Čikolata

09.02.2017.

Mora da su strašne nekoć bile te noći zimske, ledene, mračne, beskonačne, u krajevima bezvodnim, bestrujnim, besputim, predjelima gdje lisice poštu nose, vučine poreze ubiru, a tovari nuđaju REVO TV sveudilj.

U posvemašnjoj mrčini, izvan domašaja treperave svjetiljke, svaka sjena postaje utvara, svaki iznenadni zvuk doima se zlokobnim i prijetećim.
Ipak, i u takvim noćima crnim, ljudi se drže zajedno, najčešće oko komina ili u vatrenoj kužini, okupljaju se družine, obiteljske, susjedske, plemenske, u društvu se osjećaju sigurnije i mirnije. Dok plamen obasjava samo dio njihovih lica, u mračnim kutevima kamenih potleušica, starice u maramama jedva čujno mrmore, a djeca širom otvorenih očiju upijaju priče odraslih. Priče stoput već ispričane ali nikad na isti način, svakog se puta nešto nadoda ili oduzme. Umijeće pripovijedanja bilo je posebno cijenjeno, s vremenom se razvijalo u vještinu.

Dobri pripovjedači su bili rado viđeni gosti, čašćeni i slavljeni. Svoje priče nisu zapisivali, a i kako bi, kad su mahom bili nepismeni, ali sve su pamtili, štoviše, poznavali su male tajne govorništva, kad treba ubrzati, kad zastati, kad podviknuti, a kad šaporiti.

U kasnim satima, kad bi plamen polako jenjavao, a žar treperio ljubičastim sjajem, priče bi se nerijetko pretvarale u bajanja, u puka maštaranja o mitskim bićima, vilama, vješticama, vukodlacima...

Naravno, fascinacija izmišljenim bićima nije bila karakteristična samo za naše krajeve, očito postoji u ljudskoj nutrini neobična sklonost da svakoj opasnosti i svakom strahu doda snažniju, upečatljiviju notu.

Kao da primjerica zmija nije sama po sebi dovoljno strašna pa joj u nekoj od priča valja dodati i noge da bude brža i okretnija. Pa eto, kad već ne samo da gmiže, već trči i skače, što joj ne bismo dodali i krila, neka leti, neka od zmije postane zmaj! Ali domalo ni sam zmaj koji gmiže, trči, skače i leti učini nam se nedovoljno moćnim i opasnim pa odlučismo napraviti korak dalje - što usput ne bi rigao vatru? Srećom, zmaj je od vatre nastao, na vatri se i zaustavio.

Zanimljivo, koliko taj lik zmaja ima utjecaja u kulturama diljem svijeta. U koliko je grbova, znakova, amblema, uneseno biće koje nikad nije postojalo ali je eto, iz nekog neobičnog razloga zagospodarilo svijetom ne samo na onoj tankoj liniji na kojoj se isprepliću mašta i zbilja već i mnogo dalje.



Postoji još jedno mitološko biće koje nikada nije postojalo, ili barem za njegovo postojanje (još) nema valjanih dokaza, a to je jednorog. Najčešće ga se prikazuje kao bijelog konja bujne grive, vitkog, mišićavog tijela, ponositog stava, a od najljepšeg konja razlikuje ga tek rog posred čela koji očito u sebi krije dublje simboličko značenje.

Jednoroga ćemo danas najčešće susretati u dječjim slikovnicama, u pravilu kao ljupkog i umiljatog lika, ali naravno kao i kod zmajeva, i jednorog se može transformirati u različite oblike.

Usudio bih se reći da je sinjski alkar, konjanik-kopljanik, jedna od varijacija jednoroga kao oživotvorenog mitološkog bića. Ako alkara i konja, čovjeka i životinju, promatramo kao jedno, zajedničko tijelo, simbiotski povezano, koje uzima najbolje od dva svijeta, čovjekovo junaštvo, viteštvo, precizno oko i mirnu ruku, a s druge strane snagu, brzinu i izdržljivost plemenite životinje kao što je konj, tada dobivamo skoro pa nadnaravno biće izuzetnih sposobnosti i nestvarne ljepote.

O blože mili što i meni sve neće pasti na pamet dok u neke zimskosive ure tumaram putevima naše Zagore, vijugam između kržljavih stabala brista, graba i ponekog ponositog duba pa mi ni to nije dosta već se spuštam do presahlih korita varljivih rijeka, a svo to vrijeme upijam taj friški, vlaški zrak koji se nikome ne umiljava ni ne dodvorava, već ti puni pluća i bubnja iznutra točno tamo di i kako triba pa kome milo kome drago bilo il' nebilo. Dan je tih i žut. Miriše kiša, ali neće još.



Poželio sam ponovo, nakon samo petnaestak dana, doći do Miljevačkog platoa, začudne visoravni, prostrane i slasne poput pogače ispod peke, jasno omeđene kanjonima rijeke Krke sa zapadne i Čikole s istočne strane, dok sa sjeverne, poput svojevrsnog Olimpa nad čitavim prostorom bdije mrka planina Promina.



Zapravo, već na tom izletu od prije dva tjedna, kad smo naumili i ostvarili "Krking" od Visovca do Roškog slapa primijetili smo pored ceste, očito nedavno postavljen putokaz na kojemu se isticao natpis - Značajni kraobraz Čikola.



Tada smo obećali sebi da ćemo na povratku stati i pogledati o čemu se radi. No eto, kako nam je taj dan proletio za tren oka, morali smo doći još jednom, ovoga puta namjenski u goste lijepoj rijeci opjevanoj u ružnoj pjesmi.



Znajući da su lani ili sad već preklani, nemojte me hvatati za riječ, vrijedni članovi HPK Sveti Mihovil iz Šibenika, upravo u kanjonu Čikole proveli par kilometara dugu, sajlama osiguranu planinarsku stazu tipa "via ferrata" po kojoj, blago rečeno, nije uputno šetuckati bez adekvatne opreme, mislio sam da je to - to. Stoga me bilo malo frka što sam se na ovaj izlet uputio bez pojasa, kacige, karabina, osiguranja i sto ostalih čuda koji su potrebni za takve avanture.



Ipak, svaki trag zabrinutosti je nestao kad sam shvatio da mi oprema neće biti potrebna jer se ova "značajno-krajobrazna" ne poklapa a ni preklapa sa "via ferratom". Štoviše, prva se pokazala idealnom za "light" planinarenje a druga je kao stvorena za malo nabrijanije momke i djevojke.



Naša, "penzionerska" staza, ukupne dužine 2600 metara, jednim dijelom vodi po obodu kanjona, od prvog vidikovca preko platformice za Zip-line, do drugog, potom se strmo spušta sve do korita rijeke da bi nakon toga krenula postepeno uzbrdo sve do točke od koje smo i krenuli. Premda nam se Čikola ovoga puta nije predstavila u raskošnom izdanju, štoviše, tako je sramežljivo klokotala da bi netko neupućen zasigurno zatražio knjigu žalbe, nismo ostali razočarani.



Mada je opće poznato da je Čiko(j)la podložna velikim promjenama toka ovisno o sušnim ili kišnim razdobljima, ipak ostaneš pomalo zatečen ogledavajući se unaokolo i pitajući se kako je moguće da jedna rječica, gotovo pa potočica, iskleše tako impresivan kanjon. Tiha voda brijege dere, još jednom potvrđeno, nema dvojbe.



Eh, da ne zaboravim reći, staza kanjonom Čikole je zaista "luksuzna", opremljena po standardima Eunije. Klupice, vidikovci, ograde, skalinade, informativne ploče, sve je urađeno po zanatu. Hvala teta Euniji, hvala. Možda će okorjelim planinarima ta "preizgrađenost" ići na pimpić, ali kako se ono kaže - za svakoga ponešto. Za nekoga je "via ferrata", a za drugog "Čikolata".



Jedino me začudilo to što u nekoliko sati koliko smo proveli na stazi, nismo susreli ni jednog čovjekolikog čeljadeta. Istina, u jednoj od pećina smo zatekli tragove prisutnosti "Homo prolijavitisa" ali nalaz nije bio dovoljno kompaktan da bi sa sigurnošću mogli potvrditi radi li se o stvarnom biću ili tek još jednom srodniku vukodlaka, zmaja ili nečeg još strašnijeg.




<< Arhiva >>