Bruno Šantek - brutek

LJUBAV SKITNICE

(1988.)

sve bih dao za mrvu sna
u carstvu tvojih jastuka
za tvoj kratki pogled koji ne bježi
barem dio sve ljepote koju imaš
barem miris tvog parfema
haljinu koja drijema...
cijeli svijet da mogu
dao bih tebi za kraj
sve zvijezde bih ukrao od tamnih dubina
samo da mi daš da te gledam
dok snivaš sred tople postelje...

sve bih dao za toplu riječ
makar ništa ne rekla
za hladan tuš pod kojim ispireš smrad grada
barem dah svježine koju nosiš
barem iskru iz tvog oka
sliku mirisnog rublja...

sve bih dao za mrvu sna
u carstvu tvojih jastuka
da si ovdje umjesto ove prazne čaše
barem misao tvog osjećaja
barem sjaj tvog osmijeha
i prste usred grijeha...
sve planete bih stavio pred tvoja stopala
na koljenima plačao kazne za grijehe počinjene
samo da gledam te dok snivaš
i da budem dio tog sna
barem kao prosjak
kao prolaznik ili oblak
samo da me se sjećaš

sve bih bio samo da te imam
barem topla kupka
pjena koja miluje tvoje tijelo
svila tvoje spavaćice dok sliva se niz meku kožu
sve bih dao za mrvu sna
u carstvu tvojih jastuka

sve bih dao da si dio mene
umjesto ovog srca od stijene
mjesto ovih oluja prašine u duši...
sve bih dao za mrvu sna
u carstvu tvojih jastuka
da sam kraj tebe a ne u smrdljivom baru
da sam tvoj princ a ne skitnica u mraku
samo da gledam te kako snivaš
i da budem dio tog sna
da barem znaš da postojim

HAUSTORSKA PRIČA

(1988.)

kiša udara o prozore, vjetar razbija stakla
preplašena djeca vrište
munje blješte, gromovi urliču
majke uspavljuju bebe
ponoć je prošla i šeširi sami lutaju ulicama
hodao sam izgubljeno kroz noć
sve dok nisi ušla u liniju mog lutanja
sakrivena pod kišobranom kojeg vjetar udara
pogled je bio dovoljan, bježeći u haustor pun mraka
samo šapat kroz kišu: požuri, pokisnut ćeš
iako sam već mokar do kože
drhteći ne uspijevaš se snaći
hladno je, stvoreno za bijeg preko granica stvarnosti
pomažem ti pronaći upaljač pitajući usput:
zašto truješ tako divno tijelo?
bacaš cigaretu i kažeš da sam čudan
brišući kapi sa lica, kao suze
i dok padaju tegle sa balkona želim te poljubiti
znao sam da riskiram ali vrijedilo je pokušati
škripa guma u ritmu nesreća spasila je našu priču
u dubini haustora, bez dodira
kao pokisle ptice, ti i netko kao nalik meni
odvodiš me još dublje u mrak
daleko od vjetra i svjetlosti ulice
želim ti dodirnuti lice, ali bježiš pred dlanom
kao da se bojiš buđenja iz sna
kažeš da ćeš me odvesti u stan
da se ugrijem kraj kamina, samo to
pokoja čaša za dušu i pokoji pogled za oči
ali ja nisam lik iz takve priče
ne želim biti siroče koje ćeš čuvati kao dijete
i baciti na ulicu kada ti dosadi moja šutnja
lišće zaostalo iz prošlih ratova kruži među nama
kao da je vrijeme stalo, stoljeća u ovom mraku
haustor zvan meduza
kao likovi iz drama, ja statist a ti dama
tvoje osušeno lice govori sve mom zaleđenom tijelu
vrijeme je da odem natrag pod kapu bogova
ti si prevelik zalogaj za mene
zaboravi da si me srela
zaboravi sve razlupane prozore
zaboravi haustor i kišu koja me krade od tebe
ja sam sjenka samo za jednu priču
nema nastavka, nema sunca ni svjetla
odlazim bez osvrtanja uz urlik luđaka u sebi
budeći tek usnule bebe......

Misli. Piši. Da, zapiši te misli, vrijedi to. Izgubi se u zapisima, i piši što više možeš. Čak i da ispred nema svjetla, od tame koju si preživjela se može novo sunce stvoriti. Vrisni prstima, unesi život kroz njih i daruj im strast koju nosiš u sebi, neka postanu ono što si ti. I nahrani se tim svojim mislima, vrati ih u sebe i osnaži se, ponovo izrasti iz ničega, iz tek zbrke slova na podlozi, iz tek razbacanih misli. Možeš postati sjećanje, a možeš i stvoriti sjećanje. A možeš i sadašnjost pretvoriti u sjećanje, jer jednom ćeš se sa sjetom sjećati ove tuge koja te sada progoni, i nade koju si ipak na kraju pronašla, sliku slobode koja ti je pokazala put kojim trebaš krenuti da se osmjehneš. Taj put nije daleko, i nije dalek. Samo korak, samo misao, samo udah i već ćeš osjetiti kako te vjetar nosi novim planinskim proplancima, kako te bistri potoci umivaju, vodopadi dalekih otoka svojim kapljicama osvježuju, a dragi ljudi još u tebi stanuju, i postoje upravo zahvaljujući tvojim mislima, tvojim sjećanjima i tvojim osjećajima. Živi za njih. Misli. I piši.

SPAVAŠ LI SAMA

(1994.)

spavaš li sama večeras, u čekanju zore
da novi te dan među ljude povuče
ili te ko mene uspavljuje more
dal bar neki val u srcu ti tuče

skrivaš li još blago pod pokrivačem
i ne daješ nikom ni da ti priđe
braniš li svoj san i ognjem i mačem
il tvoja se je granica primakla bliže

dal kroz otvoren prozor još netko te zove
a ti samo hladno zatvaraš okna
umorni mornari ko brodovi plove
a nikada zbog tebe ne dođu do kopna

dal još si lijepa kada oči zaklopiš
ljubi li te netko kao nekada ja
pa mu onda od sreće na ramenu zaspiš
ne raspoznajuć tada javu od sna

spavaš li sama i dali ti je žao
dali te boli ta samoća ko mene
zaslužila si mnogo a dobila malo
a puno više no sve druge žene

slaba je utjeha sve to što čuješ
kada tama i suze guše te noću
kad kao i ja tvrde jastuke stišćeš
da podijeliš s nekim svoju samoću

DRUGI TE LJUBE

(1987.)

još uvijek osjećam noć i dan
ti spokojno kročiš kroz travu
mirisan san ti pada na dlan
ni pred vjetrom ne saginješ glavu

i zvijezde se polako gase u noćima
a nitko ih nije vidio kao ja
tužne i sjajne u tvojim očima
na samo dva-tri koraka od sna

drugi plove kroz oči tvoje
ko robovi jedre tvojim grudima
u tebi ništa više nije moje
cijelu si sebe poklonila njima

s kim li se budiš u rosna jutra
razapeta na krevetu strasti
tko li te vodi u sretnije sutra
u čije ćeš noćas naručje pasti

ostaju samo pomisli na nadu
i bezbroj suludih obećanja
dok drugi te sada troše i kradu
zauvijek me brišu iz sjećanja

drugi te ljube, drugi te gube
na tvojoj će mekoj postelji spati
moje su ruke sve više grube
ni pjesmama nemam više što dati

drugi mirišu mirisom tvog parfema
meni si tisuću milja daleka
uz mene sjenka sama i nijema
svoju tužnu drugaricu čeka

LJUBAVNIK ZA VEČERAS

(1994.)

imate li ljubavnika za večeras?
mila gospo od četrdeset ljeta
ili su vam jeftine novine spas
a svaka vam riječ u njima smeta

žudite za nečim novim, poput obale
željne za jakim valom da je umije
vaše lijepe su slike već požutjele
no nitko vam to reći ne smije

imate li noćas gdje prespavati
taj ogroman stan sad vam je premali
sav taj prazan prostor poput prošlosti
nema ničeg u njemu a nešto vas progoni

živite u tmurnom svijetu punom očaja
daleko od početka a nikada do kraja
toliko nas toga nevidljivo spaja
dvoje stranaca u trenu ostali bez sjaja

dajete mi samo pogled i nimalo više
sputava vas strah od strasti koje ste žedni
kao suha zemlja tako željna kiše
a daleko je vrijeme kad bili ste čedni

imate li ljubavnika za večeras?
ne brinite gospo, sve tajna će biti
ili će vam još jednom vino biti spas
i do kraja u samoći žudnju ćete kriti

GOVORE MI

(1999.)

čujem kapi na prozoru
govore mi: nema te
čujem vjetar u dimnjaku
govori mi: nema te
dalek prasak, bliski šum
tihi šapat, bubnjić pun
sve je isto, isto zvuči
sve su riječi poput zbora
i iz dubine, kao mora
viču, kliču, laju, psuju
govore mi: nema te
zuje struje, gume škripe
pregažena voda cvili
čak i nebo glasno plače
u tišini sve je jače
novi jauk, novi zvuk
kao pjesma s radija
glas tvoj pun nemira
sve je isto, isto boli
čak i tren bez ijednog šuma
a ipak kaže: nema te
i tužni ritam srca moga
govori mi: nema te
i svi trenuci te samoće
govore mi: nema te

Snijeg nad gradom. Bolje i to od zamorne, pospane kiše, koja nas tjera u svoje sobe i u svoje oklope. Snijeg nas mami van. Mami nas da ostavimo svoj trag u njemu, stopu po stopu, da ga uzmemo u ruke, propustimo kroz prste, da hvatamo lagane pahulje prije no što padnu na zemlju i da gledamo kako se pretvaraju u kapi na našim dlanovima. Ta bjelina nas zove, ta čistoća, iznenadna i potpuna, taj sjaj kao iz najluđih snova, sa ruba života, i govori nam da i mi možemo postati dio nje, samo ako joj se na tren pridružimo. I, iako sačinjen od vode, snijeg kao da ima svoj poseban miris, miris svježine koji bi svi cijele godine željeli u svojim dlanovima, u svojim plućima.

UDIŠEM TE

(1999.)

osjećam te
u zapuhu vjetra
u kapima kiše
u toplini jastuka
tvoj miris još me prati
i u snu kada neki me lik budi
a ne prepoznajem mu obrise
po mirisu znam da to si ti
udišem te
zatvaram oči i budan snivam
i smijem se tada sudbini u lice
jer koliko god okrutna bila
nikada mi ne može uzeti tebe
sve dok te još toliko ima u meni
dok tvoja toplina još nekad me takne
i tvoj glas mi iz dubine šapne
sve one riječi koje sam volio čuti
drhtaj tvoj i sada me strese
i opet osjetim svu tvoju slast
miris tvoje vlažne kože
udišem te
osjećam te
znam da si tu
u pahulji snijega
u prijetnji iz magle
u sjaju sunca
u bistrini vode
u meni

AKO

(1999.)

ako još nosiš barem iskru u sebi
znači li to da i vatre ponekad gore
i ako sada bi opet došao k tebi
dal' zvijezde bi opet potonule u more

ako postojim još u snovima tvojim
dal' tamo sam junak ili tek smetnja
jer od svega toga se najviše bojim
da kad mene se sjetiš ti nisi sretna

ako zadrhtiš ikad kad nas se sjetiš
dal' to je zbog strasti ili hladnoće
dal' žudnja te tada tjera da poletiš
ili želiš se skriti u carstvo samoće

ako ipak, nakon svega, bar malo me voliš
dal' to ti je teret koji ne želiš
dal' osjećaj to je protiv kojeg se boriš
ili se ponekad i toj toplini veseliš

ako poželiš nekad da kraj tebe budem
dal' zbog toga mrziš sebe il' mene
i dal' ponekad ti ko lopov u misli uđem
baš kad pomisliš da me je izbljedjelo vrijeme

ako išta od ovog ti se ponekad desi
kriviš li mene ili predbacuješ sebi
a pravi se krivac iz prikrajka kesi
jer sudba je krvnik i meni i tebi

Ispričao sam ti sve što sam ti imao reći. Više nemam što. Ulice su potpuno pregažene od ljudi. Svaki pedalj. Bačeni opušci, zgažene žvakaće, pljuvačka,... Pokušaj udahnuti onaj stari miris grada, onu punoću i snagu koju je ovaj grad nekada imao. Nećeš uspjeti. Samo smrad ustajalog hamburgera u razvaljenom košu za smeće, auspusi neispravnih automibila, dim cigarete preglasnih prolaznika. Da, naravno, buka! Nema više ni onog negdašnjeg zvuka grada, simpatične umirujuće pjesme vjetra kroz osunčane ulice, ples potpetica na pločnicima, prepoznatljiva škripa tramvaja po tračnicama, koje su, usput budi rečeno, također izgubile svoj negdašnji sjaj, čak i kad su mokre. Sada su glavne sirene, glasni basevi, Čačak i Istambul. Danas su glavne psovke i urlici, bezobrazni klinci koji ismijavaju starce sa štapom i otimaju im šešire, posljednje simbole negdjašnjeg dostojanstva ovog grada. Livade našeg djetinjstva neću ni spominjati. One ionako više ne postoje. Između betona koji ih je zamijenio nema ni trunke spomena, čak ni mogućnosti da su ikada bile tu. To me najviše boli. Jer, ispada da ni mene, ni tebe, nikoga od nas tu nije bilo. A ako nismo bili tu, ako nismo odrasli na njima, postojimo li onda i sada uopće? Jer, grad više nije tu, neko drugo čudovište ga je zamijenilo. A ja ne želim da i mene neko čudovište mijenja. Bolje da me nema...

VIZITA

(1997.)

sklopčan kao na promatranju
gol u kutu sobe
pokraj peći, ali hladno je
bijeli zidovi plaše me
bez ogledala, ali kao da ima nekoga
nema zraka, kao da je soba bez prozora
nema mraka, ali ne vidim od svjetala
iscrpljen od loših dana
neispavan od ružnih snova
znam da ovo nije ludnica
ali što to vrijedi
cijeli svijet je psihijatrija
sve je isto od slučaja do slučaja
pokušavam se zagledati ravno u oči
tim cinicima koji me prate iza zidova
sva ta stručna opažanja
sva ta analiza mojih kriza
što li će na kraju presuditi
dijagnoza ili direktiva
vide li da gol sam i iznutra
hoće li im to pomoći
ili će me opet zaboraviti
puno je posla a malo vremena
cijeli svijet je psihijatrija
a gablec je u podne

PAZI !

(1997.)

prisloni uho na zid
čut ćeš grozne stvari
čut ćeš stvari koje ne želiš čuti
i pazi što govoriš !
zidovi imaju uši
čitaj između redova
ako još imaš muda za to
i ne okreći se !
cijevi možda baš tebe traže
nevinost nije nikakav izgovor
dobit ćeš po gubici praviš li se važan
gledaj u pod i ne varaj
i pazi što misliš !
ti nisi tu da misliš
ima tko misliti za tebe
veliki brat te gleda
spremaju se velike stvari
kotrljaju se lavine
makni se da te ne pregaze
požuri se prema izlazu
pazi da ne promašiš stanicu
kontrolori te prate
ne čekaj zadnji tren
sakrij se ili bježi dok nije kasno
ma što ti znaš o demokraciji !?
obriši sline i zaboravi prolivenu krv
postavi se u špalir i i klekni
prolazi imperator !

Rastrgajte me! Poderite me po ovim šavovima, po kojima sam već toliko puta pokrpan, već toliko puta sastavljan. A zapravo, i dalje sam slomljen. Ne postoji to ljepilo koje će držati ovu trulež, koje će slijepiti nespojivo, sve ove moje dijelove koji se sami od sebe dijele, koji me iznutra lome, koji vuku na stotine strana. Ovo crno u meni, koje se bore sa bijelim, sve te male JA u meni, dobro, zlo, mir, slobodu, mržnju, slabost, snagu, nemoć, pjesnika, putnika, seljaka, bolesnika, ljubavnika, izopčenika,... I, na kraju krajeva, tko bi sve to sastavljao? Za koga? Zašto?

BIVŠI

(1997.)

žao mi je što si morala otići
i sretan ti put
ja sam samo bivši vojnik vojske ljubavi
koja se je borila na tvojoj strani
i ja ću ostati
duboko u mojim mislima i ti ostaješ
nije važno da li ljubav još stanuje tu
sve se ionako mijenja
kao i tvoja raspoloženja
iz podzemlja mržnje ti i sada pratiš me
ali ne zaboravljaš
a vjeruj mi, ja znam
ne možeš sve dobro pretvoriti u zlo
niti obrnuto
sretan ti put
ta nepoznata sjenka koja te prati
to možda sam baš ja
gdje god pošla uz tebe sam
ma koliko ti to mrzila
ja sam samo bivši okvir tvoga svijeta
koji svojom si dubinom prerasla
ali ja ću opstati
kao i ti u mojim mislima
zaborav je najteže pronaći
ne pokušavaj, to je bitka koju ćeš izgubiti
tvoji ratovi za nju nisu dovoljni
ma kakvi god novi vojnici te pratili
ja ću ostati
kao vojni invalid bez prava na odlikovanje
žrtva eksplozije tvojeg napuhanog ega
jednom će se ti valovi vratiti obali
jednom će ti se u snu sve pokazati
a vjeruj mi, ja znam
ne možeš od sebe pobjeći
ja sam bivši dio tvoga svijeta
ali ne i bivši dio tebe
i ja ću ostati
sretan ti put

LJUBAV I GLAD

(1987.)

mamurni dani, još gore noći
bježim od stranca bez kaputa
umorne ruke, isprazne oči
kako je sudbina ponekad kruta

mamurne noći, još gora jutra
svi će jednom doći na svoje
kada će svanuti to sretnije sutra
da i ja uzmem sve što je moje

ledena srca, još gore duše
dovoljan razlog za zaborav
čak i zastave sada nam ruše
ni zagreb ne smije biti plav

suvišan rizik, visoka cijena
netko još uvijek vjeruje u čuda
zašto bi postala samo žena
kad može biti kraljica bluda

sulude riječi, mirisi snova
kao nekad, ljubav i glad
sada sve to ubija lova
pravi razlog da napustim grad

razbludne misli, bljesak blica
sada sve liči na smiješne priče
ni bludnica više ne pamti lica
pa svi oni jedan na drugog sliče

mamurne zore, pijana rosa
i ja sam sada umjesto broja
kome još treba prirodna kosa
kad može bit u tisuću boja

džepovi prazni, u očima lova
kao nekad, ljubav i glad
prodaja osjećaja na sajmu snova
zašto baš sreća kad može jad

marica prava, što duži dim
kom je još stalo do stvarnog života
u sedmo nebo leti se s tim
i nikoga ničeg više nije sramota

samo privid, ni traga sreći
kao nekad, ljubav i glad
kad bi mi netko mogao reći
zašto sam ja još uvijek mlad

Još jedan udar vjetra. Prozor škripi pod naletom kišnih kapi i snage koja se kotrlja između njih.
A onda, kao na nekom usporenom snimku, počinje utrka tih kapi niz staklo, kao da žele dohvatiti svoje more, ocean, svoj kraj puta koje, po njihovu, svaka kap zaslužuje. A ostat će tek sasušena mrlja pod mojim prozorom.
Uspavljuju me tom svojom trkom, ali i dalje kao hipnotiziran buljim u njih, dok mi misli odlaze daleko, tražeći neki čvrsti oslonac da me spasi od vriska, ovog teškog i tmurnog osjećaja koji mi se napinje u grlu i žudi za svojim oceanom, za svojim smislom postojanja; želi proparati ovu tišinu moje usamljeničke sobe i povezati se sa svim onim kricima koji sad spavaju negdje u grlima drugih osamljenika osuđenih na tišinu.
Buka kišnih kapi i vjetra kao da se smije toj mojoj tišini, kao da je izaziva i muči, kao da je svakim svojim tonom probada duboko u moje tijelo, i osjećam taj bol kao potpuno stvaran, kao potpuno živ, i hladnoća te oštrice pretvara se u užarenu ranu iznutra.
Dali to samoća boli? Dali to moje ludilo počinje pokazivati svoje bolne fizičke oblike? Ili sam samo hipnotiziran prizorom na prozoru samog sebe uvjerio u postojanje svijeta izvan ovog stvarnog, u dimenziju kojoj nitko ne pripada, a svi su dio nje?
Može li me itko spasiti?

VRTLOG

(1986.)

ja samo umirem
kurvo moja draga
sudbina si, tako htjela
gorki me pelin tvoj opio
a sad, pijan i sam
tonem u dubinu
dok me iz mog tijela guše
petokolonaši pustoga života
guši me ponos pohlepe tvoje
gorim u paklu
smrzavam se u oblaku
tonem u dubinu
pritišćeš me ludom divljinom
kao kristal u zlatu
kao izmet pod kotačem
kao vatru bez zraka
i letim u visinu
u pakao krilima anđela
krilima vraga i praznine
plutam nad sobom
kao duh samoga sebe
plutam nad tijelom
razgovaram sa bogom
ne bojim se jer znam
samo umirem
i tonem u dubinu
čujem posmrtni marš
odu radosti i bola
plačem i smijem se
samo umirem
kurvo, sudbo draga
sama si to htjela
plačem od radosti
samo tonem u dubinu
letim kao ptica
i pakao je sreća za mene
guši me ponos pohlepe tvoje
samo umirem
samo se topim
slušam kako zemlja govori
kako me trava priziva
kako žubore lovori
plutam nad sobom
nad svojim tijelom
i gubim se u prazninu
samo umirem
tonem u dubinu
u vrtlog, sudbinu bez dna

KAKO

(2002.)

lako je pobjeći od svijeta
lako je pobjeći od ljudi
ali kako pobijediti glasove
one koji me iznutra progone
kako stići do daleke planine
koja me odnekud zove
i onda dodirnuti spodobe
koje svjetla se boje
a nisam siguran da uopće postoje
dokle trčati u snovima
kada svaki korak nestaje u prazno
kao u nove provalije
kao da svaki na kraj svijeta stiže
kuda letjeti u toj besvijesti
kroz silne magle bez vlažnosti
i čekati novi udar da me sruši
novi vjetar da me baci niz litice
i opet sanjati njeno lice
bez smiješka i bez ljubavi
bez sjaja na usnama koje šapću mi
bez dodira da me odmrzne
kuda od toga pobjeći
kako se protiv toga boriti
kad čak i da usnijem neće manje boljeti

DA OPET ME VOLIŠ

(1997.)

kradem misli skoro bez srama
moje pustinje još čekaju na me
ispred noć je, a iza je tama
tu nema duše, to sjenke su same

uzalud je bijeg i sve što kažem
previše je pitanja bez mirisa tvoga
i što da činim, što da ti slažem
da opet me voliš i budeš moja

slabim korakom razbijam dane
i udišem zrak tek da nešto činim
i tvoje grudi sad možda su same
a mene nema da im se divim

ovaj svijet nam ne daje šanse
toliko je mržnje potopilo ljude
nema tu mjesta za lude romanse
u tom svijetu i za ljubav sude

hajde pomozi, vidiš da se bojim
učini nešto čemu se veselim
da znam da znaš da postojim
da znaš da znam da te želim

putujem sakriven za karavane
pjesme me tuđe do tebe vode
sjećanja bude sve stare rane
bitke naše, rat strasti i slobode

teško je sada suditi za prošlost
svatko sa svoje strane je svijeta
oboje smo u nas uložili mladost
i samo tebi sad ta priča smeta

kolone su duge i ja sam u njima
tek jedan od mnogih bez imena i broja
i lako bih na kraj izašao sa svima
da opet me voliš i budeš moja

U ZAUSTAVLJENOM VREMENU

(1997.)

kao da je jučer bilo
kao da živim u zaustavljenom vremenu
tvoje usne na mojim
gorak okus dima
i slast tvoga dodira
toplina tog pogleda
i iskra leda u očima
ti si tu
osjećam te
otvaram oči i nema te
kao da je jučer bilo
a čak i nisi tako daleko
kao što te vrijeme ponekad dalekom čini
zato ga ponekad zaustavim
zato nikako da zaboravim
i nikako da napravim samo još koji korak
da i zaista stignem do tebe
ne da te vratim
ne da te molim
čak ni da otmem te snu
tek samo da znam da si tu
jer možda je i jučer bilo
kao da živim u zaustavljenom vremenu
i toplo je
i slatko je
osjećam te
sklapam oči i tonem do dna
ti opet si dio tog sna

NEKA SVIJET PROPADNE

(1997.)

neka svijet propadne
kada tisuće djevojaka umire
što mi znače tvoje suze
neka svijet nestane
kada tisuće ljudi bori se
što mi znače tvoje poruke
i dok svi ratuju
dok su gradovi zapravo rovovi
što smo tu ja i ti
dok čitave narode progone
dok ratuju rase i religije
zar baš ja da vjerujem u ljubav
zar baš mi da smo sudbina
smiješno je to u ovom cirkusu
dok nebo slama se
kao led pod teškim korakom
dok vatre pale se
dok noć i dan se ne prepoznaju
briga me za sve to
možda već sutra neću biti tu
možda ni sutra neće biti
neka svijet propadne
kad pustinje su jedino što raste
što mi znači to što gubim te
neka sve nestane
kada je bijes jedino što ostaje
što će mi tvoje šaputanje
zar se i ti ne zapitaš
što smo tu ja i ti
samo dva žara dok cijeli svijet gori

TI MI DOĐEŠ

(1997.)

znojna tijela isprepletena
miris ruža dalekih vrtova
opet te strašno trebam
da se oslobodim okova svakodnevice
da se ispraznim loših misli
da se napunim tvojom snagom
jer ti tako mi dođeš
kao kocka leda u whiskeyu
kao topli čaj u prosincu
i dok dnevno svjetlo se probija kroz rolete
u tmini se krijemo od svijeta
i igramo predstavu za sve
briga nas ako nas vide
znojnih tijela protiv vatre
tople strasti protiv leda
pokriveni tišinom protiv kiše
ničega nas nije strah
dok očajno hvatamo zrak
kako slatko je
kako trebam te
da se ne skamenim od luđačkih pogleda
da se ne rastopim od izdaja
da se sakrijem od svih špijuna
jer ti mi dođeš
kao kocka leda u whiskeyu
kao topli čaj u prosincu
kao jedina planeta u svemiru
za koju znam samo ja
nek tako bude do kraja

U SVEMIRU DUŠA

(1997.)

zamisli, ti si pomislila na mene
i ja sam mislio na tebe
i bili smo skupa u tom svemiru duša
a niti ti želiš biti kraj mene
niti ja mogu sa tobom
čudan je taj svijet viših dimenzija
i što nam je to trebalo, reci
te srušene misli, ta bespuća nada
strast od koje je ostalo samo mjesto nesreće
ni mene ni tebe tu više nema
niti se ti želiš vratiti na to
niti ja mogu dalje
sudbina je kurva bez milosti
spoji nas u trenu
a onda ko da nas vjekovima muči
a kada sve napokon svrši
ko da nas nije ni bilo
i ko da nas nema
ni tebe u meni
ni mene u tebi
ni spomen , ni slika
kamoli osjećaj...

a ipak, zamisli
ti si mislila na mene
i ja sam pomislio na tebe
i bili smo skupa u tom svemiru duša
pa gdje je tu logika, reci
niti ti želiš mene
niti ja mogu sa tobom
čudan je taj svijet viših dimenzija

PREPOZNAJEM – LJUBAV

(2002.)

prepoznajem.
ljubav...
stare slike se pale kao krijesovi stvarni
tvoje lice još plamti
i tvoje riječi u meni
a znam....
sve je to laž
sve je to treptaj koji se igra sa mnom
novi potres koji me želi baciti u kaos
kao da već toliko puta tamo nisam bio
a ti se opet smiješ
i možda zaista ne znaš da me to boli
možda si zaista hladna i nije te briga
ljubav
možda je zaista nikada nije bilo u tebi
za mene
prepoznajem
tvoj okret za poljubac
tvoj osmijeh u strasti
tvoj trzaj slobode
a znam
ništa od toga nije za mene
samo se igraš svojih igara
i nekom drugom još slamaš srce
ko da me nema u tvome svijetu
ili tog svijeta zapravo ni nema
za mene