Bruno Šantek - brutek

SLEĐENE DUŠE

(1993.)

ispod noćne svjetiljke nastao je mrak
prohladno jutro žuri u novi dan
misli mi se polako pretvaraju u zrak
još jedna zora u kojoj sam neispavan

dah mi postaje magla na prozorskom staklu
tisuću mekih duša pada u pahuljama s neba
tope se jer zemlja je ono najbliže paklu
a njihovim sleđenim dušama samo mir treba

prepoznajem zaboravljene likove u igri pahulja
kao da me nostalgija vuče u budnu usnulost
i kao tat nova se bol kroz dušu šulja
dok tuga za sobom ruši još jedan most

davno zapaljene vatre još tinjaju u meni
samo nedostaje vjetar da razbukta taj plamen
a vani je hladno, prljavi pločnici su ledeni
kako izaći a da se i sam ne pretvorim u kamen

bojim se da se kraj toliko pahulja i vlage
i te male vatre u meni ne ugase zauvijek
i da vječno lutam bez ijeden uspomene drage
da samo zaborav mi postane jedini lijek

a vani je hladno, i snijeg i dalje pada
ni noć ni dan, ni svjetlo ni mrak, ni privid
tek pahulje se ko duše žele odvojiti od stada
da se ponovo iz osmijeha ne pretvore u stid

vjetar silinom želi razdvojiti stvarnost od sna
stavrajući čudne slike koje me dovode u zabludu
kao da sam sam na planeti i pitam se postojim li i ja
ili se je samo sjenka moga imena ovdje našla u čudu

ni tragova na ulici, ni glasa, kao da nikog nema
tek milijun duša koje silaze s bezbojnog neba
prekrivajući smrznutu zemlju da u bjelini drijema
i meni takav pokrov čistoće ovog trena treba