ponedjeljak, 23.10.2017.

~Više sriće neg' pameti
~

Imaš više sriće neg' pameti - uzrečica je koju smo barem jednom primili na svoj račun ili pak više od jednom uputili nekom poznatom i premda na prvi posluh zvuči kao kao pogrda, ona je u biti kompliment.

Ajde iskreno, što biste, onako na prvu, poželjeli za sebe - više sreće ili više pameti? Naravno, svi bi željeli biti sretni.
Pametni su da prostite, u kurcu. Neprestano nešto mudrijaju, u sve sumnjaju, ubijaju se pronalazeći razloge, uzroke i posljedice, u stalnoj su potrazi za odgovorima na pitanja što kako odakle i zašto, često su depresivni. mračni, nedruželjubivi. Biti pametan, mnogo je naporno brate moj.

S druge strane, sreća je dar s neba onim nepametnima. Ona je zapravo izraz grižnje savjesti Velikog Kreatora koji čim shvati da neke modele i nije oblikovao na najbolji način, odluči takvima s manjkom pameti dodijeliti višak sreće. Kao kompenzaciju.

Pritom, isključio je ljudima moć objektivnog vrednovanja samog sebe.
Mi smo toliko glupi da svatko od nas za sebe misli da je pametan. Tko, ja, naravno da sam pametan! Nema pametnijega na kugli zemaljskoj!

A sreća! E to je već drugi par postola. Uvijek mislimo da sreća više mazi druge nego nas. Vid' onoga Špira kako njemu sve iđe od ruke a meni nikako! Njemu ki podmazano a namin klizavo...

Što nam je još bitno u životu? Zdravlje, naravno! Kako postati i ostati zdrav? Pametnim, odgovornim ponašanjem, a kako drugo. Vježbat ćemo jutarnju gimnastiku, jesti zdravu hranu, mnogo se kretati, živjeti aktivno... Tako ćemo biti zdravi. Šipak ćeš tako bit zdrav!
Sve je stvar sreće, jednoga pukne u glavu, drugoga u petu, trećega promaši. Zdravlje je čista lutrija.

Što još? Ljubav naravno. Kako ostvariti sretnu ljubav? Pametnim izborom dakako. Potražiti osobu sličnih sklonosti i razmišljanja, pronaći nekog s kim dijeliš iste poglede na svijet, iste sklonosti, iste navike. Super, odlično, takva osoba za tebe već postoji. Di je? Eno ti je ispred ogledala!

Možeš ti racionalizirati koliko god hoćeš, ali kad pogledaš onu malu s kojom nemaš ama baš ništa zajedničkog kako se smije i kako joj se pojavljuju rupice na obrazima, shvatiš da ti je neodoljiva i da ti tu nema pomoći. Zatelebaš se ko blentavo tele.

Pamet je precijenjena, sreća pokreće svijet!
Stoga, budite pametni - odlučite biti sretni. Sad.


srijeda, 11.10.2017.

~Visbiss veja
~

Pronašli smo se te nedjelje u ljetnoj kužini kod Lee i Šurkija u Žena Glavi, u srcu otoka Visa. Krenuli smo rano ujutro iz Velog sela, Pliskim pojem prema Komiži. U kojoj smo namjeravali hvatati bus za Vis. U kojem smo namjeravali hvatati brod za kontinent. Na kojem smo namjeravali hvatati čežnju za povratkom na otok.

Vani se listopad koškao sa studenim, škura bura vitlala je među krošnjama, a unutra je bilo toplo, što od ljudi, što od guste rogačice, a ponajviše od mirisa pašta fažola na brujet. Pašta fažol na brujet? Jedni bi rekli - paštroć, drugi bi rekli - fuzija. Treći - iluzija. Bilo kako bilo, pašta fažol na brujet, spravlja se samo na otoku Visu. Teoretski, mogao bi se i na bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Ali to ne bi bilo to. To bi bilo nešto drugo.

U nevelikoj prostoriji nepravilnog oblika, u prizemlju stare kamene kuće, stiskali smo se oko stola i glasno nadmetali koještarijama i besmislicama. One obično krenu nakon sedmog slanog inćuna, onoga koji ti baš i nije trebao, jer je već i treći bio sasvim dovoljan, ali kako, kad je neodoljiv, onako slatko-slan, potočan u maslinovo ulje i položen na fetu kruha. Prsti su ljepljivi, a misli rastresite.
U kutu je vaza s mirisnim biljem, jedna gitara i dvije demižane prošeka. Do njih stara kredenca i novi frižider. Ambijent skroman, ali ugodan. Domaćica Lea brižno pazi na svaki detalj. Šurki nas zabavlja dogodovštinama s otoka. Mi se smijemo. I Lea se smije. Šurkiju je drago što smo tu. I što se smijemo.



Sjećanje na to popodne još mi je živo mada je od tada prošlo već dobrih deset godina. Osjećaj ugode koji me tada prožimao, i kroz samo sjećanje žari kao da sam još u njega uronjen.
Mjestašca skrivena u unutrašnjosti naših otoka nose posebnu poetiku. Sam smisao njihovih postojanja je na prvi pogled nelogičan, a život u takvoj sredini stavlja te u dvostruko zeznutu situaciju. U isto vrijeme si i bodul i vlaj. Višani su svoje bodul-vlaje navikli zvati - Pojori. Stanovnici Polja. No, vratimo se sada ipak na more.

Na prijevoju s kojeg se cesta počinje spuštati prema Komiži, otvara se pogled koji, ne želim koristiti onaj otrcan izraz - ostavlja bez daha, ali pogled koji je toliko impresivan da te baš onako pošteno zvekne i natjera da zastaneš. Preko prostranog zaljeva koji s visine podsjeća na golemog raroga opasnih kliješta rasula se beskrajna pučina. Kao da ništa drugo ne postoji, kao da ništa osim nje nije važno, modri se i bljeska na mekom jesenskom suncu. Tu blizu, imaš osjećaj kao da možeš doskočiti na njega, baškari se Biševo, a nešto dalje prema zapadu ocrtavaju se obrisi Brusnika nad kojim bdije Sveti Andrija ili jednostavno - Svetac.

<

Ako dobro zagledaš preko svečevih ramena, primijetit ćeš tridesetak milja udaljenu Jabuku. Mističnu, daleku i samu. Jabuka je bila poznata po endemskom karanfilu koji je rastao u krpicama zemlje između nepristupačnih stijena.

Vis-Biševo-Svetac-Jabuka. Vis-Bis-Sve-Ja. Vissbis veja. Kao pjesma na nekom nepoznatom jeziku. Kao molitva. Svaki otok u ovom nizu je, na neki način, derivacija svog prethodnika. Manji, ali nekako viši, strmiji, koščatiji. Od raskošne Isse do ogoljene Jabuke, kao da se pružio cijeli ocean.



Donedavno je ovaj akvatorij bio veoma živ. Živ, u smislu ljudske prisutnosti, točnije rečeno - ribarske. I danas se tu ribari, ali ne kao nekada gajetama i leutima već "razaračima", ribaricama riboubojicama. Dolaze riboubojice s udaljenih obala, pogonjene snažnim motorima, sve preoru, prevrnu i za sobom ostavljaju pustoš.

Priznajem, s ovim otočjem imam neraščišćenih računa. Bolje reći - nerazjašnjenih emocija. Nastojim mu se približiti, kucam mu na vrata, zavirujem preko prozora, nastojim ga odobrovoljiti, izmamiti osmijeh, ali bez uspjeha. Ne da mi. Kao da mi želi reći - nisi još dorastao.
A meni je, iz ne znam kojeg razloga, to otočje jako važno. Zapravo, ja ga i ne doživljavam samo kao otočje - to je sazviježđe. Jer svaka od tih zvijezda, svaki od njegovih otoka za mene je svojevrsni orijentir, kamen međaš, granica svijeta kojeg se usuđujem nazivati "svojim".




Svakog puta nakon bure kad su vidici svježi, nebo jadranski modro a more nebeski plavo, skoknem do nekog od obližnjih vrhova i gledam "moj" ocean. Iz ponešto drugačije perspektive nego što je ona iznad komiške vale, ali ni ova moja, kopnena, nije ništa lošija. Imam i ovdje svoj prijevoj, sedlo iznad Dvornica i zatvorenim očima mogu razaznati gdje je tko. Što radi i kakve je volje. Biševo sliči na dupina, Svetac na kraljevsku krunu, a Jabuka na trećinu Posejdonova trozuba.

Ne tako davno, škola na Biševu orila se od smijeha šezdesetoro djece. Danas, na čitavom otoku živi dvanaest ljudi. Na Svecu je prije četvrt stoljeća živjela samo jedna žena - Jurka Zanki. Kad je ona umrla, na mjestu čuvarice otoka nasljedila je njezina nećakinja Antonija. I ona je otišla. Potomci nekadašnjih stanovnika dolaze i danas, uglavnom u ljetnim mjesecima, ali luč stalnog života više ne gori.
Mogu li suvremeni izletnici fišpiknikeri koji se brzim gumenjacima zaletavaju na ove obale donijeti dašak novog života? Znam, znam, trabunjam...



Sve se mijenja.
Lea i Šurki više nisu zajedno. Razišli su im se putevi. Na Biševu je rekoh, ostalo živjeti samo dvanaest ljudi. Na Svecu, otprilike jednak broj Eleonorinih sokola. Na Jabuci više ne raste karanfil. Možda je ipak neko sjeme ostalo zarobljeno u kamenu. Možda se jednog dana i vrati.

Bura ne posustaje. Otok pada u more. Dan pada u noć. Ulje bubri u plodovima maslina. Uskoro će zima.


ponedjeljak, 02.10.2017.

~Purišića vir
~

Između šutljive Svilaje i sramežljivog Moseća pružila se pitoma dolina, na prvi pogled posve netipična za ljuti krš Dalmatinske zagore, a na njenom rubu formiralo se i kroz stoljeća razvilo naselje simpatičnog imena - Muć. Naravno, za nas pametnjakoviće s mora, već i sam spomen mućkavog imena izaziva veselje i navodi na vic jer bložemoj, čim čuješ da je netko iz Muća taj mora da je po defaultu onako malo... jajav, da ne kažem mućnut jel. Ali zapravo, stvar je posve drugačija, ljudi ponikli u ovom kraju ponajčešće su jaaaaako vispreni i okretni, stoga vjerujem da onaj izraz - mućni malo svojom glavom, ima i te kakve veze baš s ovim našim Mućom.

Naravno, kao i svako ozbiljno mjesto, tako se i Muć dijeli na Gornji i Donji. Podjela na gornje i donje, veoma često nema veze s nadmorskom visinom već stranama svijeta. Naime, kod našeg naroda, uvriježeno je mišljenje da je "donja" ona strana na kojoj zalazi sunce. Prema tome - pridjev "donji" uvijek je dobijalo naselje koje se nalazilo zapadno od "gornjeg". Često i danas stariji ljudi znaju reć - "učinilo je donje vrime" štagod to značilo. Mislim - znam šta to znači, ali ekspoze bi nam oduzeo isuviše vremena.

No, na današnje skrovito mjesto, zaputit ćemo se ipak iz Gornjeg Muća. Gornje je ipak gornje. Prema savjetima društva iz caffe bara "Magla", najbolje nam se parkirati negdje u blizini crkve, onkraj jednog metimo reći - mostića, a otale nam nema nit deset minuta oda.
A dokle nam to nema nit deset minuta oda? Pa do Purišića vira!



Jeste li ikada čuli za Purišića vir? Naravno da jeste, nema dana da ga ne spomenu ako već ne u centralnim vijestima onda barem u tiskovinama širokog spektra zamagljivanja.

Zezam se naravno. Kad sam prvi put čuo za Purišića vir, pomislio sam da se radi o nekom izvoru, vjerojatno potaknut pjesmom "izvir voda izvirala", ali ovdje je zapravo riječ o jednom neobičnom jezercu kojeg je formirao potočić uz kojeg istina nisam sreo niti jednog zeku, čak ni medu, ali sam vidio more zanimljivih stvari.



Dojam mi nije uspjela pokvariti ni činjenica što sam došao u vrijeme najnižeg vodostaja, nakon izuzetno sušnog ljeta, tako da je naš potočić jedva jedvice curkom curio, mada sam osluškujući ga, osjetio kako se ipak trudi nekako iskazati preda mnom. Znao je on da ću o njemu pisati na blogu, tako da je u trenucima upoznavanja bio čak i malo mrzovoljan rekavši mi - e baš si našao pravo vrijeme da mi dođeš!
Ipak, ako laže voda, ne laže mlin!



U nekoliko stotina koraka blagog kanjona jasno su vidljivi ostaci nekadašnjih mlinova, zapravo kad malo pažljivije pogledaš, shvatiš da se radi o izuzetno pronicljivo izgrađenom sustavu brana, pregrada i odvojaka koji je očito radio kao dobro uhodan mehanizam. Mlinice su postavljene kaskadno tako da se ista voda mogla koristiti više puta. U našem su kršu karakteristične značajne oscilacije vodotoka, tako da me i nije iznenadila veličina brana, jer čim se u rano proljeće počnu topiti snjegovi sa Svilaje, ovdje zasigurno postaje jako živo.



Uza sve to, okolni je krajolik obrubljen gustom borovom šumom, što čitavom području daje tamnu, pomalo mističnu notu. U nekim sam se trenucima osvrtao na sve strane, vrag mi nije dao mira, kao da sam osjećao da će svakog časa odnekud pojaviti družba Pere Kvržice. Ovo je mjesto kao stvoreno za njih. Ili za neku novu družinu jednako poletnu, koja će smoći snage udahnuti novi život.

Pri samom kraju ove mini-mega strukture nalazi se već spomenuti Vir. Purišića vir. Pretpostavljam da je ovdje neki Purišić nešto virio. A možda i nije, možda je gledao jezerce širom razmaknutih obrva. Uostalom, ovo gorsko oko moglo bi se nazvati i Purišića mir. Voda smaragdne boje djeluje tako smirujuće da poželiš na ovome mjestu ostati dugo.



Koliko čujem, ovdje se za vrućih ljetnih dana mještani dolaze kupati. Mada je ljeto već iza nas, pokušao sam i ja. Veoma ambiciozno. Najprije do gležnja op-op pa do koljena uf-uf pa sve mic po mic, kako sam ulazio dublje u vodu, tako su mi ambicije naglo kopnile. Brrrr, friško friško! Kupanje u Viru ipak ću ostaviti za neki drugi put.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se