bromberg
četvrtak, 10.03.2016.
Nightmare
Već je bila zaspala kad sam odlučio da se ipak uvučem kraj nje. Bijesan više nisam bio, tek još onako jalovo ljut. Dovoljno da zagrizem u jastuk. No i njega sam nakon nekog vremena pustio.
Zapravo možda i nisam bio u pravu. Ali nije se ni radilo o snazi argumenata. Moj užas zasnivao se na osjećaju gubitka sebe, svoje navlastitosti. To kako mi se počeo odvijati život možda izgleda sasvim okej, ali kao netko autentičan sasvim sam ispario.
Misao da to ipak ne može tako završiti, da će subverzivac u meni - kao i uvijek do sada - pronaći načina da razori i ovaj raj, pomalo me umiri i napokon sam zaspao.
Probudio sam se isteroriziran snovima u četiri i četrdeset. Ona je mirno spavala. Zatvorio sam ponovo oči. Kad sam ih opet otvorio, bilo je pola šest. I dalje je blaženo spavala na drugoj strani, što me sad zaprepastilo. Pa nismo li se netom krvavo posvađali? Očito ne, i to sam upravo odsanjao.
Moja strana kreveta bila je potpuno mokra. Ne mogu više tu ležati, odlučujem pobjeći. Osim toga, plašio sam se opet zaspati. Ustajem i svlačim mokre krpe. Luđak među mojim preponama začudo je sasvim podivljao. Baš je našao tajming.... Pomislim kako to čudovište živi svoj život, potpuno odvojeno od mojih raspoloženja. Što je dobro za njega.
Nema dostupnih ženskih usana da riješe situaciju. Jer žao mi je buditi ju zbog takve gluposti. Imam ja metodu za smirenje: sekvencijski si predočavam desetak političara iz protekla dva desetljeća. Djeluje kao i uvijek, već negdje kod osmog bio sam se sasvim upristojio. Političari u službi naroda.
Pokušavam tušem, osim znoja, isprati još barem i prljavštinu koju su mi nanijeli snovi. Pratim pogledom vodu koja odlazi u odvod, ali ne opažam ništa. Očito mi neće uspjeti. Što vrijedi voda, kad se od sebe ne možemo oprati.
Odlučim otići popiti kavu. I u miru promisliti o užasu koji mi je priredio onaj omnibus od mog sna. Nisam siguran otvara li se birtija u ulici do naše u šest ili sedam, ali riskirat ću.
Oblačim se, gutam komad prekjučerašnjeg kruha i malo sira, pa joj pišem ceduljicu i stavljam na svoj jastuk. Ona mrzi te moje ceduljice, ali ja sam veliki odlaznik a ne volim nositi mobitel.
Točno u šest dovukoh se pred birtiju. Imao sam sreće; kelnerica je već postavljala cjenike i pepeljare po stolovima, te mi otvori vrata sa smiješkom. Moram priznati, tu malu bih rado kresnuo. Stvar se ne čini nimalo lako izvedivom, ali možda jednog dana odlučim prostudirati moguće poteze u tom smjeru.
Donosi mi kavu i novine. Na kojima mi čeznutljivim pogledom pozavidi druga ranojutarnja mušterija, lokalni kroner. Zakasnio je pet minuta, sad će se malo strpiti. Ne tako dugo, nemam živaca za detaljnije čitanje, listam ih i dijagonalno čitam naslove.
Misli mi ionako lete na upravo odsanjano... najprije neka vrhunska utakmica, neko svjetsko finale ili slično, ali igralo se na ruini od stadiona, potpuno raspadnutom igralištu, cijelom pod nekim skelama!?
Onda sam se odjednom našao na glavnom trgu, pratim neku damu, možda hodamo i rukom pod ruku, nisam siguran. Ona odlazi u neku vrhunsku kavanu na WC, ja je i onamo pratim. I tamo sve miriši, svira ugodna muzika, ona piški, ja pružam ruku pod nju i hvatam djelić mlaza, prinosim ga ustima, nimalo mi ne prija ali stvar je naprosto bila zahtijevana atmosferom.... no uskoro sam opet na onom trgu, sam, laknulo mi je. Dijele besplatno neke knjige i časopise jer se rješavaju neprodanih zaliha, ja uzimam koliko god mogu ponijeti i nosim kući.
U jednom od tih časopisa iz pedeset i neke vijest o smrti neke ugledne gospođe, istog dana kad je navečer umrla prijepodne je još bila počasna gošća na nekom šahovskom meču. Ja sam odjednom tamo, gledam je kako igra za gradsku ekipu protiv nekog pobratimljenog talijanskog gradića, ne igra dobro ali njezinom prisutnošću svi su počašćeni, bolest ju je već gotovo sasvim pojela, ima trideset kila i iste večeri će umrijeti. Ali frizura joj je savršena.
Tu sam se od užasa bio probudio.
Nemam energije za dublju analizu, vraćam se novinama, spazim vijest o tome da danas neće biti vode od osam ujutro do kasno navečer u nekim ulicama. Zaprepastim se kad na popisu spazim i našu! Zar opet? Trebalo bi onda otići kući na brzinu napuniti kante i flaše, posljednji put je nestalo petnaest minuta ranije.
Pružim kroneru novine, posrčem ostatak kave i platim. Jurim kući. Ona je već ustala, sprema se za posao. Prosiktala mi je nešto, ali sam je prekinuo hitnom viješću o predstojećem nestanku vode. Ona nema vremena, morat ću kante puniti sam. Poljubi me preko volje i ode. Prikupljam kante i boce. Punim jednu za drugom. Kad sam završio, napijem se vode koliko god sam još mogao iako uopće nisam žedan. Nelagoda naprosto. Glupavost naprosto.
Od silne vode u trbuhu nije mi dobro pa opet liježem. Na njenu stranu kreveta, suhu.
I zarinem zube u jastuk.
