Bruno Šantek - brutek

NESANICA

(1990.)

polako ispuštam riječi koje lebde kroz promrzli mrak
bjelina koje steže drveće nije snijeg
već čvrsta slika ove jalove zime
muzika lebdi svemirom skupa s mojim nemirom
i stiže u otrcani radio
zvuk se miješa sa signalima kosmosa
i pomoću njih zamišljam kraj
koji mi uvijek oduzima snagu
jer pokazuje da je sve uzalud
i još tisuću misli struji mojom glavom
čak i nostalgija za nesuđenom dragom
čak i stare ludosti
a sve samo da pobjedim nesanicu
klasika raznosi moj smrznuti dah
ne znam koji orkestar svira
ali zar je to i važno u ovoj mori
noćne sjenke se prikradaju vatri
svatko traži svoj dom
a toplina donosi još i više
pokušavam spasiti oči uzavrele od gledanja u plamen
zatvaram ih a iza tame u njima opet iste sjenke
sve se miješa s ludilom
i prolazne iskre usnulosti brzo se gase i blijede u tami
oči su tako navikle na mrak da se bojim upaliti svjetlo
ovo nije noć moje poetske snage
ali riječi same bježe i komešaju se
kao regruti u slijepoj ulici
mirišem na hladnoću sobe koja podsjeća na smrt
tako da od te slasti poželim i umrijeti
u mraku se izgubiti
a sve je moglo drugačije biti
možda ne bih morao ni piti
da sam zaspao kao i svi
a sve bih sada razbio
možda i poletio
i možda bih se vječno svetio
samo da pobjedim nesanicu