Bruno Šantek - brutek

srijeda, 30.09.2015.

MOJE MISLI

(2013.)

moje misli lude
lude misli i kraj vide
pa nek bude što bude
ni predaje se više ne stide
moje misli crne
zatamnile su cijelog mene
i ko da svaka trne
skoro zgasne pa se prene
moje misli traju
nikako da se riješim bola
uvijek blizu kraju
a slomljen tek do pola
moje misli guše
prazan zrak im snagu daje
svaku nadu sruše
i samo bol mi ostaje
moje misli misle
i više no što bi trebale
iznutra su me stisle
ko streljački vod se poredale
moje misli lome
svaki bljesak još jače peče
svaka u oklopu svome
kao mačem kroz srce siječe
moje misli mole
da se nove misli stvore
jer se stvarno boje
starih što se iznutra bore

- 10:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 25.04.2015.

Tajkunovi nasljednici



Nakon pet godina zatvora zbog nasilja u obitelji, Tomislav napušta Zagreb, ali prošlost ga sustiže – njegova su djeca oteta i on je prvi osumnjičeni. Bijegom od policije postaje odmetnik odlučan da nađe svoju djecu i dokaže nevinost.

Sve se u akcijskom trileru Brune Šanteka odvija strelovito brzo, od obiteljskog okršaja na početku do završnice u predvorju bolnice, a ličko mjesto Međede u koje se Tomislav sklanja nakon izlaska iz zatvora i kratka ljubavna avantura jedini su predasi koji uzima Šantekov slučajni heroj. Jer Tomislav Hren je požrtvovan i brižan otac, lukav u nadmudrivanju potjera i muževan u erotskim scenama, ali ni po čemu nije izuzetan i nadmoćan poput konfekcijskih akcijskih heroja, sve dok ga okolnosti ne prisile da misli i reagira na najbolji mogući način. „Život mi je u rasulu, sve izvan plana, ali očito sam u improvizacijama maher“, objašnjava svoje snalaženje u opasnim situacijama.

Od zagrebačkih ulica do Like i obronaka Zagrebačke gore – roman „Tajkunovi nasljednici“ odvija se u dobro poznatim krajolicima, što čitatelju pomaže da se uživi u svaki redak romana i pojačava strepnju zbog opasnosti koje prijete u poznatom, pitomom okolišu. Dokumentarnim stilom Bruno Šantek podjednako zorno opisuje brze akcijske scene policijske potjere i tople očinske osjećaje koje obuzimaju glavnog junaka dok ulazi u dječju sobu svog sina. Poštujući pravila žanra, dopušta čitatelju da odahne kad na kraju trijumfiraju viteške vrijednosti, dok je spašavanje obamrlog dječaka oboljelog od astme dio osobne drame i vlastitog iskustva koje je autor opisao u svojoj prvoj knjizi „Izdisaj“.

Bruno Šantek rođen je 1969. godine u Zagrebu, a od sredine sedamdesetih živi u Dugom Selu. Produktivan je pjesnik koji pjesme objavljuje na blogu. a prozu piše posljednjih desetak godina. Piše priče, krimiće i trilere a njegova ispovijest "Izdisaj" o životu s astmom također je objavljena u izdanju Profila.
a u izdanju Profila.

- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 30.01.2015.

Izdisaj


"Bruno Šantek u „Izdisaju“ je iznio sve kritičke točke dugogodišnjeg bolovanja od astme, od dijagnoze bolesti, s kojom se suočio još u dječjem krevetiću, preko odrastanja, sazrijevanja i traženja vlastitog mjesta u društvu, u kojem se uvijek osjećao drukčijim jer tadašnje metode liječenja nisu mogle obuzdati žestoke napadaje gušenja. „Nije tada bilo na desetke radiostanica, na desetke televizijskih programa, nije bilo novina o svemu i svačemu. Informacije se nisu tako lako prenosile niti su se lako pronalazile. Čak i kada si želio nešto saznati, nisi znao ili imao gdje. (...) Sve se moralo učiti u hodu, na vlastitim pogreškama i na vlastitim bolima. I na vlastitim gušenjima. Kad bi me pitali kako se osjećam, jesam li zdrav, nikada nisam znao odgovoriti.“"

"Bruno Šantek: Beskompromisno iskrena knjiga koja zbližava liječnike i pacijente


Počelo je gotovo iz zasjede. Bez krivog udaha, bez ikakva napora i pomicanja, bez nerviranja i drugih problema. Jednostavno, zrak kao da je odjednom postao suh, rijedak, osjećao sam se kao u ronilačkom odijelu u kojemu nestaje kisika - tako Bruno Šantek počinje svoju „ispovijest o bolesti koja oduzima dah“, predstavljajući se kao vj „Izdisaj“ čita se kao napeti krimić, tim više što su u njemu i najdramatičnije scene stvarne, a ne plod autorove mašte. Autorovu ispovijest prate komentari dr. Nevena Tudorića, liječnika koji dokazuje da, uz današnje terapijske mogućnosti, nema razloga za lošu kontrolu astme, a knjiga objavljena u biblioteci „Profil klinika“ i prvenstveno je namijenjena pacijentima oboljelima od astme i njihovim liječnicima. "

"Šteta što u mojoj mladosti nije bilo priča iz stvarnog života o ljudima s bolesnim kukovima koji su prošli operacije, bolnice, toplice, odlaske u školu na štakama, primanje u omladince kada te tvoji prijatelji iz razreda nose do tamo, o nemogućnosti izlazaka subotama kada se svi spremaju za disco ili o odvođenju jedinog prijatelja na 4 noge, da me ne bi srušio dok štakama hodam po stanu…
Znam da bi meni to tada puno značilo.
A znam i da će onima koji hvataju dah Izdisaj doći kao slamka spasa."

"Danas sam dobila obje na kućnu adresu, a knjigu "Izdisaj", autora Brune Šanteka, mog dugogodišnjeg prijatelja i jednog od najoštrijih kritičara, pročitala sam u dahu. Čak mi se čini da sam počela disati tek kada sam je završila."

"...u samom trenutku gušenja mozak i moral uglavnom se isključe, a čisti životinjski nagon za preživljavanjem ostaje uključen kao jedino svjetlo u mraku mnoštva naših ugaslih osobnosti i hvata svaku priliku, svaku slamku koja ga što jednostavnije i brže može izvući iz tog vira koji ga vuče u sebe."

"Dječji snovi koje sam možda nekada i imao, snovi o meni kao nekomu tko će promijeniti svijet, o pilotu, astronautu, advokatu, policajcu, golmanu, piscu, redatelju, sve više su tonuli u meni. Jedino što sam znao da ću biti bilo je - asmatičar. Sve drugo u svjetlu tih silnih borbi za zrak i preživljavanje bilo je sporedno, sve ideje, planovi i snovi su blijedjeli, jer plan za sutra bio je jedino - nastaviti disati."




- 09:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.11.2014.

ATLANTIDA NOVOG IMENA

(16.11.1999.)

duboko, atlantida
otok bez obale
sa svih strana opkoljen
nigdje da se pobjegne
samotnost, ja
hodam da ne stanem
a želim da nestanem
vlaga sa svih strana pritišće
magla, voda
gradovi u podzemlju
gradovi u oceanima
sve se slijeva
sve se topi
i planine su potonule
duboko, daleko
udah bez zraka
sam od sebe poražen
poput stiha ponižen
tama, beskrajno
lica bez obraza
nitko nikog ne gleda
nitko nikom ne treba
sve je poput poraza
čak i slavna pobjeda
ako nikom ne treba
duboko, ja
atlantida novog imena
puna blaga a bez vlasnika
i nitko je neće pronaći
strah, misli
samog sebe proždirem
u novi oblak propadam
u novom snu se utapljam
glasovi vode me
vode me u progone
progonjen progonim
u novoj propasti opstajem
sjaj, sljepilo
sve je lažno, prolazno
sve je kao istina
malo boli ali proći će
šume, šumovi
valovi i kamenje
kipari koji vječno stvaraju
a nakon mene ništa ne ostaje.

- 10:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.11.2014.

ZNAM DA NEĆEŠ DOĆI

(12.11. 1999.)

znam da nećeš doći, znam da nema te
više ne postojim u tvome dijelu sudbine
a ipak slušam ritam svih tih koraka
tražim te u svakoj sjenci pred vratima
u svakoj spodobi koja mi se prikrada
a znam da nećeš doći, znam da nema te
sada sam samo bol koji se u tebi ugasio
tek točka dalekih horizonata koje si ostavila za sobom
i ka kojima više nećeš poći
svjetionik sam tame u tvom blještavom filmu
a ipak još ponekad osjetim da si tu
dok u tami neki me miris u strast mami
dok me topli dah izvlači iz ledenih okova
to kao da je dah tvojih usana
kao da koža još nosi ožiljke tvojih dodira
a znam da je to obmana, znam da je laž
kao i cijeli ovaj svijet kojim sam se opkolio
samo da od još jedne laži ne bih obolio
lažući opet samog sebe
znam da nećeš doći, znam da nema te
to ja samo opet želim te

- 09:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 11.11.2014.

TEK KAD UMREM

(11.11.1999.)

tek kad umrem možeš uzeti moje srce jednom zauvijek
i ostale djeliće moje male povijesti
sad bih bio sretan da čuvaš to što imaš
prije no što me jednom zauvijek zaboravu predaš
ako još ičega od mene ima
u ovom svijetu prevarenih nada i opljačkanih snova
u ovom svijetu kojeg svi žele a nitko ga htio nije
tek kad umrem možeš plesati pobjednički ples
na mom grobu, ako će ga uopće biti
briga me što će bilo tko reći ako te to veseli
i nije mi stalo do tvog lijepog sjećanja
samo me još koji tren poštedi
da pred kraj mogu lagati samog sebe
i reći tipu u ogledalu da i mene su nekada voljeli
ako je to bilo iskreno a ne još jedna farsa
u ovom svijetu izmišljenih uloga i ukradenih lica
u ovom svijetu koji stoji na staklenim nogama
tek kad umrem i ja ću ti reći pravu istinu
tek svojim nepostojanjem ti pokazati tko sam
i ako me prepoznaš u nečemu pljuni mi u lice, zamisli ga
zgazi prvu sjenku i mrzi je kao mene
to lažljivo, gnjusno, nedodirljivo biće
i vrisni svim svojim bijesom sve što misliš o meni
udri me svom mržnjom i prezirom kud god želiš
samo pričekaj da umrem, obećajem, neću dugo
daj da još malo lažem samog sebe

- 09:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.11.2014.

ZAISTA SAM

(10.11.1999.)

sada sam zaista sam
tu više nema nikoga
iz hodnika prošlosti više nema ritma koraka
više nitko ne dolazi
baš kako sam želio a ipak sam žalio
već istog trena kad sam objavio
više nema njenih mirisa
više nema njenih stidljivh pogleda
uplašenih očiju osuđenih da vole
sada sam zaista tu
u moru potonuo poput brodova
opljačkanog blaga i pobjeglih štakora
tu više nema ničega
od svjetla sa površine više nema ni traga
možda sam ovaj put potonuo preduboko
ili je vani mrak?
nema sjaja njenih sočnih usana
nema straha njenih grešnih dodira
nema nježne kože vrata pod mojim usnama
sada je zaista mrak
proždrljiva usta me gutaju
zatvara se stakleno zvono tišine
hladno je u ovoj pustinji kada sunce pobjegne
nakon topline samo su misli ostale
da me još više bole svojim hladnim sjećanjem
sada sam zaista led
tu sve je sad ništa
i ja sam samo nitko koji ne postoji
sa vrhova planina više nema novih vjetrova
novi udah prazan je kao prethodni
nema njene snage da je upijem
nema tihog šapata pa da usnijem
nema nas pa da se pokrenem
sada sam zaista sam


- 09:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.11.2014.

BIJEG

(09.11.1999.)

ko košute što bježe u tamna skrovišta
i moja bi duša k vječnom svjetlu pobjegla
još jedna me noć guta poput vakuuma
još jedan mi je život uz smiješak otela
ko svjetla što me prate iznad grada mog
i ja bih htio bar prividno letjeti
a ne mogu ni proviriti iz ponora dubokog
osuđen da tu ću do kraja ostati
pa zašto se taj kraj već jednom ne završi
kad stalno tuče nek me dokrajči
nisam ni lud ni slab već samo jedan od njih
što htjeli bi cijeli svijet a bore se za stih
ko snjegovi što padnu pa nestanu
i ja bih tako želio nestati u toplini
nek samo slučajne snimke ostanu
o meni se i nema što pamtiti
ko sjenke koje mi prijete svojim dodirom
i ja bih se jednom želio stopiti s tminom
i ja bih se želio spojiti sa tišinom
bar jednom biti jak a okovan prazninom
pa kako onda da prihvatim te lažne darove
svaki minut dalje meni novi je uteg
kako onda srušiti te nevidljive zidove
a da jedan udarac ujedno postane i bijeg


- 09:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 08.11.2014.

KORAK ZA KORAK

(08.11.1999.)

još korak za korak u dublji mrak
još hvat za zrak da bih se vratio u zrak
to je nova igra postanka gotova prije no što je počela
izbezumljen od tolikih vraćanja
isprepadan od prepadnutih pogleda
neželjen od želja ne želim ništa željeti
pogažen od ljubavi ne želim nikog voljeti
baz lanaca ostavljen da bih probao pobjeći
da bi me bez presude mogli streljati
svi ti njihovi samilosni pogledi
svi ti njihovi uzvišeni razlozi
svi ti moji zaludni pokušaji
sva vraćanja pa ponovni bjegovi
odsanjani snovi i spušteni stjegovi
zgaženi tragovi u blatu i pepelu
bačeni pogled u još jednu prošlost
od sada počinje novi krug uzalud
kao već mnogo puta do sada
nova igra postanka gotova prije no što je počela
bez strasti i bez korijena
bez ljubavi i bez imena
ni novi se san u tom ne krije
neispavan i umoran od odmora
već odavno odkartan a još se kockam
tko li to stalno traži ausmeš
meni to ne treba
priznajem poraz prije no što je partija počela
nije to kukavičluk već uzbuna
označena prije no što je nova opasnost počela
a svi znaju da će sigurno doći
možda već ove neprospavane noći


- 09:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 07.11.2014.

NI ŽIVOTA, NI SMRTI

(1999.)

ne želim se ubiti ali ne želim ni živjeti
zamisli tu prazninu između krajnosti!
što kada se sve iznutra isprazni, što ostaje?
samo mulj ko nakon poplave
dno dna do kojeg je tako lako stići
a tako dugo se putuje
svaki korak kao da sam već tu
a svaki pogled prepoznaje samo daljinu
ničeg što bi me privuklo
ništa da me zadrži
nikog da me ugrije
ni slamke da se uhvatim
ni sna da zaboravim
ne želim da čuju moje uzdahe
niti želim da vide moje nemolitve
u njima ja ne tražim dalje, ja molim kraj
meni je već dosta padanja
zamisli tu vjeru u nevjeri
da li bar to netko gore čuje
kada sve ovozemaljsko prešućuje
meni je svejedno, samo da ne potraje
ta vječnost koja se ponavlja
a uvijek kao da je druga sapunica
ničeg da me zarobi
ništa da me pomakne
nikog da me zavoli
ni života pa da se iživim
ni smrti pa da se smirim
zamisli taj besmisao u mojoj ludosti


- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2015  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ovo je...

  • ...stanje svijesti i povijesti,
    iliti - što sve čovjek čini u ludilu


    *zapisane misli su moje*

Linkovi

Blogovi

Pjesme

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se