Bruno Šantek - brutek

KAP

(2005.)

...kap...
...klizi...
...klizi...
...klizi...
...klizi...
...polako...
...lagano...
...klizi...
...pratim taj trag...
...kap...
...spušta se...
...klizi...
...pratim je poljupcem...
...ljubiš me nemirom...
...klizim...
...drhtiš pod dodirom...
...dodiruješ me uzdahom...
...udišem te očima...
...očima me potapljaš...
...kap...
...klizi...
...klizim...
...sve bliže sam ambisu...
...sve dublje u bunilu...
...klizim ka beskraju...
...vlažna si samo za mene...
...spremna da potonem...
...nemirna kao more...
...nudim ti svoje brodove...
...nek se tijela u ocean pretvore...
...rastem u dubini...
...klizim...
...dubina nas podiže...
...obavijaš me suncem...
...ne vidim svjetla...
...sve je bljesak...
...pratim tvoj trag...
...polako...
...klizim...
...klizi...
...klizi...
...klizi...
...kap...

KAIĆ ZA DVOJE

(2005. - za furestu )

bježimo ka pučini od ove vrućine
u kaiću malom, taman za dvoje
tražeći sred mora bar malo svježine
pa da se tijela opet u vatri spoje

samo nas vali u stvarnosti drže
jer iznad je nebo, a ispod je more
zaboravi svijet, neka nas traže
mi noćas smo otok, makar do zore

ne diži glavu, ne gledaj van
svi drugi sada za nas ne postoje
tamo je stvarnost a mi živimo san
u kaiću malom, taman za dvoje

vrisni glasno ako želiš, nitko neće znati
mislit će da galebovi klikću iz daljine
a onda ću ti novi povod za vrisak dati
kada potonem ko brod u tvoje dubine

a onda me opet na površinu izvuci
tamo gdje nikakve laži ne postoje
pa mi prste kroz svoju kosu provuci
u kaiću malom, taman za dvoje

ne strahuj od oblaka koji nas stiže
to naše su duše u vjetru skrivene
malo je mjesta, primakni se bliže
tako blizu da budeš dio mene

ne plaši se oluje koja se sprema
neka nam valovi ritam koraka broje
u plesu u kojem krivih koraka nema
u kaiću malom, taman za dvoje

...I BUĐENJA...

(1994.)

još jedan korak u prazno, u tminu
novčić u džuboks za potpunu tišinu
noćna mora ili samo san?
kao neslana šala za još jedan rođendan
dolasci i odlasci sa praznih perona
vlakovi za jug još uvijek ne prolaze ovuda
a jeseni i zime prijete sve više
sakrij me i zagrij me, zagrli me
propusti sve šanse za večeras i uzmi me
mahni im i reci da sam samo utješna nagrada
svejedno je samo da si tu
povedi me iz ove turobne stvarnosti
u neki drugačiji svijet
u san
u snivanja na tvojim grudima
i buđenja puna naših mirisa
i ne vraćaj me više!
ne želim se vratiti

savršen bljesak u mraku
tvoje oči i tvoje usne, samo sjaj
meni ih daj
ne prizivaj svjedoke iz osvijetljene zore
pusti nek nas tama noći pokriva
i reci da sam lopov, varalica, gad
ali, želim te sad
i briga me za sve dok imam te
ne želim znati za nove ratove
niti za lažni mir
u nam kao da je stisnut svemir
i ovi bjegovi iz stvarnosti su kao lutanja
između nemira i strasti, sna i buđenja
nova jutra za sretan put
i noći sa željom da jutra ne bude
da zauvijek traje svjetlo što mi se daje
koraci koji napokon negdje odlaze
te tvoje laži i strahovi
te naše strasti i trzaji
ta bježanja od stvarnosti i zore
planeti i zvijezde što u nama plove
i san, i snivanja
i buđenja...

SVJEDOK

(1994.)

još me guši, još me boli
još ratujem sam sa sobom
slaba duša za odmor moli
umorna od potrage za slobodom

neću ponovo plakati zbog toga
slana mora sada su sol s obraza
ja samo sam svjedok da nema boga
i dežurni klaun do novog poraza

vidim vatrena polja u svakom dahu
a ne čujem kočije koje će me pregaziti
ostat ću kao izmet zameten u prahu
koji će se možda opet u čovjeka pretvoriti

umoran od vina, tuluma i žena
umoran od sebe a dosadan svima
s malo prošlosti i izgubljenog vremena
to je povijesna priča od pepela i dima

toliko puta slaman a nikada do kraja
ponekad poželim da i to se desi
sve već vidjeh ovim očima bez sjaja
čak mi se i ogledalo kao dušman kesi

zaračen sa svima, ponosan, tvrdoglav
ne želim popustiti ni pred ponorom bez dna
na podivljaloj rijeci odvezujem si splav
tražeći izgovor da pobjegnem od sna

i ići ću do kraja bez obzira na sve
briga me što i drugi pate zbog toga
nek se i oni već jednom probude
ja samo sam svjedok da nema boga

BRODOVI NAD GRADOM

(1994.)

iznad grada su križevi
zbrkane misli i brodovi
još samo budale plove
svi drugi su utonuli u snove
a ja se pitam gdje si ti
da li još ponekad pomisliš na nas
da li se nasmiješ na sav glas
našim dugim šetnjama
od ničega do nigdje
našim drhtavim strastima
bez vrhunaca dubina
koga sad griju tvoji osmijesi...
a zapravo, nije mi stalo
jer, svu svoju prošlost bih najrađe utopio
u vode koje ni u jedno more ne odlaze
u kojima ništa živo ne ostaje
smirujem ruke dok tresu se
ni ne pijem više jer ne pomaže
i ponovo se pitam
da li se ikada zapitaš
što se sad sa mnom događa
onom kojem si lagala da voliš
onom bijednom crvu iz predgrađa
i da li su tvoje zore ikada krvave
kao što su se predamnom budile
ne, nije me briga i nije mi stalo
u meni je već odavno sve stalo
i titraji duše, i život, i bol
i sve sam već karte bacio na stol
ne želim te sresti
ne želim te vratiti
znam da me ni tada nećeš shvatiti
samo me neka znatiželja guši
da još jednom nađem otrov već raspukloj duši
da još jednom propadnem do kraja
do posljednjeg sunca i zadnjeg osjećaja
do kapi iz koje više ništa neće postati
ni rosa ni slap, ni mrlja da neće ostati
samo spomen možda na grad u noći
kao slijepi putnik u mojoj samoći
kao posljednji zbogom i tebi i meni
jer i brodovi nad gradom već su potopljeni

TREBAM TE

(1994.)

ne, noćas te ne volim
izvini na iskrenosti
na lažima kojima sam te pridobio
noćas te želim samo za sebe
samo za zaborav

zarij mi nokte u kožu
zagrizi me
samo ne reci ni riječ
ne preklinji me pogledom
ne psuj i ne ljuti se
ne odlazi
trebam te

ne, nisam ni pijan ni lud
i to što izgledam čudno nije važno
opet su se spustile magle
i opet se gušim sam od sebe

pusti me da klizim niz tvoju kožu
ne slušaj glasove iz svoje podsvjesti
ono što su ti govorili o meni
to nije sad važno
bit će ti dobro
i strast će oprati sve naše grijehe
nije to kazna ni zločin
tvoja čast će ostati čista

ne boj se dolaska zore
ne traži zaklon u svjetlu
ne pronalazi zvukove u tišini
ne buni se
ne brani se
ne odlazi
trebam te

STIJENA

(1994.)

vidjeh te sinoć u sutonu divnom
okupanu purpurom, plavim baršunom pokrivena
čineći mi javu tek nestvarnim snom
dok si me dozivala šapatom, bez glasa i imena

rosa ti je nemirno plesala na boku
tražeći da se ispije sa najvećom slašću
a tisuće zvijezda u tvom nebeskom oku
odavale su neskrivenu želju za strašću

zaplesah sinoć svoj bolero u tmini
uz ritam ti grudiju što se uzdižu k meni
ko valovi divlji što plešu u daljini
i traže svoj kraj u raspukloj stijeni

poljubih te sinoć poljupcem mokrim
i slanim i strasnim, ko more što ljubi
i vidjeh tu tajnu nemoćan da zborim
svjetlost se vječna u tvojim očima gubi

dodirnuh ti dlanom bedro što gori
od preduge žudnje za valom topline
i od vjetra se malog tad bura stvori
da prodre do duše tvoje dubine

poželjeh te vidjeti na svjetlu dana
uz poljubac pred san obećah ti zoru
al ljubav je strasna samo jednom dana
od tebe je ostala samo stijena u moru

PAD ZA SLOBODU

(1987.)

i ti ćeš noćas dati krv
i ti ćeš noćas pasti za slobodu
nečije će prljave ruke
blatiti tvoje čisto tijelo
pohlepne će usne piti tvoje sokove
slast iz dubine
suludi pogledi ponekad će probuditi
strah, ili nemir u tebi
mislit ćeš da si velika
da cijeli svijet imaš na dlanu
ni sanjati nećeš da si u zabludi

i ti ćeš noćas dati krv
i ti ćeš noćas pasti za slobodu
nečija će bolesna strast
ukrasti tvoje blago
ali svaka sloboda nosi zabludu
ima i onih koji gube
nekoga će krasiti medalje i lovori
pogane ruke grijat će vino
pohlepne usne smijat se grubo
tvoja će krv biti trijumf praznine
a ti ćeš biti jedina koja gubi

JA NOSIM SVOJ KRIŽ

(1987.)

pješćane oluje kriju moj trag
usne suhe, tijelo stranca
ne zastajem
vidim rijeke, vidim kiše
opet nove halucinacije
kročim kroz pijesak
bose noge gaze vatru
oči pune prašine
ali, ja nosim svoj križ
i negdje voda sada teče
i zelena trava niče
plavo nebo, žuto sunce
ovdje samo vjetar traje
i glasovi iz daljine
beduini ili podsvijest
najširi putevi na svijetu
bose noge gaze vatru
ali, ja nosim svoj križ
ulicom bez rubova
bez početaka i krajeva
vidim vino, vidim snijeg
opet nove halucinacije
oči pune prašine
glasovi iz daljine
beduini ili podsvijest
ili to negdje voda žubori?

KOLODVOR

(1998.)

ja sada ležim sam
ja tako sam umoran
više nikada neću ustati
i vrlo dobro znam
ovo je vječni san
to se je moralo dogoditi

i nemam za čime žaliti
osim zbog tebe ljubavi
znam da ćeš me opet čekati
ali ni prepuni kolodvor
neće ti dati izgovor
ja više se neću vratiti

ja sada sam tako snen
ja sada samo umirem
više ni ne želim živjeti
i na sve pristajem
od svega odustajem
sve će to vjetrovi raznijeti

i nemam se čega sramiti
osim zbog tebe ljubavi
hoćeš li mi ikada oprostiti
jer ni u jednom od vlakova
moja ti se duša ne vraća
vječno će u ovoj tmini ostati

T.M.T.

(1998.)

plačam kazne davno izrečene
sanjam usne prelako odbačene
a između dvije riječi
toliko je toga sakriveno
pa što onda reći
kad sve ko da je davno rečeno

tražim njen trag u tragovima svojim
a bježim od nje jer strasti se bojim
čudne su igre koje igram
pravilo je laž a laž je bez pravila
i uzalud što sve to dobro znam
još jednom me je sjenka pobijedila

što onda prešutjeti u tom metežu
kad nevidljive sile pletu mi mrežu
tu sve gubi se u tmini
i sam mrak mračniji je u nama
sve je drugačije no što se čini
i to svjetlo kraj nas zapravo je tama

VRISAK ZA TOBOM

(1988.)

vidim stijene pred sobom i odustajem
više ne mogu dalje
padam duboko u mrak
u ruke nevidljivih
u zagrljaj nečeg jačeg
jačeg čak i od volje
a sve bi bilo drugačije da si sada ovdje
spasila bi moje misli
bez tebe one odlaze u nepovrat
spasila bi svaki jecaj
sa tobom on bi postao dodir
ali uzalud
rasipam sjenke po putu
i one me prate
nikako da pobjegnem
bježim i krijem se
ali one ne posustaju
a sve bi bilo drugačije da si sada ovdje
izgradila bi zid šutnje
on bi nas branio
čak i od suvišnih riječi
čak i od nas
samo dodir
samo pogled
samo osjet
samo ti i ja
padam duboko u mrak
u igru tišine
u vrisak za tobom
a sve bi bilo drugačije da si sada ovdje
čuvala bi me od noći
šaputala mi uspavanku
slatke riječi pred san
pretvorila taj vrisak
u strast koja nas nosi u dan

PROKLETSTVO

(1988.)

otvorenih očiju
vidim izvan svijeta u čijim sam rukama
sanjam te
spavajući ili hodajući
iz noći u noć
što god osjećam nije važno
samo pokret ludila
dovoljan je da me oslobodi svih mora
iz dana u dan
kao da vidim koljena koja su me stezala
kao da vidim oči
kao da vidim...
...prokletstvo...
vidim izvan svoje duše
čekajući kraj postojanja
iz noći u dan
kao pijani prosjak
iz dana u noć
kao plač djeteta
kao očaj
samo pokret ludila spašava moje misli
i uvijek ponovo
kao da vidim koljena koja su me stezala
kao da vidim lice
kao da osjećam...
...prokletstvo...
okrećem list i praznina plaši
koliko još ovakvih šala na vlastiti račun
svaki zvuk
svaki jauk
isti onaj pogled
u svemu postojiš
vidim duboko u prazninu
sanjam te
svaki tren je tvoj
ludujem zbog tebe
kao da me ubijaš sjećanjem
kao da vidim koljena koja su me stezala
kao da osjećam dah
kao da osjećam...
...prokletstvo...

BIJEG '88.

(1988.)

idi
trči
bježi
kupi kartu za nepoznato
uhvati prvi autobus
ponesi samo najbitnije
oboji kosu i bježi
promijeni ime i nestani
pravi se da si me zaboravila
da nemaš dom i da dolaziš niotkuda
možda ćeš i pobjeći od mene
ali od sebe nećeš nikada

razbit ćeš svjetove u meni
ali, ionako to nećeš znati
ubrzaj korak i reci: mrzim te!
ako ćeš imati snage za to
kada me pogledaš u oči
i kada shvatiš da ne možeš odustati
pljuni mi u lice
okreni leđa i potrči
vrisni i reci: gadiš mi se!
ako ćeš imati snage za to
kada me pogledaš u oči
jer, postoje zakoni koje ne pišu ljudi
ne možeš spriječiti sjenku da te prati
sudbina je jača od tebe
ne možeš mi zabraniti da te volim
ljubav je nešto izvan razuma
ne možeš mi reći da te ostavim
to je nešto u meni
nešto što nas oboje progoni

idi
trči
bježi
uskoči u prvi vlak
budi slijepi putnik
oboji kosu i bježi
promijeni ime i nestani
pravi se da ne postojim
možda ćeš i pobjeći od mene
ali od sebe nećeš nikada
boljet će zauvijek

PEJZAŽ U POZADINI

(1998.)

eto nas tu smo, i tu je sad kraj
kraj toliko riječi ni zbogom ne možemo reći
možda nesvjesni da to je oproštaj
od svih snova koje smo sanjali o sreći

no sreća je čudna i jednom će doći
ali ne nama, barem ne u dvoje
koliko li će još zaludnih dana proći
dok svi se računi napokon ne zbroje

a ja još plaćam dugove davne
i ti si možda bila u tome zbroju
tek suđena da otvoriš stare rane
i ja ti praštam tu krivicu tvoju

ljubav je sporedna u toj priči
tek predivni pejzaž u pozadini
i tisuću slika toj našoj sliči
ali nama se naša ipak tužnija čini

ne postoji način da vratimo vrijeme
okrutna su pravila te opasne igre
ne možemo se boriti protiv svoje sjene
dok sjećanja sjajna još u nama žive

teško je pomaknuti te planine s mjesta
nije nam suđeno da vladamo svijetom
i najlakša nam pitanja sad postaju teška
i obična suza u nama napravi lom

eto nas tu smo, i nema nas više
žmireći da ne vidimo što je iza nas
tek nova se tužna storija piše
kad nemamo snage sve reći na glas

BOLERO

(1988.)

kišne kapi ispiru ulice
ponoćna zvona zovu u san
samo pušteni psi prolaze
i ja sam jedan od njih
izbjegavam svjetla
ne gledam prizore iza zavjesa
umorne ptice saginju glavu
mokro odijelo dio je tijela
grom udara u osamljeno drvo
uz tvoj vrisak pada i slama se
lomeći tišinu pokisle noći
trčeći ka meni gubiš stvari
ne bojiš se mog umornog pogleda
neobijanog lica
daha koji priča o ratovima u meni
samo gromova se bojiš
želiš me odvesti sa sobom
samo da ti pričam o sebi
samo da postojim
osjećam toplinu tvoga dodira
prividni spokoj ispod kišobrana
koračajući u nepoznato
tvoj dah mi daje toplinu
miris od kojeg te želim
sve tvoje riječi zvuče kao jeka
u mojoj pijanoj samoći
ne pitam kuda me vodiš
svaki korak daje mi snagu
moje riječi sve više su moje
uz plamen kamina sušim tijelo
gledajući te u novoj haljini
ispijajući čaj, za promjenu
dodirujući stvari kojih nisam vrijedan
uz ritam bolera pijanog brata ravela
kao da znaš svu moju bol
praštaš mi sve grube riječi
zoveš me da zaplešemo
sami usred sobe, usred svijeta
kao stranci u svojim pričama
kao stari ljubavnici
sve bliže smo
jutarnja zvona zovu u dan
a mi tek tonome duboko
psi se vraćaju lancima
navlačimo zavjese
ne želeći svjedoke svog zlodjela moralu

IZGUBLJEN

(1988.)

više nisam dijete
nisam ni čovjek
gdje li sam ?
u kojoj zemlji da pronađem sebe
sa kojm željom da raskrstim
više nemam dom
nemam ni ime
što li me drži da ne poletim?
još ne znam razlog
ili ga nema
ja nisam pjesnik
nisam ni prosjak
gdje li sam?
u kojem gradu da ostavim trag
sa čijom vatrom da izgorim
nema ni snova
nemam ni moć
što li mi brani da odem?
još ne znam razlog
ili ga nema
ja nisam lud
nisam ni isti
gdje li sam?
u kojem polju da zakopam sjeme
kraj koje ceste da iskopam grob
nemam ni zvijezde
nemam ni cilj
tko li mi ne da da umrem?

ATLANTIDA

(1998.)

daleki oblaci putuju mišlju
ne tražeći razlog svoj toj daljini
ne stideč se što tonu duboko
i atlantida je velika nestala u dubini

vlažne i hladne ko godine nove
stegnute misli u oblake su stale
ko ljubavi koje se tope na suncu
jer samo su sjenke neke ljubavi stare

i moje je ime hladnoće puno
da ne kažem kako sam hladan i ja
krijuć se za njim ko kukavna sjenka
tražeći bar trag negdašnjeg sjaja

a godine idu i brišu sve slike
sve manje se sjećam a sve više me stižu
te uspomene koje još i sada peku
i kao vulkani se gorući dižu

ne nemam ja više razloga za bijeg
a nijedan me razlog ni tu ne drži
tek vjetrove pratim da me ponesu
prije no što me plamen pobune sprži

i ja sam sa mislima stigao daleko
i oblake teške u sebi nosim
a još mnogo će ih kroz mene proći
dok se zauvijek ne pomirim s tim

a onda će nove poplave stići
svijet progutati grotla novih vulkana
pa nek me ne bude i nije mi žao
i atlantida je nestala jednoga dana

Daleko si. Negdje gdje more pokazuje svoje zube u ovo kišno jutro. I znam da ti ne nedostajem. Imaš sve što trebaš. Svoje društvo, svoju slobodu, svoje ljekovite trave i gorki pelin koji te spašava od preslatkastih motiva života. Dosta ti je posla, prijatelja, veza, obitelji, grada iz kojeg bježiš...
Dali mi nedostaješ? Onaj odsutni pogled koji bježi od mene, koji traži nešto u daljini. One nervozne riječi kojima me prekidaš kad god pokušam nešto reći. Bježanje od mog dodira. Osjećaj uz tebe da smo samo stranci koji su se nekada sreli, ali se ne mogu prepoznati u masi istih susreta. Osjećaj da ti ništa ne mogu dati, jer ti ništa od mene više ne želiš, niti mi išta želiš dati. Ili je to samo bio trenutak slabosti u nama, trenutak u kojem smo oboje bili zatvoreni u svoj svijet, ne želeći ikoga pustiti u njega?
Ne, to mi ne nedostaje. Ni sve ono prije toga, sve one nježnosti, smijeh, šapati, poljupci, vrisci, uzdasi, pogledi... Ništa od toga mi ne nedostaje ako je tako lako, bez razloga i preko noći pretvoreno u ništavilo, kao da se nije ni zbilo.
Jer, možda se i nije zbilo, možda mi se samo snilo, možda sam to samo želio bježeći iz vlastite hladnoće, tražeći put iz samoće. Možda je sve bilo samo moje ludilo koje je stvorilo sve te likove na koje si me podsjetila, likove iz nekih prošlih života, scene, riječi, igre, susreti...?
Ili ni tada nije bilo nas? Ili mi ni sada ne postojimo? Samo ti. I samo ja. Sam.

PRAZNIK ZA OČI

(1987.)

ostani, miruj pod mojom kožom
želim samo da budemo zajedno
želim samo da budemo prijatelji
ostani malo slatko dijete
djevojčica iz drugog kvarta
kloni se tamnih ulica
mrak donosi nemir
ostani moj san
ne ulazi dublje u mene
zaboljet će oboje
želim te samo gledati
ti si praznik za oči
ostani lijepa, tiha djevojka
cura izu druge ulice
trči pred crvenim maglama
one kriju oluje u sebi
ostani moja želja
ne ulazi dublje u mene
zaboljet će oboje
želim te samo gledati
ti si praznik za oči
ostani jaka, nepobjediva žena
gospa sa druge planete
bježi od zadihanih muškaraca
oni te žele samo za sebe
ostani moja strast
ne ulazi dublje u mene
zaboljet će oboje
želim te samo gledati
ti si praznik za oči

LUDILO TVOJIH OČIJU

(1987.)

vidio sam mnoga svjetla
ogledala sa sto čuda
kišom obasute prozore
ledena jezera usred noći
ali ništa ne upija zvijezde sa neba
kao ludilo tvojih očiju

čuo sam buđenje ptica
ritam doboša divljine
chopina usred tišine
žubor potoka sa planine
ali ništa ne govori
kao ludilo tvojih očiju

vidio sam čisto nebo
trčao kroz bistre rijeke
plivao kroz mirno more
bacao sam zastave u zrak
ali ništa me zaludjelo nije
kao ludilo tvojih očiju

lomio sam mnoge stijene
rušio sam gradove
trovao se porocima
bolovao od svih rana
ali ništa me ganulo nije
kao ludilo tvojih očiju

vidio sam mnoge žene
sanjao sam lude snove
tražio sam sjaj za sebe
padao sam mnogo puta
ali ništa me srušilo nije
kao ludilo tvojih očiju

Novi centar misli otvaram da bih ispričao svoju priču života. Ili, barem jednu od njih, jer svaka priča u nama priča je života.
Čudna lica koja se probijaju kroz maglu samo su sjenke moje prošlosti. Sjenke moje prošlosti samo su moje potrošene uloge, moje odbačene maske. Lica sa prozora uz stazu po kojoj hodam moji su krvnici i moji anđeli. Nitko od njih me nije tako strasno mrzio niti volio da bi ostao uz mene na tom putu za nikud. Hodam sam ulicama koje nemaju imena, prepune rupa i tragova bivših ratova, bivših žrtava sličnih sudbina. Sličnih rekoh, jer ova moja samo je jedna i jedinstvena, i nikome više takvu poželio ne bih. I ni sa kime više ne želim je dijeliti. Ne, nisam sebičan, naprotiv... Pa tko bi želio ta moja zrnca šećera, i mora, oceane gorčine?! Pa tko bi još tražio Atlantide u meni kad je jasno da u mojim dubinama više ničega nema, ako je ikada ičega i bilo? Snjegovi opet prekrivaju dokaze. Ispod bjeline smiju se crne misli, smrdljivi zadah svijeta, čekajući da vatre pakla malo jače zaplamte i otope njihov smijeh nad tugom siromašnih i gladnih. Hoće li doći netko tko vidi dalje od naših skučenih horizonata, od naših preplašenih duša i umišljenih veličina? Netko tko razaznaje lažne ljubavi i odglumljene osmijehe, netko tko prepoznaje prevaru prije no što nastane.
Čudna lica izranjaju iz magle i njihove oči govore poput požara. Zlo. Ima li načina da dovučem ledenjake hladnih djeva da se otope pred tim očima, da postanu vode koje će zauvijek ugasiti te požare? Postoji li način da zaustavim ove dane koji prolaze kraj mene? Da uhvatim možda i posljednji brod u luci, i konačno krenem sa svim svojim licima ka sigurnoj obali, obali kontinenta koji je svakog trena sve dalji od nas? Prehladno je da osjetim miris te obale u zraku. Ni na dobro poznatim mjestima više ne postojim. Uzalud tragam za tragovima koje su godine već odavno pregazile. Ni osmijeha njenog nema u nadolazećim vjetrovima... To samo planine grme, to dubine se bune, vulkani bi ponovo željeli izaći. Već vidim crvenu rijeku kako teče sa brda, već odavno znam njen tok. U ovim krajevima crvene rijeke, obično obojane krvlju, sasvim su normalna pojava.