bromberg

petak, 28.08.2015.

Četiri žene iz ulice Mazowieckog

Ako Jacek Wojtaszek išta baš ono voli, to je tumarati gradskim ulicama. Hoda on uzduž i poprijeko, kad god može, u sva godišnja doba, s ove i one strane rijeke. Ujutro doduše ta četiri kilometra do posla prevali autobusom - nije on baš toliki ranoranilac - ali kući se vrati uvijek pješice, koliko god ga izmoždile stranke i šefovi: Jacek Wojtaszek skromni je gradski činovnik, bez veće ambicije za napredovanjem, iako bi mu pokoji dodatni zlot svakako sasvim dobro došao.

Najkraći put doma vodio bi ga preko ulice Mazowieckog, ali tuda Jacek gotovo nikad ne želi proći, tu ulicu smatra pomalo ukletom. Ne samo zato što je ringišpil sudbine baš u ulicu Mazowieckog istovremeno smjestio, ako ne računamo majku, četiri najvažnije žene iz života Jaceka Wojtaszeka.

Tog dana stranke su bile posebno naporne, a šefovi još razdraženiji nego inače; k tome je Jaceka lagano hvatala i nekakva viroza: ukratko, odlučio se iznimno kući vratiti autobusom. Ušao je u krcatu četvorku, izdržat će nekako i stojeći tih desetak minuta. Uostalom bio je, silom prilika, sasvim komotno i gotovo cijelom težinom naslonjen na jednu strahovito korpulentnu damu pomalo razočaranog izraza lica.

No, čim je autobus skrenuo u Jakubczakovu, vozač je uključio razglas: "Ovdje stojimo do daljnjega, promet je zaustavljen." Salve psovki proparaju autobus. Jacek, kao i obično potpuno neupućen u politička zbivanja, iz gnjevnih komentara putnika razabere da je riječ o dolasku nekih stranih guzonja, Amerika, Nato-pakt, tako nešto. Tko zna koliko će čekanje potrajati: Jacek odluči da će ipak pješice. On barem može i tako, pomisli, za razliku od ovih jadnika koji žive u Rzabowu ili još dalje.
Izađe iz autobusa i istog časa se osjeti, možda ne bolje, ali nekako svoje. Ipak, ovaj put će ići preko ulice Mazowieckog, standardnoj cik-cak ruti vratit će se nekog boljeg dana.

Do ulice svojih žena Jacek se dovukao već sasvim malaksao, iako nije prešao ni petsto metara. Zaista nije zdrav. I to dan prije rođendana. Iscrpljen i oneraspoložen odluči sjesti na onu terasu koju je nekad držao stari Szymczak, da se okrijepi.
Srčući bljutavi čaj Jacek pomisli kako ne bi bilo i neke posebne koristi od toga da za rođendan ozdravi, osim naravno te gole činjenice da bi se osjećao bolje. Već duže vrijeme Jacek Wojtaszek nije imao koga izvijestiti da mu je rođendan; tako će eto biti i na ovaj okrugli.

Pedeset.

A četiri žene iz ulice Mazowieckog bile bi svakako među zadnjima na svijetu koje bi mu tim povodom nešto lijepo poželjele. Eto, recimo, ova terasa gleda upravo na tu zgradu s kućnim brojem osam, u kojoj još uvijek živi Malgorzata Malinowska, koja i dan-danas okrivljava Jaceka Wojtaszeka za smrt svoga muža...

A ako je Jacek ikada imao pravog prijatelja, bio je to Bartosz Malinowski. Eh, kako bi se samo Bartosz i Jacek sutra znali proveseliti. Njih dvojica bili su isprva tek dobre kolege s posla koji su uz to najčešće išli kući istim putem.
A onda su jednog odvratnog travanjskog popodneva dobre kolege postali najbolji prijatelji. Bartosz i Jacek bili su se upravo pozdravili, Bartosz je bio krenuo prema svojoj zgradi a Jacek da prijeđe ulicu.

No dogodilo se da je ovećem čoporu huligana koji su se tog odurnog travanjskog popodneva kretali prema stadionu na kup-utakmicu protiv Poznana, i koji su putem nabasali na nekoliko poznanjskih navijača pa ih naravno napali noževima, dogodilo se dakle da su Poznanjci nekako uspjeli pobjeći kroz neki dvorišni ulaz i nestati prema parku, pa su domaći u bijesu što su im dragi gosti pobjegli eto odlučili napasti svakoga tko im dođe u susret, ili im je pak Bartosz naprosto izgledao "poznanjski", u svakom slučaju u hipu se našao na podu izložen bjesomučnom cipelarenju, i dogodilo se da je Jacek Wojtaszek baš tada učinio valjda jedinu hrabru stvar u cijelom svom životu.

Prilično gorostasna pojava Jaceka Wojtaszeka tada je naime ponovno prešla cestu, razgrnula dobar dio napadača i najvjerojatnije spasila Bartosza Malinowskog unutrašnjeg krvarenja. Sad, ne bi bilo sasvim točno reći kako su se napadači razbježali, naprotiv, počeli su se grupirati kako bi na tlo srušili i Jaceka, i to bi se svakako i dogodilo, da napokon nije zaurlala spasonosna policijska sirena i nagnala huligane u bijeg prema parku.
Tih trideset sekundi što ih je Jacek Wojtaszek osvojio za Bartosza Malinowskog bilo je najvažnije što je ikad osvojio u svom inače dozlaboga gubitničkom životu.

Mnogo godina kasnije, jedne listopadske večeri, trebalo je da Bartosz i Jacek porazgovaraju o nečem važnom.
Onoliko koliko već mogu biti važne stvari među prijateljima na toj našoj prljavoj kugli koja poput neke anegdote s nejasnom poantom opstoji u kozmosu.

No Poljak se s Poljakom, razumije se, o ničemu ne može sporazumjeti trijezan.
Pa su Bartosz i Jacek pili votku, mnogo votke. Kad su se napokon dovoljno naroljali i dogovorili o tom nečem važnom, rastali su se na istom onom križanju na početku ulice Mazowieckog na kojem je onomad Bartosz Malinowski domaćim navijačima poslužio umjesto poznanjskih. S tom razlikom što je sad Bartosz imao prijeći cestu. A učinio je to tako da je, ostavši od votke sasvim bez osjećaja za prostor i vrijeme, završio pod kotačima jurećeg autobusa turističke agencije specijalizirane za katolička hodočašća. Opet pred nesretnim očima Jaceka Wojtaszeka. Koji mu ovaj put nije mogao - a ne bi to mogao ni da nije i sam bio užasno pijan - podariti spasonosne sekunde.

Nekoliko dana poslije, i pogreb je već bio obavljen, Malgorzata Malinowska lansirala je najprije tanjur a potom i čajnik u osobu Jaceka Wojtaszeka. Tanjurom ga je pogodila u rame, čajnikom promašila, ništa strašno sve u svemu.
Pa je Jacek te večeri posljednji put zagrlio Malgorzatu. Sve one ranije zagrljaje Bartosz mu je one večeri oprostio. Malgorzata izgleda nije mogla.

Jacek plati čaj i nastavi niz ulicu Mazowieckog. Mimoiđe se s nekoliko časnih sestara. Bijahu mu smiješne onako prolazeći ulicom obučene u pingvine. Pomisli kako časne sestre nemaju pojma. Da imaju, danas bi hodale u džemperima i trapericama. Kad su osnivali te redove, odijevale su naprosto najskromniju odjeću svog vremena i činile što već treba. Sasvim sigurno im namjera nije bila upadati u oči arhaičnom drukčijošću. Ali, pomisli Jacek, u Poljskoj je bolje ne pričati takve stvari.

Bio je siguran da ima temperaturu. Jedva se vukao, pomalo se već i tresao od groznice. Postajalo je sve hladnije. Iz daljine su se čule automobilske trube, činilo se da još uvijek cijeli grad stoji u velikom gipsu, da američke guzonje još nisu prošle. Iznenada, Jacek shvati da je neizdrživo gladan. Pomalo ga i ohrabri ta glad, možda ipak nije toliko bolestan. Što da se pojede u ulici Mazowieckog? Ima onaj restoran brze hrane na broju 68.
U istoj onoj zgradi, u kojoj na četvrtom katu stanuje Dorota Wagner, a nekad je stanovao i Jacek Wojtaszek.

Jacek uđe u restoran i naruči hamburger i salatu. Imaju li pivo? Nemaju. Onda mineralnu. Jacek je mogao mirno ručati ne gledajući tko ulazi. Jer na sreću, Dorota Wagner prezire ovakva mjesta; prehrani, kao uostalom i svemu drugom, ona pristrupa krajnje znanstveno.

Kada Jacek Wojtaszek danas razmišlja o svom propalom braku s Dorotom Wagner, uspijeva zaključiti samo jedno: glavni uzrok njihovog razvoda bio je njihov brak.

Topli hamburger i bogata salata Jaceka osjetno osnaže pa krene dalje niz ulicu bržim koracima. Već se počelo i mračiti. Jaceku su neugodu stvarale brojne stvari, ali ako ga je išta istinski deprimiralo, bio je to sumrak. Otkad zna za sebe. Sumrak je izbjegavao gotovo kao i ulicu Mazowieckog; gdje god bi ga zatekao - a ima li nešto gore od toga da ga, kao danas, zajednički spopadnu i sumrak i ulica Mazowieckog! - Jacek se potrudio brže-bolje skloniti u kakvu rupu dok se napokon ne spusti noć, koju je pak volio.
Svakako, učinit će tako i ovaj put. Naručit će jednu votku u nekom od onih kafića u sastavu trgovačkog centra na broju 220.

Jer, na ovom mjestu naprosto mora piti votku. Ovdje mora. Ovdje drukčije ne bi išlo.

Kad u ružnom neboderu preko puta, ima tome prema njegovom saznanju već i puna godina, u garsonijeri na jednom od nižih katova, zajednički žive mladi Wojciech Sobura i njegova djevojka Graczyna Wagner, koja se do svoje sedamnaeste godine i još jednog u nizu Jacekovih neispunjenih obećanja, prezivala Wojtaszek.

Jacek strusi pola votke i pomisli kako će njegov mobitel, nema tu nikakve dvojbe, i sutra na rođendan cijelog dana ostati nijem. Sutra će, izračunao je nakon što je posrkao i drugu polovicu, biti pune dvije godine otkad je na zaslonu posljednji put zasvijetlilo 'Graczyna'.

Naruči još jednu. Jedino što je dobro je da je taj Wojciech - a stigao ga je upoznati u zadnji čas prije nego ga je vlastita kćer poslala kvragu - sasvim okej dečko. Pa naruči i treću. Da nije bilo sretne i toliko puta spasonosne okolnosti da su u tom trenutku i posljednji zloti napustili unutrašnji džep njegove jakne, stvar se ne bi dobro završila.

A zapravo već duže vrijeme gotovo da uopće nije pio. Osim svaki put u toj prokletoj ulici Mazowieckog.
Kojoj se na sreću, sada već osvijetljeno-noćnoj, tamo iza benzinske ipak nazirao kraj. Trebalo je još samo proći ispod nadvožnjaka pa pred zadnjom zgradom uhvatiti prečac kraj garaža i nastaviti kući preko Chopinove i "Maszowszianke". I pritom pripaziti da na onoj ledini iza garaža ne naleti na Irenu koja bi u ovo doba lako mogla šetati psa.

Irena Zolnierowicz bila je jedina istinska nimfomanka koju je Jacek imao prilike upoznati. I vrlo opaka, uzgred.
Irena Zolnierowicz imala je čast biti službenim povodom razvoda Jaceka Wojtaszeka i Dorote Wagner. Iako je taj povod, pošteno govoreći, bilo baš ono što je Dorota Wagner čekala, da napokon učini ono što se učiniti mora.
Za Malgorzatu, uvjeren je Jacek i dan-danas, Dorota nikad nije saznala. Malgorzata je, svemu usprkos, bila diskretna i pouzdana. Ali Irena je bila luda. Irena je zvala i na kućni. Jednom i u tri u noći. A onaj put, kad se javila Dorota, Irena ju je u napadu mahnitosti nazvala kučkom i poručila joj "da joj troši muža".

Irena Zolnierowicz inače je operirala po tulumima, po klubovima i na internetu, ali Jaceka je upoznala na način dostojan najljigavijih filmova, kao klijentica koja je s gradskom upravom imala riješiti naročito zamršen problem i zbog toga opetovano dolazila na Jacekov šalter.

Jaceku Wojtaszeku trebalo je silne energije da se iščupa iz tog grotla i stoga je jako bitno da ne zglajza sad tu na ledini iza garaža.
Uspješno zamaknuvši u Chopinovu, svečano si obeća da neće više prolaziti ulicom Mazowieckog, koliko god mu se žurilo kući ili koliko god bolestan bio.

Ići će cik-cakom. I to preko Grabarczykove kad je za šankom Neptuna ona mala Anna Rabsztyn, a Wrolichovom - bivšom Lenjinovom - kad pada smjena u kojoj goste Star-rocka poslužuje Agnieszka. Za pedesetprvi rođendan, obeća si svečano, zazvonit će mu mobitel.

28.08.2015. u 00:15 • 34 KomentaraPrint#

utorak, 25.08.2015.

dok promatram...

Dok promatram kako je na ovom Jadranu zapravo izuzetno malo nudizma i kako se silne mase ljudi pristaju kupati u toj neugodnoj mokroj plastici, nadolazi mi ova misao: glavni stupovi konzevativnosti danas nisu ni desne stranke ni crkve ni stare babe - nego komercijalni mediji. Oni moraju stalno raditi na konstrukciji nekog realno zastarjelog konzervativnog morala, kako bi sve ono kaj nije unutar tako postavljenih okvira onda mogli prikazivati kao senzaciju i tako inkasirati.

25.08.2015. u 08:34 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.08.2015.

Lino

Dolfe Podkoritnik ispijao je lijeno svoju kavu na terasi kod Giovannija - trebalo je potrošiti još nešto vremena. Buljio je u planine na obzoru i nije mislio ama baš o ničemu. Zapravo, to i nije sasvim točno: u glavi mu se, i protiv volje, stala konstruirati slika nelagode koja mu vjerojatno predstoji - pred kućom u koju se ima zaputiti zasigurno će ga opet sačekati neprijateljsko režanje. Nije on te sreće da ono olinjalo pseto - koje valjda od svih živih bića na svijetu mrzi samo njega - ovaj put možda ne bude na položaju.

A Dolfe Podkoritnik, iako nipošto nije religiozan čovjek, a k tome se smatrao i cijepljenim od praznovjerja, bio je - valjda pomoću posljednjih ostataka smisla za magijsko u sebi - sasvim uvjeren da rečeno pseto, ostarjelog Linu, čuvaju dobre vile.
Jer Lino, samozvani i zapravo dobroćudni gospodar odvojka od desetak kuća među kojima je bila i ona u koju se Dolfe namjerio, koji i nije imao pravog gazdu nego su mu to bili svi stanovnici uličice pomalo, kojeg su onako starog, slabašnog, nagluhog i slabovidnog i drugi psi tolerirali i dopuštali mu njegove nadležnosti, imao je vrlo nezgodnu navadu da se odmara i drijema bilo nasred kolnika, bilo točno pred kotačem kojeg od parkiranih automobila. I to obično u smjeru jedinog mogućeg isparkiravanja.
Zvuk motora nije ga ni najmanje poticao na to da se ukloni i spasi, uglavnom nije reagirao ni na početne centimetre isparkiravanja; vozač bi najčešće morao izaći iz auta i glasom ga nagovoriti da nađe drugo mjesto - bilo je i slučajeva kad je morao biti odnešen.

Stanovnici ulice naučili su paziti na Linu; pravu opasnost predstavljali su vozači koji bi tuda povremeno, rijetko ili prvi put prolazili. Škripa kočnica bila je uobičajena u četrnaestom odvojku. Kako je Lino unatoč svemu tome doživio ovako duboku pseću starost, nitko zapravo nije u stanju objasniti. I ne samo da je živ, nego je postao i planetarno poznat: odnedavno je naime i taj odvojak drug komesar Gugl uvrstio u svoje satelitske mape, a na snimci iz svemira odmah upada u oči sklupčana hrpa baš onako autentično nasred kolnika.

Dolfe pogleda na sat. To bi trebalo biti to. Uzme ruksak, plati kavu kelnerici sasvim netipičnog izgleda za svoju profesiju - Dolfe bi je prije svrstao u konceptualne umjetnice ili kakve otkačenije apsolventice istočnjačke filozofije - i zaputi se uz glavnu cestu. Začudi se jačini vjetra; terasa je očito bila u blaženoj zavjetrini.
Prođe frizerku i mesara pa već pomalo uspuhan napokon skrene u odvojak. Sad će ipak biti lakše, put se više ne uspinje, možda se čak lagano i spušta, iako to Dolfe nikad nije uspio sa sigurnošću ustvrditi. Kod staklareve kuće po običaju zastane, izvadi mobitel i nazove Sonju kako bi mu potvrdila da je sve okej. Ovaj put je "korisnik nedostupan". Spremajući mobitel u džep Dolfe se upita kako su tako sigurni da je taj koji je nedostupan korisnik a ne korisnica. Pomisli kako se Sonja zbog toga ne bi naljutila, ali ona kelnerica zasigurno bi.

Još tri kuće pa Sonjina. Dolfe ovamo dolazi već dovoljno dugo da je, i ne htijući, poprilično upućen u stanare i njihove prilike. Vlasnik prve od tri kuće - a znao je Lino Dolfea dočekivati režući već tu - vrlo je neugodan čovjek. Bio je, priča se, osumnjičen i za sudjelovanje u ubojstvu ali je oslobođen. Davno je to bilo, a sada već godinama na njegovoj kući vijori nacionalna trobojnica. Ne skida je nikad. Dolfe pomisli kako taj u tri života ne bi nadošao na pomisao kako svoju ljubljenu zastavu time degradira i zapravo je pretvara u običnu krpu. Izazvao je prije nekoliko tjedana taj lik i gadan incident: neki mulci mu se preko noći uspentraše i kraj njegovog svetog barjaka izvjesiše i onaj s europskim zvjezdicama. Idućeg jutra tip je navodno s puškom - a priča se da je naoružan do zuba - hodao po naselju i tražio krivce, stvar je morala spašavati i policija.

Tu kuću Dolfe žurno ostavi za sobom pa prođe kraj Novakovih, čija pak kuća još zrači tragedijom od prošle zime. Opaka bolest odnijela im je kćer. U dvadesetšestoj. Sjetivši se toga, Dolfe u sebi tužno opsuje nebo. Kad regularna medicina više nije davala nade, očajna obitelj je pokušala sve, noseći kofere novca najprije nekim čudotvornim alternativcima, a kad to nije imalo učinka, vodili su malu i u dvije ultramoderne i, govorilo se, senzacionalno uspješne privatne klinike u Njemačkoj i Italiji. Rasprodali su sve što su imali, zadužili se kod pola svijeta, pomagalo se i iz susjedstva koliko se moglo.

Usprkos stotinama tisuća eura koji su trebali donijeti nadu, djevojka nažalost nije dospjela na reklamnu listu sjajnih rezultata tih state-of-the-art klinika; ona druga lista, pretpostavi Dolfe, nigdje se ne vodi. Umrla je prije proljeća, u užasnim mukama, a roditelji i mlađi brat sad jedva da imaju što jesti. Netko bi, gotovo naglas promrsi Dolfe ostavljajući i ovu kuću iza sebe, u nekom parlamentu trebao nešto poduzeti da se barem malo pokuša urediti ta trgovina nadom za očajne, ali nismo li sad zahvatili i neka mnogo šira područja...

Treća kuća, posljednja prije Sonjine, ipak je bila mnogo veselija. Živi tu jedna starica, Dolfe bi je katkad tako dolazeći i odlazeći vidio kako nešto čeprka po vrtu, starica iz čijih očiju još uvijek iskri neka neobično lijepa naklonost životu. Malo što je Dolfea tako razvedrivalo kao kad bi vidio stariju osobu još neugaslih očiju. Iz lica stare gospođe moglo se i dan-danas pročitati ono o čemu je Dolfe dosta slušao od Sonje, o tome kako je ta žena voljela svijet.
U tu ljubav prema svijetu svakako je spadala i ljubav prema muškarcima. Brojnim muškarcima. Kojima je, pričaju zli jezici, a i veseli Sonjin jezik, još do prije desetak godina vrvjela njezina kuća. Smatra se, zapravo, da u cijelom selu samo dvojica nisu kod nje baš nijednom uživala u tom posebnom gostoprimstvu: njezina dva prva susjeda. Jednome od njih, svirepom štovatelju zastave, vrata je zatvorila ona sama; drugi pak, nesretni gospodin Novak, bio je za tako nešto isuviše vjeran muž.

Posljednjih godina eto, posjeta više nema. U zadnje vrijeme počela su na njena vrata doduše, nakon cijele vječnosti, opet sve češće zvoniti njezina već sredovječna djeca, koja su očito već počela kalkurirati oko nekretnine i nasljedstva.
Dolfeu je bilo žao što dama ovog puta nije u vrtu. Prođe dalje i napokon ugleda Sonjinu fasadu. Njezinog auta začudo nije bilo, Dolfe se pomalo zabrine. Pogleda na sat, sedam i dvadeset, ta rekli smo od sedam dalje, dosad je uvijek štimalo bez problema. Sonjinu djecu njihov otac trebao je pokupiti prije više od pola sata.

Dolfe se sjeti kako mu je Sonja neki dan spominjala neke problemčiće s autom, možda ga je odvezla na servis. Ta misao bila je ponešto umirujuća. No ugašeni mobitel...
Pokušat će nazvati još jednom. Opet nedostupno. Da li da se popne gore i pokuca? Da pričeka? A na što bi to točno mogao pričekati?

U čuđenju i brizi sasvim je zaboravio na svog 'prijatelja' Linu. Ali Lino nije zaboravio na njega. Pojavio se doslovce ex nihilo - mora da je prije toga u nečijem dvorištu spavao kraj kakvog automobilskog kotača - zauzeo položaj između Dolfea i stepeništa koje je vodilo do Sonjinih vrata, i počeo režati. Bio je sve ljući. A Sonja je rekla da se ne sjeća da je taj pas ikada uopće pustio glasa.

Dolfe se, ne mogavši naprijed, pitao što li to stvorenje može imati protiv njega. Dok je pripremao neki obrambeni pokret uz pomoć ruksaka u slučaju da pseto pokuša i skočiti na njega, kroz glavu mu je prostrujila mogućnost da je Lino, osim što ga bjelodano čuvaju dobre vile, možda i vidovit? Možda taj u svom psećem životu ne pretjerano inteligentni pas ima neke neobične moći? Može li on znati, zapitao se Dolfe, da sam onog puta u dućanu mirno spremio novce u džep iako sam uočio da mi je kasirka vratila previše? Ali bio sam potpuno dekintiran i u dugovima i osim toga me ta uvijek zakida na sitnišu - onoj iz druge smjene bi vratio! Smatra li on kojim slučajem da u magnetizmu kojim me Sonja privlači prevelik postotak otpada na njezinu guzu i tijelo a premali na štovanje njezine duševne i intelektualne nutrine? Ili je pak nekim nadnaravnim putevima saznao da onim maloumnim divljacima što skoro svaku drugu noć divljaju motorima u kvartu gdje živim ne dopuštajući nikome da oka sklopi, da im dakle u ponekoj maštariji zaželim kakvu nesreću sa smrtnim posljedicama?

Negdje na tom mjestu se Dolfe ipak pribere i odbaci ove sulude misli. Ipak je on bio racionalan čovjek koji u malo što vjeruje. Što baš i nije bilo najbolje za njega, pisca, jer ga je njegov skepticizam često dovodio do toga da ne vjeruje previše ni ponekim vlastitim rečenicama. A nekima od njih baš ni riječi.

Što god mu taj pas zamjerao, ustvrdi naposlijetku Dolfe, misli vrlo ozbiljno. Ne odstupa ni pedlja. Do sada bi uvijek nakon nekog vremena malo-pomalo odustajao i odlazio leći uz kakvo vozilo, ali danas pat-pozicija ne prestaje. Onda se Dolfe sjeti jednog trika što ga je naučio još od svog djeda. Sagne se i desnu ruku pruži prema tlu, kao da će posegnuti za kamenom. Lino se trzne. Dolfe spusti ruku još jednom. Lino ustukne, zar je moguće da pas kojemu se fućka za automobile strepi od nepostojećeg kamena? Prolaz se otvori i Dolfe se na brzinu uspentra uz stepenice.
Pomisli kako bi se jednom želio sprijateljiti s Linom.

Udahne pa izdahne, otirući brigu. Pokuca na vrata. Ne otvori Sonja.
Nego mali Aaron. Dolfe ga zbunjeno pogleda. U tri godine koliko se druži sa Sonjom, njih dvojica vidjeli su se dvaput. Dolfe Sonju posjećuje dok su djeca kod oca. Odgovara mu tako, ideja o postajanju nekakvim novim članom obitelji odbija ga. Činilo mu se da i Sonji tako više paše.

"Bok Aaron, sjećaš li se tko sam ja?", upita Dolfe mališana.
"Znam, vi ste onaj mamin prijatelj gospodin Adolf koji nam ostavlja čokoladu."
Dolfe bi često zaista ostavio po čokoladicu za Saru i Aarona. Ali katkad tijekom vikenda Sonja i on ne bi izdržali pa bi ih smazali.
"Da, ali nemoj mi govoriti ni vi ni gospodin. Ta pogledaj me, klinac sam kao i ti, samo velik."
"Dobro Adolf, pomogni nam napisati pjesmicu!", pozove odmah Aaron Dolfea da im se pridruži na trosjedu.

Djeca su bila naime uzela mamin laptop i u njega upisivala neku podrugljivu pjesmicu o Robiju, dječaku iz susjedstva koji im je išao na živce. Dolfe ih upita zašto jednostavno ne uzmu papir i olovku ali mala Sara ga poduči da se "pjesme danas više ne pišu tako". Ispostavilo se da su djeca malo zapela s pjesmicom pa zatraže od Dolfea da im smisli koji stih.
"Kad Lino zareži, Robi prvi bježi!", istrese Dolfe djeci prvo što mu je prošlo kroz lubanju. Klinci se oduševiše. Kad Li-no Za-re-ži Ro-bi Pr-i Bje-ži. Jupii!!

Dolfe ih upita gdje je mama i zar tata ne dolazi ovaj vikend. Dolazi u osam, javio je da je morao ostati duže na poslu. A mama? Već je trebala doći, ne znaju zašto je nema. "Negdje se zadržala, dogodi se", objasni Aaron.
"Ali spremila nam je stvari", ustvrdi Sara ono najvažnije.
Dolfe poželi otkinuti malo njihove bezbrižnosti. Onda otvori ruksak i izvadi čokoladice koje su ih trebale pričekati kad se vrate od tate. Pruži ih djeci ali se svi skupa dogovore da će ih oni spremiti u svoje ladice da ih sačekaju kad se vrate. "Kod tate ćete sigurno imati slatkiša". "Hoćemo".

Nedugo prije osam Dolfe iz razumljivih razloga poželi izaći u kratku šetnju, ali ga djeca zadrže, dodijelivši mu zadatak da ostane i dočeka mamu. Tata ionako nikad ne dolazi gore, samo im potrubi pa se oni spuste. Tako i bude, točno u osam. Djeca zgrabe torbu i pojure prema vratima. Dolfe ih još upita imaju li kakvu poruku za mamu. Vole je i vidjet će se u nedjelju navečer. Dolfe obeća da će prenijeti.

U kući je zavladala tišina, i smračilo se. U tri godine koliko Dolfe dolazi, još ni minute nije ovdje bio sam. Oko pola devet stisnuo je, tjeskoban, još jednom Sonjin broj na mobitelu. Da vidi govore li možda sad 'korisnica'. A nešto iza devet dolje sa uličice začula se divlja škripa kočnica. Dolfe ustane i krene prema prozoru, ali se onda predomisli i vrati na trosjed. Neće ni pogledati. Linu ionako čuvaju dobre vile. A Sonju njegovo ležanje nasred kolnika nikad ne bi iznenadilo

16.08.2015. u 09:32 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.08.2015.

Ilonka Neuwirtova

Čovjek se, i time neću reći ništa novo, nađe u neugodnom položaju kad ga pitaju za Ilonku Neuwirtovu, a nekad uostalom i bez toga.

Situacija nije nimalo jednostavna: mediji su danas moćniji nego ikad; znatiželjniji nego ikad, ali vjerodostojnog izvještaja o Ilonki Neuwirtovoj nema nigdje (premda bi, pošteno govoreći, bilo teško objasniti i zašto bi ga igdje trebalo biti). Ilonka Neuwirtova negdje se dobro skrila, i tražilicama – a i tragačima - daje sasvim pogrešne podatke. Ilonka Neuwirtova je, uostalom, oduvijek jako voljela lagati.

Ne, nisu to bile laži koje bi bile uperene k tome da nekom nanesu štetu. Niti su to bile laži koje bi koristile nekom njezinom interesu. Nije bila čak riječ ni o tome da bi laganjem štitila vlastitu privatnost, u čemu recimo i sam posjedujem određeno majstorstvo.
Ne, Ilonka Neuwirtova naprosto je smatrala da čovjek ne smije biti u pasivnom odnosu prema činjenicama. Da ne smije pokleknuti pred terorom onoga što je zaista bilo. Čovjek koji izmišlja ili laže, on intervenira u zbilju, on kreira, on je autor. Čovjek koji reproducira ono što je bilo, prema Ilonki Neuwirtovoj nije mnogo više od fotokopirnog aparata.

Budući da je iskrenost vezana lancima zbilje, Ilonka Neuwirtova lagala je zbog slobode.

Nisam znao što da kažem na sve to, ali tog sam ljeta bio zaljubljen kao nevrijeme. U koga zaljubljen, to nipošto ne bih mogao reći, ovisilo je valjda o tome tko je prolazio u blizini.

Ilonku Neuwirtovu sam zapravo jedva i poznavao. Čak ni ljubav nismo vodili. Odbila je, iako ni dan-danas ne znam što je time htjela reći.

Priznajem, u jednom sam je trenutku slabosti, mnogo kasnije, pošao tražiti, opremljen tek s nešto filozofije i izdašnim popustom za nekoliko srednjeeuropskih željeznica. Pripremio sam, za nevjerojatan slučaj da je nađem, i jedan traktat o istini i laži, ali sam ga već do druge ili treće granice potpuno zaboravio.

Na četvrtoj granici, onda kad sam se već bio vraćao prema jugu, skinuli su me s vlaka. Objasnili su da je to zbog loših međudržavnih odnosa. Pobunio sam se: fućka mi se za države, samo želim pronaći Ilonku Neuwirtovu. Rekli su mi da je to ionako nemoguće.

Nikad je više nisam sreo.

No još i danas se, i time neću reći ništa novo, nađem u neugodnom položaju kad me pitaju za Ilonku Neuwirtovu. A nekad uostalom i bez toga.

10.08.2015. u 23:54 • 22 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.08.2015.

Dva odmorišta unatrag

Umor ga je već kosio, a držanje očiju otvorenima iziskivalo već i neku vrstu boli. Ali dobro, još jedno od tih predugih (i prečestih!) putovanja bilo je već sasvim pri kraju, izdržat će još tih tridesetak kilometara, kada je izdržao ovih sedamsto.
I možda je stvarno vrijeme da mijenja posao, sad kada novac više nije tolika briga, uostalom ako se itko u životu pošteno oznojio za sve što je stekao, on je taj.

A onda se sjeti da je zaboravio nešto važno.

Sa suvozačkog sjedala - a ne sjeća se kad je zadnji put na tom sjedalu netko zaista i sjedio! - dograbi mobitel pa stisne ženin broj.
"Iznos na računu nije dovoljan za uspostavljanje poziva", javi se neka druga žena.
Pas mater, i na to je zaboravio! Na sreću, evo odmorišta i benzinske. Kupit će bon i flašicu vode. Kavu neće više piti, bila bi mu to šesta.

Vrati se u auto, ukuca bon i da će opet nazvati.
Pa se zaustavi u zadnji čas.

Možda joj nije dovoljno vremena.

Sluti on to već dugo. Ta poznaju se trideset godina, žive zajedno dvadesetpet. Indicije su odavno tu, čak i jedna, nazovimo to tako, dojava. A nakon toliko vremena, čemu uostalom naparfumiravati te stvari, ljudi su jedno drugom fizički uzbudljivi kao izvještaj sa sjednice centralnog komiteta.

A Lidija, vidio je to dobro, sama po sebi još uvijek frca od života, i to mu je bilo drago.
Zar mu možda ne bi trebalo biti?
Zar je njegova uloga trebala biti da vrckavu zvrkastu Lidiju malo-po-malo, godinu-po-godinu, polako-ali-sigurno (sigurno kao smrt), pretvori u društveno respektiranu mrtvu puhalicu zatomljene seksualnosti? U stup obitelji kastriranih želja? Zar je nju, koja ga je onda davno privukla, između ostalog, baš svojom autentičnošću i slobodnjaštvom, on sad trebao svesti na neku svoju svojinu? Upisati u imovinsku karticu?

Zar i on, naposlijetku, zadnjih barem sedam-osam godina, ne uspijeva s Lidijom obaviti stvar samo ako misli na neku drugu, i to od početka do kraja? I zar si ne treba priznati da čak i taj trik sve teže djeluje?
I da te druge želi zaista.

I zato već godinama, uvijek kad se s poslovnog puta vraća kući, a pogotovo onda kad se vraća prije nego je očekivao (ili ako je vozio nešto brže), iz kojeg god smjera dolazio nazove sedamdeset ili osamdeset kilometara prije svog grada. "Bok mala, evo samo da ti se javim, baš sam prošao to i to mjesto.....eto me doma već za sat ili manje, ajoj jedva čekam".

"Wow već si tu! I ja jedva čekam mačak. Vidimo se, pusa"

Sat ili malo manje valjda joj je dovoljno da sve sredi, ako već ima nešto što treba srediti.

Zar da on, ovako crknut, reskira da stigne u neko nevrijeme, da zatekne neku nepriliku? I da onda ovako krepan mora onda istuć tog tipa ili šta? Ili bi pak trebalo bjesnit na nju ili tko zna što već propisuje društvo u takvim prilikama?
A on bi se samo htio srušit u krevet i odspavat do preksutra popodne.

Uzme opet mobitel. Prijavit će joj položaj dva odmorišta unatrag. A onda ipak ovdje strusiti i tu šestu kavu. Možda nađe i neke novine za prelistat. Kakvih pola sata. Pa onda tih još dvadesetak i kusur kilometara vožnje. Tada bi trebalo biti okej.

09.08.2015. u 19:26 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.08.2015.

Natpis

"Nemamo wi-fi. Probajte razgovarati jedni s drugima."

(natpis u baru u kojem upravo pijem kavu)

06.08.2015. u 10:25 • 17 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (20)
Veljača 2016 (14)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (9)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)

Opis bloga

Skribomanija.

Linkovi

Post office

bromberg00@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se