SATELIT
(1992.)
krivudavom ulicom prolaze pijani stranci
kud god pogledam neonske reklame sjaje
iz automobila mašu već zaboravljeni znanci
glupo je biti sam dok u gradu tulum traje
kraj ciganske vatre grijem promrzla stopala
uz gitare i rakiju zaboravljam na glad
pričam sa djevojkom koja me slučajno zna
tražim neku skitnicu da joj poklonim svoj jad
sitne kapi kiše vlaže kosu i klize do vrata
hlade me i trnci prolaze kroz bolesno tijelo
gledam nadobudne mladce pokraj poker aparata
dok znoj im se od strasti igre slijeva niz čelo
u oblijepljenom izlogu gledam svoju siluetu
kao da gledam stranca koji je tek danas stigao
koji nema gdje prespavati i sam je na svijetu
svoju moć da letim nekom drugom sam dao
iz noćnog lokala smrde dim i alkohol
pa nastavljam dalje tražeći dah svježine
možda rijeka sa sobom odnese moju bol
i očisti od smrada moje duševne ruševine
gledam u mokri dlan i prisjećam se cigana
rekli su da sam sretan i da ću to vječno biti
pa samog sebe lažem da u meni nema očaja
ali kako i suze od samog sebe skriti
ne pomaže ni piće, pa zato više ne pijem
ništa me ne zanima i ne čujem muziku grada
djevojke misle da su slatke a sam sebi se smijem
koliko sam samo puta zbog takvih glumio gada
kao da čujem klepet kopita ciganskih zaprega
kao da me svirači prate u mom lutanju
znam da nemam snage ali ne znam zbog čega
i kao satelit pokušavam se vratiti u svoju putanju
kurve me gledaju kao da sam iz svemira
kasno je i daju u pola cijene, kao, samo za mene
a u meni je toliko bola i unutrašnjih nemira
da sve što imam dao bih bez ikakve cijene
grad prosipa svoj srebrni sjaj u noći
ostavljajući trag za sobom dok zemlja se vrti
a ja hodam i znam se da negdje ću doći
jer svaki taj korak ionako vodi k smrti
niz izlizane pločnike prosipaju se oblaci
i moje presahle suze koje nitko ne vidi
kao satelit kružim dok me svemir ne odbaci
samo jutro zna gdje će me noć ostaviti
|