utorak, 24.01.2017.

~Voda uvijek nađe put
~

Pojavi se taj osjećaj svake godine u isto vrijeme, par dana ranije, par dana kasnije, ali obavezno siječnja dvadeset i nekog, postruji hladnim jutrom kao zaboravljena pjesma grupe Film odsvirana u Kulušiću osamdeset i već tko više pamti koje. Ne znam kojim ga osjetilom ćutim, ne umijem ga ni opisati, možda kao ronioca kada zaranja do morskog dna, pa na trenutak zastane, pokupi spužvu, školjku, možda kamen načičkan algama ili pola šake pijeska kao dokaz da je dotaknuo dno, a potom smirenim zamasima peraja krene prema gore prateći odbljesak sunca koji treperi na površini. Slično njemu, jedna se zima kroz dubinu vremena spusti do dna, primiri se, osvrne jednom, dvaput i kada shvati da je sama u toj dubini okružena tamom i hladnoćom, odluči potražiti bolje mjesto.



Hm, a možda tu nema ničeg mističnog, možda se samo radi o odrazu moje želje puste da se otrgne i pođe u svijet jer nikakve slutnje, naznake još nema, ni mirisa, ni pjeva ptica ni pruge boje rubina na istočnom nebu netom prije izlaska sunca.



No, u jedno sam potpuno siguran a to je da u ovo doba zime, kada već polako osnaži dan, a nebo se propne žustro kao crni konjić na nosu crvenog automobila, najviše volim otići do rijeke Krke, posebno do onog dijela između Visovca i Roškog slapa koje me iz visine podsjeća na pješčani sat. Jezero gore, jezero dolje, a između njih kanjon koji budno motri da nam vrijeme ne iscuri uzalud.



I točno znam da ne smijem propustiti trenutak kada na tom golemom satu otkuca podne. Želim biti u blizini i na trenutak zanemariti vizualni dojam, slikoviti prizor otočića usred rijeke sa samostanom obrubljenim jablanima. Jer. taj trenutak kada točno u podne krene zvuk zvona sa samostanske crkve, raširi se jezerom, zaplovi preko rijeke, odbija se od klisura kanjona, svakog puta je jednako impresivan i upečatljiv.



U takvim trenucima shvatiš ono što već odavno naslućuješ, ali svakog puta iznova i ponovo ti bude drago jer sve doživljeno prihvatiš kao potvrdu da je rijeka, svaka rijeka, ponajmanje voda koja teče, a neizmjerno više neuhvatljiva fluidna struja koja slijedi put kojega je sama zacrtala.



Ono što krvotok znači za čovjeka, sav taj splet arterija, vena i kapilara koji omogućuje da našim tijelom struji život, zamršeni sustav kojeg ne vidimo, ali ga i te kako osjećamo, može se na isti način preslikati i na prirodu. Rijeke znaju zašto postoje. I ne moraju to nikom objašnjavati. Onaj tko želi, shvatit će. Pritom su i strpljive, ne žure, ne budalesaju, znaju da imaju vremena napretek.



Mada, ni one nisu vječne. Tektonika odradi svoje. Dođe potres, uruši se zemlja, poremete se tokovi, kanjon presuši, a voda ode drugim, samo njoj znanim putem.



Kad god se zateknem na obalama Krke, gotovo nesvjesno krenem uzvodno. Tako je najbolje da se rijeka i ja gledamo, licem u lice. Nemamo što kriti. Ona val za valom, ja korakom po korak.



Sada postoji lijepa staza kojom se može od Stinice u neposrednoj blizini Visovca krenuti kroz šumu stoljetnih hrastova, popeti do platoa iznad kanjona, proći pored Samodola, pa se opet približiti rijeci, pozdraviti Kamičak, ponekad zvan i Orlov grad, nekadašnju utvrdu koju je pregazilo vrijeme.




Potom se još malo penjati i spuštati, vijugati lijevo migoljiti desno pa ravno kroz šaš sve do Roškog slapa. Pritom uživati u zimskoj tišini i pogledom pratiti orla kako kruži iznad strmih litica.
Pa u njima prepoznati stijenu koja je dušu dalu za isklesati glave znamenitih predsjednika kao u onom američkom Diznilendu. Pardon - Rushmoru.



Zamisli, seko prizora, iznad kanjona rijeke Krke goleme isklesane glave Franje, Stipe, Ive i Kolinde... Koliko bi nam onda tek turista dolazilo... Brrr, odakle mi je ovo palo na pamet, bjež bjež od mene, altroke Dakota!

Od Roškog slapa vode dvije staze oštro uzbrdo i tu se nameće strašna dilema - koju odabrati?



Prvu koja će ti otvoriti čarobne poglede prema jugu ili onu drugu koja će te mamiti vodenim kaskadama i dovesti pred vrata Oziđane pećine?



I zapravo, kao rijetko gdje drugdje, ovdje te pored svih prirodnih ljepota vidljivih na svakom koraku, raduje i donosi toplinu oko srca spoznaja da je utjecaj čovjeka i te kako vidljiv ali na najbolji mogući način. U odnosu na stanje od prije deset - petnaest godina, kad je sve osim Skradinskog buka, bilo onako hm, šuć-muć pa proli, Nacionalni park Krka je napravio korake od sedam milja. Staza duga nekih devet kilometara napravljena je majstorski, zaista maj-stor-ski, i ako ikada budete u prilici - ne oklijevajte.
Ide, ide to na bolje. Polako, ali -ide!




ponedjeljak, 16.01.2017.

~Strpljen spašen prevaren
~


Velika se kazaljka propela na dvanaest, mala se spustila na šest, a moje još nerasanjeno biće se spotaklo u noć. Noć je kliznula niz skaline, skaline zakoračile u dvor, dvor u dvokoraku skoknuo na ulicu Ante Starčevića, ulica radosno pohrlila prema cesti Kneza Trpimira, a cesta - raskopana.

O da, tko je u nas vidio cestu koja se barem jednom godišnje ne prekopa, izjaruža, raskanali, izmrcvari, ali sve na tanane, polako, u stilu - nije priša, pomaaaaalo. I zanimljivo, dok cesta izvrnute utrobe leži bespomoćno kao bizon na operacijskom stolu, građevinsko poduzeće se točno na polovici izvršenih radova obavezno nađe u nekakvim teškoćama, blokiranim računima, kolektivnim pregovaranjima, pretvorbama, stečajevima, tko zna kakvim sve čudima, a dogovoreni rokovi završetka radova pomiču se u beskonačnost.

Najvažnije od svega da su postavljeni priručni semafori koji naizmjenično propuštaju vozila, malo iz jednog, više iz drugog smjera. Stručnjaci školovani na prometnom fakultetu očito su sjedili na ušima za vrijeme predavanja iz kolegija "Primjena priručnih semafora 2". Kolone automobila vuku se lijeno kao gusjenice borovog prelca kad se u rano proljeće prebacuju s jednog stabla na drugo. Nametnici tamo nametnici amo, bitne razlike zapravo i nema. U mrklo doba jutra kojemu se još ne mili kročiti u bolje sutra, prolaziš kao pješak skoro pa brzinom svjetlosti pored uspavanih automobila koji brundaju na minimumu.



Ipak, primijetio sam da u ranim satima kad ljudi odlaze na posao čitav sustav, makar bio i nakaradan, funkcionira. Već istog popodneva kad se umorni prekarijatlije vraćaju svojim domovima, sporadično grintavi, djelomično štrukani i pretežno štufi, možete biti sigurni da će nastati cirkus.

Ukoliko u to doba dana želite prevaliti tristotinjak metara raskopanog Kneza Trpimira, pred vama će se otvoriti dvije mogućnosti - ili ćete maštovito beštimati i na živce odvaliti, ili ćete stoički podnijeti zasigurno sedam do osam izmjena onih redikuloznih semafora. To vrijedi ako ste normalan vozač vulgaris. Međutim, postoji i treća opcija. Za one odabrane. S tim da ih nije odabrao Đelo Hadžiselimović, već se odabiru sami.

Dakle, usporedno s našim Trpimirom, proteže se još jedan odvojak, nazovimo ga primjerice - Mutimirom koji doduše jest grbav, blatnjav i makadamast, ali u isto vrijeme dok najveći dio vozača koliko-toliko strpljivo čeka u koloni, obavezno se nađe neki buzdo koji se izdvoji, zapiči Mutimirovom zaobilaznicom na divljaka i hop-hop na mala vrata pretekne na desetke automobila. Pri ponovnom priključenju, sada već sasvim blizu čela kolone, ponovno se napravi malo blesav, nabaci pravednički izraz lica, kao eto, on tu stanuje, upravo izlazi iz svoje kuće pa dajte ljudi pustite me, mah-mah, fala pajdo, nema na čemu i drugi put. Budale neka čekaju. Ponekog od njih uspijem i prepoznati, ipak je ovo mali grad i svatko pokazuje svoj auto skoro kao legitimaciju.

Najgore od svega je da opisani primjer nije sporadičan slučaj, već se događa stalno. U svakoj, baš svakoj koloni se nađe poneki Mek Đek koji smatra da je iznad ostalih, da kolone jednostavno nisu njegovo prirodno okruženje, već da on mora naprijed ovako il' onako. Takvim važnim facama se vjerojatno žuri. Za razliku od ostalih kolondžija kojima je eto baš gušt militi mic po mic.

Dokle sežu granice ljudskog bezobrazluka? U redu, ako smo osjećaj solidarnosti odavno već bacili na deponij da tamo istrune i nestane kao da ga nikada nije ni bilo, i ako živimo u vremenima u kojima se svatko bori samo da bi njegovoj guzici bilo bolje, čemu se uopće čudimo? Svi se zaklinjemo u nekakav sustav vrijednosti, ali on se u pravilu u odnosi na druge, dok za sebe tražimo olakotne okolnosti.

Možda je ovo banalan primjer s obzirom da se, ne samo u prometu, slične situacije događaju stalno i svugdje, ali meni je od svega najporaznija spoznaja da takvi ljudi, drski, bahati i beskrupulozni, zapravo bolje prolaze u životu. Kao i to da će se uvijek naći dovoljan broj onih koji će takvo ponašanje opravdavati. Buzdovandžije se ne zamaraju dilemama koje muče "normalne" i obzirima koji to i ne trebaju biti, takvi se likovi jednostavno "znaju snaći". Bez obzira na sve. Pogledajte ih, oni su probitačni, oni napreduju, oni idu dalje. Istina preko naših leđa, ali to njima očito ne smeta.

Hm, još me nešto muči, ako je inteligencija po svojoj definiciji, sposobnost snalaženja u novim okolnostima, znači li to da su takve osobe zapravo inteligentne? Ili su samo bezobrazne? I što bi se dogodilo kad bi se svi, već od sutra počeli ponašati na takav "inteligentan" način? Po načelu - neka meni bude dobro, a za drugog baš me briga!
Možda bi to čak moglo ispasti dobro. Tada bi se sva kolona sa Trpimira prebacila na Mutimira. Rijetki preostali Trpimirovići bi brže prošli semafor, a Mutimirovići bi zaglibili na sporednom kolosijeku. E takav bi film baš volio gledati!


ponedjeljak, 09.01.2017.

~Punom parom u budućnost
~

Početkom četvrtog desetljeća našeg stoljeća, svjetskim će morima i oceanima zaploviti prvi brodovi bez ljudske posade. Dobro ste čuli, brodovi će postat toliko sofisticirani i automatizirani da će moć sami plovit od luke do luke, bez njanci jednog čovika na brodu.

Ne brinite, nije me uvatila fibra, niti sam ovaj podatak isisa iz prsta dok sam štrukava limune, već je upravo tako izrečenu pretpostavku iznija šjor Guilermo, nećete vi ga znat al nema veze, u svakom slučaju ozbiljan čovik u tamnome veštitu i svilenoj kularini, ugledni stručnjak svjetskoga glasa i to ne na nekakvoj kavanskoj raspravi, već na međunarodnom znanstvenom skupu posvećenom razvoju brodogradnje.

U svome se predavanju ugledni stručnjak, rečeni šjor Guilermo dotaka najnovijih trendova u svjetskom pomorstvu koji će obilježit i usmjerit razvoj u narednom razdoblju, a samim tim, pred nas brodograditelje postavit nove zadatke i probleme koje više ne smimo nazivat problemima nego - izazovima.



Dakle, sad više nema sumnje, brodovima će se u bliskoj budućnosti upravljat na daljinu. Dok sam sluša uglednoga stručnjaka svjetskoga glasa, odma sam povuka paralelu s onim autićima šta ih kupujemo muškićima za rođendane. Božemoj, ko je vidija da se dite od tri godine mora saginjat, puzat na kolinima, gurat autić i činit brm-brrrm. Oli nije jednostavnije tutnit mu daljinski u ruke, napunit baterije i pustit neka vozi leva-leva.
Istina, malo je zafrkano kad ti autići letaju svugdi po tinelu, kužini i hodniku, a osim šta zunzaju ka mošjuni prid kišu, ukućani se na njih spotiču, padaju i beštimaju.

Šjor Guilermo, ka da je pročita moje misli pa nastavija - nemojte misliti da će to biti jednostavna stvar, morati ćemo koristiti tehnologiju kakvu već danas primjenjujemo u svemirskim letovima.

Lipo bome, eto smo se učas približili svemirskim visinama. Okej, to mi zvuči logično, ako možemo poslat svemirski brod da sleti na Misec, Mars, Jupiter ili ako baš oćete - na Saturnov prsten, i ne samo da sleti već da tamo izvuče klišta, okine par bovana, zapakira u celofan i sve to vrati na Zemlju, onda nema prepreke da naš brod za rasuti teret pošaljemo u štatigajaznan - Yokohamu.

Samo, pred nas se postavlja puno teži zadatak. Kako? Ma kako kako? A šta mislite zašto se svemir zove SVEMIR. Logično - zato šta je tamo sve mirno, nema vitrova, nema valova, nema marete, nema kurenta, a i mogućnost da ti iz suprotnoga smjera naleti drugi svemirski brod i zvizne te u provu otprilike je jednaka onoj da u starome gradu Trogiru usrid zime naletiš na otvorenu butigu bilo čega.



Ipak, pametni će ljudi i za to nać načina. Ako čovika neće bit na brodu, bit će ga na drugome mistu - opet ću se pozvat na naše svemirce - ka šta oni imaju svoj Hjuston, oliti onu veliku dvoranu s pustim monitorima, tako će i naši pomorski kapitani imat posebne centre iz kojih će moć kontrolirat i upravljat s našim brodovima.

Naravski, neće sve to odma ić glatko. Jedna od najvažnijih stvari na našim otocima je nećete virovat - šentada. I to ne bilo kakva šentada već ona posebna na kojoj mista zauzmu stručnjaci nad stručnjacima koji se svaki dan nacrtaju u portu otprilike dvadesetak minuti prije nego šta ima doć vapor. Dolazak broda je daleko najvažniji događaj dana na svakome otoku. Uglavnom, zadatak mudraca sa šentade je da pomnjivo prate kako brod akoštaje. Akoštavanje je jedan izuzetno složen manevar u kojem se kapitan mora znalački približit mulu, pod oštrim kutem, onda malo zašijat dok u isto vrime posada spušta pajete, baca cime i pribacije puntiželu na rivu kako bi se putnici i valiže mogli iskrcat. I sve je dobro dok je dobro ali ako se tu i tamo dogodi da vapor striša ili bombiza u korniž od mula, ajme ti je. Odma će ga oni trust mozgova koji prati svaki njegov manevar, napast, izvriđat, izasovat, uglavnom, ti će nesritnik bit za vike vikove prikrižen ka teški neznalica koji ne umi držat ni ćikaru bile kafe u rukama, a kamo li timun od brzobrodske linije. Neka ubuduće vozi na drugi škoj a ne na naš!

I sad baš ništo razmišljam - na koga će ekipa sa šentade idit, mavat šćapiman i itat se beštimjama ako brodovi budu akoštavali automatski?

Pretpostavljam da će sve navedeno značajno prominit i samu narav pomoračkoga posla. Možemo zaboravit vrimena kad su maritimi išli na vijađe po osam, deset, pa i više miseci. Eto, već sutra će prekaljeni morski vukovi odit na posal od sedam do tri, u četiri popodne se uredno vratit doma, uzet Slobodnu u ruke, dignit noge na stolić u tinelu i zavikat - ženo, šta ima za obid? A ona će njemu brižno prić i prošapjat - mužu moj, imamo polpete s pirejon.

Nego reci mi kako ti je danas bilo na poslu - još će ga upitat kako bi mu dala na važnosti.

Kapitan će na to odgovorit ponosno - u osan i po sam bija u Singapuru, bacija sidro malo vanka luke jer su nam rekli da moramo čekat na iskrcaj, i da ne bi gubija vrime, uvatija san nikoga trampera i odveja ga u Mombasu, posli marende sam preuzeja kontejneraša s Velikih jezera da bi na kraju dana još uspija provuć jedan kruzer Panamskim kanalom.

Lipo bome, a reci mi mužu moj, jesi li mi čakod kupija na tin vijađima, koju lipu veštu ili parfem?
Ma di ću ti kupit, obaša san po svita, a nisan se guzicon maka iz kancelarije!
Moga si priko interneta, samo da si tija - namusit će se ona.
A kapitan će se dignit iz fotelje, sist za stol, probost pirunom onu polpetu za koju niko neće zna je li stvarna ili virtualna pa sebi u brk procidit - enti napredak i ko ga je izmislija!




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se