NIje ti to više ono Sarajevo - rekli su mi mnogi. S naglaskom na ono. Kao da su mi htjeli dati mig. Toliko su mi puta ponovili ONO da sam o toj riječi počeo razmišljati kao o kratici. ONO kao općenarodna obrana. Pa dobro, rekoh im, ni Split nije više onaj Split, nije ni Zagreb, vjerojatno nije ni Kuala Lumpur, pa što bi samo Sarajevo moralo zadržavati ONO.
Vidjet ćeš...

Nisam imao previše prilika za upoznati ono Sarajevo. Izleti sa školom i poneko proputovanje, sat-dva na Baščaršiji, obilazak vrela Bosne i to bi manje-više bilo to. Taj, hoću reći - onaj grad, mogao sam upoznati jedino kroz ono što su o njemu pričali, pisali i pjevali neki drugi. Oni koji su ga uspjeli više disati. Svi gradovi na svijetu imaju svoje pjesme, svoje kronike, svoje romane, ali nisam siguran da postoji iti jedan grad koji je opjevan na takav način kao što je opjevano Sarajevo.

Te pjesme imaju nešto različito od svih, te pjesme tuku ravno u glavu, ne pjevaju o imaginarnoj, općoj ljubavi, pahuljicama i laticama cvijeća, počesto su brutalne do bola i onome koji nije iz tog grada, vjerojatno nije moglo biti posve jasno kakve su to "barake na Breci" ili što ima loše u tome ako netko završi karijeru u nižerazrednom Vratniku. Ali energija koja je izvirala iz tih stihova govorila je - to je to. Ne trebaš mi ništa više reći. Razumio sam.

Dobar rock and roll ne može nastati u gradovima s ugodnom klimom, njemu trebaju magluština, zima i mrak.
Ne možeš napisati dobru rock and roll pjesmu dok pijuckaš kavu na osunčanoj rivi. Za to ti treba garaža sa starim gumama i izjedenim gedorama, memljiv podrum s ormarom od iverice koji će se raspasti ako ga samo i pomisliš pomaknuti, a u nemu stripovi iz sedamdesetih, poneki ČIK ili START, plastična gondola iz Venecije i zidni tanjur obljepljen školjkama i razglednicom nekog grada na crnogorskom primorju s lijepom pješčanom plažom.

Zato su pjesme o Sarajevu, ispjevane na razne načine, od sevdaha do "new primitivsa", najbolji turistički vodič kojeg možeš poželjeti. I kad ih odslušaš, jednom, dvaput, stoput, kad ti se upiju pod kožu, shvatiš da je Sarajevo jedan od onih gradova koje sve i da nećeš - moraš voljeti.



Moraš ga voljeti čak i kad te prvog dana boravka u njemu strefi nekakva viroza od koje možeš ispustiti dušu, čak i više puta, pa nakon toga ne hodaš, nego samo beztjelesno lelujaš ulicama, svjestan da od ćevapa, bureka i begove čorbe ovog puta neće biti ništa.



Unatoč svemu, a možda baš zahvaljujući tom osjećaju praznine u želucu i neprospavane noći, počneš promatrati grad oko sebe drugačijim očima.

Ako želiš samo vidjeti jedan grad, prošetaj njegovim ulicama i trgovima, slušaj njegov ritam, popni se na obližnji vidikovac, obuhvati ga pogledom. No, ako želiš zaista upoznati jedan grad, tada zanemari sve ovo iz prethodne rečenice, već gledaj njegove ljude. Pokušaj proniknuti način kako hodaju, kako sjede, kako razgovaraju, kako se smiju. Ako se smiju.

Ipak, ako želiš potpuno proniknuti u dušu jednog grada, tada zanemari muškarce, nego obrati pažnju na njegove žene. I nemoj ih gledati na onaj način, znaš ti dobro koji, ne moram ti baš sve nacrtat, već im pokušaj uhvatiti pogled. On govori sve. Ako je dubok, onda je to razlog da ostaneš.



Sarajevo dakle. Ovo Sarajevo. Volim ga kad se onako bez snage, sa sto kila u nogama spuštam od hotela prema Baščaršiji, a proklinjem kad se istim putem moram vraćati uzbrdo. Volim ga kad slušam taj način govora koji i najbezvezniju rečenicu može pretvoriti u vic, a proklinjem kad ni deseti slučajni prolaznik ne zna tko su bili Boško i Admira.



I da, mnogo sam puta pomislio na to da je istina ono što su mi govorili - da to nije više ono Sarajevo, da je Sarajevo koje smo poznavali i koje smo voljeli, brutalno ubijeno, a da na njegovom mjestu danas raste jedan drugi grad. I da nema više one "ili si raja ili si papak", da su papci pobjedili, a potiho se u grad uvukli ljudi koji ni pogledati čovjeka u oči ne umiju.



I vođen tim mislima, niti pola sata prije odlaska, kad sam potrošio zadnje marke na sto grama cimeta, kurkumu i kutiju kolača koju ću otvoriti tek kad se vratim doma, penjem se (opet) ulicom Safet bega Bašagića, a prema meni ide jedna žena, sitna, suhonjava, s naočalama debelih okvira, hoda žustro, ali nesigurno, potpomažući se štapom. Negdje u blizini, jedan je građevinski radnik kuckao na nekakvoj skeli, nešto je radio, popravljao i sve je to odzvanjalo, a ona će, ženica od četrdeset kila, sa smiješnim naočalama, ni pet ni šest, obraćajući se kao njemu, a gledajući zapravo u mene, reći onim finim, neodoljivim sarajevskim naglaskom - ne lupaj, dečko!