Bruno Šantek - brutek

ponedjeljak, 30.06.2008.

PORED PLAVIH PLANINA

(1990.)

opustošene mokre ulice
noćno lice pijanog grada
sve je mračno
pristajem na slobodu s lancima
udišem ludilo
nestaje strpljenje iz mene
nestrpljivo čekam kraj
diskretno ispijam piće i gledam u visine
vidim neke čudne planine
plavetne dine
osjećam strah od sebe, strah od smrti
pored plavih planina
krivci se kriju u rupama
pa zašto onda ne otići odavde
kasno je za sve slutnje i promjene
teško je pratiti smisao koji ne postoji
s toliko vina u glavi
s prazninom bez smisla
pijanstvo bez imena
ime koje ništa ne donosi
predivna pjesma bez glasova je tužna
tako me je lako uznemiriti
čudna je dok ljubavi nema
pored plavih planina
nikakvi razlozi me ne prate
samo sranja koja liče na tintu
kao da želim ispisati povijest svoga ludila
a samo tražim trazlog za san
trebam učiniti samo pokret
čuda osjećaja se kovitlaju u meni
čuda koja bole
strašno je biti bezosjećajan
tako uplašen
mračno je
pored plavih planina
niz lice lebdi sjaj koji je ostao
i kao da mrak ulazi i u mene
ostaju misli zle poput obmane
ostaje grad koji negdje polako nestaje
krajolici iz sna bude me
posljednje me zbogom ispire kao pred pokop
teško je gubiti bez imalo zaljubljenosti
pored plavih planina

- 12:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 28.06.2008.

GRANICA

(1990.)

tako sam blizu granice
treba napraviti samo korak
samo zamah da poletim i već sam sa druge strane
ti ne možeš izaći iz mene
ti me ne možeš osloboditi sebe
želiš biti jedina koja je dotakla sunce
ali dolaziš prekasno jer nemaš vjeru
a ja vjerujem u granice između svega
to je moja religija
ti znaš što želim
granica
to je sve što ću učiniti za nas
znaš da za to se borim
to je ono što će me spasiti
a ti u neko drugo vrijeme možda i uspiješ
izaći bez šminke sama na ulicu
ali nikada nećeš moći sakriti suze od svojih očiju
i sve dok imamo nešto iznutra
nećemo sakrivati ništa iza ogledala, iza granice
a samo san je granica
sama pomisao i već je tu
prijelazi su strogo kontrolirani
blokada zbog terorista koji ubija ludilom
švercera koji krijumčari svoju smrt
ali između svih tih živih ljudi neće me naći
čekat ću zakašnjele vlakove koje više nitko ne čeka
i plesat ću na kiši
a ti si sada negdje daleko
zovem te ali broj nije isti
novi život nas čeka
sve se ljubavi jednom nađu u pepelu
s druge strane granice
iza tog zida postoji nešto
vjetar je zastao ko da je zaspao
moja jedra su pala
ali neću odustati
moj san je granica
sačuvana od sjećanja
zadrži me do prvog sna
a onda nestani u beskrajnim poljima
dosad su svi bježali od mene
sada ja želim pobjeći od svih

- 12:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.06.2008.

GET OUT

(1990.)

ne zovi me više, ako već moram biti sam
želim potpunu samoću
a ne da kada sanjam ti si tu
a kada se probudim nema te
svaki put kad sklopim oči vidim tebe
kada poželim tišinu čujem tvoj glas
tvoj šapat
uzimaš mi ponos ne želeći dati svoj
kao u staroj pjesmi
u ime ljubavi
računaj na mene kada sve se izgubi
kada lavina krene
kada te slomi vrijeme
ali ne podsjećaj me na našu ljubav
nikada
i ne traži sve ponovo
sada je gotovo
isuviše sam volio da bih prebolio
ne govori mi o savjesti koje nemam
ja ću ostati sam
sad, nakon svega to znam
tvoje me oči proklinju
ali ja ne želim da me voliš
ne želim da me itko voli
samo želim pobjeći
iz svog tog sranja izaći
i sav taj bol u sebi negdje slomiti
ti znaš da ne želim ponovo pasti
i znaš da ne želim ponovo plakati
priznajem da sam kukavica
više nisam heroj kojeg si nekada znala
sve ove prevare su me smekšale
svi ovi padovi me slomili
pusti me da odem
više ne želim biti jedini i najveći
želim se utopiti u bezličnoj masi
potonuti na dno gdje i pripadam
izaći iz amfore sa dna mora
bez nade za nirvanu
bez ičega i ikoga kao sufija
bez tamjana se domoći mokše
utonuti u svijet dovoljan samo za mene
samo izaći iz sveg tog sranja koje me pritišće
i ja se osjećam kao dio svega toga
a nikada to nisam želio
pusti me da otplovim daleko na pučinu
ako nam je suđeno ne brini
srest ćemo se u slijedećem životu
vjeruj u reinkarnaciju

- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 24.06.2008.

PUTOVATI NIKUD

(1995.)

preteško je putovati nikud
biti tu a biti daleko
pa čak i kad odem nisam tamo
pa čak i kad ostanem nisam tu
ne postojim u okrilju napuhanog zraka
pun je mirisa nadolazećih kiša
i osjeća se strah da one neće doći
čista panika samo zbog pritiska u grudima
svejedno je što se gušim od toga
mnogi će reći da je to samo od samodopadnosti
sam sebi dovoljan – sam sebi opasan
sam sebi čak i previše, zato me i ne vole
jer, ja ne shvaćam te odnose među ljudima
ne znam što je to ljubav
ne bojim se onoga što zovu smrt
ne živim u stvarnom svijetu
a nisam ni sanjar jer sve sam već odsanjao
i sve sam već negdje usput izgubio
na ovom putu na koji ni krenuo nisam
čak sam tražio i da mi skrate muke
pokušao samoubojstvo samoobrane
ali kao da su lavine spustile na mene
zaštitile me od udara samoga sebe
ne dajući da barut iznutra izađe
poput neke tajanstvene magične utvrde
iz neke priče gdje ljudi još vjeruju u čuda
iz neke zemlje u kojoj nikada neću biti
ionako nikuda neću otići
kad duša i tijelo nisu nikad zajedno
kao da neka ih tajna sila razdvaja
na početku svakog putovanja
bilo da krenem ka moru ili planinama
ka drugim tijelima ili njihovim dubinama
bojim se bilo što osjetiti
bojim se koraka koji žele krenuti
bojim se da konačno sam potpuno lud
preteško je vječno putovati nikud

- 11:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.06.2008.

IZOLACIJA

(1995.)

sad ću se zavući u postelju
isključiti sve žice, zatvoriti prozore
pokriti se preko glave i zaspati
a kada se jednom probudim
tad ništa neću znati
i neće me briga biti
potonut ću u svjetlu tame svoje

sad me pustite da spavam
da bar na tren nestanem iz jave
nek me svi na miru ostave
ispod površine skrivam pravo lice
dajte da i njega malo iznosim
baš me briga što će sutra svirati na radiju
i tko će mi sutra krojiti sudbinu
da li će grad još biti ovdje
ili će i svijet preko noći nestati
i između redaka pojaviti se praznina
koja je gora i od samih riječi...

kakva se trupla vuku po ulicama, ljudi moji!
a može biti i gore
zato idite...i zalupite vratima
ionako bez veze lupate
i ugasite te proklete automobile
ništa ne želim čuti... vidjeti... znati...
neka bude mrak...i tišina
neka bude da ništa ne bude
želim se sakriti, planinama pokriti
pod najveće oceane zaroniti
ništa ne želim znati
ne treba mi pamet ni od milijun knjiga
ništa me neće biti briga
potonut ću u svjetlu tame svoje
nek strah bude onima što se boje
nek moje bude samo moje

- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 20.06.2008.

SVE PRESTAJE

(1995.)

sve izgara u povijesti svjetova
sve gubi se i nestaje
sve prestaje
između raznobojnih stijena
tu više nema ni mora ni zemlje
nema bijelih brodova ni prozirnih ljudi
ideali se tope sa jutarnjim suncem
želje se gase sa popodnevnim pljuskom
snaga se gubi sa prvim mrakom
snovi bivaju prekriveni rosom
slijep sam već od blještavila reklama
gluh na povike paradera bez pokrića
ne želim ništa od ovog života
...kao da ima izbora u nekom drugom !....
kao da će reinkarnacija stići prije vremena
a gdje su tu priče o boljem sutra ?
a gdje su sad slike ljepšeg svijeta ?
silni planovi o putu u svemir
sve postaje isprazno i mrtvo
sve izgara u pepeo i prah
sve gubi se i nestaje
sve prestaje

- 13:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 18.06.2008.

PREVIŠE

(1999.)

nekada sam i ja bio divan pjesnik
nekada sam i ja znao vladati srcem svojim
a sada sam samo tužan lik
i vlastite sjenke pomalo se bojim

svoje greške više ni ne brojim
jer uvijek se stare slike u misli vrate
i živim tek toliko da postojim
dok me znaci kraja stalno prate

previše je lažnih riječi izrečeno
previše je praznih noći potrošeno
previše čak i za moje moći
svu tamu kao da su upile oči

strijeljao sam zvijezde ne želeći ih blizu
bježao od svjetla kao da sam vampir
zbog gluposti sam padao u krizu
a sve manje je načina da vratim mir

čudne su me sile bacale niz vjetar
a ipak sam se vraćao s ruba svijeta
premalo mlad a još nedovoljno star
nalazeći toplinu tek od ljeta do ljeta

nikada više neće biti bolje
nego što je bilo kada to nisam znao
jer previše je tuge a premalo volje
da bih još jednom uspravno stao

- 15:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.06.2008.

BJESNILO

(2000.)

polako ponirem
sve dublji je jaz
sve bliže je dno
topim se
sve više nestajem
sve manje ima me
u ovo toplo nevrijeme
i lica su sve više grč
nema pravih osmijeha
sve laž je ko snijeg prekrila
tek samo još jad
ponekad u meni ispliva
pa ga u bijes pretvorim
i s njim ponovo oživim
kao da se hranim bjesnilom
dok vlakovi se pokreću
pa metar po metar u novu nesreću
netko već čeka na prijelazu
hoću li to jednom biti ja
ili je druga sudbina
možda tek do nove prilike
sve bliži je kraj
sve dublji je bol
odustajem


foto by zrakica

- 13:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 14.06.2008.

IME CVIJETA

(1990.)

ne vjerujem u tvoje ime cvijeta
dok kiši u mom srcu
bojim se mrtvila koje nas veže
jače i od ljubavi
s mišlju da te ukradem tim zlim mislima
pitam se gledajući te s distance
što li se je desilo s tvojim očima ovih sumornih godina
ni koža povrh grudiju nema više onaj stari sjaj
još samo osmijeh ti blista
namješten dovoljno da znam da to je privid
navikla si glumiti prolazeći kroz život
kao kroz jeftin film bez podrške s visoka
kamo si oduvijek željela
ali sad osjećam neki čudni nemir
drhtaj riječi na tvojim usnama
jer ja vidim samo nepostojeće
samo ono što sanjam i samo ono što se zbiva
ne vidim njihove laži kojima truju naivne
kojima truju sebe ne znajući to
a mi smo samo pijuni te igre
uveli od čekanja kiše

- 13:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.06.2008.

SLIKA SLOBODE

(1990.)

ostajem sam, na svojoj strani ulice
prodao sam dušu vragu i izdao sve za što sam ginuo
zvona su daleko
rastali smo se kao najljući neprijatelji
i uvijek ostaje pitanje
dok mjesečina tka niti oko moga uzglavlja
da li će ikada biti opet kao prije no što si otišla
kao da je kraj svemira
moje riječi gube značaj bez tebe
grad je pust kao da svi su već usnuli
tek ja sam divlja noćna ptica
bez tebe ne postojim
nema tvog šapata
nema uspavanke bez laži
samo mjesečina me obasjava
nema tvojih očiju
nema tvoje utjehe
a znam kako je kada sam kreneš kroz maglu
kao da oči gube sjaj
i nikada više neću vidjeti osmijeh u ogledalu
i nikada više neću imati razlog za sreću
vidjet ću samo poziv za bitku
i izlazim na ulicu
i ne vidim nikog
ostajem sam u svome kutku osame
s ove strane života
dopustio sam da se utopim bez potrebe
a mogao sam dalje
ali zašto se vraćati kada mogu ravno do dna
bez ijednog razloga
dok svi šapati urliču kao bombe u srcu
koračam ka gradu bez ijednog cilja
i odjednom – slika slobode se cijepa
nije isto biti slobodan sa tobom
nije isto biti sam bez tebe
bacam kristalne kugle u čaše ali samo kugle se lome
znam da je tako moralo biti
osjećam da još si u meni
ali vrijeme koje me odnosi ušlo je i između nas
morao sam okrenuti list
tebe sam zatvorio s knjigom za koju mislim da sam je pročitao

- 12:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 10.06.2008.

SUTRA

(1990.)

mirišeš na jagode, šampon od jasmina i proljeće
ko ptica ti suza niz lice prolijeće
vidim sjenku u tvojim očima
ti vjeruješ u sutra
kažeš da će sutra bolje biti
da sutra više nećeš suze liti
sutra sve zaboravljaš
sve loše će potonuti
ali ono što želiš ne možeš zaboraviti
vječno u tebi će se kriti
kao i laži kojima pokušavaš promijeniti bol
pokušavam odgonetnuti njihovu igru
bojim se zajedno s tobom
a ti vjeruješ u sutra
kažeš da će sutra bolje biti
a kad ljubav postane dosada
kad dosada postane mora
kad mora postanu tvoje skrivene misli
i kad misli ti potonu duboko
kad duboko potoneš i ti
ne reci da je kraj
samo me nazovi i spusti slušalicu
shvatit ću sve
bolje je to nego čuti tvoj glas
riječi koje će boljeti, možda i vječno
i sve dok između nas ne stanu ti ledenjaci
sve dok još imaš topline za mene
pomozi mi da čujem
da vidim zvijezde barem u tvojim očima
ne misli na sutra
poleti i budi snažna
i niz moje lice lete godine
zato ne brini
postoje još milijuni kao ti
ali ti si jedina

- 15:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.06.2008.

MAĐIONIČAR

(2007.)

oblaci su progutali sljeme
proljeće pokazuje svoje pravo lice
sve svoje strasti kroz čudljivo vrijeme
nema više ni traga od medvednice

i ko da je oduvijek tu praznina bila
ko da je horizont samo mutna slika
kad se je u oblake ta planina skrila
sve je samo tama bez ijednog oblika

a onda odjednom na vrh svjetlo sine
i ko da sam vrh usred neba stoji
ko da se iz ničeg u visine vine
i sa svjetlom se u trenu iznenada spoji

samo priroda ima tako velik dar
da planinu cijelu sakrije u oblake
to ne može ni jedan mađioničar
to je nešto iznad svake magije

i opet hitro, resko, poput bljeska blica
proširi se svjetlo duž cijele planine
dok prati ga osmijeh nade s moga lica
možda i u meni jednom svjetlo sine

- 10:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 06.06.2008.

OKO OLUJE

(1997.)

reci što sada osjećaš
kada sve je gotovo
kada je čitav svemir između nas
reci da li se podsjećaš
kakav gad sam bio
ili sve zaboravljaš
da li si shvatila moju prazninu
u kojoj se svjetovi lome
u kojoj svemir je malen
dok oko mene gradovi gore
dok tvoje se ruke bore
ja ostajem dalek i sam
i tako prazan do bola
kao središte orkana
kao oko oluje
reci što li si shvatila
od svih mojih priča
od svih snova pobjeglih iz stvarnosti
reci da li me mrziš
nije mi svejedno ali neka
ne boli me jer nemaš više gdje udariti
sve je u meni stvoreno od bola
i kao trulo stablo šupalj sam iznutra
kao mjehurić zraka u ledu
sačuvana slika u plamenu
bez ikoga preostalog da je gleda
tek poneki vjetar mi prođe kroz kosu
ne prepoznavši se u meni
tražeći nešto za jači stisak

- 12:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.06.2008.

ODUZIMANJE

(1997.)

u ognjenim kočijama sjede idioti
njihova moć je božanska
zašto gospode
sve svodi se na podobnost
kao i u crno doba crvenila
zar nikada neće biti pravde
da li ona uopće postoji
kuda se okrenuti
kuda krenuti
a da se ne vidi zlo
da se ne vidi tuga, jad
sve je isto
sve je predvidljivo
zašto se onda čuditi
kada tisuće žele otići
a oni gore se smiju
više mjesta ostat će za njih
za seljačine i lopove
za rođake i pse
zašto gospode
zar nikada neće biti slobode
da li ona uopće postoji
kada ću skinuti te okove
više ne mogu hodati
noge su preteške za ovaj svijet
duša je umorna
zašto gospode
tebi se klanjaju znajući za laž
znajući da nema te
zar nikada neće biti istine
i da li se u konačnom zbiru
sve to uopće broji
ili se kao i do sada
sve samo oduzima ?

- 10:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.06.2008.

S S S

(1989.)

koračao sam ulicama
mirisao opojan miris jorgovana
sve oko mene bilo je proljeće
i crvenilo vrtova od sramežljivih tulipana
i žutilo njihovo poput ljubomore
hodao sam u prazno dotičući samo oblake magle nad asfaltom
mislio o slobodi tražeći način da shvatim što je ona
sve dok nisam lupio glavom u prazninu
gledao sam ali nisam vidio ništa
sve je bilo kao i obično
samo nisam mogao dalje
bol je bila stvarna i znao sam da nije san
ljudi su gledali u mene i prolazili dalje
gledali me kao pijanicu, čudaka nasred ceste
i smijali se mom zbunjenom licu
ali ja nisam mogao dalje
svaki korak bio je uzalud
udarci su razbijali moje lice i krv je potekla
vidio sam dijete kako plače
ženu koja skriva pogled iza dlanova
čuo sam vrištanje i bježanje
škripu guma kao na filmu i smijeh nevjernih i pijanih
a ja sam stajao sam u gomili
nikada tako sam
uz glazbu koju ne poznajem, ako je to bila glazba
na sredini ceste kao žrtva pobjegla iz rata
putujući u jednom trenu do smrti i natrag
zaželio sam crvenilo tulipana umjesto krvi
miris jorgovana umjesto smrada lešine
nisam ni shvatio da to moj je smrad
želio sam pobjeći unatrag
ali zid je prestigao moje misli
sloboda je postala glupa i daleka,
a samo korak od mene
s druge strane nečega što me veže
ljudi su pritiskali obruč i pao sam na koljena
pokušali su me izvuči ali struja oklopa ih je stresla
zaželio sam sve ono od prije
makar mrvu slobode ako ne mogu sve
miris jutarnje rose i toplog mlijeka
nježan glas preko telefona
dok krv se je tvrdnula na cesti
oblaci magle su me skrivali od ljudi
i tren po tren bio sam tamo gore
gdje više nema ni robova ni slobode
čekao sam buđenje ali psovke su bile jače
uz rubove lica razlomljeno staklo
zabodeno duboko u meso
ruke su ličile na šipke od čelika
tijela nije ni bilo
pustio sam da tonem
u borbi za suludu slobodu, snove ili stvarnost
jer i snovi su samo dio stvarnosti
ponovo sam na tren osjetio miris
a onda sam vidio samoga sebe kako odlazim
sve je ostalo prazno
i sloboda i stvarnost i san
i pomislih po posljednji put
kako je glupo, kako je grozno umirati uzalud...

- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu


    *zapisane misli su moje*

Linkovi

  • Loading

Pjesme