Bruno Šantek - brutek

SAMOĆA UBIJA

(1988.)

opet plačem
sada stvarno znam: samoća je bolna, samoća ubija
želim izaći ali kasno je
moje šanse su minimalne a očaj prevelik
pokušavam slijediti misli i dolazim na rub vriska
ne želim probuditi usnule a ne mogu zaspati
treba mi netko
misli luduju
opet me progoni svijet kojeg se bojim
u meni promiču slike i sada znam što sam trebao učiniti
ali lako je kada je tako teško
sve mi je glupo pa kuda da pobjegnem
da li je ovo vrhunac ili može i gore
ni papir ne podnosi moj bol
strah me nagriza
postoji li način koji ne boli
da ne osjetim a da umrem
kuda da krenem, kako da utrošim tu moć
koja me tjera da plačem od suvišnog bola
more me progone iako znam da ne sanjam
iako znam da ne mogu sa svim tim teretom
bilo je glupo između mog malog svijeta i svijeta u kojem sam bio
nisam znao što je stvarno a sada bih tamo samo da pobjegnem
možda i od sebe
tražim poruku, tražim oružje
samoća ubija i želim skratiti priču
bojim se, samoća je stranac vlastitom biću
razbio bih sve ali bol me sputava
da bar umrem, da bar zaspim
ni molitva ne pomaže jer ne pripadam nikome
nitko me ne želi
ni partija, ni crkva, ni karte ni žene
svi mi polako okreću leđa
a mogao sam imati sve
i imao sam sve, i izgubio
da sam barem zaljubljen, da barem imam razlog
nepomična sjenka čeka pokret ali nemam snage
pokušavam udahnuti ali udišem prazan zrak
a htio sam mnogo više
živci, sve tanji, traže lijek ili neki dodir
koji će rastrgati sve i zapaliti fitilj koji će postati eksplozija
mladi mjesec upija zvijezde
želio bih nazvati nekog ili primiti poziv
ali nitko ne čeka moj poziv niti me želi zvati
pjesma o ponosu raznosi uši
a ja ga proklinjem jer je prejak
i nije dozvolio da me slome
sada si to činim sam i to načinom bez slasti
ali sada je kasno
želio bih istrčati van ali nikoga više nema
ni umjetne slike ne pomažu, sve je uzalud
nasilje nad sobom ne vodi nikuda
ako je samosvijest nasilje