Bruno Šantek - brutek

srijeda, 30.12.2009.

DO SLUŠANJA

(2007.)

svejedno, nevažno
prekriži me, izbriši me, blokiraj me
sutra više neće ostati ni trag
sutra će vijoriti neke tuđe zastave
sutra će se pjevati neke druge pjesme
a za mene sutra više ne postoji
ovo je kao posljednji dan
ovo je kao pokvaren san
onaj presudan tren prije zvuka koji nas budi
i tren očaja nakon toga
sad zato me tuga kljuca
poput izostavljene riječi koje se ne sjećam
poput stihova koje nisam zapisao
poput ljubavi koju nikad nisam ni pokušao zavesti
svejedno, nevažno
ništa se više neće vratiti
zaboravi, mrzi, ostavi
meni to više ništa ne znači
moji su dani potrošeni
moje su igre odigrane
i uloge izbrisane
cijenjena publiko, to je sve za ovaj život
hvala na pažnji, i do slušanja

- 15:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.12.2009.

PRLJAVI SPOMENAR

(1990.)

što li to radiš ponoćna damo
cijeli svijet spava a ti se budiš
istine dolaze sa dalekih obzorja
a tvoje misli su još dalje
pričaš mi priče koje već odavno znam
ljudi su zli i što je tu novo
ostavljena od svih
stari grijesi gore u mraku
prinčevi su zaspali
ti si daleko od njihovih snova
tek sada si shvatila da svi su bili gadovi
i da nisu gorjeli gradovi u vatrama požude
dođe ti da umreš, ali zalud ćeš mrijeti
ni tvoga imena ni spomena neće biti
samo prljavi spomenar jedne bivše nade
i kada okrećeš slijedeću stranicu
vidjet ćeš da sam u pravu
više ne znaš što zapisati
samo prošlost još postoji
a kada prelistaš tu prošlost
shvatit ćeš da nije bilo vrijedno truda
da sve manje je razloga za novi dan
dok muzika te miluje jer nikoga nema
tvoj ritam dana i noći je poremećen
a noći više nisu na tvojoj strani
ne kriju tvoje grijehe u mraku
nema zarade od balavaca i staraca
skupe bunde izjeli su moljci
želiš zaspati zauvijek ali snovi će ostati
nitko neće zaplakati
nitko te neće pamtiti
ostat će samo zagušljiva soba i zgužvani papir na podu
samo prljavi spomenar jedne bivše nade

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.12.2009.

ŠAPNI MI

(1995.)

tako blizu kraja priče
a još uvijek želim te
sve te sjenke tebi liče
a svaki šapat boli me

ružni snovi stalno prijete
da bez tebe budim se
pa tad kao malo dijete
trebam tvoje šapate

šapni mi bar još jednom
reci: nije gotovo
šapni mi bar još jednom:
samo si sanjao

šapni mi: još sam tvoja
reci: volim te
šapni mi da si moja
u snove vodi me

tako blizu kraja sna
a još želim sanjati
ostani zauvijek moja
nemoj me probuditi

ružni snovi kradu svjetla
ti me ne daj svoj toj tmini
zaštiti me od zla svijeta
šapatom mi to učini

- 09:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.12.2009.

VRTULJAK ŽIVOTA I SMRTI

(1991.)

rekla je idi i ne vraćaj se više
nije mi žao nas već to što sam izgubio
ispadoh budala makar ne želim je
ni sam ne znam zašto sam poludio

a onda sam sjeo u auto i pritisnuo gas
miris benzina mi je novu snagu dao
kriknuo sam ali nitko nije mi čuo glas
samo vlažna cesta kojoj sam kilometre krao

padao je snijeg i cesta je skliska bila
svakih par kilometara nova nesreća i lom
policija prezaposlena da bi me zaustavila
bez vremena da se bavi mojim alkoholom

padalo je sve gušće, prava mećava
pahulje su prestizale misli koje su lutale
bijah na tisući mjesta i borih se s riječima
koje su mi nekada njene usne šaputale

vijavica je stvorila vrtlog na staklu
i njen lik s kojim mi se smijala
kao da je znala da na putu sam ka paklu
kao da ona je svo ovo zlo poslala

nisam vidio ni cestu ni svjetla koja mi prijete
samo pahulje i njen lik usred tog vrtloga
a onda još tisuće likova koji mi se svete
što nikada se nisam odrekao ponosa svoga

a onda opet njen lik u tom snijegu sam vidio
i još jedan krik koji nitko nije čuo
možda tek sava jer iznad nje tada sam bio
i samo tren mi je trebao da bih potonuo

da li sanjam taj snijeg i sva ta lica
a onda me je podsvijest naglo zaustavila
da li to čujem vrisak ili škripu kočnica
sudbina me je baš na ovom mjestu zavrtila

most preko save se je sledio u hladnoći
spirale vjetra i snijega su me vukle u pakao
stisnuvši kočnicu napravih novi vrtlog u noći
ni sam ne znam koliko dugo sam se okretao

činilo se da sam na vrtuljku i da ću odletjeti
čitavu vječnost je trajalo dok nije stalo
neka viša sila je spriječila da auto ne sleti
u hladnu rijeku iz koje me je nešto zvalo

glava je pala na volan nepomično kao da drijema
podsvijest me je pitala da li sam uopće živ
a onda sam shvatio da nikakvih posljedica nema
pravdajući se da za ništa nisam kriv

a onda sam pritisnuo gas i potonuo u noć bola
na čuđenje svih vidjevši koliko imam sreće
i opet sam nastavio prepun ishlapjelog alkohola
a moj vrtuljak života i smrti i dalje se okreće

sve dok jednom ne pronađem vrtlog bez njenog lica
na skliskom putu se više ništa neće ispriječiti
i kada ponovo čujem glasnu škripu kočnica
samo ću najbližu ogradu preletjeti

- 11:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.12.2009.

MIR

(2007.)

sam sam
potpuno sam u svojoj dubini
no nije strašno ko što se čini
jer navikoh na to i nije to zlo
bar mir je u meni i nema tuge
pa makar ponekad i pomislim na druge
al znam da bi sa njima i nemir bio
a to nije ono što sam htio
kad nema baš nikog da bude moj
da u meni probudi savršen spokoj
koji će i od ovog mira bit veći
koji će tiho kroz vene mi teći
kad nema nikog čiji ja ću biti
s kim na javi san ću sniti
pa bolje onda sam, u tišini
dok snijeg tamu svijetlijom čini
dok ništa, baš ništa ne tražim
samo da u miru s jutrom se probudim

- 10:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2009.

PRVI SNIJEG

(1988.)

bijelo je vani
opet je prvi snijeg probudio nemir
opet se hladnoća skuplja u meni
i sva sjećanja jača od zaborava
kao da snijeg prekriva moje tijelo
i plavetnilo koje sanjam
drhtim
bol u grudima je jača od svega
želim izaći iz ove ćelije
poći negdje gazeći po snijegu
moj poremećeni um plače
nevina bjelina pali plamen
grudi se napinju i stenju, jauk je jači od zvuka
tako bih želio nekoga tu
djevojku koja bi me mogla smiriti
ili vino da me uspava
pjevajući tugaljive pjesme mojim glasom
više nema odsjaja sunca, samo mećava
samo odsjaj bjeline i hladnoća koja dolazi
ni tamnog neba nema
neko potmulo sivilo je mjesto mraka
sjenke promiču, zatrpani automobili ne pružaju otpor
svjetla su veličanstvena i igra pahulja u njima
djeca vrište od sreće
i ja bih da mogu izvući zvuk iz sebe
prvi snijeg me pali, razlozi me ubijaju
cilj i dalje bježi
samo se vjetar bori sa mnom ne želeći biti rob
kako bih želio da je netko tu
da me netko voli
ili barem da osjetim miris vina
da lakše umrem
smrznut i sam
pod svijetlećim plaštom prvog snijega

- 10:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.12.2009.

STRAST

(1988.)

pratim te niz ulicu
u meni gori strast
postoji li kraj tvojeg lutanja
od izloga do izloga
okrećeš se i shvaćaš igru mog praćenja
ali to nisam ja i ti me ne poznaješ
sve ovo što vidiš, sva ova bezlična masa
sve je to zapravo strast
polako usporavaš a ja sve više gorim
ima li potrebe gasiti taj plamen
na ovoj hladnoći snijeg guta korake
pratim tvoj trag
samo dodir do tebe i osjećam miris
zastaješ i gledaš moju sjenku u bjelini
ali to nije ono što vidiš
sve je to privid, sve je to fluid
sve je to zapravo strast
dodiruješ mi obraz gledajući mjesec
daleko od grada
kao da si to oduvijek htjela
skidaš me i uživaš
ne slušaš moje riječi
samo postani ono što i ja
samo razbij staklo kojim sam zatočen
nemoj pokušavati smiriti moj ego
zarazi me požudom
luda je igra u nama
znamo li pravila
pokušaj i saznat ćeš
pokaži mi put
osjetit ćeš i shvatiti igru mog praćenja
ali to nisam ja
a i ti si nestvarna sve više
gubimo konce ali se vraćamo
ne poznaješ me i nikada se nismo sreli
ili samo želimo vjerovati u to
i ova hladnoća od koje drhtiš
ili je to nešto drugo
sve ovo što vidiš, ova ukrućena masa
sve je to zapravo strast
ne pokušavaj shvatiti suvišno
ne pokušavaj stati
idi dalje i stići ćeš do granice vriska i slasti
osjetit ćeš i čuti igru mog praćenja
ali to nisam ja
to nisi ti
i nismo se nikada sreli
sve ovo što teče među nama
sva ova ljepljiva masa
i ja i ti
i ti i ja
sve je to zapravo strast

- 12:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.12.2009.

U LUDILU

(1988.)

vjeruješ li u ono što govoriš
ili lažeš i samu sebe
ja znam, ja osjećam
ali, nije mi stalo
u meni postoje gradovi koje su rušili
u meni mirišu biljke koje su uvele
u meni žive izumrle životinje
ja sam sretan u svojoj samoći
pokušavaš nemoguće
nisam od onih koji luduju bez razloga
u mome ludilu divljaju vjetrovi bez topline
u mome ludilu rastu ljubavi niotkuda nikuda
u mome ludilu je svjetlost koja prerasta u mrak
zar još ne odustaješ?
postaješ smiješna misleći da tvoje čari svi vole
a ne znaš da si samo lutka koju svi troše
samo zato što daješ se badava
pusti te beskonačne priče od samo nekoliko riječi
pokušaj sa strane
svijet je pun nabildanih mladića
uz čašu pića postaju prinčevi i ždrijepci
sa namjerom da ti budu i više
ali ti ne vidiš ono što ne želiš
ili si zaista toliko slijepa
ja shvaćam, ja uviđam
ali nije mi stalo
ja postojim u svijetu koji ne postoji
ja uživam samo dok sanjam snove o stvarnosti
ja živim samo trenutak koji me prestiže
a onda umirem
bježi od mene
te tvoje oči isuviše su blizu
mogao bih te utopiti u vrtlogu misli
zar ne razumiješ
ili si stvarno toliko glupa
ljubav je nešto nestvarno
ljubav nije kaput koji nosiš pa baciš
kupivši novi za te tvoje bujne obline
pusti me do kraja
u ludilu kojeg imam za prodaju
u ludilu s kojim živim do besvijesti
u ludilu koje postaje moja ljubav i dom

- 11:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.12.2009.

IZGUBLJENI

(1988.)

pokušavam vratiti izgubljeno
mada svijet postaje velik
plač majki na trgu gubi značaj u smijehu heroja
onih koji nisu za ništa poginuli
ruše se gradovi
još jedan korak i postat ću kamen
od samog sebe sam sebi ću podići spomenik
ljudi još plaču
negdje možda i njihova djeca žive
u spomen izdaji koju su do jučer istinom zvali
sada se sve ponovo vraća
sve lažne izjave
sve riječi propalih u mraku
i oni koji govore da je u redu
jer magla je progutala ljude
jer oni nisu znali put
suze su suvišne
izgubljeni još lutaju negdje
priče i snoviđenja
zabranjene parole na trgu slobode
mirisi nisu dovoljni za pjesmu djeteta u mraku
i dim koji nagriza oči i stvara suze
oni lažu jer ne znaju da gube
a vječiti gubitnik ne dobija ni sada
ovo je jedina igra bez dobitnika
gube svi
izgubljeni više nemaju šanse
suze se tope uz zvuk himne
njene riječi znaju samo heroji
koji nisu za ništa poginuli
zemlja propada
magla je jača i ja se bojim
opet će biti mnogo izgubljenih
opet se sve ono vraća
svi truli zakoni
sve riječi nestalih u magli
kao jeka
kažu da je tako moralo biti
jer magla je progutala ljude
jer oni nisu znali način
suze su suvišne
izgubljeni još lutaju negdje

- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu


    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme