Bubamara šarena

Čudan naslov, znam, ali do kraja teksta će vam sve biti jasnije.

Dansku sam ostavila iza sebe i to ovako...



...preko mosta Öresundsbron između Danske i Švedske. Nije baš da sam nešto vidjela od kiše i magle, ali eto prevezla sam se preko njega.

Napokon u Švedskoj. Göteborg nas je dočekao oblačan. Pauza od pola dana ovdje je rezultirala šetnjom po najstarijem dijelu grada i posjeti pomorskog muzeja.







Još malo prema sjeveru i napokon smo došli u Lesjöfors, mali gradić u pokrajni Värmland. Nakon mnogo promjenjenih prenočišta, na dan ili dva, ovdje smo bili za promjenu 9 dana.
Meni je ovdje bilo divno. Beskrajne šume, jezera gdje god se okreneš, divni ljudi s kojima sam se družila sve to vrijeme.

Šume su u Švedskoj posebna priča. Znate onaj osjećaj kada kod nas uđete u crnogoričnu šumu...mračno je i ja se jednostavno ne osjećam ugodno sama. A tamo su crnogorične šume svijetle, s debelim tepihom mahovine pod nogama. Posvuda su gromade tamnog kamenja koje je isto većinom obraslo u mahovinu.





Sjesti na mekanu mahovinu i zobati borovnice koje rastu posvuda, ali doslovce posvuda, je divno. I zvukovi su posve drugačiji nego kod nas. Nema tog vječitog glasnog žvrgoljenja ptica. Tamo je tiše, gotovo magično. I samo čekam da iza drveta izviri neki šumski trol ili njegova šumska nastamba. Nije niti čudno da se uovakvom okruženju rađaju predivne priče i mitovi.




Kupati se u Švedskoj je sasvim jednostavno iako si daleko od mora. Jezera su tu. Uglavnom se na svakom može naći jednostavan prilaz ili mol. Naravno da su hladnija, od našeg, tamo gledano, južnog mora, ali kada zasja sunce ugodno su osvježenje.



Zanimljiva je boja vode. Tu uskače onaj čaj od šipka iz naslova, jer je voda boje šipkovog čaja.



Jezera osim kupanja su odlična za kanuiranje. Moram priznati da sam u Švedskoj prvi puta sjela u kanu i veslala. Uf, baš je bilo naporno i toliko sam se koncentrirala na veslanje, da nisam vadila fotić iz ruksaka. I još su me napale horde velikih žutih mrava kada sam pristala na jedan lijep otočić se odmoriti.

Cijelo to vrijeme u Lesjöforsu je bilo toplo. Zanimljivo, na sjeveru nema sparine, nego grije sunce. Nebo je plavo, plavo, a oblaci zanimljivi kada plove po njemu svakodnevno. Nema cvrčaka, niti zrikavaca.
Pravi mrak je bio krajem sedmog mjeseca tek u 23 sata, dok se na sjeverozapadu još uvijek svijetlilo. A dan se bijelio već prije pola 4 ujutro.

Lesjöfors je bio najsjevernija točka na putu. Tamo smo prešli i 60. paralelu. Dalje nastavljamo prema istoku.

Opet je jedan dan bio premalo da se vidi sve što Kopenhagen može ponuditi. Umijeće je kupiti kartu za vlak ako ne znaš danski, ali se zato iz predgrađa, kraljevski udobno, u plavim sjedalicama dovezeš do centra.
Grad nas je dočekao tmuran i dijelom kišan. U centru grada gužva, puno ljudi naokolo, nešto se rekonstruiralo.

Prvo smo zaronili u svijet legića. Kada su maleni dobili svoju porciju zabave, bilo je vrijeme za šetnju.



Po gradu smo nailazili na ovakve, različito šarene slonove. To je malo unijelo šarenila u ovakav tmurni dan, kao i lijepe šarene kućice i brdo šarenih brodića u Nyhavnu.



Da bi bolje vidjeli grad, vrijedilo se popeti na toranj crkve Sv. Spasenja (Vor Frelsers Kirke). Sa njega je najljepši pogled na grad, iako nija najviša građevina u gradu. Toranj crkve je zanimljiv jer ima ukupno 400 stepenica, od kojih su zadnjih 150 stepenica s vanjske strane tornja, te idu spiralno do vrha i doslovno nestaju ispod kugle.



Ovo je pogled sa početka vanjskog stepeništa. Na samom vrhu nisam mogla ništa slikati, jer sam se jedva sama održavala na mjestu. Vjetar je bio vrlo jak na tih 90 metara visine i nosio je kišu, a zadnja stepenica je bila jedva dvadesetak centimetara široka (stepenište se prema vrhu sužava).



Nakon jedne toranjske avanture, slijedila je posjeta Christianii. Osnovana ranih 70tih, živi i danas svojim slobodnim životom. Zanimljivo za vidjet i doživjet...od ljudi, samog prostora i atmosfere tamo.



Druga toranjska priča, Rundetaar (35 metara visoki okrugli toranj), ovaj puta laganini uspon, opet po spiralnom stubištu, ali pod krovom. Prvo je sagrađen kao zvjezdarnica 1642. Zatim je pripojen Crkvi kao sveučilišna crkva, sa knjižnicom na gornjem katu.



Zanimljivo je da se spiralnom rampom do vrha tornja popeo u kočiji Petar Veliki kada je 1716. godine posjetio Kopenhagen. Razlog zbog čega toranj ima široko spiralno stubište bez stepenica je taj, da se moglo konjima i kočijom lakše transportirati knjige u knjižnicu i teške instrumente u zvjezdarnicu.

I to je sve od Kopenhagena u ovoj rundi. Samo sam vidjela što sve nisam stigla vidjeti.....do drugi put pozdrav Kopenhagenu.

A dalje... još malo prema sjeveru...

U 23 dana, sjeverni krug Europom, prijeđenih točno 5 350 kilometara autom.

Prva veća pauza je bio Hamburg. Brodićem po luci, šetnja uz gradsko jezero, tango uz igru svjetlosnih vodoskoka, japanski vrt.....i još puno toga zanimljivoga.










Predivni gradić Stade, sat vremena vlakom od Hamburga...







Pola dana u Lübecku je prošlo kao u trenu... a zanimljivih kuća, ulaza i prolaza, rupa na mjestima gdje ih ne očekuješ (vidi sliku br 2)....





Iza ovakvih uskih hodnika se kriju...




....ovakve lijepe kućice i vrtovi.

Željela sam još dosta toga pogledati, ali nije bilo vremena za više, jer...

..iduća zemlja na putu je Danska.