »; « Pankogulo », predstava i « Ararita », glazbeni performance.

Nastupa i na festivalima Fakir u zagrebu, Ustek u Osijeku, Preskom kulturnom ljetu i Komaya festivalu na Peljescu. Kad god moze razmislja o mogucnostima stvaranja boljeg svijeta, o cemu svjedoci i rad « Utopija je moguca ».


***************


Ivan Staglicic :

UTOPIJA JE MOGUCA

Prilozi za razmisljanje o drustvu buducnosti

ZADAR, 2002.

U V O D

Ideja Utopije, savrsenog ljudskog drustva, u kojemu se moze mirno i dostojno covjeka, bezbrizno zivjeti, okrenut rjesavanju onih bitnih pitanja covjekovog postojanja i bitka, prastara je. Nije mi cilj sada nabrajati sve one velike umove, koji su se vec prije mene bavili tim problemom. Uostalom, koga to zanima, moze se na bezbroj drugih mjesta o ovome informirati.

Naravno, skeptici ce odmah iz cinjenice da se o tome govori i pise odavno, a i jos k tome da su svi prakticki pokusaji ozivotvorenja takvih ideja do sada propali, izvuci svoj skepticki i cinicki zakljucak, da od toga nema i nikad nece biti nista. No, neka im !

Ja, naprotiv, iz te cinjenice izvlacim skroz suprotan zakljucak: naime, da se niz ljudi u skladu s uvjetima i vremenom bavilo tom idejom i da je svaki od njih pridonosio svoju ciglu zajednickoj zgradi, cekajuci da dodje vrijeme dovrsenja. Evo, to je vrijeme doslo. Mi ljudi kraja XX stoljeća, pogleda vec uprtog u slijedece, mozemo izvrsiti ono, o cemu su nasi preci samo sanjali.

Ovim radom se zeli na koliko god je moguce zanimljiv i pristupacan nacin prikazati kojim putem je tako nesto ostvarivo, bez imalo pretenzija da ovo bude neki savrsen i dovrsen recept. Naprotiv, autor ovih redaka bi bio veoma zadovoljan kada bi ovime pobudio val konstruktivne kritike, koja bi obogatila njegove ideje, makar ih i izmijenile.

Nisam se pri pisanju ovoga sastavka htio drzati suhoparnoga stila takozvanih znanstvenih clanaka, koje odavno ne cita nitko tko ne mora, no nisam ni, s druge strane, htio zaogrnuti svoje ideje u ruho nekih knjizevnih kategorija, jer se taj put dosad osvetio mnogim “ utopistima ”. Izlagao sam stvari onako, kako mi se cinilo da ce biti jasnije citaocu, pa i onako, kako su donekle i meni samome dolazile napamet. Dat je uvijek naglasak na mogucnosti prakticne primjene i nastojalo se teoretizirati sto manje – koliko je to u ovakvom djelu moguce.

Dakle, shvatite ovaj spis kako god hocete, njegova funkcija i jest u tome da vas pobudi na razmisljanje, kao prvo, je li sve sto se tu iznosi uopce moguce, a zatim, “ koje je moje mjesto u svemu tome? ” Nemojmo se zavaravati; vremena su teska i nesigurna i ono sto se danas cini utopijom ili cak bulaznjenjem, lako sutra moze biti jedini izgled i spas.

Dakle, osobno vjerujem u potpunu realnost onoga sto slijedi na daljnjim stranicama, iako vremenski gledano, zaista ne znam kad ce doci vrijeme za ostvarenje ovih ideja, za koje vjerujem da nisu samo moje. No na kraju krajeva, nije ni bitno, bitno je da su uvjeti stvoreni, a kad su uvjeti za nesto stvoreni, ne treba nikad puno cekati da se stvar ozivotvori.

A ako sve skupa i propadne? Rado cu citirati velikog Georgea Orwella, kojeg se, eto, usudjujem smatrati svojim uzorom : Bolje je bilo boriti se i makar i uz muke biti porazen, nego uopce ne pruziti otpor. Dosta s teorijom, okrenimo se tekstu!

I POGLAVLJE

O PRIRODI ZIVIH BICA

Nitko vise i ne pokusava poricati cinjenicu da je covjek sastavni dio sveukupne Prirode. Pa ipak, iako se to svakodnevno na bezbroj primjerenih i jos cesce neprimjerenih mjesta konstatira i tvrdi, cini se da se iz toga bas i ne izvlace ocekivani zakljucci, makar ih ne vidimo i ne osjecamo u nasim zivotima.

Emanacije zivota u materijalnom svijetu bile bi slijedece :

- mineralni svijet
- biljni svijet
- zivotinjski svijet
- svijet ljudi.

Sto su svojstva neke zivotne emanacije raznolikija i bogatija, to su i razlike medju njenim clanovima vece. Lakse je pronaci zajednicki nazivnik vapnencu, bazaltu i granitu, nego li orhideji i baobabu. Jos je teze izjednacavati orla i kita, ili risa i pcelu. Minerali mogu trajati jedni pored drugih milenijumima, bez da si pokusavaju nauditi ili na neki drugi nacin interferirati; dvije biljke ce si krasti Sunce i vodu ili ce se medjusobno osjemenjivati, ako je izvedivo; zivotinje ce se ili prozdirati ili formirati simbiozu, mozda i izroditi kakve krizance. Takodjer biljka svojim korijenjem razbija stijenu bez straha ili srama, a ni magarac pred bodljikavim grmom nema nikakvih moralnih dilema.

A sto je sa svijetom ljudi?
Covjek sa svojim svojstvima, ne samo da nadilazi sva druga bica, nego ih ujedno sinteticki obuhvaca. On leti, pliva i roni, k tome jos i vatru lozi pod vodom i da se takva cuda ne nabrajaju u nedogled, spomenimo samo dvije stvari, koje covjeka svrstavaju u poseban red bica.
Ljudsko stopalo je koracalo i izvan Zemlje, a covjekov mozak uspio je proniknuti i u tajnu samoga atoma. No, dok su Gagarin ili Amstrong jurili Svemirom, Einstein sjedio zamisljen nad svojom formulom ili Werner von Braun nad svojim nacrtima i skicama, desetine, ako ne i stotine milijuna ljudi sirom globusa, davali su primjere besmislenog divljastva i zaostalosti, a cak ni dan - danas nije potpuno sigurno je li kanibalizam potpuno iskorijenjen ( odmah se namece i pitanje kako uopce dolazi do toga da ga treba iskorjenjivati, ako je toliko odvratan ljudskom duhu ? ).

Ovo je vjerojatno najdrasticniji oblik primjera razlike izmedju ljudi, ali budimo sami sebi iskreni i priznajmo si da na razlike nailazimo i u svakodnevnom zivotu. Nedotupavost i nesposobnost onih, koji nas okruzuju : susjeda, kolega, poznanika, rodbine, djece, roditelja i mnogih drugih, moze nas katkad izluditi.
Drugi put, opet, mi izludjujemo svoju okolinu vlastitom nesposobnoscu, emocionalnom nezreloscu, smijesnom skrtoscu i sebicnoscu, nemogucnoscu shvacanja jednostavnih zivotnih situacija...velike razlike medju ljudima najbolje cemo utvrditi, ako krenemo od samih sebe. Ali i tu je opasnost, gubljenje u “ spilji individualnosti ” i zbog toga cemo morati razliku medju ljudima promatrati mundano po velikim skupinama, narodima i rasama.

Rasizam je danas definitivno izisao iz mode ( mozda se i vrati tko zna ? ). I svaka podjela, koja zeli imati u svojoj podlogi rasne ili cak i narodnosne razlike, riskira da smjesta bude izzvizdana. Pa ipak nista nije bjelodanije od toga! Zar bi netko mogao poreci razlicitost izmedju bjelacke, crnacke i recimo, dalekoistocne kulture?
Ako znamo da je Melanezija jos pocetkom XX stoljeca vrvjela ljudozderima, ne mozemo toj cinjenici pridavati tek etnolosku vrijednost, pogotovo ako znamo da je ljudozdera, uostalom, bilo i u Europi, no oni izumiru vec u neolitiku ( uglavnom ). Vremenska dimenzija je ona, koja odvaja Krapinu od Port Adama, vise nego kilometri kopna i nauticke milje oceana, a izmedju tih dvaju vremenskih tocaka, nanizala su se prostorno mnoga mjesta nasega globusa.

Dakle, po pitanju kanibalizma, kasne Melanezijci za Europljanima najmanje 4.000 godina. Medjutim, ako ostanemo na ovome primjeru, ponovno cemo morati uspostaviti problem individualiteta i kolektiviteta. Naime, skoro je bez sumnje da postoji odredjeni Melanezijac, pojedinac, kojemu je jos prapradjed prekinuo s kanibalizmom, a, isto tako, paralelno s njim, u smislu ovozemaljskog vremena, postoji i Melanezijac, ciji je otac jos bio sklon takvoj vrsti ishrane.

I sto sad? Ako kazemo da su Melanezijci odvratna podljudska stoka, koju treba sibati i drzati u velikom strahu i koji ce do najtrivijalnijih blagodati civilizacije stici tek, u najboljem slucaju za koju stotinu godina, ucinili smo nepravdu mozda nekolicini, a mozda i nekolikoj stotini Melanezijaca, koji su, unatoc svojoj rasnoj pripadnosti, emancipirani Zemljani, koji zive, rade i djeluju sukladno nasem vremenu.
Jednaku gresku cinimo ako danas preovladavajucu angloamericku kulturu promatramo kroz SVE njezine pripadnike. Ima, nazalost, sasvim poprilican broj bijelaca i Angloamerikanaca, bas pravih WASP-ovaca, koji mogu pobuditi puno vece gadjenje od Papuanca s probusenim nozdrvama.
Razlicitosti medju ljudima potrebuju vrlo profinjenu analizu, u kojoj se individualnost i kolektivitet ispreplicu, a ne iskljucuju.

Ako velimo da na Malaiti ima, relativno gledajuci, vise divljih, prostih, primitivnih, neciviliziranih, itd. individua, nego li u Becu, odnosno, da u Becu ima vise prosvijećenih, kulturnih, humanih, civiliziranih stanovnika, nego na Malaiti, zar se ne nalazimo u poziciji da dokazujemo nesto, sto znaju i vrapci na grani?
Ali bas zato ne smijemo stati na predhodnoj izjavi; kolektivne razlike su bjelodana cinjenica, koje je glupo poricati iz takozvanih “ antifasistickih ” ili opce humanih nacela, jer se negacijom istih upravo humanosti cini medvjedja usluga. No, unutar tih kolektivnih razlika, egzistira pojedinac sa svojim manama i sposobnostima. Papagajsko ponavljanje proizvoljne i uostalom svakodnevno samim zivotom pobivane tvrdnje, kako su “ svi ljudi jednaki ”, neodogovorno je i upravo suprotno interesu tih ljudi.

Je li se itko usudjuje danas javno izreci ono sto je potpuno ocito, a to je da nije kolonizacija, nego dekolonizacija ( osobito Afrike ) nepopravljiv zlocin i divljacki postupak bijele rase ? Kolonizacija je bila samo uhodani i uobicajeni, ali i jedini moguci nacin prenosenja kulture i civilizacije.
Uostalom, jesu li Britanija, Galija, Belgija i ostale zapadnoeuropske rimske provincije bile civilizirane u rukavicama? Jesu li ratni pohodi Aleksandra Makedonskog bili “ humani ”? A bez njih danas mozda ne bismo ni imali pojam humanosti ! Zauzimanje Afrike je prirodan proces razvoja civilizacije u njenom nastojanju uspostavljanja globalne kulture, jer tek ce se tada stvoriti preduvjeti i to oni najosnovniji, i na ciju ce se realizaciju jos dugo morati cekati, za jednakost i bratstvo svih ljudi.

U Africi je taj proces neprirodno i prerano prekinut, cime je zakinut, generalno gledajuci citav svijet, a posebice sami stanovnici Afrike. Najbolji argument za ovu tvrdnju je ogromno useljavanje crnaca u jos donedavno jedinu bjelacku drzavu na africkom kontinentu, Juznoafricku republiku, dakle bijeg iz raja nezavisnosti u pakao rasizma i tzv “Apartheida”.
Uglavnom ono nesto malo preostalih prekomorskih departmana, dominiona i ostalih mandatnih podrucja europskih zemalja, dobro se pazi da ne bi kojom (ne)srecom dobilo “ nezavisnost ”. Problem Hong - Konga i njegovih stanovnika, najrjecitiji je primjer za ovu tvrdnju.

Da odmah preduhitrim kriticare, koji ce smjesta reci da spanjolsko osvajanje Meksika, na primjer, ni u kom slucaju nije bilo donosenje kulture, nego obratno, izjavljujem da se sa takvim tvrdnjama, naravno, mogu u potpunosti sloziti, no ako se ostane na ovom primjeru, lijepo se vidi kako i najprostiji “ globalni seljak ”, u ovom slučaju Cortez, pobjedjuje i najprofinjenijeg i najkulturnijeg stanovnika “ tour d’ivoirea ”, u ovom slucaju Montezumu i ostale.
Ni Azteci kao bastinici Maya nisu mogli pobijediti alijansu Spanjolske, Portugala, Kine, stare Grcke, Arapa i Zidova. Azteci su, ( jednako kao i Inke ) predstavljali vrhunac jedne civilizacije na zalazu, dok su Spanjolci bili bastinici svih uzlaznih putanja starog svijeta i srusili su juznoamericka carstva kao barbari Rim, tisucu godina prije toga.

Da se ne gubimo dalje u razmatranju problematike juznoamerickih civilizacija, izvucimo odatle pouku o prirodi velikih gibanja u svijetu : globalizacija svijeta nije jednostavan proces. Nijedna promjena nije izolirana, jer svaka promjena automatski uzrokuje niz drugih, cak naizgled neovisno od svog prvotnog rezultata. Besmisleno je i nadalje oklijevati s primjenom zakona o odrzivosti i neunistivosti materije i energije na nefizikalna podrucja zivota. Putovanja Marca Pola sadrzavala su u sebi dio elemenata propasti civilizacije Inka i Azteka.

Globalni svijet ne moze i nije mogao funkcionirati bez Amerike i Australije, sto ni u kom slucaju ne opravdava unistavace tamosnjih civilizacija, ali ako ostavimo po strani moralno - eticku dimenziju ovoga problema ( o tome cemo govoriti kasnije, na ovome nivou se o tim problemima ne moze reci nista, osim niza besmislica ), osvajanje tih krajeva bilo je znacajan podstrek razvoju kulture i civilizacije.
Da li bi se Europa uspjela prehraniti bez uvezenih novih sorti, krumpira i kukuruza? Koliko je pokretanju i ozivljavanju bankarstva dalo poticaja juznoamericko zlato? Da sad ne nabrajamo sve pojedinacno uvezene artikle Novog svijeta, zapitajmo se samo sto bi se bilo dogodilo s Europom, da nije imala kamo odlivati visak svojega stanovnistva.

Najlakse je danas plakati nad “ jadnim Aztecima ”, koji su, uostalom, prema narodima vlastite rase, koji bijahu na nesto nizem stupnju razvitka, primjenjivali ista mjerila kao i Spanjolci prema njima, sto je Cortez i te kako dobro iskoristio prilikom svog rata s Montezumom i nasljednicima mu. Otkrivanje i pokoravanje Novog svijeta bijase preduvjet naglom razvoju i napretku civilizacije, ma koliko nama danas nacin na koji je to izvedeno izgledao odvratan.

Uostalom, arapska i turska osvajanja po Sredozemlju, odigrala su istu ulogu, kao i haracenja Vikinga po sjeverozapadnim dijelovima Europe. Nisu se Europljani uvijek nalazili u ulogi agresora. Na kraju krajeva, ono bitno je bas danasnja situacija, kad se nema vise sto osvajati i zauzimati. Bit osvajanja nije zemlja, nego ljudi. Pustu zemlju, pa ma kako bogata bila, nitko ne mari zauzimati, bas zato, jer se iza svih grubosti i nasilja, kojima je kolonizacija cesto ( ali ne i uvijek ! ) popracena, krije se puno dublji smisao, a to je upravo svijet, kojeg danas imamo, naravno, nesavrsen i krcat problemima, ali s potencijalnom mogucnoscu izlaza i blagostanja, kako je nekad bilo tesko i zamislivo, a kamoli provedivo.
Najbolji dokaz gornjoj tvrdnji je podrucje Antarktika, koje je povrsinom cak i vece od Europe, a krije u sebi i mnoga rudna bogatstva, pa ipak, to podrucje nikad nije bilo kolonizirano i zemlje korisnice ga upotrebljavaju iskljucivo u znanstveno - istrazivacke svrhe.

Dakle, razlike izmedju velikih skupina, naroda, rasa i slicnih, se globalizacijom nuzno smanjuju i blizi jednom opcem “ zajednickom nazivniku ”, koji je neophodan za svjetsku organizaciju Zemlje i rjesavanje problema epohe, koja zapocinje. No, to nam ne znaci ukinuce razlika, nego dovodjenje nacija i kultura na zajednicki nazivnik, sto je preduvjet za uskladjivanje brojnika. Pojedinacne razlike nismo jos niti dotakli, one traju jednako od Ketchikana do Punta Arenasa ( ili od Vladivostoka do Cascaisa ). Globalizacija svjetske kulture upravo nam i omogucuje da se lakse hvatamo u kostac sa pojedinacnim razlikama, a da se ne opterecujemo dosadasnjim problemima u oblasti shvacanja svijeta, koji su proizlazili iz razlicitih stupnjeva, na kojima se odredjena civilizacija nalazila, sto nije nezanimljivo, ali je za trenutni predmet nasega proucavanja, a to je ostvarenje istinski naprednog drustva, nebitno.

Zasto se toliko insistira na tumacenju razlika medju ljudima? Zato jer ne mogu svi sudjelovati u projektu Idealne Drzave i to treba otvoreno reci. Svi idealni sustavi, od Pitagorejskog saveza do Varsavskog pakta, sramno su propali, samo zato sto nisu znali uvidjeti gornju cinjenicu. Socijalizam, a narocito jugoslavenski, samoupravni, tretirao je stanovnike te balkanske drzave, ogrezle u bijedi i zaostalosti kroz vjekove, kao gotovo polubogove, prekaljene poznavaoce vlastite prirode i razvitka, a uz to i izuzetno teoretski potkovane. No od deset tisuca Jugoslavena, takav je ( mozda ) bio jedan. I jedva su docekali da se pokolju, toboze zbog nacionalnih mitova, a uistinu zbog onih vrijednosti, koje su, ipak, zajednickim radom uspjeli stvoriti.

Prigovor da su socijalisticka drustva propala zbog “ materijalizma ” i nedostatka duhovne, to jest vjerske podloge je, kao prvo, netocan ( u DDR-u i Jugoslaviji, na primjer, crkva je djelovala slobodno, a i u ostalim istocnoeuropskim zemljama se s godinama sve vise tolerirala ), medjutim, cak da Biblija i jest pobijedila Manifest, to nam ne objasnjava bit problema; na kraju krajeva, socijalisticka drustva su bila najmanja od svih utopija.

Kako objasniti propast pitagorejske drzave ( Krotonske lige), kojoj zasigurno nije falilo duhovnosti, a istovremeno je mogla uzivati u najvecim tehnoloskim ostvarenjima onoga doba, vodjena ljudima, koji po sposobnostima idu ispred cak i danasnjeg vremena ( osim mozda kad su u pitanju problemi, o kojima upravo govorimo ! )? Ne, razlog neuspjeha ovih, a i ostalih utopija moze se kriti samo i jedino u onome sto im je svima zajednicko, a to je neselektivnost prema pojedincima. Drugim rijecima, neuvazavanje razlika medju zivim bicima, odnosno medju ljudima. Svako od tih drustava predstavljalo je za vecinu svojih stanovnika Prokrustovu postelju, koje su se jedva docekali rijesiti.

Mirijade zivotnih oblika flore i faune trebale bi nas poduciti na iste takve razlike postoje i medju ljudima. I mada nitko nece jahati nosoroga ili musti cudnovatog kljunasa, kad je rijec o svijetu ljudi, ponasamo se upravo tako. Promotrimo kako funkcioniraju zajednice zivih organizama u prirodi – mozda cemo nesto i nauciti. Ako se, dakle, clanovi svih carstava zivota, medjusobno razlikuju i po sposobnostima i po potrebama, s kojim pravom zatvaramo oci pred tom cinjenicom u nasem vlastitom okruzenju ? Vidimo da je ta problematika mucila jos i Platona, no podjimo jos malo unazad po vremenskoj skali; do velikih civilizacija Egipta i Babilonije. I tamo se zamjecuju slicne teznje, pa i neki oblici provodjenja istih u praksi, a dan - danas ih srecemo u njihovom najishhitrenijem obliku kod ucenja o kastama u Indiji.

No, ako se i nacelno slozimo oko nejednakosti medju pojedincima u svijetu ljudi, otvaramo citavu Pandorinu kutiju problema i pitanja; etickih, moralnih, religioznih, politickih, ali i onih cisto praktickih. Odnosno, po kojemu to kriteriju mozemo uopce utvrdjivati te razlike i gdje prestaju raznolikosti, a pocinju razlike?

KRAJ PRVOG POGLAVLJA.

Ivan Staglicic.

-------------------------------------------------

Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA


II POGLAVLJE

DEFINIRANJE RAZLICITOSTI MEDJU LJUDIMA

'' Isla cura kozu musti, pa sjela pod jarca,
kakva je to cudna koza, koja ima jajca ? ''

Gornja narodna mudrolija tretira onu vrst razlika medju ljudima, koju nitko ne moze osporiti, jer je ne samo bjelodana, nego ujedno omogucuje i opstanak ljudske vrste. Dakako, rijec je o razlici medju spolovima. I covjek je u svakom slucaju musko ili zensko, konstatirajmo to zasad, bez da tome pridajemo neku konotaciju. Takodjer, neka ova vrst razlike bude nazvana vertikalnom podjelom. Jos jedna vrsta razlika izmice bilo kakvoj negaciji. To je generacijska razlika; petogodisnjak je petogodisnjak i kvit, jednako kao sto je i tridesetogodisnjak tridesetogodisnjak i basta. Vremenske razlike mozemo graficki zamisliti kao horizontalne.

Gornje podjele se bez sumnje mogu smatrati istinskim razlikama. Istina, covjek moze danas promijeniti spol, no on je onda to ucinio; promijenio je spol. Jednako tako, petogodisnjak postaje tridesetogodisnjak, no to znaci, ponovno kazem da on postaje tridesetogodisnjak. Gornje tvrdnje ne treba, valjda, dalje ilustrirati i moze ih se zamisliti kao aksiome. Radi se o tome da je tu rijec o razlikama, a ne o raznolikostima. Odnosi tipa crnac - bijelac, debeli - mrsavi, konzervativan - liberalan, katolik - musliman, brzi - sporiji, cedan - promiskuitetan, ronilac - alpinist, vegetarijanac - janjetar, pijanac - apstinent, brbljavac - sutljivko, itd. itd., predstavljaju raznolikosti koje, zajedno uzete, cine jedino i iskljucivo bogatstvo ljudskog roda.

Raznolikosti su, naravno, i u Utopiji potrebne, jer ne stvaramo mravinjak ( a i u njemu ih ima i te kako ), nego slobodnu zajednicu djelatnih zivih bica. Dakle, razlike su razlike, a raznolikosti su raznolikosti. Razlike su de facto nepromjenjive ( uglavnom ), dok su raznolikosti manje – vise podlozne uplivima volje. Zbog toga treba razlike postovati, a raznolikosti tako harmonizirati, da mogu omoguciti kako razvoj Drustva, tako i srecu pojedinca. Drzava pod prohibicijom, jednaka je lakrdija kao i Republika alkoholicara.

No, ono najvaznije jos nismo dotakli. Osnovna razlika, koja uistinu razdvaja ljude i po kojoj ih se jedino i moze, za potrebe koje u ovom spisu obradjujemo, razlikovati, jest razlika u stupnju svijesti. No kako je odrediti i cime je zadati ? Po kojim kriterijima odredjujemo visi i nizi, ili, bolje receno, razvijeniji i manje razvijeni tip covjeka? To nije ni inteligencija, ni obrazovanje, ni emocionalnost, ni herojstvo, ni sposobnost mistickih postignuca, umjetnicki talent, ni samodisciplina, niti sposobnost socijalizacije, nego, na neki nacin, sve nabrojeno odjednom.

Odnosno, razvijeniji tip covjeka bi morao razvijati u sebi gornje kvalitete, zanemarujuci i odbacujuci pritom egoizam, sujetu, opterecenost rezultatom, lijenost, popustanje sebi i mnoge druge zamke, koje vrebaju na putu postignuca. Ovo su naravno, tek grube i sirove tvrdnje, koje bi se jos dalo razradjivati, no bitno je da se shvati princip. Zato cu ih jos ilustrirati. Uzmimo na primjer, vrhunskog znanstvenika, strucnjaka u bilo kojem polju; sama njegova strucnost, pa ma kako velika bila, ne moze ga svrstati u najvise redove.

Potrebno je od obicnog znanja, koje se stice po skolama, fakultetima i institutima, doci do pravog Znanja, koje se stice kroz citav zivot, intelektom i tijelom. Nazalost, mnogi strucnjaci su u cijelosti uzevsi bijedne individue, drugi, pak, osam sati dnevno grade idealni svijet, a zatim odlaze zivjeti u stado i bleje zajedno s ostalima, prizivajuci pastira.

Visoki, razvijeni, izabrani covjek tako ne postupa. On je 24 sata dnevno u vlastitom svijetu, u kojemu nije sluga, vec kralj. On zeli i mora biti Nadcovjekom, on zna da moze biti Demiurgom ! Vrhunska strucnost bilo kojega podrucja niposto nije dovoljna bez razvijene svijesti, jer takav covjek onda lako bude upregnut, iskoristen, gurnut da radi u kakvom, mozda i zlocinackom institutu. Takva kategorija ljudi je nekad bila potrebna, no mi sad stojimo na pragu doba, u kojem vise nikakav proleter nece morati postojati; od smetlara do sveucilisnog profesora. Iz radnih odnosa odbacit cemo nuznost, no o tome cemo u dolazecim poglavljima.

Prihvatiti zivot kao stalnu borbu za napredak, u kojoj ti nitko nista ne garantira, sposobnost da se istovremeno i vjeruje i sumnja, celicna Volja oplemenjena Ljubavlju – sve su to osobine, koje se traze od covjeka, koji u danasnjim vremenima mora konacno ubaciti u vise brzinu.

Priznajem da su primjeri iz literature katkad dvosjekli mac, ali imaju tu prednost da svakomu stoje na raspolaganju za provjeru, za razliku od tajanstvenih profesora i njihovih istrazivanja, za koja cesto nikad niko nije cuo ( iz jednostavnog razloga sto ne postoje ), koje autori ovome slicnih djela, rado navode sebi u prilog. Osim toga, u ovome ih slucaju uzimam iskljucivo za ilustraciju i pomoc u plasticnijem zamisljanju navedenih tvrdnji. To uostalom i jest jedna od osnovnih funkcija umjetnosti. Pocnimo s najmanjim uzrastom, slijedi primjer iz “ Djetinjstva ”, Maksima Gorkoga:

'' Po bakinim pricama, znao sam sto je maceh, te sam shvatio tu zamisljenost. Oni su sjedili pribijeni jedan uz drugog, kao pilici. A ja se sjetih vjestice macehe, koja je na prijevaru zauzela mjesto rodjene majke, te im obecah:
- Vratit ce se opet rodjena, pricekajte.
Najstariji sleze ramenima:
- Zar i ako je umrla? To ne moze biti…
Ne moze biti ! Gospode, pa koliko su puta mrtvi, cak i isjeceni na komade uskrsavali, kad su ih poskropili zivom vodom; koliko puta smrt nije bila prava, nije bila od boga, vec od carobnjaka i carobnica ! Poceo sam im s uzbudjenjem pricati bakine price; najstariji se u pocetku jednom osmjehnuo i tiho govorio: - To mi znamo, to su – bajke…- ''.

Sto se moze vidjeti iz ove djetinje sposobnosti uzivljavanja u price s jedne, i isto tako djecjeg, ali realisticnog i krutog gledanja na zivot i na njegove manifestacije s druge strane ? Sposobnost prihvacanja bajke, price, basne, pjesme, epa, mita pa i samog sna, kao jednakopravnog sudionika u opisivanju dogadjaja, znacajna je i bitna osobina. Maksim Gorki je dobro zamijetio kako je neki ne posjeduju ni u djetinjstvu, ili je odmah nakon najranijih godina zivota gube, a s godinama mogu stvari krenuti samo na gore.

Uistinu, zivot onakav kakav zaista jest, cesto djeluje nama mnogo fantasticnije od najvolsebnijih izmisljotina. Pa i u ovoj sposobnosti uzivljavanja, granica je vrlo tanana; nekriticko prihvacanje svega procitanog, vidjenog, saslusanog – ne moze se ni u kom slucaju smatrati nekom pozitivnom osobinom i to veliki medijski manipulatori danas i te kako dobro znaju i koriste, upropastavajuci i ukopavajuci naivan svijet jos vise i dublje.

Pa ipak, stav da su knjige, filmovi, pjesme i slicno cista danguba, stvari dobre za zabavu i utuci vrijeme, a zapravo suc-muc pa prolij, nije ispravan i ne moze biti obiljezje razvijenog covjeka. Jer to su poluopredmecene misli, zazivljeni snovi i cesto je potreban malen napor Volje, da se oni potpuno rasprostru pred nasim ocima i postanu nista manje stvarni od susjedovog macka ili lule duhana. To je ta sposobnost, koju je imao u sebi i Maksim Gorki i nije ju izgubio kroz sve svoje zivotne bure i nedace, te koja je na kraju procvala u njegovom knjizevnom talentu, ali i u djelatnom drustvenome angazmanu.

Ono sto je bitno, to je da se ne postavljaju granice tamo gdje ih nema i ne moze ih biti; nema apriornog ni prihvacanja, niti odbacivanja, nego provjere pouzdanim metodama. Neka ovo i zvuci kartezijanski, ali koristeci se tim pravilom, zapadnoeuropska je civilizacija nadvladala sve svoje konkurente i zavladala svijetom. Problem je, medjutim, u tome sto je ovaj princip koristen uvijek tek djelomice, to jest samo kad je bilo rijec o prirodnim zakonima i odnosima u materijalnom svijetu, pa ni tu se nije bilo dosljedno.

No kako vecina stanovnistva shvaca raspravu i dokaz, zorno nam pokazuje jos jedan genijalni poznavatelj svijeta ljudi, Jack London u svome ''Morskom Vuku'':

'' Za vrijeme tog razgovora ostala cetiri lovca sjedila su naslonjena na stol ili su lezala na svojim posteljama, prepustajuci raspravu onoj dvojici predstavnika suprotnih misljenja. Ali i oni su bili silno zainteresirani, jer bi svakog casa pristajali gorljivo, bilo uz jedno, bilo uz drugo misljenje, a ponekad su svi govorili najedanput, tako da su im glasovi u ovom skucenom prostoru tutnjili kao grmljavina. Kako je god djetinjasta i nestvarna bila tema, nacin njihova rezoniranja bio je jos djetinjastiji. Zapravo je bilo vrlo malo dokazivanja, to jest, uopce ga nije ni bilo.

Njihova se metoda sastojala u tvrdjenju, pretpostavljanju i pobijanju. Oni su dokazivali da mladi tuljan moze plivati odmah, iznoseci svoju tvrdnju vrlo ratoborno, a potom bi nastavili s napadom na misljenje svog protivnika, na njegov zdravi razum, narodnost i proslost. Pobijanje se vrsilo na isti nacin. Iznosim da bih pokazao dusevni nivo ljudi, s kojima sam sada morao zajedno zivjeti. U intelektualnom pogledu to su bila djeca, koja su imala tijelo odraslih ljudi. ''

Koliko ovakvih rasprava slusamo ili cak i vodimo svaki dan! Zamislimo li se kadkad nad njima u trenucima istinske samoce? Povezimo ova dva odlomka; naizgled ne vezuje ih nista, no ljudi koji su nam ih pribiljezili pruzaju sami po sebi jednu izvanrednu sponu. I Maksim Gorki i Jack London bijahu manje - vise samouki stvaraoci. Maksim je napustio skolu jos u djetinjoj dobi i kasnije je pohadjao samo « skolu zivota », dok je Jack odlazio i vracao se obrazovnim institucijama, no uspio je odslusati tek jednu godinu fakulteta. Ovo navodim s ciljem ukazivanja na cinjenicu da obrazovanje, koliko god potrebno, ni u kom slucaju nije presudan moment u izgradnji kompletne ljudske licnosti.

Ni Maksim, niti Jack nisu bili intelektualci u filistarskom smislu te rijeci, pa ipak im to nije nimalo smetalo da zauzmu svoje mjesto u Panteonu ljudske misli. Ali obojica su imali ono nesto fluidno i neopipljivo, ono nesto sto cini istinskog covjeka i o cemu je tako tesko govoriti u definicijama, a mi se petljamo bas oko te uzaludne rabote, ali ipak ne bezrazlozno. Da, Wittgensteinu unatoc, mora se kadikad govoriti i o naizgled nejasnim stvarima, makar dok ne postanu jasne.

Shvatimo li da bajka i prometna nesreca, san i burzovna transakcija, samim fenomenom pojave u nasoj svijesti spadaju po tom pitanju u istu ravan, ucinili smo veliki korak na Stazi Razvoja. Odnos prosvijecenih i neprosvijecenih ili posvecenih i profanih ljudi, zaista je tema kojom bi se mogle ispuniti biblioteke. No, nazalost, uglavnom tu vise gresaka prave oni koji bi trebali biti pametniji. Rijec je upravo o '' gradjanskoj inteligenciji '', danas toliko preovladjujucoj, vrsti bica, kojih uvijek pada vise, propast ih uhvati lakse i glupost cesto naizgled trijumfira. U ovom citatnom dijelu, kao zakljucak ce dobro doci i ova Krlezina pjesma:

NOC U PROVINCIJI

Zasto tako laju psi po nasim mracnim nocima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
Il' zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho; sve glasove proguto je muk,
I dok hladno klizi zvek pasjeg lanca,
U daljini neka lampa tiho zmirka ocima.

Sve je gluho. Potom opet lavez pocima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve sto se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noci i noci, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.

O pasji sabore, ti lajes, a karavane idu.
I cuje se zveket orme, kopita i tockova skripa.
Zaludu lavez tvoj svu pasju mrznju na prolaznike sipa,
Svi prolaze i nestaju, a ti na lancu kao sjena slijepa,
sudbinu cekas da s tobom tu pod plotom pasji krepa.

***

Pasoglavci, mackoglavci, grbodevci, vukoliki, gusjenicari, nosorozci – sve te kreature ispunjavaju svijet ljudi; u tome je svijetu zapravo najrjedji upravo covjek.
Ali pokusajmo sada pojasniti jedno temeljno pitanje, pitanje koje i dovelo do sviju gornjih citata – zasto je toliko bitno utvrditi razlike medju ljudima, pogotovo kad je ocito da sto se upornije pokusava njih definirati, to postaju sve maglovitije i sve vise izmicu bilo kakvom znanstvenom gledanju na problem. Odgovor je: zato jer Utopija buducnosti, o kojoj uostalom jedino i govorimo, ne moze biti '' za svakoga '', nego, da nastavimo u istom stilu, bas « samo za ludjake ».

Drugim rijecima NE prosjecnom « gradjaninu », NE pokvarenom seljaku, NE ispraznom bogatasu, NE beskarakternom politikantu, NE svecenickoj varalici, NE Bramarbasima preobucenim u vojnike, NE ispraznim frazerima, nadriumjetnicima, pseudorevolucionarima, jer na njima se dosad slomila svaka plemenita ideja.

Komunisticki pokret u proslome stoljecu, najbolje je i najrjecitije pokazao da su masovne organizacije i projekti osudjeni na propast i da kvantiteta ne prelazi u kvalitetu, nego da je, naprotiv, potire. Svaka krilatica komunista se vremenom i uporabom mase pohabala i degenerirala do svoje najgrozomornije karikature; ni kruha, ni rada, a pogotovo ne slobode.

Pa i tamo gdje je komunisticki eksperiment, doduse uz mnoge pogreske, profanizacije i nasilja donekle i uspio, dakle u Jugoslaviji, raspao se sam od sebe iznutra i to upravo « voljom naroda », kojem je sovinisticka i vjerska mrznja bila puno vaznija od izgradnje drustva buducnosti. Zato ubuduce, kad se nesto takvo gradi ne treba s narodom ni racunati.

Razvijeni, visi, potpuni covjek, nadcovjek u niceanskom smislu rijeci, jedini je sposoban dostojno izvesti plan Novoga drustva, koje uistinu jest identicno s Novim Jeruzalemom Biblije, jednako koliko je udaljen od bilo kakve krscanske ideologije, pa ga stoga Novim Jeruzalemom necemo vise ni zvati; ali valjalo je pokazati identicnost nekih pojmova i ideja.

To je takodjer dobar test za stupanj razvijenosti neke individue. Jer koliko god stara podvaladzija Umberto Ecco vikao i urlikao da je spajanje Sv. Augustina i Stonehengea fasizam – to je upravo ono za sto bi mozak osvijestenog covjeka morao biti sposoban. Uostalom, dovoljno je procitati i « Fukoovo Klatno », pa da se vidi na ciji mlin vodu tjera gospodin Ecco i njemu slicni. Gornji princip sinkretizma, izuzetno je bitan, cak kljucan, pogotovo kad je rijec o religioznim stvarima.

KRAJ II POGLAVLJA.

Ivan Staglicic.

------------------------------------------------

Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA


III POGLAVLJE

COVJEK I BOG

Neizmjerna je covjekova fasciniranost bozanskim; katkad tolika, da nam je tesko u njoj primjetiti sasvim odredjene pravilnosti i zakonitosti. Rasne, nacionalne, lokalne, cak i klimatske i reljefne osobitosti znaju odvesti na krivi trag i najpomnijeg proucavatelja, posebice ako zanemari u predhodnome poglavlju pomenuti sinkretisticki pristup.

U kojem su zapravo odnosu Bog i Covjek, postoji li ikoja pojava na ovome svijetu, u kojoj mi mozemo ogledati zrcaljenje toga odnosa, u nekom manjem obimu, onako kao sto se materijalni Svemir ponavlja kroz atome fizickog tijela. Postoji li, dakle, nesto takvo? Odgovor je potvrdan, mada bi bilo pretjerano reci da je i ocit; to je odnos djeteta i roditelja. Kroz jednake metamorfoze prolaze medjusobni odnosi Covjeka s Bogom.

Pocinje se, naravno, rodjenjem, kad ljudi izlaze iz Rajskog vrta, poput djeteta iz majcinog tijela i pocinju se uciti zivotu, pod budnom i izravnom paskom roditelja. Vrijeme prolazi, djeca / ljudi uce se zivotu, skupljaju znanja, no neke stvari budu prisiljeni zaboraviti ( Kula babilonska ), a i odgojne mjere roditelja su katkada divljacke ( Potop ), i narocito im tesko pada spolno oslobodjenje njihovoga potomstva ( Sodoma i Gomora ).

Naravno, kako djeca rastu, roditelji stare, dolazi do generacijskih sukoba, a kako ce oni proci ovisi o objema stranama. Djeca na kraju trebaju udariti svojim stazama, roditelja vidjaju tek povremeno, sukobi jenjavaju i dolazi doba veceg medjusobnog razumijevanja, no vrijeme neumitno ide dalje i roditelji polagano silaze sa scene; zdravlje im se kvari, funkcije slabe i dolazi dan, kad se djeca moraju suociti s punom odgovornoscu samostalnog postojanja. Uostalom, i oni postaju roditeljima nekoj drugoj djeci.

Gornji odjeljak namece dva ocita pitanja, zasto sam nakon Sodome i Gomore prestao s nabrajanjem biblijskih paralela i, gdje se mi sad nalazimo, u kojem smo dobu i kako stoje stvari sa « starcima ». Sto se tice prvoga, to jest, biblijske simbolike, jednostavno receno, u ovome trenutku nisam siguran u ono sto sam zelio napisati i dok god to ne ispitam, morati cu se suzdrzati od objavljivanja. Vjerujem da ce do konacne redakcije ovog teksta ovaj problem biti rijesen.

Drugo je pitanje donekle povezano s prvim, pa ipak moglo bi se trenutno bivstvovanje covjecanstva postaviti negdje u prvu polovicu dvadesetih godina, mozda najljepse i najugodnije doba zivota. Prosli smo prve razvojne faze, gdje je kontakt s roditeljima bio cest, bolje reci stalan; nije tesko primijetiti kako s vremenom susreti izmedju covjeka i «Boga», pa ma sto pod tim pojmom shvacali, jenjavaju. A sto, uistinu, zamisljati pod tim pojmom. Koliko religija, toliko i razlicitih vidjenja bozanskog, a sto je najljepse, sva su ta vidjenja na sebi svojstven nacin tocna i ispravna, ali nijedno ne zahvaca citav problem, nego nam daje tek jednu kockicu u mozaiku. Glupo bi bilo zamisljati pojam Boga jednoznacnim ili cak jednostavnim, kad smo u predhodnim poglavljima vidjeli koliko je pojam Covjeka viseslojan i kompliciran. Logicno je za pretpostaviti da je u bozanskom svijetu takodjer prilicna guzva.

Bolje reci, ljudska svijest ima nezgodan obicaj da sve ono, sto se korespondira u potpunosti s ljudskim, odmah neselektivno trpa u bozje ili vrazje ( sto mu ga dodje na isto ), praveci tako jos vecu zbrku. U to ulaze onda razni povijesni, lokalni, etnicki i tome slicni elementi, koji u potpunosti onemogucuju bilo koju objektivnu i iskrenu teologiju. No, mozda se netko sada i pozali da se vec pocelo raspravljati o drugom koraku, prije nego li je napravljen prvi; to jest, postoji li uopce Bog ?

Voltaireova recenica: « Da nema Boga, trebalo bi ga izmisliti », zapravo se citira nepotpuno i samim time netocno, jer je taj pionir deizma, gornju tvrdnju zavrsio rijecima: «… ali citava nam Priroda dovikuje da postoji ! ». Pa i ovo nije nista novo, jer i najprimitivniji narodi, uvijek pojam Boga prihvacaju i promatraju preko Prirode i njezinih pojava i zakonitosti. Tako je bilo u proslosti, kod nekih ljudstava je takvo stanje i dan-danas. Uostalom, nije daleko odmakla ni europska deisticka misao, kod Mendelsona ili Nicolaia npr., koja je za svoj posljedak imala pojavu ihtio-, testaceo-, melito- i brontoseizmoteologije, odnosno prepoznavanje i proucavanje bozjeg djelovanja preko riba, puzeva, pcela i potresa, a da je prekopati spise toga doba, naslo bi se jos bisera.

Problem postojanja Boga, neodvojiv je od problema ljudske spoznaje uopce; naime, ako Bog nije u domeni naseg shvatljivog, ili makar prepoznatljivog, svaka rasprava po ovome pitanju je automatski besmislena. Svjedoci smo fenomena da se Boga, cak i onda kad predstavlja prirodnu pojavu, opet zamislja kao nesto antropomorfno. Doduse, moze se reci da je Islam po tome pitanju napravio znacajan napredak, no to je napredak u teoretskom smislu, s obzirom da mnoge islamske prakse vracaju covjeka u stanje poprilicnog barbarstva. S druge strane, krscansko-zidovska koncepcija Boga, kao kombinacije vojskovodje i bastovana, ili indijske bajke o bogovima, koji sviraju frulicu i udaraju se cekicem po glavi, ne mogu bas pomoci u rasvjetljavanju ovoga pitanja koje, nota bene, muci covjeka od pamtivijeka.

Djela Immanuela Kanta pokazuju kako je pitanje Boga izvan dosega covjekovog spoznajnog aparata, odnosno, egzistenciju Boga kod njega moze potvrditi iskljucivo prakticki um. Heine se na taj dio Kantovih misli satiricki osvrnuo, u svojoj « Povijesti filozofije i religije u Njemackoj », nastojeci dokazati kako je Kant taj proteisticki, ili prodeisticki dio uvrstio, jer mu se smilovao njegov stari sluga Lampe.

« Nakon tragedije, eto farse. Immanuel Kant postupao je dotle kao nesmiljeni filozof; nebo je na juris osvojio, istrijebio citavu posadu, a vrhovni gospodar svijeta pliva, nedokazan, u vlastitoj krvi… I tada se Immanuel Kant smilovao, pokazavsi da nije samo velik filozof, nego i dobar covjek. Nesto se zamislio, a onda ce dobrodusno i pomalo ironicki: » Stari Lampe mora imati Boga, inace jadnik, nece biti sretan – a covjek treba da bude sretan – to veli prakticki um – pa sto se mene tice – neka prakticki um zajamci egzistenciju bozju. » I zato Kant razlikuje teorijski i prakticni um, a njime, kao carobnim stapicem ozivljava truplo deizma, koji je ubio teorijski um. »

Moze se, medjutim, poci i korak dalje i tvrditi da je vec sama egzistencija pojma boga, Boga, ili «Boga», svejedno, kroz toliko tisucljeca, bitan pokazatelj da tu neceg ima. Ako potrazimo korijene te rijeci kod najstarijih naroda i najstarije sacuvanih izvora, dolazimo do dva zanimljiva podatka. Kao prvo, rijec Bog, izuzetno rijetko ili cak i nikako ne dolazi u jednini, uvijek je rijec o mnozini, naime Bogovi; drugi je podatak takodjer zanimljiv, kakav-takav prijevod rijeci Bozi, uglavnom se odnosi na « one koji kruze u oblacima » ili one koji su « sisli sa neba / zvijezda », i tome slicno.

Sto nam bitnoga govore ova dva podatka ? Covjek i Bog su uistinu jednom u proslosti stajali i gledali se licem u lice, to nije izmisljotina, to nije farsa. Legende, mitovi i predaja svih, ali doslovno svih postojecih i nepostojecih naroda i ljudstava ovoga planeta, govore u osnovi potpuno istu stvar, a to je da je covjeku nadmocno fizicko bice postojalo i djelovalo na Zemlji u davnoj proslosti, pa cak i da je civilizacija dobrim dijelom proizisla iz njihovog djelovanja. Jesu li ti bogovi uistinu bili astronauti ? Da, bili su !

Medjutim, nikad ne smijemo zaboraviti da je gornja konstatacija tek djelic istine. Zemlja JEST dozivjela posjet iz Svemira; i taj posjet JEST potakao razvoj covjeka prema civilizaciji; i covjek JEST na odredjeni nacin dijete Zemlje i Neba, cijepljena vocka, daroviti bastard, djavolje sjeme i bozji sin. Uplitanje stvarnih, konkretnih, humanoidnih civilizacija iz Svemira, tek je materijalni oblik ili bolje reci manifestacija pojave covjeka na materijalnome nivou. Cinjenice o bogovima – astronautima ne rjesavaju uopce u potpunosti teoloska pitanja. Covjek je mogao biti mutiran ili na neki drugi nacin stvoren iz postojeceg zivota na Zemlji ili je, pak, citav zivot na Zemlji prenesen ili uzgojen radom i utjecajem drugih izvanzemaljskih civilizacija, no njih se ni u kom slucaju ne moze kriviti za stvaranje Zemlje, da se ne govori o ostalim planetima, suncima, stelama, supernovama itd. itd.

Astroantropoloske literature ima dovoljno, da se po njoj proucava koliko su same cinjenice o postojanju i posjetama Svemiraca istinite ili ne; ovdje bih zelio samo prenijeti izvjesce o nastanku tzv. Cargo – kultova na otocima Tihoga oceana, prvenstveno zbog toga, jer je tu rijec o dogadjajima starim tek malo vise od pola stoljeca, lako provjerljivim, a i te kako primjenjivim na situaciju na citavoj Zemlji, u davnoj prapovijesti.

Rijec je o dogadjajima na otocima Tihoga oceana u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, poglavito onima, koji su na ovaj ili onaj nacin bili zahvaceni nekim vidom ratnih operacija, a posebice, pak, onim otocima, na kojima su bile izgradjene aero i logisiticke baze. Naime, boravak trupa na tim otocima uglavnom je poboljsavao kvalitetu zivota lokalnoga pucanstva, koje nakon zavrsetka operacija i odlaska vojske, izvrsava pravu apoteozu, ne samo ljudi, koji su u tim bazama radili i zivjeli, nego i njihovih predmeta. I najmanja sitnica s neke baze postala bi svetinja, a mnogi su krenuli korak dalje, te su gradili vlastite aerodrome, avione od siblja i drveca, a u jednom selu na Novoj Gvineji je otkriven i pravi poljski telefon od biljnih vlakana.

Australski antropolozi su bili nemalo iznenadjeni, kad im je jedan urodjenik ispricao da mu je mozda najveci sok u zivotu bio, kad je vidio jednog od svojih « bogova » kako sere u gustisu. Naravno da mu je malo tko vjerovao, a sreca je u tome sto divljaci ne spaljuju heretike, kao napredne krscanske civilizacije, pa se spomenuti prijan izvukao. O cargo - kultevima postoji i citava knjiga pa se citalac moze tamo nasladjivati s mnogim ovakvim pricama, no nas zanima sto nam one govore o odnosu Covjeka i Boga.

Oni u potpunosti opravdavaju ono, sto nam ( istina, cesto, neargumentirano i diletantski ) vec tridesetak godina tvrdi razna Paleo-SETI literatura, a to je kauzalna veza izmedju jednoga dijela svijesti o bozanskom i konkretnih dogadjaja u osvitu civilizacije, kakvu mi poznajemo, u koje su bili ukljuceni i antropomorfni zivotni oblici s drugih planeta. Ovaj pristup u potpunosti je prihvatljiv, kada se zeli objasniti fenomene, poput bagdadske baterije, kipova na Uskrsnejm otoku, Nazcu ili letjelice iz « Mahabharate ». Nemoguce je, pace i glupo na ovaj nacin objasnjavati Kabalu, Veliku Piramidu, Babilonsku kulu ili problem Atlantide.

Nazalost, ova uravnilovka se u astroantropoloskim djelima srece isuvise cesto. Ipak, trud koji su ulozili Erich von Daeniken, braca Fiebag, Robert Charroux, Joseph Blumrich i ostali, nije, ni u kom slucaju uzaludan. Oni su skinuli jedan veo, koji je sakrivao istinu o bozanskom i uz to rijesili dosta zagonetki danasnje arheologije, antropologije i povijesti. Sto prije sluzbena znanost uzme ovu cinjenicu u obzir – to bolje za sve partnere pri ovome cinu.

No, treba biti posten i moci priznati da je problem odnosa Covjek-Bog, ovime tek nacet. Dakle, jedan uvid u problem postojanja Boga, je ucinjen, skepticne citaoce se upucuje na literaturu i vlastiti rad na ovome pitanju; ipak, problem « Boga oca, stvoritelja Neba i Zemlje », reklo bi se, ostaje jos otvoren. Uostalom, na pocetku ovoga poglavlja smo utvrdili da se covjecanstvo nalazi u bezbriznoj dobi najljepse mladosti, kad se hoces-neces, mnoge stvari shvacaju prilicno povrsno, pa tako i ovo.

Buduci da postoje i takovi, koji i u toj dobi ne trce za prolaznostima i trivijalnostima, nego za istinom, pokusati cemo davati uputstva i pouke o pojedinim zivotnim podrucjima, koje zajedno kad se uzmu, mozda cak i odgovore na ona najsustinskija pitanja. A mozda i ne!


KRAJ III POGLAVLJA


Ivan Staglicic.

-------------------------------------------------

Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA

IV POGLAVLJE

SVIJET DANASNJICE


Svaki bolji poznavatelj pisane povijesti mora priznati da Zemlja danas prolazi kroz takovo razdoblje nemira, kroz koje jos nije nikada prosla. Kad se kaze « nemir », nije nuzno odmah pomisliti na ratove, iako oni jesu nadrasticniji oblik napetih stanja i medju ljudima, kao i medju ljudima i ostalim cimbenicima postojanja, no ima i kojekakvih drugih pokazatelja da je zivot na Zemlji dospio na veliku prekretnicu.

Naravno, naivno bi bilo tvrditi da takvih prekretnica nije u povijesti Zemlje bilo vec i prije, no ova je, bez sumnje, najznacajnija u zadnjih dvije tisuce godina, pa mozda cak i sire. Uostalom, odavno je poznato da se promjene na Zemlji zbivaju u odredjenim ciklusima, a to ima i svoju fizicku potvrdu na nebu – precesiju ili prijelaz proljetne tocke iz jednog u drugo zvijezdje Zodijaka. Zbog onih, koji sumnjaju u astrologiju, treba reci da je to astronomski utvrdiva pojava s kojom, uostalom, astronomija i racuna u svojim istrazivanjima, samo sto, za razliku od astrologije, promatrane pojave ne pokusava tumaciti. O svrhovitosti takvog « znanstvenog » rada neka citalac prosudi sam.

No, prerano je zasad govoriti o precesiji, zadovoljimo se time da ona postoji i da su za nju znali i stari narodi, a u latinskome postoji i izraz « Velika godina », koja iznosi 25.360, sto odgovara prolasku proljetne tocke kroz sva zvijezdja Zodijaka. Dakle, nastupilo je doba promjena. Prvi njegovi pokazatelji su revolucije tijekom XIX stoljeca, no puni zamah je poceo tek pocetkom XX, da bi se od Drugog svjetskog rata na ovamo, stvar pocela sve vise ubrzavati.
Naravno, milenaristi trljaju ruke i govore o smaku svijeta i treba im priznati da su na odredjeni nacin u pravu; svijet, kakvim ga oni zamisljaju i dozivljavaju ce uistinu biti smaknut. Ali na njegovo ce mjesto nastupiti novi svijet. O tome se jedino i radi. Ratovi su, prema tome, samo jedan od pojavnih oblika promjene. Najbolji pokazatelj za to su zemlje, u kojima ratova nije bilo duze vrijeme, poput Svedske i Svicarske. Pa ni SAD nisu ratovale na svom teritoriju vise od stotinu godina, a Australija i Novi Zeland nikada.

U svim zemljama i krajevima dolazi do bitnih promjena u nacinima organizacije zivota i sto je najvaznije, u svijesti ljudi i njihovom individualnom organiziranju vlastitih sudbina. Jedna od kljucnih tocaka u tome procesu je prevrednovanje institucije braka, sto je, naravno, neposredna posljedica promjene u polozaju zena u drustvenoj zajednici. Kao prvo, glupo je bilo govoriti o «neravnopravnosti» zena u proslim epohama. Tocan opis bio bi da su muskarac i zena bili odjeljeni i da su preuzimali specijalizirano drugacije uloge u drustvu.

Svima su puna usta sto sve « zene nisu smjele nekad », a nitko se ne sjeti da jednako toliko toga nisu smjeli ni muskarci. Takodjer se zaboravlja da su uzroci takvog stanja bili iskljucivo egzistencijalno - ekonomske prirode, a da su ih religije i ideologije tek tumacile. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju je cinjenica da su kroz citavu povijest, pa i u « mracnome srednjemu vijeku » nebrojene zene kraljevale nad mnogim muskim grubijanima i to nikom nije bilo cudno, ni neprirodno, dok su istovremeno njihove druzice po spolu, mogle birati izmedju braka, samostana i bordela.

Institucija braka obuhvaca u sebi vise raznorodnih funkcija, pa je shvatljivo da se kako u vremenskom, tako i u prostornom smislu, brakovi toliko razlikuju jedan od drugoga. Uz radjanje, odgoj i zbrinjavanje djece, brak bi trebao omogucivati i laksu materijalnu egzistenciju, kao i seksualnu zadovoljenost odraslih, a s vremenom je dobio i religijske, nacionalne i drzavotvorne konotacije. No, prva navedena svrha uvijek je bila ujedno i primarna : produzenje vrste. A svrha jest upravo ono, sto je iznjedrilo specijalizaciju uloga u bracnom zivotu, po spolnoj osnovi.

Naravno, znacajan cimbenik pri toj specijalizaciji je bio i stupanj tehnoloskog razvitka nekog drustva. Ratnickoj kulturi Islama, stalno gladnoj novih vojnika, savrseno je odgovarala poligamija, dok se u siromasnim krajevima Indije pretjerani prirast stanovnistva sprecavao poliandrijom. U Europi je, pak, pobijedio princip monogamije. No, glavni je problem sto je u svim tim bracnim konceptima, nadogradnja unistila samu bazu, odnosno religijski, zakonski, nacionalni i « moralni » zahtjevi, u potpunosti su pokrili osnovni uzrok postojanja braka kao takvog. To je stanje danas ocitije nego ikad, pogotovo stoga, sto je tehnoloski razvoj doveo u pitanje opravdanost te institucije.

Marksisticki receno, razvoj sredstava za proizvodnju omogucio je danas svakome pojedincu, obaju spolova, da sasvim slobodno odluci da li zeli ili ne zeli zivjeti u braku; ekonomski razlozi sklapanja braka su u razvijenijim zemljama u potpunosti nestali. Pa i s djecom se situacija izmijenila, imati djecu ne znaci vise zivjeti u braku i ponovno je rijec o slobodnome izboru, koji ne povlaci za sobom negativne konotacije, kao u slucajevima negdasnje vanbracne djece.

Dosta je bilo besramnog mijesanja pedagogije, ekonomije, i seksualnosti; tim trima podrucjima ljudskog interesa nije vise potrebna bracna kapa. Tesko je i nemoguce govoriti o braku, a ne dotaci se pitanja seksualnosti, to jest, seksualne dimenzije takvog odnosa. Mnogi brakovi i nastaju kao rezultat seksualne privlacnosti, a na istoj se i raspadaju. To ne treba cuditi, jer je potpuno nemoguce postavljati situaciju, u kojoj bi svakome pojedincu pripadao tek jedan partner. I tako citav zivot ! Naprotiv, u najdubljoj je ljudskoj prirodi da se dokazuje, ali i obogacuje kroz veze i odnose s drugim ljudima, sto u velikom broju slucajeva ukljucuje i spolne odnose, sto je u svakom slucaju pozitivno, jer nema cjelovitijeg medjuljudskog dozivljaja.

Koncepti nekih religija o « nevinom » stupanju u brak i « vjernosti » jedno drugomu kroz citav zivot, su, prije svega neprirodni, a samim time i nemoralni, jer se nikakav moral ne moze sukobljavati s prirodom. Uostalom, hipoteticki bracni par, koji bi doista usao u takav odnos bez ikakvih predhodnih spolnih iskustava i ustrajao u « vjernosti » citavo vrijeme, bio bi prilicno nepogodna okolina za zdrav odgoj djeteta, kojemu o jednoj od najvaznijih ljudskih aktivnosti ne bi znali reci nista. Time bi se krug unesrecenih samo sirio.

Medjutim, situacija « en general » uglavnom nije takova. Nevinost nestaje prije braka, « nevjerstva » cvatu, no pogledajmo opet, s kakvim posljedicama. Ako muz prevari zenu ( ili obratno, svejedno ) i to ostane u tajnosti, nista se zapravo konkretno dalje ne dogadja i tek kad partner dodje u posjed takve informacije, stvara se mogucnost za skandal. A da nevinost sama po sebi ne znaci nista, najbolje znaju kirurzi, koji prave dobre poslove ugradjujuci umjetne himene, dakle, ponovno je informacija, koju gubitak njufera izaziva i pronosi, puno vaznija od samoga cina. Zena s umjetnim djevicnjakom ispunjava, izgleda, sve uvjete « djevicanstva ».

Iskljucivanje ovakvih pojava i eliminiranje negativnih emocija iz ljudskih srdaca, biti ce znacajan zadatak Novoga drustva. Posvemasnji rasap brakova na skoro pa svakom koraku, nas na to obvezuje. Jer, cak ni cinjenica da se u SAD svaki drugi brak razvodi, ne otkriva svu tezinu ovoga problema. Puno gori od razvoda je bracni zivot dvoje ljudi, koji to cine tek « reda radi » ( obicno se pravdaju djecom, kojoj bi svakako bilo ugodnije da se rijese traumatizirajuce situacije, koju takav brak predstavlja ), a zapravo se vrlo cesto cak i mrze. Sto se, pak, braka kao osiguraca za seksualnu smirenost i zadovoljenost tice, pojam « silovanja u braku », kojega uvodi sve vise zemalja u svoje zakonodavstvo i sudsku praksu, razbija tu ulogu braka u paramparcad. Radjanje, zbrinjavanje i odgoj djece, jos su jedine funkcije u kojima brak ima prednost pred trenutno postojecim alternativama. No, mi ionako govorimo o nekim drugim alternativama, pred kojima klasicni brak ne bi smio imati sanse.

Dakle, kad covjek proviri glavom na ovaj svijet, prvo se nadje u nezdravim ( cast rijetkim izuzetcima ) bracnim vodama i kad se tamo nauci plivati razne podle i pokvarene stilove, salje ga se dalje, u prevaru nazvanu skolom. Jer, danasnje obrazovanje i skolska politika moze se po stanju u kojem se nalazi, mirne duse usporedjivati s gore iznesenim bracnim problemima i tesko je reci tko bi u takvom natjecanju izvukao deblji kraj. Prisjetimo se; obvezatno skolovanje smatralo se nekad znacajnim civilizacijskim dosegom, dapace, sami ucenici i polaznici, trazili su da skola bude pristupacna svima, znanje je bilo moc. No nakon « wisdom is power », dolazi « sorrow is knowledge »; i zaista, ne samo osnovne i srednje skole, nego i visa i visoka ucilista, dozivljavaju se kako od zaposlenika, tako i od polaznika, kao zalosna mjesta, na kojima se mora proboraviti odredjeno doba zivota, da bi se ostvarile neke trivijalne svrhe.

Sve manje profesora vjeruje da oni zaista nekoga necemu uce, kao sto i sve manje studenata i ucenika / ovih potonjih pogotovo / vjeruje da se u skolu ide nesto nauciti i da ce im to dati « power ». No, ovo jos ne znaci da je ucenje postalo nepotrebno, nego je situacija takva da znanje i obrazovanje sve manje idu ruku pod ruku. U osobnim sudbinama djece i omladine ovaj raskorak, povezan sa situacijom u roditeljskom domu, moze cesto ostaviti tragicne posljedice.

Dakle, vidimo da je razvoj normalne i u buducnost uprtog pogleda, ljudske individue u svijetu danasnjice veoma tezak. No, sa starenjem se situacija nimalo ne poboljsava. Podrazumijeva se da svaki covjek zeli pronaci neki posao, koji ce « raditi », a tu je stanje isto, ako ne i gore nego li u skolstvu. Rijetki su oni, koji danas rade ono, sto bi uistinu htjeli. Ljudi uglavnom rade ono sto mogu, ispomazuci se, eventualno, kakvom pasijom, no sa stalnim porastom troskova zivota i to sve manje i rjedje. Za neupucene, bitno je naglasiti da je od izuzetne vaznosti da covjek radi ono sto voli i zeli, jer ce u takvom poslu biti najuspjesniji i davati najvise od sebe, kako na vlastito zadovoljstvo, tako i na dobro zajednice u kojoj zivi i djeluje.

Zapravo i danasnji sustav kako obrazovanja, tako i raspodjele radnih mjesta, ide za tim da se nadje « za svakoga po nesto », samo sto je to nastojanje uglavnom tek deklarativne prirode. To nas, medjutim, ne treba cuditi, a uzroci su u situaciji o kojoj je i bilo govora u ovom dijelu ove skripte; nisu uocene razlike medju ljudima. Cak ih se pokusava negirati i izbrisati. No, nejednakosti se ne daju izbrisati, naprotiv, njihovim nijekanjem dolazi do situacije u kojoj one izbijaju na svoj najgori i mozda bi se cak moglo reci - i najizopaceniji nacin. Ili je mozda normalan svijet u kojemu, primjerice, sesnaestogodisnji tenisac zaradi za godinu dana koliko i sto sveucilisnih profesora u deset godina?

I gradjanska i socijalisticka drustva proklamirala su jednakost svih svojih gradjana, no ni u jednima, niti u drugima te proklamirane jednakosti nije bilo i nema je. Valjda se danas, vise od dvjesto godina nakon Deklaracije o pravima covjeka i gradjanina moze ustvrditi da je takva jednakost jednostavno – nemoguca. To nam nadalje znaci da je u danasnjem svijetu i danasnjim drzavama, bez obzira na njihovo drustveno uredjenje, nemoguce ustrojiti takav sustav, u kojemu bi uistinu svaki pojedinac mogao raditi ono sto zeli i voli i u cemu bi, prema tome, bio najuspjesniji i mogao dati od sebe najvise; kako drustvu, tako i sebi samome.

Suvremena Utopija, dakle, ne moze i ne smije, ni u kom slucaju biti nekakva drzava, nego iskljucivo dragovoljna zajednica, koja se spram postojecih drzava treba odnositi potpuno indiferentno. Eto, tu sad vidimo, koja je korist od demokracije i danasnjega drzavnog uredjenja, koje prevladava na svijetu i koji ovakvu koncepciju po prvi puta u povijesti cini mogucom i kao polje rada joj otvara citavu planetu.

KRAJ IV POGLAVLJA

Ivan Staglicic

-------------------------------------------------

Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA

V POGLAVLJE

NOVA UTOPIJA - GDJE ?


Dakle, pitanje je gdje udariti temelje takvome drustvu, u kojemu ce zloupotrebe, o kojima smo cesto govorili na prethodnim stranicama, moci biti izbjegnute. Cinjenica je da se danas vise nista ne moze razvijati pod staklenim zvonom, a opet, takav bi projekt trebalo zastititi od pogubnih utjecaja sa strane, i slucajnih i namjernih. Kako je, dakle, potpuno izoliranje nemoguce, a potpuna otvorenost pogubna, jedini i ujedno najbolji « zid », koji bi se oko Novoga Drustva trebao podici, moze funkcionirati jedino po principu polupropusne membrane. To znaci selektivno propustanje u oba smjera.

Takodjer je, zbog cisto praktickih razloga, topliji klimatski pojas puno pogodniji od kontinentalnih i oceanskih klima umjerenoga pojasa. Racuna valja voditi i o ostalim praktickim zahtjevima, koje zivot namece : izvorima vode, plodnosti zemlje, blizini mora i drugih izvora hrane, pristupacnome reljefu i mogucnostima komunikacije. Bitno je i koliko i s kime je doticno podrucje naseljeno. Iako ovakvih podrucja ima i na kontinentu, svima navedenima zahtjevima najbolje ipak odgovaraju otoci. Osim toga, broj nenaseljenih, a naseljivih otoka je jos uvijek prilican i moze ih se naci na svim morima i oceanima nasega globusa. Pa cak i u Europi, tocnije receno u Sredozemnome moru i pripadajucim mu morima postoje takvi otoci. Doduse, Indijski, a narocito Tihi ocean, ovakvim mjestima uistinu obiluju.

U daljnjem procesu donosenja odluke o lokaciji, valja naglasiti da Novo Drustvo treba moci funkcionirati kao potpuno zatvoreni i samodostatni sustav. Ono, naravno, ne mora biti hermeticki izolirano od ostaloga svijeta, to ce, zapravo, najbolje pokazati praksa, iako je potpuna izolacija, kako smo vec rekli, danas neizvediva. No, trebalo bi ici za time da se uspije proizvesti sto vise vlastitih proizvoda za svoje potrebe, a zbog cega je to toliko bitno, vidjet ce se u nadolazecim poglavljima.

Takoder bi bilo dobro ovaj projekt zapoceti na vise mjesta na Zemlji istodobno. A uz otocje Tihoga i/ili Indijskoga oceana, pokusati oformiti male zajednice i na podrucju razvijenoga svijeta Europe i Sjeverne Amerike. S takvim bi mjestima se moglo zapoceti dvojako; ili prije nego li se oceanska ekspedicija uopce i izvrsi, ili nakon sto pacificke zajednice pocnu davati prve rezultate. Ovim je receno cemu te zajednice u razvijenim zemljama imaju sluziti – promidzbi i novacenju novih dragovoljaca.

U tim se zemljama, zbog snaznog drzavnog i policijskog aparata, nikad ne moze neka ideja do kraja provesti. Tako bi i zajednice, koje bi tu eventualno funkcionirale, mogle biti iskljucivo polovicne, morale bi sklapati neki kompromis. Zajednice na spomenutim oceanskim otocima bile bi skoro potpuno sigurne od takvih problema. Mnoge siromasne otocne drzavice rado ce ustupiti, iznajmiti, pa i prodati neki od svojih nenaseljenih otoka. Posljednja varijanta je najbolja i drzava, koja bi to omogucila, bi svakako trebala imati prednost. Tu ne bi bilo opasnosti od policije, poreznika i financijskih njuskala, a i uporaba novca bi se mogla svesti na minimum, pogotovo ako bi otok bio kupljen. Na njemu bi se zivot mogao u potpunosti urediti u skladu sa zasadama novog drustva.

Postavlja se pitanje kakav stav zauzeti prema eventualnim domorodcima, kojih na samom otoku ne bi trebalo biti, no oni sa susjednih, pa i udaljenijih otoka, sigurno ce pokazivati interes za nove susjede i gledati ce kako da od nas izvuku neku korist. Prema njima se, doduse uz stalan i budan oprez, i ne bi trebalo ponasati suvise represivno, premda im odmah treba dati do znanja da trgovine za novac kod nas nema. Odredjene zamjene se s njima mogu obavljati i zanimljivo ce biti promatrati kako ce cijeli ovaj projekt na njih djelovati. Od njihovih vraceva i samana se moze dosta toga nauciti o kraju, u kojem se nalazimo. No, makar u ovoj prvoj fazi, ni u kom slucaju ne bi trebalo primati ih u zajednicu i inace se previse zblizavati s njima.

Posjetioci, pak, iz razvijenog svijeta, bili oni jahtasi, trgovci, probisvijeti ili novinari, trebaju biti sprijeceni u svom proboju u zajednicu. O tome ce biti jos govora, kad budemo razmatrali obranu i unutarnje poslove, no moze se reci da je svaki takav posjetitelj potencijalni sumnjivac. U nacinu primanja i prihvacanja novih kolonista ne bi trebalo biti iznimaka, a proces treba organizirati tako da dolazak bude omogucen svima koji to zele, no koji ce, naravno, morati proci odredjene provjere i testove. Ako se ovo uradi kako spada, moze se tad na sve « slucajne » namjernike gledati kao na potencijalnu opasnost i tako se prema njima ponasati. Ovo i jest jedna od prednosti kolonizacije dalekih podrucja, gdje se spijuni i drugi smutljivci ne bi mogli koristiti zastitom, koju im pruza zlouporaba takozvane « demokracije ».

Dakle, moglo bi se zakljuciti da je idealno mjesto za sredisnji dio projekta Nova Utopija, neka nezavisna drzava Tihoga, eventualno Indijskoga oceana. Konkretno, mozda najpogodnije izgleda Kiribati, no, naravno da se konkretne odluke po ovome pitanju mogu donijeti tek nakon pomnih istrazivanja na terenu.

Eksperimenti u civiliziranim dijelovima svijeta, imaju odredjenu promidzbenu vrijednost i ne bi ih trebalo potpuno odbaciti, no potrebna je promisljana procjena, je li s time treba poceti prije ili nakon otpocinjanja rada na centralnom projektu.

KRAJ V POGLAVLJA.

****************


VI POGLAVLJE


NOVA UTOPIJA - KAD ?

Sto prije to bolje.

KRAJ VI POGLAVLJA


Ivan Staglicic

-------------------------------------------------


Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA

VII POGLAVLJE

ORGANIZACIJA ZIVOTA U NOVOME DRUSTVU

I evo, dodjosmo do sredisnje teme cijeloga ovog sastavka; dosad smo uglavnom prepricavali, kritizirali, primjecivali, komentirali, cudili se i zgrazali, a sad bi trebalo pokazati kako, dakle, napraviti takvo Drustvo, u kojem bi bio do najoptimalnije moguce mjere omogucen harmonican razvoj ljudske individue. Promotrit cemo ovo pitanja kroz vise sastavnih dijelova, koji ce ciniti ovo poglavlje:

- kriteriji odabira;
- novac i rad;
- spolnost i obitelj;
- unutarnji poslovi i obrana;
- vanjski poslovi;

VII – A: Kriteriji odabira

U predhodnim poglavljima bilo je vec nesto govora i pokazalo se kako zapravo nema nekoga racionalnoga kriterija, po kojemu bi se moglo utvrditi da li je netko pogodna osoba za sudjelovanje u projektu Novoga drustva. Medjutim, racionalna, bolje reci takozvana racionalna, a uistinu jalova i kvaziakademska znanost, zatajila je na mnogim podrucjima, pa zasto ne bi i na ovome. Tocnije, zatajila je u skoro svim pokusajima ozbiljnog bavljenja covjekovom unutrasnjoscu. Zato joj se u rjesavanju ovog problema necemo previse ni obracati, a u pomoc cemo pozvati provjerene metode istrazivanja: astrologiju, radiesetziju i Tarot karte.

Nije zgorega dati nekoliko uvodnih napomena i informacija o sve tri discipline, premda se o njima kroz povijest Civilizacije pisalo podosta, pa ipak, toj cinjenici unatoc, malo je onih koji bi o njima nesto smisleno znali reci. To i nije tako zacudno, pogotovo ako se pogleda sto se sve o tim, zapravo vrhunskim mudrostima, skrabalo i na koji ih se sve nacin prostituiralo kroz posljednjih stotinu godina, s naglaskom na drugu polovicu XX stoljeca.

Bas precizno gledajuci, astrologija i Tarot, dozivjeli su poprilican pad u profanost, dok je radieseteziji medijska galama, koja je oko nje podignuta, donijela i koristi u smislu sredjivanja gradje, statistickog pracenja, pa cak i iznalazenja nekih novih metoda i nacina. Steta sto se taj proces nije odigrao i kod ostalih dvaju spomenutih znanosti.

ASTROLOGIJA – sigurno predstavlja najstariji znanstveni sustav, koji u neprekidnome kontinuitetu postoji na ovoj Zemlji. Nemoguce je tocno reci koliko je stara i odakle potjece, jer vec pocetkom pisane povijest nam dolazi kao potpuno formiran i izgradjen sustav. Diodor Sicilski, primjerice, smatra da je astrologija stara 50.000 godina, a izumitelj bi trebao biti prvi car Atlantide, Atlas; Hiparh je datira na 270, a Ciceron cak na 470 tisuća godina. No, ovo navodim cisto da se pokaze kako ovakva nagadjanja ne vode nicemu. Ocito je, pace i sigurno, da je astrologija na Zemlju dosla sa zivotom, a to znaci s prvim Bogovima, pa ma sto mi pod njima podrazumijevali, a kad se to zbilo, vremenski je podatak jos uvijek prilicno neprobavljiv nasem umu.

No, ako i necemo tako skoro saznati koliko je stara astrologija, sa sigurnoscu se zna koji je najstariji ocuvani horoskop; to je usporedni horoskop za faraona Djeta ( najvjerojatnije ) rodjenoga 10. svibnja 3081. i njegove buduce supruge rodjene 9. siječnja 3053. / primijetiti valja odmah sunca u totalnom trigonu /. Ovo tek toliko, na znanje onima koji trabunjaju da je astrologija nastala u klasicnom ili helenistickom dobu.

No, sto je uopce zvjezdoznanstvo? Sto predstavlja horoskop? Kako i da li uopce nebeska tijela djeluju na ljude i sveukupnu prirodu? I je li nasa sudbina, pojedinacna sudbina, uistinu samim satom rodjenja tako cvrsto fiksirana, da nas uvijek ceka isto, ma sto god radili? Na ova pitanja se moze pokusati odgovoriti, naravno, uvijek uz rizik da nas buducnost ucini umisljenim neznalicama.

Vjerojatno najljepsu definiciju astrologije, dao je Alesiter Crowley, kazavsi da ona metodom znanosti tezi cilju umjetnosti. Mile Dupor, pak, govori da nas « astrologija uci koliko vanjski svijet djeluje na ljude…». Naravno, ovakvih definicija ima koliko i astroloskih autora, a mi bismo se trebali zadovoljiti konstatacijom da je astrologija vjestina, znanje, umijece ili, ako hocete i znanost, koja uci o vezama izmedju covjeka ili jos bolje reci zivota na Zemlji i Svemira u cjelini.

Horoskop je vec puno lakse definirati. To je precizna slika neba, preslikana u odredjenu tocku na Zemlji u odredjenom, po mogucnosti sto kracem vremenskom periodu. Ono, sto se u medijima srece pod tim imenom je - jednostavno receno – glupost. Moglo bi se reci i laz i prijevara, koja ne bi bila vrijedna spomena, da se neopravdano ne kiti imenom astrologije i horoskopa, a uistinu jedino zlorabi astrolosku terminologiju.

Horoskop je strogo pojedinacna stvar, i uostalom i samo mu ime dolazi od izraza 'gledati sat'. Raditi, dakle, horoskop bez poznavanja sata rodenja je jednostavno contradictio in adiecto, a strpati sest milijardi ljudi i onda im davati ( na osnovu toga ? ) tjedna, pa i dnevna prorocanstva, ne da granici s ludoscu, nego jednostavno jest ludost. No, takva je situacija s astrologijom danas.

No, svim profanizacijama usprkos, astrologija kao cjeloviti i poprilicno sigurni sustav znanja o covjeku, jos nije izgubljena. To je ono, na sto cemo se oslanjati pri izboru ljudi pogodnih za sudjelovanje u projektu, o kojem je cijelo vrijeme rijec, dakle, nove organizacije drustva. Zbog ozbiljnosti ovoga projekta, mjere predostroznosti su, medjutim, nuzne, pa ce tako i astrologija uza svo postovanje prema njoj, biti tek jedna od metoda provjere eventualnih naseljenika.

Paralelno s astrologijom, obavljat ce se i provjera bacanjem tarok ili tarot karata. Ovaj sustav filozofije, kojemu je proricanje, slicno kao i astrologiji - tek nusproizvod, dijelio je s tom svojom posestrimom slicnu jadnu sudbinu. Naravno ( a ovo vrijedi i u predhodnome slucaju ) mozda sve to i ima nekoga smisla i moze biti da je profanizacija ovih sustava donijela i poneku dobru okolnost; konacnu svrhu svega ionako mozemo vidjeti tek u vremenu. No, bilo kako bilo, Tarok je trenutno mamac za lakovjerne i izvor zarade varalicama, ali to nas nece prijeciti da ga, u citavoj njegovoj velicini, uspostavimo kao drugi pouzdani kriterij odabira mogucih naseljenika.

Valjda ne treba posebno predstavljati ni radiesteziju, komunikaciju sa svojim nesvjesnim Ja, koja se odvija preko siderickoga njihala ili ti ga viska. Ova metoda, iako odavno poznata, dozivjela je u posljednja dva desetljeca prilican procvat i razradu, pa je, eto, svako zlo za neko dobro i bez sumnje se moze reci da danas o visku i radiesteziji znamo vise, nego li pocetkom dvadesetog stoljeca, primjerice.

Dakle, oni ljudi kojima sve ove tri probe budu dale pozitivne rezultate, moci ce pristupiti projektu formiranja Novoga drustva. Oni, koji ne prodju sve tri probe, morati ce biti odbijeni, pa ma kako se verbalno zeljeli ukljuciti, a isto vrijedi i za one, koji zadovolje tek po jednoj metodi. Kod ovih potonjih bi se eventualno mogao odrediti popravni test, nakon odredjenog vremenskog roka, koji bi morao iznositi od jedne godine na vise, ovisno o okolnostima. Oni, koji ne zadovolje po jednoj metodi, a po druge dvije prodju, trebali bi odradjivati neku vrstu pokusnoga roka i biti pod posebnom paskom minimum dvije godine.

Naravno, bitno je i po kojem pitanju i na koji nacin nisu zadovoljili, pa se prema tom konkretnom podatku trebaju odrediti i nacini provjere, odnosno zadaci u pokusnom roku. Ova pitanja svakako moraju biti regulirana posebnim propisima.

VII – B: Novac i rad

Kad god se govori o novcu, skoro uvijek se zaboravlja da on kao pojava ne postoji oduvijek i da ne predstavlja kategoriju, neophodnu za opstanak, poput vode, hrane, zraka, energije i sl.. za koje se bez mnogo bojazni moze tvrditi da ce postojati koliko i civilizacija. Naprotiv, novac spada u one kategorije, koje su nastale na odredjenom stupnju razvitka civilizacije i dugo vremena bile potpuno neophodne i nuzne za odrzavanje toga razvoja, a jednoga dana ce poceti zapravo tome istome razvitku i smetati. To doba je izgleda doslo, odnosno, upravo dolazi.

Jos od Marxa je poznato da ljudi, koji rade za nadnicu nisu pravilno placeni, tocnije da ne zarade onoliko vrijednosti, koliko svojim radom proizvedu; razlika, koja time nastaje – kapital – zapravo je osnovna pokretacka snaga danasnjega kapitalistickog drustva.

No ne samo njega, jer se i u socijalistickim, dakle « marksistickim » drustvenim sustavima, djelatnicima takodjer oduzima visak vrijednosti ! To se pravdalo razlicitim izlikama, poput one o obrani zemlje, kontinuiteta Revolucije, ulaganja u skolstvo, zdravstvo, kulturu, itsl. Potrebama odrzavanja prometnica, placama za neproduktivna zanimanja i mnogim drugim detaljima, koji su danas potrebni jednoj drzavi. No, ipak je marksisticki sustav « znanstvenoga socijalizma » krahirao, izmedju ostalog i po pitanju novca, a situaciju u zemljama, koje su izisle iz tog oblika privredjivanja, karakterizira drasticni pad nadnica i veliko smanjenje kupovne moci stanovnistva, kojemu se sada oduzima puno veci visak vrijednosti, nego ranije.

Ali kad se uzme u obzir golem napredak industrija i tehnologija opcenito, koji se evidentno zbio kroz zadnjih cetvrt stoljeca, moze se primijetiti da danasnji nadnicari, u bilo kojem podrucju, proizvode znatno vece vrijednosti, nego sredinom stoljeca, a samim time im se i oduzima puno veci dio viska vrijednosti i ne cini se da ovome procesu ima kraja. Znaci li to da je to otudjenje dijela zarade nuzan proces, bez kojeg nema opstanka civilizacije i da je materijalno bogacenje na racun onih koji rade, neminovan preduvjet opstanka uljudjenog nacina zivota ?

Neki teoreticari tvrde da je tako. No, postavlja se takodjer pitanje kakva je to civilizacija i kultura u kojoj radis osam sati, a placaju te za tri. Tu se nesto mora promijeniti, jer je nelogicno da isti modus ponasanja u tome podrucju vrijedi danas, kao sto je vrijedio, primjerice, u doba Francuske revolucije ili Opijumskih ratova. Pogotovo ako se manje – vise sve drugo u tijeku, izvodjenju i organizaciji samog proizvodnog procesa, u svim djelatnostima, toliko promijenilo. A sto ako nije problem u placanju samom, nego u placanju novcem ?

Kad se malo dublje pogleda kroz poznati nam dio povijesti, namece se zakljucak da smo zivjeli, ali i da zivimo u robovlasnickom drustvu; jedino su robovi za svoj rad dosada bili na razlicite nacine stimulirani. No, postoje i razdoblja prije robovlasnistva, tzv. razdoblja divljastva, koja se ponegdje i dan – danas, kod nekih ljudstava mogu sresti. Cinjenica jest da se i tamo radi, no cinjenica je i da ta drustva ne napreduju i ponovno, cini se, dolazi se do zakljucka da je bas novcana privreda, temeljena na oduzimanju viska vrijednosti, bila i ostala garant napretka i razvoja. Zadrzimo se, ipak, jos malo na sustavu rada i vrijednosti u primitivnim drustvima.

Ako zanemarimo cinjenicu da se ona ne razvijaju, ipak mozemo priznati da ona funkcioniraju. U svakom amazonskom, busmanskom, aboridzinskom itd. selu, svakoga se jutra pocinje s radom i to napornijim, duzim i opasnijim, nego li u rurskoj oblasti ili predgradjima Detroita. Isto tako, po sadrzaju, rad primitivnih naroda nije razlicit od nasega; treba proizvesti hranu, odjecu, orudje, oruzje, predmete svakodnevne uporabe, podizati nastambe i prostore za stoku, te druge gospodarske zgrade, pronaci i prirediti ljekovite trave, a dio vremena se odvaja i za umjetnost, religiju i zabavu. I sve to funkcionira tisucama godina i bez cekova i kreditnih kartica.

Primitivni narodi, dakle, rade zapravo za goli opstanak, kako svojega plemena, tako i sebe samih, jer kao pojedinci, pa cak i obitelji, tesko da bi mogli prezivjeti i jednu sezonu u predjelima u kojima zive, ali ako bolje razmislimo, vrijedi ovo za bas svaki kutak Zemlje. Nitko ne bi mogao, bez dostignuca suvremene civilizacije opstati kao pojedinac i u najgostoljubivijoj prirodi. Pojedini brodolomci, koji su godinama zivjeli na pustim otocima, samo su izuzetak od ovog pravila, osim toga, ta nekolicina, koji su uspjeli ( poput recimo, Alexandera Selkirka, koji je bio istinita podloga Robinsonu Crusoeu ), zahvaljuju svoj opstanak ponajvecma ostacima s olupine broda, dobrim odnosima sa susjednim plemenima ili kakvom drugom sretnom slucaju, jednostavno ima se pravo tvrditi da covjek bez organizacije ne moze opstati u prirodi, dok uz napore skupine, moze tu istu prirodu podciniti sebi na fantasticne nacine, za sto je mozda najljepsi primjer Brasilia ili u daljoj proslosti Petrograd.

Mozda bi se moglo formulirati da su, prema tome, djelatnici u nerazvijenim drustvima, zapravo placeni golim opstankom, prezivljavanjem, konkretno hranom i krovom nad glavom. Privatnog vlasnistva kod njih i nema; ono se proteze iskljucivo na najnuznije stvari, koje su najcesce i vlastite izrade. Privatno vlasnistvo u pravom smislu rijeci nastupa tek s razvojem proizvodnih snaga, pripitomljavanjem zivotinja, ratarstvom, obradom metala,…

No nemojmo preskociti i zanemariti robovlasnicka drustva, koja su, uostalom, trajala tisucama godina. Takodjer, vec i povrsni pogled na povjesnicu nam otkriva koliko su zapravo pobune robova bile rijetke, iako su u mnogim gradovima i drzavama cinili ogromnu vecinu stanovnistva. Kod robova je ocito pojam « klasne svijesti » bio slabo razvijen. Takodjer valja uociti i drugu cinjenicu; naime, bjelodano je jasno da se anticke civilizacije nisu mogle razvijati bez robovskoga rada. Kako bi izgledala, primjerice, povijest filozofije, da je Aristotel morao sam sebi pripremati obroke ? Vjerojatno bi mu na to otisao citav dan, a pitanje je bi li mu zimi i on bio dovoljan. Da li bi Diogen znao sam sebi napraviti bacvu i svjetiljku ? Kako bi Fidija dosao do sirovine za svoja dostignuca ? Bi li Lezbija istkala plahte sebi i Katulu i bi li joj poslije toga bilo stalo do tisucu poljubaca ? Brzo se uvidja da bi klasicna Grcka, Rim i tsl. nalicili Amazoni i Kalahariju. Zar, dakle, ipak ne mozemo zivjeti bez iskoristavanja tudje muke ? Jesu li zveket lanaca i fijukanje bica uistinu nuzni preduvjeti za Veneru Milsku?

Odgovor na gornje pitanje ne moze biti drugaciji, do li potvrdan, samo uz jednu malu, sicusnu napomenu: dakle, da, ali na tom stupnju razvoja tehnologije, bolje reci, poznavanja iskoristavanja izvora energije. Jer, o energiji se u stvari i radi. No, je li robovski rad stvarno izumro seobom naroda i opcenitim prelaskom na feudalni princip gospodarstva ? Da, razlike u polozaju su ocigledne, osobne slobode puno vece, mogucnosti za prevladavanje takvoga drustvenoga polozaja takodjer, no ipak bez kmetstva kao institucije, raspala bi se citava « Bozja drzava », odnosno, europska srednjovjekovna civilizacija.

Prelazak s ropstva na kmetstvo, rezultat je povijesnih okolnosti, nastalih raspadom Rimskoga carstva na manje i sve manje drzave, koje, opet, unutar sebe imaju daljne administrativne podjele, jacanju kojih je kmetstvo samo pogodovalo, kao i promijenjenih geografskih i klimatskih prilika, u kojima su se sada nasli kulturni centri. Valja primijetiti da je u orijentalnim drzavama, gdje se centri moci ili civilizacije nisu pomicali po liniji sjever – jug ( sto zapravo jednostavno znaci toplo – hladno ), institucija ropstva ostala ziva i manje-vise netaknuta, sve do prosloga stoljeca, a rudimentarno u nekim takvim zemljama postoji i danas.

Treba li, doista, uopce posebno dokazivati da kmetstvo nije nista drugo, nego mutirano ropstvo, ropstvo prilagodjeno novim socioloskim, klimatskim i religijskim uvjetima. Poznata nam je svima stara prica kako je robovlasnik smio ubiti roba, no manje je poznato da bi vlastite robove ubijao samo ludjak, naravno, sigurno je bilo i ludjaka, ali ima ih i danas, je li mozda vise ne ubijaju ? Jer, robovi su – roba. I danas smijete razbiti vlastiti automobil ili stroj za pranje rublja, vasi su, pa da li se itko odlucuje na takav cin? U svijesti robovlasnika, razlika izmedju njegovog i naseg pomagala nije bila bas velika, iako je izvjesno da je postojala, sto dokazuje primjer oslobodjenika. A kakovo je stanje u feudalnom drustvu?

Feudalac, ako ubije kmeta mora obitelji ubijenoga platiti odstetu. No, kao i u slucaju robovlasnika, koji bi se feudalac odlucio na tako bezumnu ideju. Ne samo zbog odstete, koju je mozda u nekim slucajevima i mogao izbjeci, nego zbog jednostavnog razloga sto manje kmetova znaci manje kruha, voca, vina, riba,… Pa i tudje kmetove, suparnickih feuda, bolje je pridobiti ili preoteti skupa sa selima, nego ih ubijati. Uostalom, i u robovlasnistvu i u feudalizmu postoji institucija prava na oslobadjanje, kako robovskoga, sto smo vec spomenuli, tako i kmetskoga statusa, koja se, prema svim povijesnim dokumentima, postovala.

Princip evolucije ropstva ka kmetstvu, moze se usporediti i s pojavama u visim, pa i najvisim klasama. Usporedba kolicine i karaktera vlasti rimskih careva i srednjovjekovnih kraljeva, pokazuje da je i nacelo apsolutno nasljedne vlasti dozivjelo odredjene izmjene, ali da je u svojem osnovnom znacaju ostalo de facto nepromijenjeno.

No, daljnje sirenje horizonata, kojeg donose geografska otkrica renesanse, naporedno s poplavom zlata i izuzetno jeftinih sirovina, izmedju ostalog, uvjetuju trecu fazu evolucije radnih odnosa. Nastaje manufakturna proizvodnja, koja, opet, svojim razvojem i sirenjem dovodi do nuznog razvitka znanosti, koja se rabi za uspostavljanje industrijske proizvodnje. Kmetski oblik ropstva prelazi u proleterski oblik ropstva, uistinu, u svojim ranim fazama, vjerojatno najstrasniji i najmanje humani oblik polozaja ljudskog bica. Tesko je ne spomenuti perfidno licemjerje, kojim su obiljezeni poceci kapitalizma, drustva, u kojem sa sve rjedjim iznimkama, danas zivi citav svijet.

Radnik, proleter je, naime, slobodan, on je gradjanin, pa ipak se jako dugo pazilo da mu se ne da biracko pravo ili placeni godisnji odmor. Rintanje i uvjeti zivota prvih generacija zapadnoeuropskih radnika predstavljali bi paklensku muku za vecinu antickih robova i srednjovjekovnih kmetova. No, jedan od najznacajnijih detalja u kapitalistickom robstvu je definitivni prijelaz na novcane oblike placanja rada, jer i u feudalnome drustvu, pogotovo u njegovim ranim fazama, novac je bio samo jedna od mogucnosti naknade, i to najrjedja. Sad je s tim gotovo, cak, nadalje, kovani novac, koji je zapravo vrijedio onoliko, koliko je tezak, sto je jos uvijek konkretna stvar, sve vise ustupa mjesto fiktivnoj papirnatoj novcanici, koja stvarno ne vrijedi nista. Tocnije, vrijedi onoliko, koliko to odrede zakoni trzista, ekonomija, ali i politika.

No, ovo je sasvim prirodan i logican proces, samo je bitno da ga se umjetno ne zaustavlja. Jer, nadnica za rad, zapravo je naplacivanje nenaplativog, naplacivanja i isplacivanja, ali i izracunavanja vrijednosti vremena. Uistinu « time is money », ali kako to izracunati?

Danasnji novcarsko – financijski sustav, zapravo je zavrsetak jednoga razvojnoga puta, puta na kojem se on prilagodjavao stupnju tehnologije, a ljudi bivali na razne nacine motivirani za rad. I ocito je, pritom, da ih se za rad trebalo posebno motivirati. Covjek nece da radi sam po sebi; sebican je i destruktivan, stoga su mu se od ropstva naovamo lagano poboljsavala primanja, kako kvalitativno, tako i kvantitativno. Kupovna moc nekog americkog radnika i njegov standard opcenito nadmasuju standarde zivota ranosrednjovjekovne vlastele.

Ali, pokazalo se da novac ipak ima jednu znacajnu manu, a to je da prije spomenutu ljudsku sebicnost i destruktivnost samo jos vise goji i potice, pa mu stoga u Novome drustvu ne bi trebalo biti mjesta. Oni ljudi, koji su dovoljno evoluirali da mogu prijeci prag Raja na Zemlji, nece trebati novac, da im bude nadoknada za njihovo izgubljeno vrijeme, jer oni vrijeme nece ni gubiti ! Svaki covjek raditi ce tamo samo ono sto voli i zeli i placa ce mu biti sam posao i njegovi plodovi. Uostalom, za namirivanje osnovnih zivotnih potreba, novac nece biti potreban.

To ce se nastojati postici eliminacijom potreba za grubim fizickim radovima, kao i ostalim oblicima nekreativnog, automatskog, mehanickog i zamarajuceg i zatupljujuceg rada. Proces otklanjanja tih vrsta djelatnosti teci ce dvojako, kroz razvoj raznih tehnologija, koje ce omoguciti sto vece zamjenjivanje ljudi s automatima i strojevima, te koristenjem rada ucenika i studenata, kojima ce ta vrsta poslova biti dobra skola i pouka, kako o povijesti civilizacije, tako i o vrijednostima ljudskog rada.

S ovakvom procjenom rada i proizvodnje treba poceti odmah po uspostavi Paralelnog drustva, da bi se izbjegao ucinak « socijalizma », kao pripreme za « komunizam », sto je u praksi zapravo znacilo drzavni kapitalizam « s nedirnutim motivom zgrtanja » - lijepo je primijetio Orwell u republikanskoj Spanjolskoj.

Ovakav nacin proizvodnje ne mora uopce biti utopijski. Ljudi najcesce najbolje rade ono sto vole raditi, tako da ce Novo drustvo, makar proizvodilo i malo toga, proizvoditi vrhunske proizvode. Narocito bi ovo trebalo dolaziti do izrazaja u znanstvenome radu, koji bi unaprijedjivao tehnologiju znatno brze, nego li u kapitalistickim zemljama, s obzirom da znanstvenici ne bi robovali korporacijama i profitu i imali bi potpuno slobodne ruke. Sto veci zamah tehnologije bude bio, to ce se sve veci i veci broj ljudi moci posvecivati istrazivackim i stvaralackim oblicima rada, sto nuzno mora osigurati procvat novoj zajednici. Kao sto smo rekli, one radove, koji ne budu mogli biti automatizirani, obavljat ce omladina na skolovanju, sto je pozeljno iz vise razloga, koji su i gore spomenuti, a moze im se dodati i jacanje samosvijesti, radnih i organizacionih sposobnosti kod mladih, koji ce radeci, zapravo razvijati sami sebe i svoje sposobnosti, kao i svoju neovisnost od roditelja.

Kako bi ova lijepa teorija izgledala u praksi ? Pocnimo od toga da ce obroke spremati ljudi, kojima je kuhanje zadovoljstvo i uzivanje, pa i vrsta umjetnosti, a ne zaposlene « domacice » s uvijek premalo vremena ili profesionalni kuhari, zabrinuti hoce li taj mjesec primiti placu. Ovaj koncept ce se maksimalno slijediti u svim djelatnostima, koje u sebi imaju stvaralacku crtu. Cesto se zaboravlja da su to mnogi od tzv. « svakodnevnih poslova », koji su dezorganizacijom i nedostatkom vremena zaposlenog covjeka, koji se njima silom prilika bavi, postale sinonim za muku i dosadu. Ili pak postaju izvorom nepotrebnih troskova s jedne i ogromnih profita s druge strane.

Sjetimo se samo restoranskih troskova, placanja i preplacivanja, najcesce lose i nekvalitetne hrane, koju spremaju ljudi uglavnom nezainteresirani za cinjenicu da ce te njihove proizvode netko s one strane kuhinjskih vrata unijeti u svoj organizam i iz njih izvlaciti energiju, potrebnu za opstanak toga dana. No, ne treba krivnju svaljivati na kuhinjsko osoblje. Rijec je kao i dosad o sustavnim problemima, o svijetu kojim dominira novac, kao sam sebi svrha. U Novome ce drustvu svatko tko se zeli posvetiti kuhanju, imati na raspolaganju sve sto mu je potrebno, a jedina obveza koju mora preuzeti je da tom svojom vjestinom prehrani odredjeni broj stanovnika, u skladu sa svojim zeljama i mogucnostima. Uz razumnu politiku prirasta stanovnistva i useljavanja, to i nije bas tako neizvedivo, kao sto mozda zvuci.

Isto se dade primijeniti na sva podrucja svakodnevnoga zivota: odijevanje, obucu, kozmetiku i higijenu, pokucstvo i unutarnje uredjenje, nakit, kolace, napitke i sve vrste primijenjene umjetnosti, obrta i dizajna. Pa i jos dalje; na isti se nacin moze organizirati zdravstvena zastita i obrazovanje. Neka lijecnik i nastavnik konacno budu ljudi, koji to uistinu zele biti, a ne da ih u ta zanimanja odvlace podmitljivost i koristoljublje u jednom ili lijenost u drugom slucaju. Ovo moze vrijediti i za sva ostala podrucja ljudske djelatnosti.

Sto je zapravo « placa » u Paraleliji? Zapravo nista drugo, doli ljubav za rad, ljubav za stvaranje, afirmacija u onome podrucju, u kojem se pojedinac osjeca « kod kuce ». Jer, mi se cesto zavaravamo da bismo uzivali u nekom hipotetickom neradu, premda je to stanje zapravo strano ljudskoj prirodi. Za neradom se ionako najvise cezne, kad se covjek nadje u poslu, kojeg zapravo ne zeli raditi i koji mu samim time i ne lezi. Kad ne provodi svoju istinsku Volju, nego se bori protiv nje, sto mora uzrokovati nezadovoljstvo.

No, treba primijetiti da nerad u biti ne postoji. Ljudi, koji nista ne rade, ustvari ipak uvijek nesto rade; bilo da se opijaju, drogiraju, igraju kompjutorom ili se kockaju, ogovaraju i tracaju, putuju, bave se sportom, citaju, gledaju TV, prepustaju raznim seksualnim uzivanjima, makar i samozadovoljavanju ili tek leze i mastaju – sve su to razni oblici aktivnosti i razna iskustva, koja u drustvu bez novca mogu naci svoje mjesto, da budu na korist kako pojedincu, tako i citavoj zajednici. Osim toga, mnogi ljudi, koji se prepustaju gore navedenim aktivnostima, znaju dobro sto bi radili kad bi im bilo dozvoljeno i omoguceno, no u ovakvoj koncepciji suvremenog robovlasnickog drustva, jednostavno ne zele robovati, nego zele sacuvati svoju slobodu, ne pitajuci za cijenu. Svi su oni dobrodosli. Uostalom, trostruka provjera kandidata garantira da u Novi Svijet nece moci uci klasicni paraziti, koji su apsolutno gledajuci, mnogo opasniji i destruktivniji od kriminalaca.

Pijanci, a osobito narkomani, mogu biti izuzetno korisni clanovi zajednice, samo sto svoje aktivnosti na tim poljima trebaju osmisliti, proucavati i biljeziti, prenoseci svoja iskustva drugima i pomazuci citavome nizu djelatnika: proizvodjacima raznih vrsta opijata i drugih « uzivala », psiholozima i psihijatrima, ostalim medicinarima alternativne i tradicionalne skole, svima onima zainteresiranima za najrazlicitije oblike rada na sebi, omladini na pocetku puta, kemicarima, kao i svim ostalim ljudima, koji zele iz najrazlicitijih razloga i pobuda saznati vise o toj i slicnim aktivnostima.

Ovdje treba odmah napomenuti da ce se u Utopiji posvecivati velika paznja prirodnim i drugim supstancama s djelovanjem na psihu. Danasnji neselektivno represivni stav ogromne vecine pravosudnih i zakonodavnih sustava prema takvim preparatima, koji se potpuno neutemeljeno i ad hoc nazivaju « drogom », a uporabu istih smatraju bilo prekrsajem, bilo krivicnim djelom, u svakom je pogledu - medicinskom, pravnom, logickom, medjuljudskom, umjetnickom, pedagoskom, socioloskom, politickom, moralnom, pa cak i religijskom – neprihvatljiv i pogresan.

Uzmimo, primjerice, heroin, koji je trn u oku policije svih zemalja; pomnom analizom bez predrasuda, moze se i to bez teskoca i s primjerima dokazati da je vecina problema vezanih uz « narkomaniju », proizisla upravo iz cinjenice da su « narkotici » zabranjeni, a « narkomani » ljudi treceg i cetvrtog reda. Medicinski je fakat, da uzimanje heroina usmrkavanjem u umjerenim dozama ne ostecuje organizam. To sto narkomani zive kratko, ima prvenstveno socijalne, a ne medicinske razloge, o cemu vecina ljudi, ukljucivsi i razne zastupnike u kojekakvim saborima, senatima, dumama i skupstinama pojma nema, te i dalje svojim dizanjem ruku postaju, ako ne krivci, a ono sigurno sukrivci u smrti i propasti bezbrojnih mladih osoba, koje bi ti njihovi zakoni trebali spasiti i sacuvati. Jesu li oni pokvareni, licemjerni ili samo glupi ?

Dakle, ako se netko u Paraleliji bude htio baviti uzgojem konoplje, maka, koke i tsl. nema razloga da mu se to ne omoguci, dapace, takav covjek je u svakom slucaju koristan clan zajednice. Ovo je i jedini nacin da se razrijesi bauk narkomanije i omoguce uvjeti za prevladavanje svih vrsta ovisnosti, pa cak i fizicke. Poznato je da je Huxley drogu smatrao jednim od temeljnih stupova idealnog drustva, kao sto je i najjasnije vidljivo iz njegova « Otoka ». Takodjer se, koga zanima, po ovome pitanju mogu konzultirati i djela Timothija Learyija, Terrencea McKenne, Crowleyijev « Dnevenik uzivaoca droge », i radove o hasisu, a nikako ne bi trebalo zaobici ni « Ucenje Don Juana » i « Odvojenu stvarnost », Carlosa Castanede.

Mozemo jos samo, za one koji misle da je ovakav stav prema psihotropnim preparatima preradikalan, spomenuti da vise ljudi umire od pretjerane uporabe masnoce ili secera, nego od svih mogucih droga zajedno, pa ipak i masnocu i secer kupujete slobodno i relativno jeftino « kod vaseg prodavaca masti i secera ».

Narkomaniju i alkoholizam ne mozemo, dakle, smatrati nikakvim dokazom, koji bi pokrjepljivao tezu o neradu kao prirodnome stanju covjeka. Nema nerada u ljudskoj prirodi. Postoji samo stvaralacki i robovski rad. Neki su sposobni za oboje, neki samo za jednu vrstu rada i drugu smatraju mukom i robijom. Neke je ljude jednostavno nemoguce natjerati da kopaju, rade u tvornici ili za postanskim salterom, docim bi drugima sama pomisao na pojavljivanje na pozornici ili istrazivacki rad u laboratoriju izazvala grceve.

Preciznije receno, treba priznati da je vecini ljudi, u ovome civilizacijskome trenutku, tesko prihvatljiva ideja rada bez novcane naknade. Zato i jest na pocetku ove pisanije istaknuta vaznost elementa dobrovoljnosti pristupanja ovome projektu.

S novcem i zajednicama, koje funkcioniraju bez njega, dosta su eksperimentirali spanjolski anarhisti i rezultati koje su oni postigli, nisu za odbaciti, pogotovo ako se uzme u obzir da je to provodjeno prije sezdeset godina, u izuzetno zaostaloj zemlji, medju skoro nepismenim stanovnistvom zabacenih krajeva Aragona, Estremandure i Ciudad Reala, tijekom rata i pod stalnim pritiskom komunista, koji su na kraju te komune i likvidirali. No, nijedna od tih komuna nije pala iznutra, svim tim otezavajucim okolnostima unatoc. Mozda one i nisu bile toliko otezavajuce, kako se na prvi pogled cini. Pritisak, kojemu su bili izlozeni, morao je u tim ljudima stvoriti dodatne rezerve odlucnosti da se ustraje svim teskocama usprkos. Bili su prisiljeni dokazivati svoju ispravnost, koliko neprijateljima, toliko, zapravo istovremeno i samima sebi i zato je gresaka bilo manje, nego da su djelovali u nekim idealnim uvjetima.

Ni suvremena Utopija nece djelovati u idealnim uvjetima; ne treba se zavaravati. No pored vanjskih teskoca, koje ce i ovdje djelovati poticajno, to osigurava i izbor kvalitetnih ljudi, Paralelija ce imati snagu i u svim onim iskustvima, materijalnim, psiholoskim i duhovnim, koje je dvadeseto stoljece iznjedrilo i koje ce se rabiti bez ikakvog ogranicavajuceg faktora. Vec dovoljan broj ljudi na svim stranama svijeta shvaca da je potrosacko drustvo, pa ma kako sofisticirano bilo, smetnja zdravom razvoju pojedinca, koji je ustvari prisiljen robovati i to ne vise nikakvom bozanskom Faraonu ili po milosti bozjoj vladajucem monarhu, nego besmislenoj smjesi suprotstavljenih i kontradiktornih pravila, praznoj ljusturi premazanoj laznim zelenilom dolara, nazvanoj demokracija. Krug robovanja se zatvorio i onaj tko ne zeli poput zarobljenog hrcka trcati u beskrajnom kolutu, neka izidje iz kaveza, jer vrata su otvorena !

Organizacija rada bi, dakle, u Novome Drustvu trebala izgledati tako, da se po mogucnosti pronadju dobrovoljci za sve aktivnosti. To je, naravno, nemoguce. Ili je moguce tek u teoriji i u praksi se na takve mogucnosti ne treba oslanjati. Iako ce se naci netko, kome je zivotna zelja da crpi septicke jame ili da mete ulice. U pocecima, dok se skolstvo u potpunosti ne ustroji, odredjene ce se, vecini neugodne zadace, morati obavljati principom dezurstva, u kojima ce se svi izmjenjivati. No, to je uistinu samo za prvu ruku, jer se valja dobro cuvati efekta « socijalizma ».

Drugi korak je ustrojavanje ucenicke prakse u tim aktivnostima; prakse, od koje ce koristi imati konacno jedino i sami ucenici, posredno i neposredno, te citavo drustvo. Takodjer valja trajno raditi na usavrsavanju uredjaja i strojeva, kojima bi se mogao zamijeniti ovaj robovski rad, koji bi ostao zadrzan samo u onim okvirima, koliko je neophodno za edukativne svrhe.

Da li ce taj rad biti dovoljan ? Postoji li opasnost da na Otocima Srece zavlada glad i neimastina ? Kao prvo, sam izbor lokacije trebao bi biti dovoljna garancija da gladi u doslovnome smislu rijeci ne bi smjelo biti. Podmorje svakog otoka Tihoga oceana toliko je bogato hranom u svim oblicima, da je to Europljaninu i onome iz ribarskih krajeva, odakle je i autor ovog sastavka, tesko i zamisliti. Nekoliko stotina ljudi se s tim resursima moze trajno prehranjivati.

Vegetacija, pak, moze osigurati dovoljnu kolicinu voca i drugih plodova, ukljucivsi i hljebovac, koji u potpunosti zamjenjuje kruh, a i zdraviji je. Fakat je da ce se ishrana u pocetku, dok se drustvo u potpunosti ne ustroji i ne profunkcioniraju sve strukture, biti dosta elementarna, no to ne znaci ni glad, niti jednolicnu prehranu. Neimastina je takodjer dvojben pojam; mnogo toga, bez cega se u umjerenom pojasu ne moze prezivjeti, na Pacifiku je sasvim nepotrebno, bilo da je rijec o odjeci, energentima, namjestaju, gradjevinskim zahvatima i materijalu itd. Takodjer, nekih bi se stvari, koje su produkt jedino usiljenog zivota u nasoj civilizaciji, mogli stanovnici Paralelije bez po muke rijesiti.


Ivan Staglicic


/ Nastavak sedmog poglavlja u iducem postu - op.mod. /

------------------------------------------------


Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA

VII POGLAVLJE - nastavak

VII - C: Spolnost i obitelj

Ako uistinu ikakav « bauk » kruzi zapadnom civilizacijom i to vec vise stoljeca, pa mozda i citavo tisucljece, onda je to bauk seksualnosti. Svim deklaracijama, ali i svim znanstvenim istrazivanjima unatoc, seksualnost jos uvijek boravi na « tamnoj strani », kako pojedinceve psihologije, tako i organizacije nasih drustava. Doduse, odredjene pomake, koji su se dogodili u posljednjih par desetljeca valja svakako priznati i oni su hvalevrijedni koraci, no u postulatima Nove Utopije, zeljelo bi se krenuti jos koji korak dalje i dokinuti sve one bolne nedoumice, vezane za ovo podrucje, koje u svakodnevnim zivotima bezbrojnih stanovnika Zemlje uzrokuju iz dana u dan i noci u noc mnogobrojna mucna stanja, psihicke i fizicke poremecaje, a nemali je broj onih, koje su odvele i u prijevremenu smrt.

Kao prvo, valja odmah na pocetku ustvrditi da je seksualna potreba covjeka u istom nivou s potrebama za jelom, picem, zrakom i snom, odnosno, da one predstavljaju elementarnu potrebu, zajednicku svim organskim zivim bicima. No, u odnosu na ostale ovdje nabrojene potrebe, seksualnost je ocito neravnopravno tretirana; kolike li razlike izmedju javne kuhinje i javne kuce! Koliko se samo crnila potrosilo kroz povijest, da bi se napadalo i proklinjalo « bludnike, razvratnike, kurvetine i kurvare, lezbijke, pedere, fetisiste, sado – mazohiste, pedofile, preljubnice, pa cak i jadne samobludnike ».

Zagledamo li se malo bolje u te spise iz arhive ljudske gluposti, vidjeti cemo da se u njima zapravo nikad ne navodi razlog, zbog kojeg se sa takvom gorcinom i zuci napadaju razni oblici izrazavanja covjekove spolnosti – to je jednostavno grijeh, sramota, tabu, eto tako, samo po sebi. Katkad se, doduse, u to uplice Boga, a katkad se nesto trabunja o cuvanju Energije, ovisno od autorovih polaznih pozicija i podneblja s kojega je potekao.

Napravi li se povijesni pregled kroz razvojne etape covjecanstva i civilizacije, moze se primijetiti da nije uvijek bilo tako. Stari Egipat, kao i civilizacije Mezopotamije ili drevne Indije i Kine, nisu vidjele u seksualnim aktivnostima nikakav « grijeh », pace, u Babilonu su javne kuce bile drzavne religijske institucije i svaka je zena morala jedan odredjeni broj dana proboraviti « radeci » u njima dragovoljno, cime je radila svom, a i tudjim tijelima na korist, a istovremeno pomagala drzavnu blagajnu, pogotovo kad su u pitanju bili troskovi od opceg dobra, sto bismo mi danas rekli, socijalne skrbi. U Indiji su, pak, slicne institucije sastavni dio hramova i u nasem obliku civilizacije prezrena « prostitutka » tamo predstavlja svecenicu, koja na taj nacin, tijelom, vrsi sluzbu bozju.

Oko dobne granice stupanja u spolni zivot takodjer se isplelo masu besmislica, koje su pogotovo neshvatljive, ako se zna da je rijec o civilizaciji, koja se, makar deklarativno, naziva krscanskom i vjeruje u « visi », bozji autoritet ( sto neki i garantiraju, ispisujuci tu tvrdnju na svom jedinom pravom bozanstvu – novcu ). Naime, ako Bog upravlja cjelokupnom prirodom, tada je ona u potpunosti harmonicna i prema tome, jedina kompetentna za « izdavanje dozvole » glede pocetka seksualnih aktivnosti.

To, nadalje, znaci da su muskarci i zene spremni za ulazak u taj svijet s pojavom mjesecnice, odnosno ejakulacije. Ali ne, to se gospodi zakonodavcima ocito iz nekih razloga nije svidjelo i seksualne porive treba po njima gusiti do 16. 18, 21. ili vec koje godine, bez obzira na osnovni preduvjet, onaj fizicki, koji je odavno ostvaren. Prigovori, koji se po gornjem pitanju daju, obicno se svode na tvrdnju da fizicki preduvjet nije dovoljan, nego da je potrebno steci i psihicku zrelost. To na prvi pogled moze zvucati smisleno ( iako bi svaki posteni monoteist trebao u ovom slucaju ustvrditi tesko bogohuljenje ), no koji su kriteriji te psihičke zrelosti ?

Ako bi ih striktno primjenjivali , morao bi se seks zabraniti mnogim ocevima i majkama i opcenito ljudima svih godista. O seksualnoj zrelosti punoljetnih, dovoljno nam govore « crne kronike » raznih novina sirom svijeta. S druge, pak, strane, sto se cini da se mladima ponudi mogucnost nekakvog spolnog sazrijevanja ? Sto je to, cime je devetnaestogodisnjakinja obogatila svoju « seksualno – psiholosku » zrelost, u odnosu na sedamnaestogodisnjakinju ? Je li se drustvo, osim puke zabrane icim potrudilo da ta ista zabrana dobije i svoj logicki pandan ?

Odgovor je, naravno, kao i u poglavlju o radu i ostalom, negativan. Drustvo, zakonodavac i vlast se i ovdje samo igraju istine i pravde, a zapravo plesu u vrzinom kolu lazi i folirancije. Probleme se markira i sankcionira, ali ih se ne rjesava. Stovise, niti ih se ne pokusava rjesavati. Stvari i procesi idu po automatizmu i inerciji, a prvotna svrha svega skupa odavno je izgubljena ili jos gore, nitko oko nje ni ne tare previse glavu.

Mi se na nasim Otocima srece zelimo zalagati za prirodnu dobnu granicu, dakle, onu fizicku za muskarce i zene jednako. Osim toga, mladima valja pruziti i omoguciti pravu obuku i spoznaju po ovome pitanju. To nije nikakva utopija. O tome najbolje svjedoce upravo tihooceanske kulture, koje su, premda se nisu razvijale u tehnoloskom smislu, imale stupanj seksualnih sloboda, koji je puno veci od onoga u danas najliberalnijim zemljama Zapada. Ako je to moglo tisucama godina funkcionirati i bez mobitela i interneta u civilizaciji na granici mladjeg kamenog doba, neobjasnjivo je da mi, koristeci se razumno svim onim stvarnim blagodatima civilizacije i napretka, koji se ovdje ne zeli ni poricati, ne bismo mogli to makar dostici, ako ne i prestici.

Prisjetimo se da u spomenutim drustvima nije bilo spolnih bolesti, zlocina iz strasti, pa ni ljubomore kao takve, barem ne u onoj mjeri u kojoj karakterizira nasu civilizaciju, da joj cak i Shakespeare posvecuje svoja umjetnicka djela. No, ljubomora u civilizaciji Zapada nije stvar po sebi, nego samo logicna posljedica seksualno represivnog drustva. Dakle, svatko tko bi u Paraleliji dostigao spolnu zrelost, imao bi potpuno pravo upustati se u seksualne odnose s kim zeli. Tu ne bi smjelo biti nikakvih ogranicenja.

Nadalje, medju stanovnicima nase Utopije, za koje smo vec ustvrdili da bi trebali biti posebnim kriterijima izabrani, tako da kod njih mudrost i sposobnost usavrsavanja, kao i zdrava osjecajnost i sposobnost imaginacije budu harmonicno rasporedjeni, trebali bi medjusobno razvijati odnose istinske seksualne slobode. Dakle one stvarne, a ne deklarativne. Stvarna seksualna sloboda znaci da je odbiti seksualnu zelju ili molbu nekog bliznjeg u najmanju ruku neuljudno. Tu bi trebala teci granica, koja ce prosvijecenoga covjeka dijeliti od barbarina i divljaka. Beskorisno je, kao sto se u danasnjim drustvima radi, pisati o seksu po novinama i objavljivati slike i slicice, dok se odnosi medju spolovima u zbilji i nisu tako bitno promijenili.

U Paraleliji bi seksualna komunikacija medju ljudima morala biti jednako normalna, kao i ona verbalna. Ako cete pozvati susjede na veceru, zasto ih ne biste mogli pozvati i na orgije ? Ovo pitanje nije nakaradno, ono predstavlja nuznu stepenicu u razvoju ljudske svijesti. Na kraju krajeva, cak su i krscani u svojoj terminologiji izjednacili glagole « poznavati » i ( spolno ) « opciti ». Nije ovo daleko od istine. Kaze se da je za nekoga upoznati potrebno zajedno pojesti vrecu soli. Brze je zajedno potrositi jednu noc.

No, kao u mnogocemu dosad iznesenom, osnovni pomak mora nastati u svijesti ljudi. Besmisleno je ljude siliti na bilo sto, pa tako i na seks. Rezultat bi morao uvijek biti harmonican produkt objektivnih i subjektivnih utjecaja. Zbog toga povelju seksualnih sloboda Nove Atlantide treba iznijeti unaprijed, kao i onu o radnim odnosima. Postavimo samima sebi otvoreno pitanje: zbog cega bi spolnost bila sramota ? Mora da postoji neki debeli razlog sto je vlastodrsci i sluzbene crkve danasnjice uporno drze u izolaciji.

Pocnimo opet od obicne razine potreba. Da bi se covjek mogao harmonicno razvijati, mora biti sit, stambeno osiguran, ispavan i seksualno zadovoljan. Takodjer, valja naglasiti da se seksualna zadovoljenost postize spolnim odnosom, svejedno koje vrste, dakle uz sudjelovanje dvoje ili vise aktera. Masturbacija se ne moze smatrati spolnim zadovoljenjem u potpunosti, kao sto ni zvakaca guma ili lizalica ne moze biti smatrana hranom. Ovo ne treba tumaciti da ce se u utopiji progoniti onaniste. To je ostavljeno svakom na slobodnoj volji, ali bitno je osigurati da na taj postupak nitko ne bude osudjen, kao sto je danas slucaj s vecim brojem osoba obaju spolova i to iz dva, u osnovi razlicita razloga.

Jedan razlog je nemogucnost pronalazenja osobe s kojom bi se seks mogao upraznjavati. Razlozi takvoga stanja su podjednako i individualni, odnosno pojedinacni, kao i drustveno uvjetovani, to jest objektivni. Fizicka nakaznost, dusevne bolesti i druge invalidnosti, siromastvo i bijeda, nedostatak stambenoga prostora, cesti su razlozi, no zanimljivo da se bas ni jedan od njih ne moze uzeti kao pravilo, jer tu za svakoga postoje iznimke. Doduse, mozda one samo potvrdjuju pravilo. Medjutim, postoji znacajan broj osoba obaju spolova, koji samuju u zivotu, a da se ne mogu ubrojiti ni u jednu od gornjih kategorija. Takodjer se ne moze reci da je to njihova slobodna i svjesna odluka ( takvi manje – vise ne postoje ).

Jednostavno « nemaju srece u ljubavi », sto se automatski odrazava na seksualni zivot, koji se tada u vecini slucajeva svodi na drkanje, a u zadnje vrijeme je sve popularnija i bestijalnost, koju, medjutim, treba promatrati kao izdvojeni fenomen, nevezano uz ova pitanja, pa to ostavimo za kasnije. Poneki se, nadalje, koriste i uslugama javnih kuca, tamo gdje ih ima. Razrijesiti razloge ovih pojava potpuno je nemoguce. Podsjeca na raspravu o razvijenom i manje razvijenom tipu ljudi. Puno se toga moze i reci, a opet se ne moze definirati. Cinjenica jest i da se bas medju ovakvim ljudima javlja razvijeniji tip covjeka, makar s predispozicijama za razvoj. Uocavali su to i Hesse i Huxley. A moguce je cak i da masturbatorska iskustva imaju tu neku ulogu, mozda u upoznavanju vlastitoga tijela i njegovih mogucnosti, od kojih neke ne mogu uvijek doci do izrazaja u seksu s partnerom/icom, pogotovo ako je isti/a opterecen raznim predrasudama, kao sto je cesto slucaj. Takodjer se cini da su u ovoj skupini brojniji muskarci.

Drugi razlog prepustanja samozadovoljavanju, kao jedinom obliku seksualnog oduska i jedinom izrazu vlastite seksualnosti, nalazi se u nemogucnosti postizanja orgazma u odnosu s partnerom/icom. I ovdje imamo razne pojavne oblike: partner je prebrz, prespor, prekompliciran, prejednostavan, sebican, smrdi po rakiji itsl. Naravno, opet cemo imati problema pri definiranju. U ovu skupinu uglavnom, skoro pa iskljucivo ( uz poneku iznimku ) spadaju zene i to vrlo cesto one u vezi, najcesce u svetom braku.

Mozda ce pokoljenjima, koja ovo budu citala, zvucati smijesno ili nevjerojatno, no vecina danasnjih supruznika skoro uopce ne razgovara o svojim seksualnim odnosima. Rijetko ce se tko potuziti da mu nesto ne odgovara, a zene pogotovo prednjace u sutnji, a jedan dio ih odusak nalazi u samozadovoljavanju. Naravno, od muza kriomice. Nijedan od ova dva razloga, koji medju danasnjim drkadzijama prevladavaju, u Paraleliji ne bi smio postojati. Masturbacija, kao vlastiti svjesni izbor seksualnog zivota i to na mjestu gdje je vlastiti izbor po takvom pitanju moguc, nesto je sasvim drugo, iako bi i takav covjek u granicama svoga izbora i opredjeljenja trebao biti seksualno kooperativan, poput onih, koji vojni rok sluze civilno, danas.

Slobodno cemo reci da zelimo da u Novoj Atlantidi seksualna kultura bude ono, sto je kultura caja za Japan. Znak prepoznavanja nase civilizacije i stvaran dokaz njenog konkretnog napretka na ljestvici evolucije. Kriticari ce na ovo vjerojatno reagirati konstatacijom da je sve to lijepo, ali gdje je tu obitelj, uzgoj i podizanje djece, pitat ce se. Valja im, dakle, i odgovoriti.

I na Otocima Srece ce se morati radjati djeca, ukoliko ne zelimo da oni izumru, a to svakako ne zelimo. No, radjanje i odgoj djece treba razluciti, a zatim i jednu i drugu djelatnost prepustiti onim pojedincima i skupinama, koje to uistinu vole i zele. I u njihovom i u djecjem i, na kraju krajeva, i u interesu citave zajednice. Sve ovo treba znaciti da u Paraleliji nece biti nezeljene trudnoce; kao prvo, kontraceptivna sredstva svih vrsta ce biti svima dostupna, vec od skolskog uzrasta bit ce dobro pouceni u svim tehnickim stvarima seksualnih odnosa, a visok stupanj seksualne kulture ce omoguciti ravnopravno upraznjavanje reproduktivnih i ostalih oblika seksualnih odnosa. U najgorem slucaju, ako sve navedeno zataji, pobacaj ce svakom stajati na raspolaganju.

No, neprijeporno je da postoji odredjen broj zena i muskaraca, koji zele imati djecu i naravno da ih nitko u tome nece sprecavati. Cak valja razluciti one, koji zele stvarati djecu i one, koji se opcenito zele brinuti za djecu, bez obzira je li organski potjece od njih. Zapravo ce svako dijete imati vise « svojih » obitelji, najslicnije principima, koje je opisao A. Huxley u « Otoku », koje, naravno, treba jos razraditi, obzirom na prakticne rezultate, a kod djece ce se i inace poticati maksimalna samostalnost od sto ranije dobi, cime cemo poceti prevladavati dosadasnju ulogu roditelja, koja je u danasnjem drustvu cesto i negativna.

Mladog stvora treba nauciti da voli ljudska bica zbog njih samih, a ne samo zato sto mu je netko roditelj ili brat. Ako se od najmanjih nogu uvjeri da mu je svaki stanovnik Utopije uistinu i roditelj i brat i sestra, ovo prestaje biti frazom i pocinje bivati temeljem jedne iskrene otvorenosti i bratstva medju ljudima, koju ce ti narastaji s mnogo manje teskoca nego mi, dalje prenositi i svojoj djeci.

Tako ce u Novoj Atlantidi zapravo svi biti jedna obitelj, a svatko ce biti slobodan. Danasnja obitelj, koja se prije svega temelji na materijalnim interesima, nece postojati. Oslobodjeni novcanog i seksualnog robovanja, ljudi ce od najmanjih nogu disati slatki zrak slobode, sto ce biti osnovni preduvjet i garancija njihovog harmonicnog razvoja u nadcovjecansko bice u niceanskom smislu te rijeci.


Ivan Staglicic.

/ Nastavak sedmog poglavlja u iducem postu, op. mod. /

Ivan Staglicic
-------------------------------------------------
Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA

VII POGLAVLJE - nastavak

VII – D: Unutarnji poslovi i obrana

Neka se pacifisti zgrazaju koliko hoce, ali nasu Utopiju necemo ostaviti bez obrane, a samim time i bez oruzja. Univerzum u kojem zivimo udesen je tako, da su borbe i ratovi sastavni dio postojanja, jednako tako, kao sto bi i Suncev sustav bez Marsa bio okrnjen, da ne govorimo sad i o Plutonu i zvijezdama stajacicama. No, i bez ulazenja u astrolosku metafiziku, stanje u danasnjem svijetu je takvo da se bez obrane ne moze i ne smije biti, ukoliko se zeli ista ozbiljno raditi.

Ovaj projekt o kome govorimo na nasim stranicama, imat ce vec u startu dovoljno brojnih, i te kako mocnih protivnika, od kojih se moze svasta ocekivati. Nasa prednost, koju treba maksimalno koristiti, trebaju biti znanstvena istrazivanja i obavjestajni rad. Nova Atlantida ce se braniti vec u New Yorku, Moskvi, Pekingu ili Londonu. Marketinski i publicisticki rad takodjer se moze koristiti u obrambene svrhe, stvaranjem pozitivnog raspolozenja prema nama u svjetskoj javnosti, pogotovo onih zemalja, koje ce nam biti bliske i susjedne.

No, ovdje ne bi trebalo toliko ulaziti u detalje same izvedbe obrambenih aktivnosti, koje treba prepustiti strucnjacima. Vazno je pitanje kako se uspjesno braniti, a istovremeno ne dopustiti stvaranje nekog novog mocnog vojnog staleza, koji bi citav ovaj projekt mogao izopaciti ili ga dovesti u pitanje. Kao prvo, ne treba zaboraviti da ce stanovnici Otoka Srece biti izabrani po nacelu trojne probe, cime ce na neki nacin vec biti provjereni. Zatim ne treba zanemariti ni opce ozracje, u kojemu ce se raditi i djelovati.

Nadalje ce se koristiti svicarska i jugoslavenska iskustva u organizaciji opcenarodne obrane i drustvene samozastite. Jugoslavenski se sustav, doduse, raspao iznutra, ali je u tom raspadu dao niz primjera kako se nesto ne smije raditi. Svicarski, pak, funkcionira jos uvijek i jedan je od garanta mira u toj zemlji, koja najdulje od svih na svijetu nije iskusila rat, premda je on puno puta bjesnio na samim njenim granicama. Ako, dakle, Svicarci mogu vec desetljecima imati oruzje u kuci i cak biti duzni ispucati godisnje toliko i toliko streljiva na strelistu, i to nije dovelo ni do kakvih negativnih pojava, ne vidim zbog cega ne bi to mogli prosvijeceni i svjesni stanovnici Paralelije raditi jednako.

Takodjer ce svi oni zaljubljenici u oruzje dobiti prigodu da kreativno razvijaju svoje potencijale u tom pravcu, no oni nece biti vojna kasta u uobicajenom smislu te rijeci. Vojne i ratne vjestine bit ce jednostavno sastavni dio obrazovanja, kao sto su, uostalom, dugo vremena kroz povijest i bile. Uzmimo samo primjer klasicne Helade ili Rima. Moze se sve ovo na neki nacin smatrati i generalnim eksperimentom. Ako pioniri Novoga Drustva nisu u stanju odoliti izazovu pronunciamenta, onda doista nisu ni vrijedni da u takvom drustvu zive i da ga stvaraju.

Recimo to ovako : riskirajmo za opce dobro ! Bolje je i takav rizik prihvatiti, nego bespomocno gledati kako jedna americka krstarica pokapa mogucnost slobodnog razvoja covjeka za slijedecih sto ili vise godina. Neka stanovnici Otoka Srece budu vojno obuceni, naoruzani i spremni za obranu. Stvarni zivot ce ovdje pokazati koliko je teorija bila u pravu i morat ce mu se znati prilagoditi.

Jednaka dvojba moze se pojaviti i kod pitanja unutarnjih poslova i sigurnosti. Sto ce utopistima policija ? Ipak, i ova institucija tesko moze biti ukinuta. Postaviti je, medjutim, treba na nove osnove. Policijsku sluzbu ce se ustrojiti tako da ce tu duznost, zapravo, obavljati svi stanovnici drzave. To ce, jednostavno receno, biti dio doprinosa opcem dobru i razvoju nase ideje i njene provedbe, doprinosa, koji ce se u skladu s idejom izbacivanja novca, kao smetnje harmonicnog razvoja, davati u vremenu i osobnom naporu da se policijska sluzba obavlja kvalitetno.

U Paraleliji ni po kakvim osnovama ne bi smio postojati kriminal, pace, on bi po svim parametrima trebao biti nemoguc. Uzmemo li kao tri osnovna delikta kradju, silovanje i ubojstvo, zamjetno je da je tesko zamisliti uvjete u kojima bi oni, pod okolnostima koje ce u Utopiji vladati, biti ostvarivi. Bezgranicno privatno vlasnistvo jedan je od osnovnih generatora nasilnog preotimanja istog. U nasem sustavu postovat ce se institucija potrebnog privatnog vlasnistva, mogli bismo ga nazvati i intimnim vlasnistvom, odnosno, pojedinac moze i treba biti iskljucivi vlasnik one imovine, koja je neophodna za njegov opstanak i normalan zivot. Besmisleno je imati zajednicki cesalj, tanjur ili hlace.

Drugo je pitanje, medjutim, privatno vlasnistvo nad nekretninama. Jos je Rousseau upozoravao da privatno vlasnistvo nad zemljom generira velik broj negativnih pojava u suvremenom drustvu i tesko mu je ne dati za pravo. Civilizacijama Sjeverne i Juzne Amerike, kao i nekim drugim ljudstvima, bio je neshvatljiv europski koncept « vlasnistva » nad zemljom. I doista, da nismo na to navikli od najranijeg uzrasta, vjerojatno bi svakom normalnom covjeku taj koncept izgledao nakaradan. Zemlja, naime, predstavlja jedan od cetiri osnovna elementa, koji su toliko opci i protezni, da nad njima ne moze biti vlasnistva jednog covjeka. Kako bi netko mogao biti vlasnikom vatre, vode ili zraka ?

To se jos nikad nije ni pokusalo, no vjerojatno zbog materijalnog karaktera zemlje, koja predstavlja osnovni njeni pojavni oblik, naizgled je moguce ostvariti privatno vlasnistvo nad njom, no i to se smije promatrati jedino kao etapu u razvoju civilizacije, a ne kao neki cvrsto utvrdjeni aksiom.

U praksi o kojoj govorimo, zajednica ce biti ta, koja ce osiguravati smjestaj na jednaki nacin, na koji ce osiguravati i ishranu. Stanogradnja ce se poput svih ostalih djelatnosti obavljati u skladu s prije proklamiranim nacelima sklonosti i ljubavi za pojedini posao i bit ce vodjena na takav nacin, da ce se voditi briga o raznim vrstama obiteljskih i drugih, uzih ili sirih oblika udruzivanja ljudi. Primjerice, za klasicnu cetveroclanu obitelj, osigurat ce se cetverosobni bungalov. Kad netko od djece postigne ispit punoljetnosti, osigurat ce mu se garsonjera, a roditeljima, kad ostanu sami, takodjer ce biti dan drugi smjestaj, dok ce u bungalov uci druga mlada obitelj, i tako dalje, ovisno o pojedinacnim slucajevima. U takvom ozracju je bilo kakav kriminal, vezan uz nekretnine iskljucen, a eventualni sporovi rjesavat ce se na sudistu, o kojemu cemo govoriti kasnije.

Najomiljeniji objekt kradje – novac – nece uopce postojati, pa ga se nece moci ni krasti. Potrepstine za zivot ce se dijeliti slobodno, tako da je tesko uociti nesto, sto bi preostalo za ukrasti. Sto se spomenute intimne imovine tice, u malenoj je zajednici kakve ce ove i biti, zapravo nemoguce otudjiti neku stvar, posebice upadljivu, a da se to odmah ne primijeti, kao sto je recimo nakit i slicno. Uostalom, opcom evolucijom svih zivotnih pojavnosti, koja ce svim dosad nabrojenim reformama zahvaljujuci, nastati, i nakit ce ponovno dobiti svoju izvornu, estetsku funkciju, vezanu uz osobnost, pa ce i kradja istog, zapravo, postati besmislena.

Seksualni delikti takodjer u ovoj organizaciji drustva nemaju nikakvog izvorista. U drustvu, koje iskljucuje seksualnu represiju i koje na svim svojim razinama promice seksualnu, ne samo slobodu i toleranciju, nego i kulturu, se jednostavno ne moze nikoga « silovati ». Seksualnoj zadovoljenosti svih stanovnika posvecivat ce se jednaka pozornost, kao i ishrani ili smjestaju. Djecu ce se od pocetka uciti kako je seksualni odnos s drugim covjekom obogacivanje orbite vlastitog iskustva i da zapravo nema razloga za reci « ne ». Muskarac ili zena, koji pozele nekog drugog clana zajednice, nemaju nikakvih razloga i ogranicenja da mu to ne kazu.

Ako, medjutim, ta osoba ne osjeca u tom casu spremnost za sam cin, sto ce u pocetku oformljavanja zajednice sigurno biti slucaj, trebaju kroz proces priblizavanja prolaziti zajednicki i uz pomoc drugih i to prvenstveno najblizih srodnika i suradnika. Mozda ce netko i u takvom ozracju posegnuti za nasiljem. Nije puno vjerojatno, no i ovo je jedan od razloga za postojanje odredjenih redarsko – policijskih snaga, koje tad mogu priteci u pomoc. Nakon sto stasaju prve generacije ljudi rodjenih i odgojenih u Utopiji, vjerujem da ce se ovo pitanje moci potpuno skinuti s dnevnog reda.

Ista je zapravo situacija i sa svim ostalim oblicima nasilja, ukljucujuci i ono krajnje, oduzimanje tudjega zivota. Ekscesi su moguci svuda i zato nije zgorega postojanje sluzbe, koja ce paziti na red, mir i sigurnost, no i tu ce vrijeme i odgoj odigrati svoju ulogu i rast svijesti ljudi da su ujedinjeni na ostvarivanju jednog plemenitog cilja, trebao bi razmirice medju njima svesti na minimum, a takodjer ne treba zanemariti i djelatno uvodjenje, te unapredjivanje raznih, danas zaboravljenih ili profaniziranih znanja, poput spomenute astrologije i njenih drugih pojavnih oblika, kojima ce stanovnicima biti pojasnjeno mnogo stosta danas nepoznato o medjuljudskim odnosima.

No, vazna zadaca policije, bit ce zapravo izvan gore spomenutih situacija, a radi se o onome sto danas nazivamo komunalnim redarstvom, volonterima, i slicno. Dakle, u pomoci starima i nemocnima, djeci, bdijenju nad cistocom naselja i okolne prirode i posebice oprez prema infiltraciji mogucih uljeza. Budno promatranje kopnenog, morskog i zracnog prostora Otoka. Ova posljednja zadaca trajat ce jos dugo, nakon sto gornji delikti postanu samo jedno, stanovnicima Paralelije tesko razumljivo poglavlje u udzbenicima povijesti.


VII – E: Vanjski poslovi

Kako se postaviti prema « ostatku svijeta » ? Nova Atlantida ce na odredjeni nacin biti drzava, medjunarodno pravni subjekt, okruzen drugim takovim subjektima, u svijetu, kojemu je narocito drago gusiti slobodu misljenja i djelovanja svima, koji ne slijede misao svjetskih policajaca. U ovom su trenutku to SAD, u buducnosti ce mozda biti netko drugi, no cinjenica je da financijski i vojno jake zemlje provode svoje diktate i unistavaju zivote i imovinu ljudi sirom svijeta, ako se nesto u tim drzavama ne slaze s njihovim partikularnim interesima. Organizacija ujedinjenih naroda pritom ostaje ili nemocni i pasivni promatrac ili sto je jos gore, katkad postaje i aktivni sudionik, kao pravi talac politike jedne supersile.

Da ce neka mocna zemlja, koja se temelji na nakaradnim drustvenim principima, koji danas u svijetu vladaju, mirno gledati kako joj pred nosom ( a na danasnjem globusu je sve pred nosom ) nastaje sasvim drugacije drustvo, u kojem se cijene i vrednuju istinske i prave vrijednosti, te njeguju covjeka dostojni medjuljudski odnosi, naivno je vjerovati. Ne treba odmah stvari gledati katastroficno i pomisljati na apokalipticne prizore unistenja bombama i raketama, ali da ce biti upornih pokusaja infiltracije i stavljanja citavoga projekta pod kontrolu ili u sluzbu liberalno – kapitalistickih ideoloskih prospekata, u to se ne smije uopce sumnjati.

Zato treba dobro odabrati kako se postaviti prema vani. U osnovi postoje zapravo dva nacina, od kojih svaki ima svoje prednosti i nedostatke. Tako se, primjerice, moze odabrati put tajnosti. Nakon osnivanja zajednice i otkupa ili najma otoka, na njemu se moze ustrojiti odnose, koje smo iznijeli, bez da se igdje istice ikakva drzavnost. Otok je sluzbeno dio maticne drzave Kiribatija, Naurua, Solomona, Tonge ili vec neke druge ( u ovom slucaju ) tihooceanske drzave. Vlastima ce trebati dati dobre financijske razloge da se ne petljaju u unutarnji zivot na ustupljenom teritoriju i prema vani sve zaogrnuti plastem privatnosti.

Nedostaci ovakve organizacije su sto je u praksi veoma tesko osigurati potpunu provedbu zakona, na kojima bi Paralelija trebala funkcionirati, buduci da ce pravni sustav lege artis potpadati u sustav drzave, koja je nominalni vlasnik teritorija. Podrucja, koja su oznacena kao idealna za podizanje naseobine, nalaze se, na zalost, u podrucju u kojima je nestabilnost vlada skoro pa pravilo. Medjutim, u zemljama sa stabilnim Vladama i visestoljetnom pravnom tradicijom, bilo bi, iz drugih razloga, ovaj projekt potpuno nemoguce provesti. Privatna i tajna drzava bila bi u stalnoj opasnosti od politickih trzavica u doticnoj zemlji domacinu, raznih medjunarodnih ugovora, koje bi ista potpisivala, a zajednica bi se morala iscrpljivati pracenjem i katkad nuznim utjecajima u okolno stanovnistvo i njihov nacin zivota ili odlucivanja, sto bi u ranim fazama izuzetno stetno djelovalo na citav izvorni smisao projekta.

Odluciti se na postizanje pune drzavnosti, na zalost, jos je trnovitiji i manje siguran put. Vec samo osiguranje takvog teritorija predstavljalo bi u samome startu izuzetno veliku teskocu. Do takvog teritorija moglo bi se doci jedino trajnim otkupom, koji bi u svakom slucaju zahtijevao poprilicna financijska sredstva, koja bi trebalo vec u startu imati osigurana. To, naravno, nije nemoguce, ali takodjer predstavlja dodatno opterecenje zapocinjanju projekta, koje ce u sebi morati obuhvatiti jos mnoge druge radnje i predradnje, a za vjerovati je da ce u pocetku biti obuhvaceno manje ljudi, nego kasnije i taj mali broj pionira morat ce obaviti poslove, za koje ce morati poduzimati gigantske napore. No, to je nuzno i neizbjezno, napor volje, koji ce vec u startu osigurati blagoslov novoj zajednici, koju ce graditi covjek za covjeka. Zajednice, u kojoj ce dostici pojam Uebermenscha.

Dakle, pod uvjetom da se otkupi otok ili otocje i da se na njemu ustanovi drzavna vlast, nju ce morati nuzno, zbog daljnjeg legitimnog funkcioniranja i mnostva pravnih smicalica, morati priznati makar nekoliko zemalja, a nuzno, makar i de facto zemlja, koja je bila bivsi vlasnik teritorija. Kao samo jednu ilustraciju, moze se navesti da je to neophodno da bi se iz i u Utopiju uopce moglo putovati. Takva situacija takodjer ce nuzno siliti stanovnike Otoka Srece da se vec u samom pocetku moraju batrgati s blatom danasnje svjetske i ine politike.

No, ne treba previse razlikovati medju stvarima, ako se i na ovim podrucjima primijene principi, koje smo razradjivali na predhodnim stranicama, sama djelatnost, njezino mjesto odigravanja nece biti tako bitno. Postoje cak sigurno ljudi, koji ce u ispunjavanju upravo ovakvih zadaca moci dati najvise od sebe. Time dolazimo do osnovnih postavki vanjskih poslova.

Prva linija obrane Nove Atlantide nece biti neka fiksna bojisnica, pa ni granicna linija, bilo na kopnu, bilo na moru. Prva i mozda najvaznija obrambena djelovanja obavljat ce se u virtualnom, prvenstveno medijskom, a zatim i umjetnickom svijetu. To, naravno, odmah pretpostavlja da ce se morati boraviti i unutar i van. Kao i u predhodnim slucajevima, unutarnjih poslova i obrane, treba u ovaj proces odmah ugraditi potrebni unutarnji zastitni mehanizam, kojim cemo osigurati svoju subracu od nas samih.

U razlicitim vrstama misija u vanjskome svijetu morat ce se okusavati, u skladu sa svojim izvornim sklonostima i sposobnostima - svi stanovnici. Zapravo, svaki clan Novog drustva, koji se nadje van Paralelije, ima status neke vrste poklisara. Nasi vrhunski znanstvenici, umjetnici i sportasi, pogotovo u inacici provedbe potpune samostalnosti, trebaju odlaziti u vanjski svijet i predstavljati nas, nase ideje i citav projekt u povoljnom svijetlu. Izmedju ostalih, s dva vazna cilja.

Jedan je unaprijed senzibilizirati javnost o nama, kao « good guys » i tako se djelatno i koliko je god moguce unaprijed i preventivno suprotstavljati mogucoj, pa i ocekivanoj sotonizaciji. Oni, takodjer, imaju ulogu ambasadora i u drugom smislu, odnosno, pridobivanju novih pristasa i clanova. No, osim tih uobicajenih putujucih poslanika neke zemlje i ideje, koje postoje i funkcioniraju u medjunarodnim i medjudrzavnim odnosima vec poduze vremena, mi mozemo iskoristiti i mnoge druge mogucnosti i u vanjski svijet upucivati citav niz najrazlicitijih ljudi, sa svakojakim profilima interesa i svih mogucih zivotnih dobi. Oni ce se kretati medju svim drustvenim i dobnim strukturama i obavljati svoje zadace.

Ako to okolnosti budu trazile, oformit ce se, prema vani, i prava diplomatska sluzba, koja ce i sluzbeno reprezentirati, no ponavljam, jedino ako to bude doista nuzno. Ne iz razloga sto bi to bilo tesko napraviti, daleko od toga, jer bi Utopija u tom polju trebala imati puno manje teskoca, nego obicne drzave, nego jednostavno zbog dodatnih opterecenja na svim poljima, koje bi ustrojavanje takve sluzbe zahtijevalo.


KRAJ VII POGLAVLJA.

Ivan Staglicic.


------------------------------------------------


Ivan Staglicic : UTOPIJA JE MOGUCA

VIII POGLAVLJE

ORGANIZACIJA VLASTI I UPRAVE

Obnasanje funkcija vlasti i uprave i njihovo ustrojavanje nije nikakva izmsljotina, nego nuzan i neizbjezan dio postojanja bilo koje skupine bica, ne samo ljudi. Gdje god se vise zivih bica nalazi okupljeno na zajednickom projektu ili cak samo prostoru, neko mora voditi brigu oko vlasti, odnosno uprave.

To je tako od mrava i pcela, preko dabrova, ovaca i vukova, ptica i riba, do ljudi. I dok u zivotinjskom svijetu, slijedom postivanja prirodnih ( ili ako hocete bozjih ) zakona i pravila te funkcije uvijek preuzimaju oni za njih najsposobniji, svjedoci smo cinjenice da kod ljudi bas i nije tako. Premda u prirodi postoje takodjer dva osnovna sustava vlasti : monarhija i republika, one su prilagodjene prirodi doticnih bica.

Organizirane zajednice kukaca slijede cisti nasljedni princip, poput onoga u starom Egiptu ili kod nekadasnjih Inka. Postoji vladajuca loza, koja iz generacije u generaciju razvija iskljucivo jednu specijaliziranu sposobnost, a to su vladalacke duznosti, onako kako to zahtijeva priroda spomenutih bica i njihove organizacije zivota, mogli bismo skoro reci i civilizacije. Nasuprot tome, kod toplokrvnih zivotinja mnogo je cesci oblik barbarskog republikanstva. Za vodstvo se vodi borba medju najsposobnijima i konacni rezultat te borbe svi bespogovorno prihvacaju. Izabrani, medjutim, nikad nije siguran od novih izazivaca, koji se periodicki pojavljuju i to osigurava izmjenu vlasti.

Ovo je receno da bi se na neki nacin, « opravdalo » sam naslov poglavlja. Anarhisticke i nihilisticke ideje popularne su i zavodljive, cesto lijepo zvuce, a nije od njih bio imun ni sam pisac. I kolikogod u njihovoj teorijskoj prtljagi bilo i zanimljivoga i korisnoga, u krajnjem dosegu su one ipak neprovedive. Spominjani su na ovim stranicama vec spanjolski anarhisti, koji mogu biti dobar primjer, jer su najvece uspjehe dozivjeli u vrijeme, kad su pogazili osnovno anarhisticko nacelo i poslali svoje clanove za ministre u Vladu.

Dakle, bez organizirane uprave nemoguce je provoditi ikakve ciljeve medju vecom skupinom ljudi. To, nadalje, povlaci za sobom da se i u Paraleliji mora osmisliti nekakva vlast. Kao i u svim drugim principima organizacije zivota i ovdje bi trebalo slijediti iste programske upute i ponasati se prirodno. Mislim da nitko ne moze poreci da bi na osnovu svega dosad iznesenog i u Utopiji morao postojati netko, tko bi se brinuo o koordinaciji svih aktivnosti, o potrebama nabave, uvoza i izvoza, stanja u zdravstvu, skolstvu i osiguravanju uvjeta za izvodjenje istih, da dobrovoljni redari imaju naoruzanje, brodovi opremu i gorivo i snast, da se organiziraju komunalije, rasporede ucenici i studenti na drustveno korisne poslove i jos bezbroj drugih aktivnosti. To su zadaci, koji svakako nadilaze mogucnosti jednog covjeka, pa ma koliko sposoban bio i ocito je da ce i u ovom slucaju morati postojati neko tijelo, koje obicno nazivamo Vlada.

No postavlja se pitanje kako tu Vladu izabrati. Tko ce je ciniti ? Zar ce na Otocima srece djelovati razne politicke stranke ? Hocemo li izbore svake cetiri godine ? Treba li doista trositi vrijeme i materijalne resurse na tiskanje predizbornih plakata i smisljanje parola ? Hocemo li doista i plavo nebo Utopije zamraciti cudnim kraticama kao UDZ, SDPU, USLS, USS i da ne nabrajam…

Mislim da iskustva visestranacja zadnjih dvjestotinjak godina, koliko je nazocno na povijesnoj pozornici, dovoljno govori. Glavni politicki cilj vecine politickih prvaka uglavnom je punjenje njihovog novcanika, zeluca ili kreveta, a cesto i svega nabrojenog. Osnovni postupci u tim procesu su lazi, prijevare, manipulacije, spletke i sve ostalo, zbog cega ili bolje reci, protiv cega se citav ovaj nas projekt i pokrece. Osim toga, jedna od brojnih razlika izmedju Novog drustva i ovog, kakvog danas poznajemo je i u tome da je u nasem slucaju potpuno, i prakticno i teorijski nemoguce da pojedincu bude bolje, ako zajednici bude gore. Svjesne ljude ujedinjene na osvijestenom projektu ne moze se manipulirati, u protivnom nesto nije u redu bilo s njima, bilo s projektom.

Treba se malo osvrnuti i na vezu vlasti i privilegija, koju, kao i mnoge druge stvari vucemo iz proslosti, a da se prvotna namjena takvog postupka i razlozi za postojanje istih, odavno izgubila. U vremenima niskog zivotnog standarda, kad je, kako je i na prijasnjim stranicama bilo govora, katkad bilo potrebno izgubiti i citav dan ( a dan je tada doista bio dan, to jest, vrijeme od izlaska do zalaska Sunca, poslije toga bi bio mrak ) za obavljanje najosnovijih zivotnih funkcija ishrane, osobne higijene i grijanja, moralo se za one, koji obavljaju vaznu i odgovornu funkciju odlucivanja o sudbini nekog plemena, grada i druge zajednice, odvojiti malo vise udobnosti.

Da je Platon sam sebi kuhao rucak nikad ne bi bio napisao ni retka, no isto tako da je Karlo Veliki gubio citav dan na pranje sudja ili metenje prijestolne dvorane, slabo bi imao kad razmisljati o drzavnickoj politici, voditi pregovore s drugim vladarima ili biti spreman za bitke. Posljednji kralj, koji je poginuo na celu svoje vojske bio je Svedjanin Gustav Adolf u Tridesetogodisnjem ratu ( a smlavili su ga upravo Hrvati ), no u toj cinjenici vidimo koliko je nekad vladar morao pomno raditi, ne samo na drzavnickoj mudrosti, nego i na fizickoj kondiciji i borbenim vjestinama.

Moze se to pratiti i po zivotnom putu jednog od njegovih nasljednika, Karla XII, koji doduse nije poginuo u bitki, ali je u provodjenju svojih ciljeva radio mnoge nestasluke, cak je prerusen, neko vrijeme sjedio u turskom zatvoru. Ili imamo primjer Petra Velikog, koji je otisao u Nizozemsku kao najobicniji radnik u skveru, da bi odozdo i odozgo proucio zivotne prilike na Zapadu i poslije ih uspjesno primijenio u Rusiji.

Ovakvih talenata i ideja danasnjim drzavnicima ne samo da fali, nego oni ih ni ne pokusavaju izgraditi, a zadrzali su, cak i uvecali sve one privilegije i udobnosti, koje su njihovi predhodnici uzivali kroz povijest. Tada, medjutim, s razlogom. Cemu sva ogromna masinerija, koja se krece oko, recimo, Busha, kad je on rat u Afganistanu gledao na televiziji iza deset brava i stotine tjelohranitelja ? Je li on vodio operacije ? Je li o icemu u tom ratu donio nekakvu odluku, osim sto je na TV-u citao pripremljene govore ? Ovo sto imamo danas, to i nisu nikakvi vladari, vise nekakve karikature i lutkice. Tako nesto doista nam nije potrebno.

Spomenuti Platon je jos prije dvije i pol tisuce godina postavio dobre i cvrste temelje organiziranju pravedne i uspjesne drzave i uprave. Ona se, kako je poznato, temeljila na skolstvu i pracenju sposobnosti djece od najranije dobi, preko puberteta i njihovih uspjeha i nadarenosti, pri cemu su se izdvajale tri osnovne kategorije, od kojih su jedna bili filozofi, koji bi i trebali upravljati drzavom. Aristotel, pak, jasno ustvrdjuje da je najsavrseniji oblik vladavine monarhija, koju vodi prosvijeceni vladar, no takodjer navodi da je tako nesto nemoguce u praksi postici i zauzima se za « srednji put », dakle, izbornu republiku za koju, medjutim, odmah upozorava da se ne smije pretvoriti u vlast, bolje reci, teror glupe i divljacki nastrojene rulje. Na kraju krajeva, to se u Ateni i dogodilo, a institucija zloglasnog ostracizma unistavala je talent sposobnih upravljaca u korijenu.

Od ovih velikih umova mozemo i trebamo i danas uciti. Naravno, njihove ideje moraju biti prilagodjene danasnjem vremenu, no ne moze se pobjeci od cinjenice da neciji talent i sposobnosti valja pratiti od malih nogu. Vjerojatno bi bilo porazno zaviriti u skolske svjedodzbe mnogih danasnjih « vladara ». Ljudi s vremenom rijetko postaju bolji, a razvijaju uglavnom svoje mane i poroke. Ako se nekome nije dalo uciti sa 16, kad manje - vise i nije imao drugog posla, kako ce tek imati volje za to s 30 ili 40, kad je vec preuzeo i mnoge druge obveze, makar brigu za svoju egzistenciju ?

Dakle, pomno razradjen sustav skolstva o kojemu ce jos biti govora, jedan je od osnovnih preduvjeta za izabiranje prave Vlade, drugi element je osobna posvecenost tome cilju. Vladari na Otocima srece nece svoju funkciju obavljati zato da bi bili « face », vozali se u BMW-u i arcili i bancili na drzavni racun. Vlastito samoostvarenje, dakle biti « faca », proizlazi kroz uspjesno provodjenje vlastite Volje. Postovanje u ocima drugih imat ce svak, jer smo svi svjesni da smo okupljeni oko realizacije vaznoga zadatka. Clan nekoga upravnoga tijela jednako je potreban zajednici, kao i pekar ili postolar, bitno je da oni dobro obavljaju svoje poslove i duznosti. Sto se tice automobila i drugih tehnickih dostignuca, njihovo vrednovanje moze jedino biti u skladu s potrebama. Ako i kad nam budu potrebni automobili, helikopteri, gliseri, laseri, sateliti i ostalo i ako za to postoje mogucnosti, naravno da cemo ih uporabiti, a ako nisu potrebni, necemo.

Ako su potrebni, a nedostupni, strpit cemo se neko vrijeme i truditi se da stvorimo uvjete da ih nabavimo ili napravimo. I to je sve. Onome tko u svom poslu mora prelaziti vece udaljenosti, potrebno ce biti neko prijevozno sredstvo. Razloga da se on time kurci, ima jednako kao i da se smetlar razmece svojom metlom. O tragikomicnosti pojma bancenja na drzavni racun u ovom kontekstu, mislim da ne treba dodatno pojasnjavati.

Dakle, u samom pocetku provedbe projekta, jedina je mogucnost da se poslova uprave prihvate oni, koji u sebi osjecaju da bi to mogli i htjeli dobro obavljati, s time se moze uvijek poslusati i sto ostali misle o tome. Postoje sposobni, a skromni ljudi, koji bjeze od velikih funkcija, koliko god bili za njih sposobni i to upravo zbog svega gore nabrojenog, a sto se uz te duznosti u danasnjem svijetu povezuje. Njihove sposobnosti ce u Paraleliji biti oslobodjene. No, zadaca tih prvih vladara ce, medju ostalim, biti i u tome da osmisle kako ce se izabirati njihovi nasljednici. Nesto sto u svom osnovnom sadrzaju podsjeca na danasnje « izborne zakone », ipak ce morati postojati.

Razlike ce ipak biti znatne, kao prvo kroz rad i pracenje napretka djece i mladezi, uocavat ce se oni, koji pokazuju najvise prirodnog talenta. S vremenom njihov broj moze i vjerojatno hoce, postajati sve veci. U « demokraciji » klasicnoga tipa sad bi trebalo napraviti izbore, pa da oni idu uokolo i vicu - '' ja sam najbolji, a on nema pojma, dajte mi svoje povjerenje '', - ali mi necemo tako napraviti.

Recimo da se za upraznjeno mjesto vladara naslo nekoliko jednako, prema ocjenama i dojmovima sa skolovanja sposobnih pojedinaca / pojedinki. Treba osmisliti originalan i ucinkovit sustav njihovog medjusobnog natjecanja, u kojem ce se vidjeti tko je, makar za nijansu, najbolji i najsposobniji. Ne treba posebno napominjati da taj sustav mora obuhvacati cjelokupne sposobnosti, od fizickih preko psihickih do intelektualnih, a svakako je vazno tko ce pokazati najvise vrline i zdrave emocionalne strukture.

Moze se doduse ovdje ipak javiti jedna ozbiljna teskoca, jer nije tek tako jednostavno izmijeniti ljudsku narav. Radi se o pitanju, sto s onima koji su, uvjetno govoreci, « porazeni » ? Nece li i u najidealnijim izvanjskim uvjetima, latentnu opasnost predstavljati neutaziva ljudska tastina, nenavidnost, samovaznost i drugi poroci, kolikogod ih nas odgojni i obrazovni sustav bude svojim pristupom uklanjao iz zivota djeteta i covjeka?

Na ovo intrigantno pitanje tesko je odgovoriti. Da li ce odgojno obrazovni sustav odmah u pocetku biti toliko efikasan, ne moze se znati bez prakticne provjere. No, zato se moze uciniti nesto drugo. Ljude obdarene vladalackim sposobnostima zaposliti na drugaciji nacin, tako da ne postoji neuspjeh i nitko nije porazen. Zapravo biti « porazen » znaci biti suocen samo s novim i drugacijim izazovom od pobjednika. Onima, koji ne udju u najuzu vlast same Nove Atlantide preostaje samo jedna mogucnost, ako ce slijediti svoje sklonosti i sposobnosti, a to je da se upuste u kreiranje novih, daljnjih postaja.

Jer, pretpostavka u koju moramo vjerovati, jer bez toga ne bi bilo ni pisanja ovoga djela, jest da ce se ovaj projekt siriti i razvijati. Tko ne uspije uci u najuzi izbor vlasti u sredisnjem mjestu, posvetit ce se osnivanju novoga, bilo kakva konkurencija izmedju njih moci ce funkcionirati samo na zdravim, sportskim, bolje reci viteskim principima. Pojedinacni, posebni i opci ciljevi naci ce se u harmoniji, a to i jest upravo ono, sto u Paralelije stalno pokusavamo uciniti.

Naravno da se konkretne mjere i pravila oko odredbi za izbor i mjere, koje provode Vladar i Vlada, trebaju osmisliti posebno. U ovoj maloj skripti mogu se tek dati osnovne misli, s ciljem da posluze kao ideje – vodilje.


IX POGLAVLJE
ZAKLJUCNA RAZMATRANJA

Na ovome mjestu valja zaustaviti opisivanje okolnosti organizacije zivota u Novoj Atlantidi. Ovo nije utopijski roman, niti zabavno stivo, a nikakvoga smisla nema opisivati nesto, cega jos nema i mozda i ne htijuci stvarati nekakve kanone i uzuse, koji u buducnosti mogu samo stete donijeti. Jer cinjenica je takva da je zec u sumi i to dubokoj i nije jos vrijeme za razanj. Umjesto opisa blistave buducnosti, na otocima srece, valja se okrenuti razmatranju o mogucnostima ostvarenja ove ideje. Neke misli zabiljezene na predhodnim stranicama sigurno ce zahtijevati poneku izmjenu, dopunu i razradu.

A o prilikama i uvjetima zivota u Paraleliji, pustimo neka govori vrijeme i iskustvo, kad on zapocme, a mi se potrudimo da se to dogodi, dok je za vremena. Ono sto je u cijeloj prici najbitnije, sto je glavni preduvjet bilo kakve aktivnosti po ovim pitanjima, jest postojanje dovoljno velike kriticke mase zainteresiranih ljudi. Ako je ta okolnost vec danas zadovoljena, a ima pokazatelja da jest, znaci da je nulti korak napravljen i da se mozemo okrenuti onome prvome. Povezivanju i organiziranju ljudi za to zainteresiranih.

I male skupine od cetvero, petero zena i muskaraca mogu i sami vec dosta napraviti. Minijaturne, radne i ogledne modele buduceg drustva moze se osmisljavati i testirati, cak i u uvjetima nase svakodnevnice. Vikendima pa i rjedje, koliko okolnosti dopuste, ode se na odredjeno mjesto i tamo u praksi zivota isprobavaju okolnosti zivota na utopijskim nacelima. Mjesto moze ponuditi netko od ukljucenih ili ga se zajednicki moze iznajmiti i krenuti u avanturu provodjenja iskrenih i pravednih odnosa medju ljudima.

Osnovni zadatak mogao bi se opisati kao harmoniziranje individualnih i zajednickih ciljeva. Dakle, ni zatiranje individualnosti zbog napretka zajednice, jer zajednica koja zatire individualnosti svojih clanova ne bi mogla napredovati, ali niti isticanje osobnih ciljeva i probitaka na stetu zajednickoga projekta.

Ovako napisano izgleda jednostavno, no htjeli mi to priznati ili ne, tom se cilju covjecanstvo u citavoj svojoj ( makar ovoj nama poznatoj ) povijesti uspjelo tek nekoliko puta malko pribliziti, a nikad se na tom stupnju zadrzati. Jesmo li ista naucili ?

U ovim razmatranjima potrebno je jos reci ponesto i o onome, o cemu na gornjim stranicama bas i nema previse govora, a kako bi citatelj poneki mogao to i zamjeriti, neka nesporazumi budu uklonjeni. Radi se, naime, o religijskom zivotu. On se explicite nigdje ne spominje. Razmatranja o covjeku i bogu nacelne su naravi i nigdje se ne ulazi u ikakvu raspru o tome kako bi u Utopiji tebao biti organiziran religiozni zivot.

S jedne strane, ovo je veoma skakljivo pitanje. No, s druge strane mozda je jos gore ostaviti ga otvorenim. Najlakse je reci da je religija osobna stvar svakoga pojedinca i da ce se takav tretman prema njoj vrsiti i na Otocima Srece. No, sto ako necija religija i svi postpuci vezani uz nju prijeti opstanku zajednice ? Sto uciniti u tom slucaju. Osnovne premise osnivanja Novog drustva uglavnom su u ostroj suprotnosti s vecinom trenutno preovladjujucih, monoteistickih religija u svijetu. To bi mogao biti problem na mnogim poljima, od prehrambenog do seksualnog, obiteljskog, odgojnog,…

Kako uspostaviti astrologiju kao jedan od vaznih kriterija pri odabiru i uostalom, kao jednu od mogucnosti za temeljni razvoj drustvenih i humanistickih znanosti, ako je krscani drze za nepozeljnu vradzbinu i bore se protiv nje, gdje stignu ? Kako normalno prehranjivati stanovistvo, ako brojne danasnje religije vrve prehrambenim predrasudama ? O uspostavljanju konacne seksualne slobode i pocecima prave seksualne kulture, nemoguce je govoriti u kontekstu svih monoteizama. Koncepcije crkve ili crkava i Paralelije u ostroj su suprotnosti. Zbog toga ovaj problem nije u samoj skripti ni iznosen. To je tema za poseban rad.

KRAJ.

Ivan Staglicic.



Tekst UTOPIJA JE MOGUĆA preuzet je sa bloga: http://www.network54.com/Forum/212150/

Na linku: http://www.zin-zadar.net/
s lijeve strane rublika odozgo četvrta:
Festival paradigmatičnih zbivanja -NEW,
pronaći ćeš na sličicama više Ivanovih i mojih fotki sa otoka Silbe.