Rotonda

23.04.2017.

Ima li smisla u svijetu u kojem dominiraju mega, maxi i monumentalno tražiti vrijednost u onome što je mini, mili ili mikro? Spram kaotične strukture megalopolisa tražiti savršen geometrijski oblik u nekoj pustari?

Jedno vrijeme sam se bavio mišlju ( a možda se i ta misao bavila sa mnom) kako bi bilo zgodno nasred neke pustopoljne sagraditi nešto što bi bilo - ništa. Ni kuća, ni zaklon, ni spomenik ni skulptura, nego sve od toga i ništa od tog.

Jednostavno - zamisliti građevinu jednostavnog oblika kakvog može nacrtati ljudska duša u jednom potezu ruke i postaviti je usred polja, planine, padine, doline, uglavnom, tamo gdje je nitko ne očekuje. Preko noći, paf - evo je! Pa da vidimo što će ona reći prostoru, a što će prostor reći njoj.

Nekako u slično vrijeme, usporedno s tim mojim maštarijama i fantamanijama, saznao sam da se u brdima Dubrovačkog primorja, nalaze ostaci jedne crkvice koja je po mnogočemu jedinstvena i neobična. Gledano iz visine, svemoćnim okom šjor Guglića, podsjeća na kameni cvijet od osam latica, od kojih sedam imaju polukružni oblik a osma se izdužila u rep i sad sve zajedno nalikuje zvijezdi repatici koja juri nemirom. U skladu s njezinim oblikom, crkvicu su prozvali jednostavno - Rotonda, a zapisa o njoj, toliko je malo da mi nije bilo drugo nego ubaciti u prvu i krenuti na fejs on d plejs.



Preko zaljeva kamenica savio se most, uz obalu krenula cesta, ispočetka žustro, potom se izvila jednom, dvaput, mnogoput i nakon nekoliko kilometara dovela nas pred seoce zvano Ošlje.
Plodno zelenooko polje sa crvenom zemljom, na čijim se rubovima skućilo nekoliko zaselaka sjedinjenih sa sivim kamenom koje ih okružuje. U daljini laje pas, u žbunovima cvrkuću ptice, na obronku se tamni šuma čempresa, a povrh svega se raskrilio - mir. Zrak je zasićen mirisima aromatičnog bilja. Jug u svoj svojoj raskoši.



Zanimljiva su ta mjestašca u dubrovačkim brdima, skrivena od svijeta, gotovo bih rekao da imaju nešto otočko u sebi, nešto teško objašnjivo što ih čini posebnima. Tek koji kilometar udaljena od sjajnoga Groada za kojeg znaju svi, ona samuju i sanuju u isti mah. Čini mi se kao da im godi uloga svjesnog autsajdera i da brižno čuvaju tajne za koje tisuće prolaznika u bermudama i havajskim košuljama ovjenčani lančićima na kojima najčešće piše Canon ili Nikon, i ne slute da postoje izvan starih zidina.

No pustimo njih, vratimo se u Ošlje. Čuli ste za Ošlje, sigurno ste čuli, jeli tako da ste čuli? M'da, mogu mislit...

Uglavnom, iznad sela, u brdu krševitom, ali s bujnim raslinjem, urezana je crta kojom vijuga put prema našem odredištu. Najljepše je pješke, premda se može i autom. To nam potvrđuje i jedan mladi tata u društvu dvije nasmijane djevojčice. Upravo se vraćaju od gore. Je li daleko - pitamo. Ma nije, pet minuta hoda, niti toliko - odgovara on. Djevojčice se i dalje smiju. Nakon par koraka, osvrćemo se s namjerom da ih još nešto priupitamo, a njih već nema!? Hm...

Ipak, nastavljamo dalje i već iza prvog zavoja pred očima nam bljesne naša Rotonda.



Uskoro nailazimo na tablu na kojoj piše - bla bla bla. Šalim se, ovo nije tabla tipa bla-bla. Piše na njoj jasno i glasno - Crkva Rotonda je ruševina osmeroapsidalne kružne građevine s narteksom koja se može smjestiti u vrijeme između 9 i 11. stoljeća. Rotonda je jedinstvena građevina, vrlo rijetka u povijesti arhitekture vremena kojem pripada, iznimno je osebujna sa osam apsida u kružnoj osnovi... I tako nastavlja dalje s još nekim podacima a završava sa - Postoje legende u vezi ove crkve da su u njezinoj blizini zakopana zlatna zvona.



Pa dobro, kad je već tako, nema nam druge nego latiti se mašklina ili kakvog sličnog odmagala. Iskreno, potraga za zlatnim zvonima nije nas isuviše zaokupila jer je i sama kamena građevina toliko ljupka, skladna i dopadljiva da nam više od toga i nije potrebno. Ali opet, sve je nekako neobično, počevši od mjesta na kojemu je podignuta. Na prvi dojam, sasvim je nelogično, niti je na vrhu, niti je na sedlu, niti je na sjecištu energetskih meridijana, kao da za takve tričarije uopće ne mari!


Ona je sasvim posebna kad je počnemo proučavati kao akustično tijelo. Njen specifični oblik omogućuje da zvukovi koji se stvaraju unutar osmerolatičnog cvijeta unutra i ostaju, i ne samo da ostaju već dobijaju poseban kolorit, a izvana je opet građena tako da sve suvišne zvukove odbija od sebe.

U njezinoj unutrašnjosti, točno po sredini nalazi se živa, kompaktna, monolitna stijena. Ona tek svojih vrhom izranja na površinu ali kao i kod ledenih brijegova, najveći se dio nalazi negdje ispod, čvrsto usidren u zemlji. Čim sam stao na tu stijenu, prožeo me snažan osjećaj da se upravo ovdje, na ovome mjestu prije tisuću i nešto godina dogodilo nešto važno, sudbonosno. I da je čitava crkvica upravo zato podignuta oko tog mjesta. Naravno, dopuštam svakome da mi kaže kako trabunjam i valjam zvizdarije, priznajem da moja teorija nema nikakvog znanstvenog uporišta, ali opet kažem - mene je prožeo takav osjećaj. Čista intuicija.

Ono što je neosporno jest činjenica da je Rotondu izgradio majstor. I to ne bilo kakav. Protomajstor. Virtuoz. Artist. Svaki kamen točno zna zašto je tu.
Neosporno je također i to, a u isto vrijeme i sramotno da se o ovome remek djelu, monumentalnoj minijaturi jako malo zna. Čak i u stručnoj javnosti, da ne spominjem onu famoznu - širu. Zašto? Vjerojatno je malo koga briga.



Uostalom, kako vrijeme odmiče, sve me manje toga čudi. Podivljala uzmorska naselja prepuna užasnih zgradurina, koja sliče na sve samo ne na kuće za ljude, isprekidana uličicama kojima se ne mogu mimoići niti dvije karijole proglašavat ćemo civilizacijom, a čistu, netaknutu prirodu ćemo u isto vrijeme nazivati - divljinom.
U prirodi ničeg divljeg nema, vjerujte mi na riječ. Sve što je bilo divlje odavno je već pobjeglo u civilizaciju.



<< Arhiva >>