Bruno Šantek - brutek

subota, 26.01.2008.

ŽIVOT KAO MILOSTINJA

(1990.)

pokaži mi izlaz
želim van iz ove priče
moje ime je postalo sveto i sada čekam da me okuju
otvori mi vrata ovog pakla
ne mogu se izvući ispod neona
ludilo postaje sasvim normalno ali normalni sada su čudni
više ni kurve ne liče na lutke
ljudi se prazne iza svakog ćoška
pomozi mi da sagradim put za san pa da se više nikada ne budim
pričaj mi bajke makar bile stvarne
pretvarat ću se da vjerujem, kao dijete
pjevaj mi uspavanke, ako će se čuti od loma narodnjaka
siđi niz oblak i dođi po mene
slike pijanstva gube se kroz noć
moje ruke čine čuda i samo čekam da me pribiju na križ
priznajem zločin samo da se spasim
izazivam sreću i razbijam staklo
ogledalo s licem koje je nekada bilo moje
ne uspjevam pronaći smisao
pokaži mi izlaz
kunem se vinom da želim s one strane
tamo gdje počinje vječiti mrak
krizna vremena došla su po mene
uzmi nož i presijeci cjevčice
kojima dobivam život kao milostinju
kupi mi kartu u jednom pravcu za zemlju u kojoj caruje san
i ne daj da se ikada vratim
to je moja posljednja želja
pjevaj mi na uho sve stare laži koje te opijaju
svatko ponekad ima ludilo u sebi
ali meni sada treba samo san
krik na cesti
svjetla se miješaju sa injem
panduri zaustavljaju kolonu optimista koji misle da su našli put
ali, ovo je labirint ludila, ni arijadna mi ne može pomoći
lešinari se spuštaju sve niže
plamen baklji traži me uz rub
a ja sam još na gorkom bolu, golom plaču
bez tračka nade za san
u očima osjećam neonsko blještavilo
moje prazne riječi smatraju pjesmom
i sada čekam da me spale na lomači
krivci su se razbježali, nevini ne postoje
pokaži mi izlaz
ovo je praznik za osuđenike
doživotna robija je nagradni vikend iz stvarnosti
smiju mi se i majmuni iza rešetaka
lavovi kažu da nisam iz njihova kraljevstva
ispričaj mi kako si me pronašla
ili si i ti njihova?
ne plaši me izdaja, sve o meni nitko neće znati
čak ni kada dušu ostavim medicini
jer i nju sam lagao i pred njom sam glumio
sada mi je svejedno
rušim se i ustajem
da li uopće postoje vrata sna
možda su sa druge strane pakla
priznajem, kriv sam za sve što se je dogodilo
otkada ne sanjam
ne kontroliram svoje riječi, netko drugi misli za mene
donesi mi lijek protiv života
shvaćaš li zašto sam tako očajan
ne mogu pronaći svoju čergu
čujem jecaj gitara u mraku, glasove i muziku u glavi
umoran od rizika
pa zašto onda ne mogu izaći
kroz buku raspoznajem jecaj
kroz blještavilo vidim sjenke
krijem se od pobješnjelih očiju
bježim prema dnu
pokaži mi izlaz
ja ne postojim u ovoj priči
krišom gledam kroz prozore – ništa se ne vidi
u ušima zvone krici
pjevaju mi uspavanke, možda to pomogne
da izađem iz pakla stvarnosti, da potonem u san
i da nikada više ne izronim
pomozi mi da srušim mostove povratka
reci mi da sam blizu
odsjeci ove ruke što dolaze iz mraka
i dijele mi život kao milostinju
gurni me niz ivicu u san
i ne daj mi da se ikada vratim

- 10:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu


    *zapisane misli su moje*

Linkovi

Blogovi

Pjesme

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se