Bubamara šarena

Kod mene je tjedan dana bila u gostima jedna gospođa Japanka. Kimie joj je ime. Skoro polovicu svoga života je provela u rodnom Japanu, ali ju je ljubav dovela u Stari svijet, točnije na Otok.
Iako puno godina živeći u okolici Londona, ona je ostala u duši prava čuvarica svog naslijeđa.
Sada, s mnogo prijeđenih kilometara svog puta, s troje unuka, ima svoj cilj, misiju koja ju vuče naprijed. Iskreno zavidim njezinom duhu i volji da sa svojih sedamdeset i nešto godina putuje po svijetu i podučava.


Japanska knjiga i tkanina

Provodeći puno vremena s Kimie u priči, malo sam zavirila u meni čaroban, nepoznati i nadasve zanimljiv svijet japanske kulture. Doduše ne današnje, nego iz vremena njezinog života u Japanu.
Današnji Japan, prema njezinim riječima, živi nekim drugim životom, modernijim, bržim i otvorenijim prema drugim kulturama.

Htjela bih ispričati kako sam ja doživjela Japan kroz njezinu priču i pitanja koja sam joj postavljala iz područja koja su mene zanimala i koja su me već prije privukla.

Moja draga slaže ikebanu

Zanimljivo je da sam se ja Japanom ne znajući upoznavala još u osnovnoj školi. Svi se sjećate kako smo od komada papira napravili prvo kapu, pa brodić. Ili čašu iz koje smo čak mogli piti vodu. A pucalica koja bi uplašila onoga pored čijeg uha se spustila iz visine.

Čitajući za lektiru knjigu "Sadako hoće živjeti", prvi puta sam čula za origami ždralove...i da ih treba napraviti 1000 da bi ti se ostvarila želja. Kada je kod nas izašla prva knjiga o origamiju kupila sam je. I kako sam bila sretna presavijajući papir i diveći se različitim likovima koja su nakraju nastajali!
A Đole je pjevao o svojoj dragoj koja je sada u Japanu, uči judo i pravi ikebanu.
Japan je bila za mene egzotična zemlja, u kojoj se ljudi čudno oblače i jedu puno riže.

Pričajući sa svojom gošćom shvatila sam da je za mene Japan u stvari vrlo inspirativan.
Činjenice o Japanu se mogu danas naći vrlo lako. Samo se ugugla ono što nas zanima i dobijemo hrpu stranica o bilo čemu.

O kimonu malo drugačije

Na primjer uzmimo kimono, tradicionalnu odjeću Japanaca. Sve činjenice se mogu naći na webu. Ali mene je njena osobna priča o kimonu više zanimala.

Nisam znala da se zimska odjeća mijenjala u ljetnu točno na određeni datum, bio je to 1. maj. Bez obzira na temperaturu vani, školske uniforme su postajale "skraćene" za rukave i nogavice. Debeli kimoni su se mijenjali za ljetne, tanke, a zimski su išli na čišćenje. Nikad nisam razmišljala o tome kako se kimoni peru.

Prvo moram napomenuti kako su kimoni šivani. A prije toga da je platno u Japanu uglavnom tkano u maloj širini (do 36 cm), a razlog uskog tkanja je u tome što su prostorije bile uske i nije bilo mjesta za široke tkalačke stanove.

Kimono je ustvari sastavljen od uskih traka tkanine. Na leđima su dvije, na prednjici po jedna i pol sa svake strane, i rukavi, svaki od po jedne trake. Ništa se ne reže u širinu. Višak se ušije sa strane. Ako se s godinama čovjek udeblja, i kimono se deblja s njm. Ušitak se jednostavno otpara i otpusti koliko treba da bi i dalje bio udoban.

Obiteljsko nasljeđe u pojasu

Da se sada vratim na sezonsko čišćenje kimona. Da bi se dobro oprali rubovi, cijeli kimono se raspara, opere i ponovno sašije. Ručno, naravno! Uf, koji je to bio posao!
U isto vrijeme se pogleda da li se tkanina negdje izglodala, pohabala, pa se ti djelovi odmah i zamijene. Slabe točke su rukavi i prednjice na mjestu koljena. Svi znaju da se u Japanu puno klečalo.

Japanci su bili vrlo praktični, pa se ništa od tog materijala nije bacalo. Ti istrošeni dijelovi koji nisu više bili za kimono su se spajali u pojas (obi) ili su postajali jastuci ili platnene vrećice.
Tako se događalo da je pojas kimona žene sadržavao ostatke kimona njezine majke, čak možda i bake. Naravno tu pričam o siromašnijem sloju stanovnika nekadašnjeg Japana.

Kada je Japanki dosadio uzorak na kimonu, kimono je dobivao novo ruho. To se radilo tako da se prvo tkanina kimona potapljala u neku tekućinu koja je "pojela" staru boju (ali je pritom i svilenu tkaninu stanjivala), pa se ponovno moglo obojati kimono u željenu boju i ukrasiti novim crtežom.

Danas se pamučni kimoni šivaju mašinom i ne paraju se prije pranja na kraju sezone. Ali oni preskupi svileni, rukom šivani i danas vjerujem prolaze istu proceduru.

Čarolija igle i konca

Zanimljivo mi je bilo i saznati to da djevojčice ne mijenjaju kimono kako rastu. Kimono raste s njima! Pa kako?
Ispočetka im bude predugačak, a to se rješava presavijanjem tkanine u struku ispod obija, tako da bude prave dužine. A u širini se sav višak tkanine ušije s bočne strane.
Pravo čarobiranje iglom i koncem, zar ne? Nadasve vrlo praktično rješenje u razdoblju kada dijete svake godine naraste toliko da ne može više obući prošlogodišnju sezonsku odjeću.

Vrlo me fascinirala ta jednostavnost i praktičnost, te nalaženje načina da se sve iskoristi na neki način. Nakon ove priče kimono gledam sasvim drugim očima.

I to nije sve....ono što me je još fasciniralo u japanskoj kulturi čitajte u idućem postu.

U srijedu sam u knjižnici Prečko imala radionicu za predškolce.

I uspjela sam fotić ostaviti doma, pa nemam niš slika sa radionice :-(

Ali imam uslikane svoje pokazne primjerke, pa barem njih da vidite.



Radila sam s njih devetero male knjižice od jednostrano upotrebljenog papira, kartona,obične gumice, suhih grančica i štapića od sladoleda.

Postupak je vrlo jednostavan (tutorijal pogledajte ovdje) i svi su uspjeli napravili po jednu slikovnicu. Najviše poteškoća su imali s bušenjem rupa, jer je bilo puno ruba za izbušiti sa samo dvije bušilice, a nejake su dječje ručice.



Mislila sam da ćemo uspjeti i nacrtati svatko svoju priču, ali ostalo je vremena samo za ukrasiti korice.

Tara je nacrtala zeku koji se izgubio i tražio mamu na početku priče, ali ju je na zadnjoj stranici našao i veselo su pjevali zajedno.
Dora je crtala leptire, a blizanci najnovije pustolovine najdražeg Jurića.
Rafael je više nas zabavljao svojom pričom o vitezovima nego što je sam izrađivao i crtao.

Sat vremena je proletilo... i meni... i klincima.
Svatko je započeo neku svoju priču, a priče kada se započnu idu nekim svojim putem, zar ne?

Do iduće radionice....već se veselim....a što ću onda raditi..... još nisam smislila.

Obožavam čitati knjige. Ali svako malo i prekidam čitanje. Da bi znala gdje sam stala, jer nisam od onih koji savršeno upamte na kojoj su stranici stali sa čitanjem (zapamte čak i odlomak!), uzmem prvo što mi je pod rukom da označim stranicu.
To budu otkinuti ćošak novina, papirić s napisanim stavrima za iduću kupovinu, reklame, olovka, čačkalica, ravnalo.......jednom je to bila i papuča u nedostatku bilo čega drugoga.
U posuđenim knjigama iz knjižnice sam prije znala naći raznovrsne označivače stranica....ljudi se snalaze na razne načine da zapamte gdje su stali.

Radila sam već prije razne papirnate verzije. Sada mi je ostalo raznih malih filcanih komada, pa sam se sjetila napraviti jednu vrstu označivača (bookmark... još jedna riječ koja je došla i ostala) koju neću tražiti posvuda oko mene (jer se baš taj tren odlučio izgubit negdje iza jastuka), nego će mi uvijek biti nadohvat ruke.



Napravila sam dugačku špagicu od raznobojnih niti debljeg konca i na svaki kraj pričvrstila jedan filcani komad. Jedan dio špage stavim na početak knjige, a drugi dio mičem po stranicama kako čitam...i uvijek znam gdje sam stala kad moram naglo prekinuti čitanje.



Što vi koristite za označit u knjizi gdje ste stali?

... nemaju nikakve veze sa skorašnjim danom zaljubljenih. I nisu crvena nego žuta...



Bio je nedavno rođendan jedne desetogodišnjakinje...i što ću ja drugo, nego sašiti još jednu torbicu.
Ovaj put sam napravila malo veću (25 x 35 cm), tako da joj stanu note u nju.

Mala svira čelo i nosi ljubičastu jaknu. Pa sam po tome krenula kombinirati.
Prvobitan plan mi je bio našiti joj note. No zbog vremenske stiske u koju sam upala, jer sam za rođendan saznala dosta kasno za neke prevelike eksperimente, našila sam srčeka, najjednostavnije i najefektnije.
I ručke sam napravila dosta široke i velike da može nositi torbu na ramenu.

Znam da slike nisu baš nešto. Slikala sam navečer uz groznu rasvjetu, a drugi dan je bilo oblačno i zadnji tren sam se sjetila poslikati prije zamatanja u papir.