Bubamara šarena

Nema veze pričamo li priče, uvijek, ponekad, gotovo nikada, one su tu oko nas. Da li će se neka priča ispričati ili ne ovisi da li je netko traži ili izmišlja ili je toliko očita da će je netko ispričati.
Mene zanimaju one drugačije priče, priče koje će nam vrlo vjerojatno promaknuti ako se točno ne zagledamo u njih. Priče koje dišu svojim životom bez da bi netko pričao njihovu priču. Lagane, suptilne, tkaju svoje stranice bez ičije pomoći.
Priče se mogu pričati na razne načine.....riječima, glasom, slikomom, zvukovima, pokretima, plesom, ritmom, tragovima, snovima..........

Priča je najčešće u očima promatrača. Ovo je moja jučerašnja šumska priča.



Veliki krakovi šumske hobotnice probijaju se između stabala. Troma je, teško se kreće, tako da gotovo izgleda nepomična....Zimi je sve živo u šumi u strahu od nje i posakrivalo se u zemlju i kuda god je stiglo. Ali proljetno sunce i topli vjetrovi daruju joj mekoću i preobražavaju je od strašne vladarice u čuvaricu šume.



Živi stvorovi raznih oblika sada se slobodno mogu probuditi i izaći iz svojih zimskih skrovišta, te uživati u životu, šumi i proljetnom suncu.





Uživate li i vi sada?
A koju priču sada vi pričate?

Oznake: fotografija, pria