bromberg

srijeda, 30.03.2016.

Izlazak

Užasno izgledam bez brade, ali mi je ipak uoči večernjeg pohoda po barovima došlo da se obrijem.
Uostalom, ni s bradom ne izgledam bolje.

Za divno čudo, nisam se pretjerano izrezao. Dvije ogrebotine reda radi, rijetko prođem tako jeftino. Veću muku predstavljalo mi je stalno zurenje u vlastiti odraz u špiglu, spadam naime u one koje ne želim ni vidjeti.

Zgrabim jaknu, pozdravim maćehu i izađem. Ako muškarci koji i s četrdesetplus još žive s majkama izazivaju opći prezir ženskog svijeta, što je tek s onima koji žive s maćehom?

Uputih se prema tramvajskoj stanici. Kola nemam, položiti vožnju nikad mi nije pošlo za rukom. Osim toga, možda ću se i napiti.

Na stajalištu neugodan prizor. Jedna stara gospođa skljokala se na tlo. Ljudi priskaču u pomoć i oprezno je podižu. I ja se, kao, pridružim pomagačima, iako pritom za mene uopće više nije bilo posla. Ali figurirao sam kao jedan od pomagača.
Nesretna starica dođe k svijesti. Još su je neko vrijeme pridržavali, pri čemu sam se i sam na nekoliko trenutaka ubilježio kao pridržavač kragne. Onda su je napokon mogli pustiti.

Tek je tada prepoznah! Nije bilo nikakve dvojbe, tridesetak godina ranije dotična dama predavala mi je biologiju u sedmom i osmom razredu.
Jednom prilikom, neću to nikad zaboraviti, izvrgnula me strašnoj sramoti pred cijelim razredom. Nakon kontrolnog, kojeg mi je gotovo u potpunosti uspjelo prepisati od onog rudlavog genijalca s kojim sam katkad dijelio klupu, izvukla me pred ploču svečano svima objavivši moju negativnu ocjenu, uz popratni komentar: "koliko glup netko mora biti da prepisuje različitu grupu pitanja?"
Istina je da nisam baš najbolje razumio taj koncept različitih grupa, ali jesam li zbog toga trebao biti izvrgnut salvama smijeha svojih školskih kolega?

Bilo kako bilo, sad smo opet tu, ja nju prepoznajem a ona mene ne, ja mirno čekam tramvaj a ona posrće.
I nadođe mi nešto poput suza.

Tramvajem sam proputovao nekoliko stanica, no onda ipak siđoh dvije prerano. Nervirali su me neki putnici svojim glasnim telefoniranjem o privatnim stvarima. Zaputim se dakle ostatak puta pješice i prođem kraj crkve iz koje je upravo prokuljala svjetina. Začudih se broju mladih, neki su mi izgledali baš kao da upravo izlaze iz rokerske birtije.

Udaljih se užurbano, ne volim crkve ni sljedbenike. Volim gledati nebo, a učiniti od njega poslovnicu čini mi se naročito bezobraznim.

Napokon sam ušao u svoj bar. Gotovo uvijek pijem sam, ne mogu se pohvaliti društvenošću. Imao sam jednom jednog dobrog prijatelja, ali njega su povukli vrtlozi drukčijih svjetova. Općenito se u razgovorima ne snalazim najbolje, iako sam s vremenom razvio određenu vještinu prikriti činjenicu da sugovornika zapravo teško pratim.
A volim biti među ljudima, nema ništa boljke od mješavine dobre muzike i ljudskog žamora.

Nemam što kriti, plaćam za seks. Zbog skromnih financija ne mogu si tu vrstu užitka priuštiti prečesto, ali s vremena na vrijeme pođe mi za rukom kupiti malo ženske tjelesnosti. Nije idealno, ali barem čovjek nije izmožden odnosom. Niti mu je nužno s uspjehom prolaziti sve one verbalne akrobacije koje predstavljaju put od upoznavanja do seksa.

Pa ipak, u svojoj mladosti proživio sam i jednu pravu pravcatu muškožensku avanturu. U tih desetak dana, kasnije nikad ponovljenih u mom životu, nagoni su trijumfirali nad razumom i oprezom, pa sve nije prošlo bez posljedica koje i danas traju. Ta posljedica je moja kćer. Za koju godinu bit će srednjoškolka.

Alimentacija se baš, treba priznati, i nisam naplaćao. Sretna okolnost je da je majka moje kćeri slučajno dolazila iz jedne od onih novoultrasituiranih obitelji iz zloglasnih devedesetih. Razumije se, i njoj su kasnije raznorazna vrata bila širom otvorena pa sad i sama vrhunski zarađuje. Stiže li na račun štogod od moje crkavice ili ne, njoj je i tako svejedno.

Ove jeseni sam se, međutim, odlučio ipak pomoći i vlastitim prilogom. Svojoj kćerkici, koju u teoriji viđam dva vikenda mjesečno a u praksi jedan dvomjesečno, jer nevoljko dolazi k meni a ne želim je prisiljavati, kupio sam kompletne knjige za novu školsku godinu. Štedio sam za njih mjesecima i uspio prikupiti dovoljnu cifru. Nakon nekoliko dana lutanja knjižarama prikupio sam sve naslove i zadovoljan samim sobom kao rijetko kad pozvonio na njihovu adresu kako bih isporučio knjige. Međutim, nakon što su me ispratili nije prošlo ni pet minuta kad mi je zazvonio telefon. „Budalo, kupio si za razred kojeg je ljetos završila.“
Opet, sreća je što je majka moje kćeri vrlo sposobna žena. Uspjela je izvršiti zamjenu. Mene bi sigurno odbili i poslali u antikvarijat.

Pijem pivo u baru, svoje treće i posljednje, tu tužnu istinu upravo mi je priopćio moj razjapljenoprazni novčanik. Loše; ako pridobijem kakvu damu za razgovor, neću je moći počastiti pićem. Ali ionako nikad s nikim ne uspijem zapodjenuti razgovor.

Dobra okolnost je da se bar već sasvim napunio. Što povećava vjerojatnost da ostvarim svoju maksimalnu večerašnju ambiciju: da se s ponekom curom tu i tamo ovlaš očešem. U općem guranju zauzimam mjesto kraj tri studentice koje, dok iz zvučnika trešti Joplinka, nekako uspjevaju plesuckati i u minimumu prostora. Jedna se, malo pomalo, prisilno leđima sasvim naslonila na mene i ja uživam. Njezina prijateljica me povremeno oštro pogledava; ne tumačim uvijek baš najbolje ljudske poglede ali osjećam da ovaj nije lišen prijekora. Skrećem pogled na drugu stranu, tamo su neki dvometraši.
Dok sam bio dječak, nadao sam se da ću i ja toliko narasti. Nažalost, ostao sam kratkonog.

Skupim nešto hrabrosti i ponovo pogledam u ovu koja me prijekorno gledala. Ne gleda više nikamo, koncentrirala se na muziku i ples. Sad je EKV. Ova naslonjena na mene ne može nikamo pa me časti gibanjem svog tijela. Malo me to čak i uzbudilo, sva sreća da nemam više dvadeset, nastala bi ozbiljna neugoda. A onda me ona stroga opet pogleda!
„A šta ti tako zuriš?“

Strefila me munja. Nisam na ovo navikao. Ako ne računamo upite oko cigareta i upaljača, neka žena mi nešto kaže jednom na tisuću ispijenih piva.
Namještam glupav smješak, drukčiji pošteno govoreći baš i nemam. Pomalo sam užasnut što pojma nemam što bih joj rekao, ali pomalo sam i zadovoljan što me oslovila sa 'ti'.
Tada su moja usta učinila nešto sasvim neobjašnjivo. Izgovorila su slijedeću rečenicu: „Sorry, ali moram te pitat – dal se tvoja mama možda zove Lidija?“

Ubrzo mi je pošlo za rukom razabrati da ovo nije sasvim bez ideje. Tako mi se nekad događa: pameti zasigurno nemam u izobilju, ali, pritisnut trenutkom, u hodu uspijem nekako nesvjesno upotrijebiti to malo što mi je dano. U svakom slučaju, moje zurenje, ako ga je i bilo, sad će biti obranjeno i opravdano.

„Moja mama?! Ne zove se tako. Zašto?“
„Čuj, nemoj sad odmah iz ovoga izračunat kolko sam već star, al prije dvajst godina sa mnom je studirala jedna Lidija...“ (Naravno da sam lagao, nikad nisam niti studirao niti poznavao neku Lidiju) „...nevjerojatno si joj slična. Ista. Da čovjek ne povjeruje.“

„Šta da?“ (Oho...imam dakle, ako se ne varam, posla s Riječankom.)

„Aa. Bila je najzgodniji komad na godini...“ (U ovom času ova druga što je bila na mene prisilno naslonjena ipak pronađe koji centimetar za malo se odmaknuti.) „...opće joj se zbog toga niko nije ni usudil upucavat.“

Ovakvu rečenicu, iako bi se reklo da nije ništa senzacionalno, ne mogu izgovoriti prije trećeg piva. Na sreću, treće je...

„Ona nema tih problema. Njoj prilaze samo tako“, uključila se sad u razgovor i treća, koja je plesuckala između.
Učinilo mi se, iako je teško reći u onom mraku, da se nesuđena kćer nepostojeće Lidije ipak malo zarumenila u licu.

„Vaša generacija je izgleda hrabrija“, ponudim objašnjenje.

Tu se ugrizoh za jezik. Em sam se upravo proglasio djedicom, em kukavicom, em ta idiotska rečenica može poslužiti i kao zaključak cijele priče. A time i završetak.
Izmijenismo još nekoliko ljubaznih smješaka. Očajno zaključim da je moji konverzacijski arsenal opet ostao bez goriva.

Istrusim do kraja to treće pivo, zakopčam jaknu i namjerim se prema izlazu mahnuvši im pritom. Nisu ni primijetile.

30.03.2016. u 21:35 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (20)
Veljača 2016 (14)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (9)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)

Opis bloga

Skribomanija.

Linkovi

Post office

bromberg00@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se