O rizicima i nuspojavama

07.03.2017.

Kada za mirnih ljetnih noći spustim sidro u jednoj od bezimenih uvala moga otoka i osjetim da je dan koji se upravo približio svome kraju dao sve što je mogao dati, uvučem se u kabinu svoje barke, koja istinu govoreći, više na brlog sliči nego li na mjesto za ugodan počinak, primirim se i čekam san koji neće doći. U početku se meškoljiš, vrpoljiš, ne možeš odrediti je li ti hladno ili vruće, ili oboje istovremeno, a svako toliko vremena naiđe poneki val koji zaljulja barku, a tijelo još nenaviklo na drugačije okolnosti, tim se njihajima pokušava oduprijeti kruto, nezgrapno, umjesto da zapleše u ritmu valova. Naučit će ono već, čim prođe prokletstvo prve noći.

Kad nakon devetog prevrtanja s boka na bok dojmove proteklog dana sakriješ pod jastuk, počnu se pojavljivati zvukovi za koje nikad ne bi pomislio da ćeš ih moć razaznati. Osjećaš kako s otvorenog mora polako iščezava potmuli zvuk feribota koji plovi prema Anconi, a ovdje u uvali, ispočetka potiho, a kasnije sve jače, počinje pucketati more. Neobičan zvuk, kao da netko prstima gnječi mjehuriće na foliji u koju obično umotavamo lomljive stvari.

Nije mi poznato ima li pucketajuća pojava svoje ime i znanstveno objašnjenje, ali doživio sam je toliko mnogo puta, na različitim mjestima i u različitim okolnostima, stoga je nikako ne bih smio svrstati pod puke rizike i nuspojave.

Kakvom god je smatrali, pojavom ili nuspojavom, ona ponekad zna biti poprilično uznemirujuća jer kad otkloniš sve ostalo, ovaj zvuk ponajviše podsjeća na pucketanje vatre. Koliko sam se puta prenuo i unezvjereno zalijepio nos za brodski fineštrin sve kako bi se uvjerio da u uvali zaista ništa ne gori. Možda je sve to povezano s povlačenjem mora, osekom koja u pravilu nastupa tokom noći. Preko tanke linije dodira sa čvrstim tlom kotrljaju se mikroskopski sitne čestice, kao da se bune i glasno negoduju, budući da im je preko glave da su u jednom trenu more, u drugom opet kopno, i tako stalno kao na klackalici, po četiri puta tokom svakog dana.

Ako pak odlučiš ne spavati u brodu već razapeti šator negdje na plaži, iznad markinte ili ispod borova, zvukovi će postati umnogome drugačiji. Dominirat će šumovi obližnjeg raslinja, a more će ti se činiti dalekim kao da je s posve drugog svijeta. Naravno, ne trebaš gajiti iluzije da ćeš se i u šatoru naspavati. Jednostavno - nećeš. Previše smo se navikli na udobnosti svakodnevnog života, počeli smo gubiti prirodne instinkte.



Iskreno, nisam posve siguran što ovim pokušavam reći, a kamo li kakvu poantu čitatelju podastrijeti, ali u posljednje me vrijeme sve više zaokuplja, fascinira, možda čak pomalo i plaši dvojnost, dvostrukost, dualnost svega što postoji na ovome svijetu. Sve što ima lice, mora imati i svoje naličje, a upravo naličje često postaje pravo lice istine. Ipak, stvari, bića i pojave nisu tako jednostavne i plošne poput novčića ma koliko vrijedan bio, da ih možemo svesti na pismo-glava, Gospe-Marko i kako li se već ne nazivaju sve njegove strane. Možda se odgovor krije u obodu novčića u kojem su urezane bezbrojne linije (savjet - ne pokušavajte ih brojati) koje opet vjerojatno imaju neko svoje značenje, ali kakvo - prepustit ću mašti na volju.

Možda ti urezi predstavljaju put, od jedne do druge strane i natrag. Točnije rečeno, predstavljaju idealiziranu verziju puta, s obzirom da se od točke A do točke B skoro pa nikada ne stiže najkraćom mogućom linijom. Ako se to čak i dogodi, znači da put nije bio odviše težak.



Brod s jedrima ne može ploviti s vjetrom u nos, točno prema strani svijeta odakle već puše. U takvom se položaju jedra ne mogu napuniti, samo nemoćno kloparaju i urlaju, kao da znaju da im to nije namjena. Potrebno je napraviti otklon, malo na jednu, malo na drugu stranu, prevaliti veći put da bi se mogao doseći željeni cilj.
Kad se penjemo uz strminu, radimo istu stvar. Znam, ponekad izgleda dosadno i nepotrebno, čemu te serpentine, kad se može opaliti najkraćim putem, pravo uzbrdo. Može se, naravno, ali nakon par koraka shvatiš da to ne bu išlo tako lako.

Put, bio on morski ili kopneni, nudi bezgranične mogućnosti kretanja. Tko kaže da moraš svakog puta ići ugaženim stazama? Jest, sigurnije je, ali proći putem kojim nitko ne može ili ne želi ići, neizmjerno je uzbudljivije.



Znam, često je bolje ne srljati i prepustiti se starom dobrom komforu. Ne moraš jedriti, možeš na brod staviti motor, prst u uvo i baš te briga i za vjetar i za valove. Isto tako, ne moraš uopće hodati, možeš se u planinu popeti žičarom. Možeš, ali to nije Put.

Konačno, ima li Put svoju dvojnost, svoju suprotnost, poznaje li Put svoj ne-Put?
Možda, kad početak i kraj odluče krenuti jedan prema drugom, počnu se približavati, postojano, sve dok se naposljetku ne dotaknu, spoje i komprimiraju u jednu jedinu točku. Ako je ta točka ishodište za novi put - bit će dobro. Ako nije - dobro biti neće.

<< Arhiva >>