Minja se vrime

29.10.2016.

Sunce se potočalo u more tamo negdi iza Blitvenice i pošlo spat, a mrčina se zalipila najprije za zemlju crvenicu pa za deblo i napokon za grane, taman kad je ostalo još dvi-tri masline za pobrat. Umorni domaćin je reka - A-la svitu, dosta je bilo, bome smo se danas natrudili.



I jesmo - odgovori uglas mala, ali složna skupina berača. Ako ćemo pošteno, već su deboto uru vrimena u sebi prizivali ove čarobne riči domaćina. Bez suvišnih kako i zašto, skupljaju se češljići, sići, bavuli, šuškaju klašnje i šegaci, ubrani plodovi se spremaju u konobu, a brižna domaćica je već iznila na stol pun lonac toploga fažola. S buncekom, nogicama i suvin mesom, razumi se.

Evo judi, mašite se, ne znan oće li van se svidit, ako kome fali papra neka ga doda po svome guštu.

Ma šta to govorite - javi se prvi - ma di nan se neće svidit, svi znamo da vašemu fažolu nema ravnoga. Moja mater... nastavi prvi i važno podigne prst ka Grgur NInski - izvrsno kuva, šta je-je, ali njezin fažol se nikako ne može mirit s vašin. Bit će vi znate neku tajnu!

A nema ti tu velike tajne, moj ti, večer prije ga pomočin u ladnu vodu da omekša, a sutradan ga skuvan normalno, ka šta san ga uvik spravjala - skromno će domaćica.
Ej ljudi a jeste vidili kako na Visu spremaju pašta-fažol na brujet? - uskoči drugi.
Ajme meni se to ne sviđa, pari mi paštroć - dometne treći.
Ma ke paštroć - najidi se četvrti na trećega - tribaš probat pa onda govorit!

I malo-pomalo, uz čašu-dvi nekome i tri, razvije se živa raprava o brujetima, gulašima, tripicama, prvi diže u visine raštiku s kaštradinom, drugome su puna justa kiseloga kupusa, treći sklada poemu o arambašićima a četvrti sanja o gustoj juvi od brokule. Bidni ljudi, još do prije desetak godin su ovako strasno govorili o ženskima, a sad in je samo spiza na pameti. Kako se bliži zima tako su sve žešći.



U nika doba, domaćin se važno nakašlje kako bi svima da do znanja da bi mogli poć ća, jel...
I ka ono usput pripomene - a mogli bi sutra završit ovo bokun šta nan je ostalo, an, šta vi mislite?
Kako ne, opet će prvi, ako nas se skupi ovoliko ka danas, bit ćemo gotovi do obida.
Tako je - evo ti drugoga - a šta mislite da sutra bacimo štakod na gradele?
Ajde borati samo na spizu misliš - napadnu ga treći i četvrti zajedno, ka ono - njima nije ujopće važno.
Dobro, dobro - pomirlljivo će domaćin, ne bi tribalo bit rose, mogli bi počet u osan i po, najkasnije u devet, samo ljudi pripazite - sutra se minja vrime.

A je, tako je - opet je prvi vazeja rič. Ček ček, kako se ono miče, unaprid oli unazad?
Meni se pari da je reklo unazad - odgovara domaćin
Sve ide unazad otkad su ovi došli na vlast - inpicigaje drugi.
Ma čekajte ljudi - šta je danas bilo devet, sutra će bit koliko?
Deset! - ispali treći

Alo cukunu - uskoči četvrti - ma kojih deset, vako se računa - ako je danas bilo podne, sutra će bit, kako ono ...jebate, opet mi se sve izmišalo!
Ma pusti ti podne, mi moramo bit ovde sutra u devet! - odlučan je prvi.
Ma jel devet po novome ili po starome?
Po star...novome - viknu drugi, treći četvrti.
Jeben ti onoga tukca šta je to izmislija!

Gospe moja, inšempjanoga li svita, svake godine na ovi dan, oni iste rasprave vodidu i nikako se ne mogu sporazumit. Šempre Lovre, šempre jarče! I ne mislidu oni stat na kazaljkama, nego nastavljaju balit, pizdit, beštimat, predlažu se izmjene zakona, ustava, kalendara, jedan bi ukinija ponediljak, drugi utorak, treći bi malo okinija od svih dana kroz sedmicu i produžija subotu na četrdeset i osan uri! I ko zna dokle bi sve to trajalo da se nije na noge diga oni peti šta je sve do sad muča, jer on jedini bidan ništa nije pija jerbo je zadužen da vozi.

Znate šta, ja iden doma, a vi kako oćete, ako mislimo sutra napravit posa, onda...
Je je, jemaš prav, slože se ostali, vrime nam je da krenemo...

Dok su svi još međusobno pet puta ispozdravljali, domaćica je pokupila šporke pjate sa stola i odnila ih do sudopera, domaćin je mava šudaron sve dok auto s vridnim beračima nije zamaklo iza prve okuke nizbrdo pa se onda vratija, ispraznija čike iz pepeljare, povirija još jednom do konobe, razminija rič-dvi s ubranim maslinama pa ugasija svitlo.
Kad se svučiva i sprema ulist u posteju, učinilo mu se ka da ga je ništo pinku probolo ispod škine. Ništa čudno, navika je već. Opet će prominit vrime.



Kad ti Jesenjin pokuca na vrata

20.10.2016.

Imam osjećaj da sve više volim jesen. A to mi nikako nije drago. Vjerojatno zbog one davne priče koja život čovjekov uspoređuje s hodom kroz godišnja doba. Prema toj priči djetinjstvo se poistovjećuje s proljećem, kad pupa, buja i raste kao zelen izdanak, a onda se mladost potpuno razigra s ljetom, sva se raspojasa pod suncem i toplinom, sreći se ne nazire kraj. Jesen nam donosi ili bi nam barem trebala donijeti smirenje i zrelost, a starost se lagano gasi kao kratak zimski dan.



I otkud sad odjednom jesen tu na mome jastuku, kad sam još donedavno bio životno zaljubljen u ljeto, ma što zaljubljen, bio sam opčinjen njime, odbrojavao sate do toliko željenih susreta, obećavao mu pjesme strasne i delicije prvoklasne samo da što duže ostane tu. Čak sam predlagao reformu kalendara u kojem bih ga rastegnuo kao hipotenuzu na kvadrat, na najmanje osam mjeseci, a ova ostala godišnja doba neka se fino demokratski dogovore o rasporedu kroz ono što preostane.

Dakle, u jeseni života, čovjek bi se trebao kloniti dana ulupanih, pothvata uzaludnih i noći neprospavanih, više bi trebao uživati u plodovima svoga rada. Minuloga nadasve. Lijepo zamišljeno, nema što. U sneno popodne, odjeneš kućni haljetak boje mišje dlake, navučeš karirane papuče, udobno se smjestiš u fotelju, promatraš sliku Mersada Berbera na zidu, grickaš praline i pijuckaš Sauvignon iz neke osunčane godine.

Samo, malo je takvih godina, štono bi se reklo - berićetnih. Uvijek neki vrag dođe po svoje. Jednom led, drugom krupa, trećem suša, četvrtom požar, petom poplava, a di su još bolesti, mušice, nametnici, čoviče moj mili, ima tih nepogoda za najmanje dva sveska enciklopedije.

Zapravo, slutim u čemu je problem s tim jesenima. Ako život počinje s proljećem, a nedvojbeno je tako, ostaje nam onaj šuplji period od najmanje dva mjeseca, naoko kratak, ali opet dovoljno dug da nam zbrčka čitavu koncepciju. I sve bude u redu do kraja ljeta. Ali, onda nam se dogodi da se deveti mjesec zove septem(sedam)bar, deseti okto(osam)bar, jedanaesti novem(devet)bar i naposljetku dvanaesti decem(deset)bar. Stalno nam se nameće taj fazni pomak od dva mjeseca koji nam unosi zbunjozu. Znam, znam, to je zbog toga što su stari Rimljani ustanovili takav kalendar u kojem je ožujak zapravo prvi, i tako redom bla bla bla....



Međutim, dozvolite mi samo još jednom da dohvatim one velike trokute, izađem pred školsku ploču, uzmem kredu u ruke i povučem paralelu.

Taj fazni pomak u vremenu (nume, što me danaske iđu stručni pojmovi) je zapravo odgovoran što se nakon otprilike trideset i pete (netko prije, netko kasnije) nađemo u svojevrsnom raskoraku. Dok kalendar pleše sambu, srce lupa rumbu, a mozak aj cha cha. Noge nitko više ništa i ne pita. Stalno nam se čini da nešto s tim brojevima nije u redu, da galopiraju prema onom zavoju na alkarskom trkalištu, tamo kod Zorice, a ti se još klatiš ovdje kod Pinjura.

Ma, ako ćemo pošteno i u Zorice i u Pinjura su arambaši dobri, slasni, puni i nekako posve, i baš mi pašu u ove dane kad se ujut'ra smrzavamo a u podne kuvamo na suncu. I bude dobro, pogotovo kad se okupi stara klapa, posida oko stola pa nakon čaše viška počne valjat zvizdarije. Još kad počnu masline pa svi beru, svi se angažiraju, svi se priko noći počnu razumit u postotke, sorte, načine prerade, a zapravo samo pogledavaju prema kužini i njuškaju jel' taj obećani pašta fažol više gotov i ako nije ka'će.

I na kraju kad sve ovako istresem ( hoću reć - oslobodim se stresa), zapravo sam siguran da sve više volim jesen. Ali to mi i dalje nikako nije drago...



Intuitivno do Lišnice

11.10.2016.

Nedavno sam na jednom stručnom skupu prisustvovao zanimljivom predavanju na temu "pregled tangencijalnih naprezanja površinskog sloja mjehurića u brazdi dingija pri lateralnom nagibu od 23 stupnja" gdje je uvaženi predavač za petnaestak minuta prosuo pred zblenutom publikom otprilike tri kilotone diferencijalnih jednadžbi, osamnaest grbavih grafova i jednu kesicu punu Kiki bombona.

S obzirom da se radi o području u kojemu najblaže rečeno, nisam sasvim doma, naravno da klinca nisam razumio o čemu nadobudni znanstvenik glagolja, pa sam pri samom kraju izlaganja na upit moderatora "ima li kakvih pitanja" nehajno zabacio glavom, hotimice zapućkao i odlučio proučiti izuzetno zanimljiv raspored štukatura na stropu kongresne dvorane.
Srećom, zateklo se u publici nekoliko likova koji s koncentracijom imaju znatno manje problema od mene pa su predavaču postavili pitanje - kako ste uspjeli odrediti raspored nabora na krilcima u dodiru sa slobodnom površinom, na što se vispreni istraživač blago nasmiješio i uzvratio - pa znate, ponajviše intuitivnom metodom. E tu me osvojio!
Džaba bilo izraza stranih po panou razigranih, džaba bilo skica i matrica u pauver-pointu, džaba bilo integrala dvostrukih, kada nisi s onom koju voleš, hoću reći - za koju predosjećaš da će biti ona prava. Teorija dakako...



Istinu govoreći, razveselilo me uvođenje takve, pomalo romantične metode u svijet u kojem vladaju strogi uzusi i kanoni, ali još više zbog toga što i sam često koristim intuitivnu metodu i to u širokom spektru aktivnosti, od zaokruživanja brojeva za loto (s devedeset i devet postotnim neuspjehom) do primjerice dubokog promišljanja na koju bi stranu bilo najbolje krenuti u svježe listopadsko jutro ( e, tu sam već nešto bolji).



Brzim uvidom i mapiranjem karte zapadnog neba, s posebnim naglaskom na međusobne odnose pufnastih oblaka i čistina obojanih jadransko-plavom, intuitivno sam odredio da bi danas najbolje bilo krenuti na Lišnicu, najistočniji vrh dične planine što se Mosorom naziva.
Odavno me već ta Lišnica zivka, dirka i štipka, ali sam, iz ne znam kakvog razloga, na sva njezina namigivanja do sada ostajao hladan i postojan kano klisurina. Kad god bi se zaputio cesticom između zelene Cetine i surog Mosora preko Poljica, kroz Gata i još dalje prema Kostanjama i Podgrađu, obavezno bi bacio pogled-dva uz neizostavan uzdah i obećanje samo sebi - tamo se jednom moram popeti.



Mosorska me Lišnica mnogočim podsjeća na Tremzinku, izdvojeni i pomalo usamljeni vrh na jugoistočnom Velebitu s kojim kao da završava prava planina, a nastavljaju se blago valovite zaravni koje se postepeno gube u dolinama kojima protiču rijeke, gore Zrmanja, ovdje Cetina.
Zanimljivo, obje su planinice varljive, jer na prvi pogled izgledaju fino zaobljene, prijazne i lako dostupne, ali ako namjeravate stići do njihovih vrhova, budite sigurni da ćete se morati pošteno oznojiti.



Površnim pogledom na planinarsku kartu, Lišnica se sa svojih 950 metara nad morem doima kao mlađa sestra mosorskim tisućnjacima, pogotovo prema Koziku, poljičkom Olimpu koji je premda ne i najviši, oduvijek slovio kao najljepši mosorski vrh.

No, najprije je potrebno doći u Zvečanje, seoce u bujnoj zelenoj dolini s lijepim terasasto položenim poljima i maslinicima.



Potom pronaći put koji vodi prema starom, danas napuštenom dijelu sela na čijem se kraju nalazi lijepa crkvica Gospe od Začeća.



Upravo se od nje začinje, pardon počinje, nedavno očišćena i markirana planinarska staza. S početnom točkom uspona na otprilike dvjesto metara nad morem, do već spomenutih devet stotina i pedeset, prevedeno na svima razumljive relacije, znači nešto više od dva sata uspona. Mada na početku pa i znatnim dijelom kasnije prolazi kroz ugodnu šumsku hladovinu, staza je prilično strma i ne nudi previše mjesta za opuštanje. No, uz onu od Dubrave prema Koziku i Gata prema Trpošnjiku, usudio bih se reći da se radi o jednoj od najljepših staza na Mosoru. Kao da ulaziš u potpuno drugi svijet, izdvojen, i to ne bez razloga, iz ovog poznatog, svakodnevnog već pomalo potrošenog.



Htio, ne htio, moraš se prilagoditi, ako je moguće i stopiti s ostalim živim bićima kojima se tu nalazi dom. Na tragove nailaziš posvuda, ali tek kad se primiriš, možeš se nadati da ćeš neka od tih bića i ugledati, makar na tren. U više navrata su me iznenadile zmije i mada sam se oprezom hvatao za grane, očekujući ponekog poskoka, glavnu su ulogu preuzeli šilci, izuzetno vitke, brze i spretne zmije. Jedna se preda mnom doslovce u dvije sekunde popela s tla na vrh krošnje najbližeg stabla, a nekoliko stotina koraka kasnije, druga se sjurila, skočila preko najmanje četiri metra visoke gromade kao Pentti Kokkonen u najboljim danima, sletjela telemarkom na trbuh i nestala u gustišu.



Naišli smo i na tragove divljih svinja kao i na jazbinu u kojoj vjerojatno zaklonište nalaze grivasti skakači, rođaci muflona kojima pojmovi Gilette i Wilkinson, ama baš ništa ne znače.



Pred samim vrhom, raslinje postaje znatno rijeđe i na koncu ostaju gole kamene ploče, još uvijek prilično strme i brljave za hodanje, pogotovo ako si iscrpljen, a iscrpljen nakon dva sata oštrog uspinjanja moraš biti mada to sebi nećeš priznati.

Naravno, kao i uvijek, pogled s vrha u trenu odagna svu bol i brige. Prema zapadu je jasno vidljiv hrbat Mosora, s tri istaknuta "roga", Kozikom, Velikim Kablom i Ljubljanom.



S druge strane ističe se gromada Biokova s kapom oblaka ponad ćupice.



U podnožju je zanimljivo vidjeti Kostanjsku i Podgrajsku "jut", krševitu zaravan, tvrdu, oporu i ljutu kako joj i samo ime govori, gdje se između stijena oštrih i nazubljenih kriju maleni dočići sa šakom-dvije plodne crvene zemlje.
U dubini planine, naziru se krovovi zaseoka Rodići. Kako se još donedavno ovdje živjelo, možete vidjeti u dokumentarcu "Put" A. Stasenka.



A nama je valjalo s vrha put natrag, jer samo dolina vrhu daje smisao. Lišnica me nije razočarala, naprotiv, možda na prvi pogled djeluje kao lišinica, ali vridi ona punata i punata.

Meni na kraju, uz istegnutu Ahilovu tetivu ostaje zadovoljstvo što mi je intuitivna metoda još jednom dala fantastične rezultate. Čak ih i nije bilo potrebno znanstveno obrađivati. Sve je tu jasno, kao na dlanu. Altroke pregled tangencijalnih naprezanja površinskog sloja mjehurića u brazdi dingija pri lateralnom nagibu od 23 stupnja!



Odskočna daska

07.10.2016.

Svojedobno je jedan lik zapalio pola Velebita zbog toga što se posvađao s grmom. Časna riječ!

Prolazio dasa jednog vedrog ljetnog popodneva Velikim Rujnom veselo zviždukajući melodiju iz filma "Vlak u snijegu" kad li u zao čas naleti na bodljikavu granu obiteljskog stabla, ovaj - žbuna, sav se iščemprlja i stubokom se naljuti (oprostite, ali odavno nisam iskoristio riječ stubokom a prosto je obožavam, stoga - evo je sad, obećava, neću više).
Elem, ne čekajući ni časka, lati se naš dasa upaljača, potpali malo suhe trave oko grmička s namjerom da pokaže tom neotesancu tko je gazda u planini i možda bi se priča završila s jednim stradalim grmom da odnekud, ničim izazavan, nije dozibao dašak maestrala, raspirio plamen i proširio vatru do neslućenih geografskih širina i dužina.
Sjetio sam se te nezgode baš jučer kad sam se u vlastitom vrtu i sam pokefao s jednim grmom koji se očito uvrijeđen mojim višemjesečnim ignoriranjem, odlučio zakačiti za polje G-6 moje skupocjene košulje iz outLeta 3 i ostavio nadasve duboku razderotinu.

S obzirom da mi se pri ruci nije zatekao bacač plamena, problemu sam pristupio na čisto filozofski način postavljajući različita pitanja - odakle ovaj grm ovdje, tko ga je posadio, u koju svrhu služi, koji mu je latinski naziv, zašto je naoružan bodljama, hoće li davati kakve plodove...

Raspitao sam se kod ukućana, nitko nije imao blagog pojma o tom grmu, jedino su priznali da i njih ponekad zna ubosti pa sam zadnju slamku spasa odlučio potražiti kod susjede Mladenke koje se po vazdan vrzma po svojih dvanaest kvadrata vrtla, manje zbog kapule, kukumara i ćimulica, a više da bi ćirila šta mi to ovamo radimo. No začudo, Mladenka je moja pitanja o grmu ocijenila uvredljivim, odbrusivši da ona svoj grm održava urednim, a da je za tuđe uopće nije briga. Dooobro Mladenka, pa šta se odma penješ...

Budući da se inkriminirani grm raširio sve do krošnje mlade klementine, bio sam primoran donijeti odluku o žbunosmaknuću. Ah da, i tu klementinu sam prije par godina kupio greškom, jer sam zapravo namjeravao kupiti kumkvat, ali u odsudnom času nisam znao izgovoriti tu riječ. Našavši se pred stamenim prodavačem sadnica frapantno nalik Matiji Gupcu, malo sam se smeo, pa sam ga zamolio da mi proda onaj agrum kojem se trenutno ne mogu sjetiti imena, ali znam da počinje k. Aaaaa, pa vama sigurno treba klementina - reče Gubec Beg.

Dddadada, klementina - odgovorih, češkajući se iza uha, a nekako instintktivno osjećajući da to nije to, ali ebga, trebalo se u tom času sjetit čarobne riječi KUMKVAT.
U svakom slučaju, pošteno sam se oznojio dok sam se iskorijenio onaj zamantani grm koji nije ni klementina ni kumkvat već neki nepoznat k, u početku sam mislio da će to biti šalamala, ali on se jednostavno nije dao. Opirao se, zavlačio, lomio mi motike, lopate i kosire, pokazao se umnogome žilavijim nego što sam pretpostavljao.
Pomislio sam u nekom trenutku da bi se od njegovog drveta mogla napraviti izvrsna odskočna daska. A onda su misli krenule...

Svašta u životu radimo, raznim se aktivnostima bavimo, nekima s više uspjeha, nekima s manje (takvih s manje je puno više), pokušavamo naći najbolji put, svoje mjesto pod suncem da se realiziramo, ne zbog drugih u smislu "šta će selo reć" nego zbog sebe samih.
Pomalo zavidim ljudima koji već od malih nogu znaju čime se žele baviti. To je zaista velika sreća, možda čak i privilegija, znati što želiš. Vjerojatno svatko od nas ima taj osjećaj u sebi da je za nešto stvoren, ma zapravo, svi smo na neki način, ne samo talentirani, već i multitalentirani jer je toliko različitih područja ljudskih aktivnosti da bi bilo prilično blesavo utvrditi kako smo u moru mogućnosti baš ono - niškoristi.



Pa onda tumaramo, vrludamo od nemila do nedraga tražeći područje u kojem ćemo se ostvariti i zanimljivo koliko nas često, gotovo pa uvijek, prati početnička sreća. To mi je ono - skroz neobjašnjiv fenomen.
Međutim, nakon nekog vremena osjetiš da moraš napraviti korak dalje. Ne samo jedan, već i drugi, treći, stoti. I što više toga znaš, sve si svjesniji koliko toga ne znaš. Postepeno upadaš u glib kolotečine, noge su sve teže, odvratna ljepljiva masa lijepi se uz potplate kao trač uz kavu i na koncu odustaješ, poželiš se vratiti istim putem natrag i izvući častan poraz.
U nekom razdoblju života ti je baš potrebna ta odskočna daska, trenutak od kojega će sve krenuti novim smjerom. I ono kad ti kažu "tebi fali daska u glavi", potpuno su u pravu, nedostaje ti upravo ta odskočna daska koja te može katapultirati u visine.

Jer, nije svaka daska ista, ponekad se prevariš pa se zaletiš, doskočiš i točno u onom trenutku kad pomisliš "evo, sad će", začuješ zlokobno krckanje usljed težine vlastitog karaktera (ili nečiste savjesti) i dok shvatiš čemu se radi, skotrljaš se u plićak, polomiš tri rebra, odležiš deset dana u bolnici i nabiješ sebi par tisuća kuna bolničkih troškova jer si uz nevolju koja te snašla, zaboravio uplatiti dopunsko.



Hm, a tko zna, možda nas onaj gore namjerno pušta da bauljamo, da se koprcamo i valjamo jer želi da tražimo put, a ne cilj.

Dobre stvari se ne događaju same od sebe. Konačno, potrebno je, ne samo s vremena na vrijeme, već svakoga dana napraviti malu inventuru i biti svjestan onoga što imaš. Ako je moguće, shvatiti da nije loše sanjati, ali da često nije potrebno žuditi za onim što nemaš, već na najbolji način iskoristiti ono što imaš. U sebi.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>