Mea stella ea est..

Lica ostavljenih ocrtavaju se na oblacima.
Gdje si sada, tako daleka od mojeg pogleda a tako blizu mome srcu, tako daleka mome dodiru.
Dolazis mi u snovima, sva u bijelom, nestajuci sa prvom zrakom jutarnjeg sunca.
Gdje si sada, zar nebo cuva tvoju dusu, zar te vjetrom nosi k andelima?
Vracam ti se, jedina, uvijek iznova, tvojim praznim ocima i hladnim usnama.
Vracam ti se, voljena, tvojim osmaljenim prostranstvima.
Vise me nista ne drzi tu, na ovom prokletom svijetu tako blijedom bez tebe.
I nista mi te ne moze uzeti, nista mi te ne moze vratiti.
Ti si u svakoj mojoj suzi, u svakom mojem uzdahu.

Lica ostavljenih ocrtavaju se na oblacima, a tvoje lice, jedina, tvoje lice sniva medu zvijezdama.
Gdje si sada, andele, tako blizu mome srcu, tako prisna mojim mislima, a tako daleka mojim poljupcima.
I bit cu ovdije kad padnes s neba poput gorece zvijezde, bit cu ovdije kad ti slome krila i ostave te lahorima vjetra.
Bit cu ovdije kad te vrate ovom prokletom svijetu, da ti obrisem suze i zagrlim ramena.

Lica ostavljenim ocrtavaju se na oblacima, tvoje lice sniva medu zvijedama, a ja, voljena, ljubim tvoje oci podno ledena mramora.