ponedjeljak, 31.07.2017.

~Sara waka tika taka
~

Pronio se šumom glas da će u dućanu na proplanku, već ovog ponedjeljka, započeti akcija na plažne artikle. Trideset, četrdeset, a na pojedine proizvode i do sedamdeset posto popusta. Tako se već zarana, čak i prije početka radnog vremena formirao red zainteresiranih kupaca. Prvi se do vrata nalaktio medo, za njim lisica, vuk i ris, pa jazavac, tvor i kakadu. A životinje ko životinje, čim se čeka u redu, znate kako već to izgleda, pomalo se cupka, pomalo češka, pomalo zagleda, a najviše glagolja o lošim vremenima, malim penzijama i velikim stanarinama.

I dok svi oni tako strpljivo čekaju u redu, odnekud se iz šipražja pojavi zeko, odmjeri red pred dućanom pa se počne vižljasto probijati između čekača. Iskesio zečić zubiće, vrtkara repicom, zamahuje onim ručicama ko s lopatama za snijeg pa odguruje jazavca tvora i kakadua s "oprostite", a risa, vuka i lisicu s "izvin'te" i taman kad je prošao žamor kolone i došao do mede, ovaj se okrene i čim shvati da se zeko želi probiti preko reda, zamlati ga šapetinom preko brkova i bijesno procijedi - marš zeko na kraj kolone, ak' ja mogu čekat mo'š i ti!

A zeko ko da je naviko, nakon medinog krošea, malo protrese glavom, ustane, obriše prašinu s rukava i ponovo krene naprijed. Opet on oprostite šjor tvore, opet on izvin'te teta lijo, pa se mic po mic ponovo probije prema čelu. Ali avaj, na pragu dućanu opet se nađe oči u oči s međedom.
Mrki medo sad već totalno bijesan zamahne forhendom i taman da će zeku opet sastaviti s tlom, ali dugouško u zadnji čas podigne desnu šapu i smireno kaže: Medo, stan' malo, ne griješi dušu, mo'š ti mene zveknut još tri'est puta, ali' ko će vam onda otvorit dućan? Pa čovječe, ja radim tu, u Šuma-impexu!

Nekako slično sirotom zeki osjećam se i sam kad u ove sparne dane odrišim cime svoje nitišestmetarske barke pa isplovim iz lučice na Solinama, a onda se u hipu nađem okružen nautičkim zvijerima, brodusinama od pedeset, šezdeset, osamdeset stopa koji galopiraju Saldunskim zaljevom od jutra do sutra i ne haju previše za sitnu boraniju.



Otkako se obala u okolici grada pod zaštitom Ežen Joneska marinirala u toču od mutiranih pedoča, nerijetko se dogodi da istovremeno u luku uplovljava ili iz nje isplovljava na desetke različitih plovila, plutala i utapala. Sreća nastaje u trenutku kad "duboki" orači zabordižaju raznim smjerovima, uzburkaju more, ukrižaju valove pa izgleda kao da istovremeno pušu i bura i jugo i lebić i tramuntana, jedino klonula zastava na vrhu Kule Kamerlengo odaje tužnu istinu da pušika kako bi to nekad bistri Slavko Sarun znao reć - obični govnjin.



Pravo je čudo da se u ovakvim uvjetima kakvi danas vladaju na Jadranu, ne događa i više pomorskih nesreća, a možda je sve to samo pitanje vremena. Jer kad vidim kakve se rmpalije klataraju po letećim mostovima gliserčina koji u svojim strojarnicama kriju ergele vrijedne i nekoliko tisuća konja, mogu se samo vezat za siku i molit svetoga Niku da nas poštedi ove pošasti. Ali, to smo očito zaslužili, sa ovakvim turizmom ponosno srljamo u sigurnu propast.

Nedavno je jedan vješti pomorac s vikend-iskaznicom za upravljanje brodicama, junački nasukao svoju jahtu na Galeru, mrvicu kopna između Čiova i Drvenika, hrid stotinjak metara dugu, tek nekoliko koraka široku i visoku, na kojoj se uzgred budi rečeno nalazi lanterna koja svim kormilarima jasno daje do znanja - nemoj se zabijati u mene!



Međitim, to našeg kapetana Bruku nije spriječilo da na osebujan način provjeri čvrstoću kobilice svoje unajmljene jahte. Kad su ga odsukali i doteglili do sigurne luke, dao je mrtav-hladan-ozbiljan izjavu kako se nesreća dogodila zbog toga jer su mu na brodu otkazale - kočnice!? Pritiskao je kaže, pedale tako snažno, ali brzina se ni za mrvicu nije smanjivala? Kasnije su mu objasnili da te pedale koje je on pritiskao služe za upumpavanje vode u sudoper.

U svakom slučaju, najbolja stvar kod plovidbe među našim otočnicama je ta što se flotile brodica s visprenim kapetanima i njihovim pedalama rasprskavaju kao one zvizdarije za osvježavanje po kafićima. Kako se udaljavaš od obale, od punte do punte sve ih je manje, božemiprosti kao da tonu pod svim tim Galerama, ili u najbolju ruku hitaju prema top-destinacijama, mjestima koje su u nautičkim vodičima označena sa mast siiii! Did ju si d si? Jes aj did. Jes dida dida, e moji furešti, di ste vi bili kad su moji didovi ovdi sidro bacili....

<

Naravno, ukoliko ne želiš dijeliti sidrište na Krknjašima sa devetstotinaosamdeset i sedam drugih brodova, produžit ćeš dalje, prema škojićima na rubu otvorenog mora. Tek tada počinje gušt. Ostajemo samo more i mi. Ploviti se mora, sve dok ispod poklopca motora brunda sara-waka-tika-taka. Dok osluškujem ritam sara-waka-tika-taka, sara-waka-tika-taka, znam da je sve u redu. Međutim u posljednje vrijeme, taj se zvuk počinje pretvarati u tapa-tapa-klapa-šlapa. To već nije toiliko dobro, Globalno zatopljavanje očito utječe i na moje pretpotopno Torpedo od devet konja.

Nakon dva sata plovidbe, pristao sam u tajnu uvalu dobro znanog otoka. Dočekao me karakterističan, ne sasvim ugodan, vonj galebova. Ovdje ih ima na tisuće. Na tankom sloju ispucale crvene zemlje, trčkaraju sive gušterice. Vjerojatno nas poneki par skrivenih očiju prati iza divljih ružmarina, ali se ne usuđuju izložiti našim pogledima. Ovo definitivno nije "must see" destinacija iz peljara za vikend-kapetane.
Ono što me začudilo, pomalo i zabrinulo, veliki je broj uginulih galebova čija tijela leže razbacana svuda unaokolo. Kao da si se zatekao na bojištu nakon bitke.







Dolazio sam na ovaj pusti otočić nebrojeno puta i da, uvijek bih naišao na nekoliko uginulih galebova, što je i normalno, ne žive ni galebovi vječno, ali ovo... ovo je pomor. Tko zna, možda je nepodnošljiva suša dala svoj obol. Nije ni galebu uvijek lako. Tek tada mi je prostrujala kroz glavu još jedna neobična stvar koju sam vidio par večeri prije. naime, vidio sam jata galebova kako lete u V-formaciji. Najprije mi se naravno učinilo da se radi o patkama, ali ne, zaista se radilo o galebovima. Nikad to nisam ranije vidio. Želi li nam priroda nešto reći?

Vi'š, mogao bih priupitati onog medu ispred dućana što on misli o tome. Samo mi je isto malo frka, jer ako zamahne šapurinom...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se