Imam osjećaj da sve više volim jesen. A to mi nikako nije drago. Vjerojatno zbog one davne priče koja život čovjekov uspoređuje s hodom kroz godišnja doba. Prema toj priči djetinjstvo se poistovjećuje s proljećem, kad pupa, buja i raste kao zelen izdanak, a onda se mladost potpuno razigra s ljetom, sva se raspojasa pod suncem i toplinom, sreći se ne nazire kraj. Jesen nam donosi ili bi nam barem trebala donijeti smirenje i zrelost, a starost se lagano gasi kao kratak zimski dan.



I otkud sad odjednom jesen tu na mome jastuku, kad sam još donedavno bio životno zaljubljen u ljeto, ma što zaljubljen, bio sam opčinjen njime, odbrojavao sate do toliko željenih susreta, obećavao mu pjesme strasne i delicije prvoklasne samo da što duže ostane tu. Čak sam predlagao reformu kalendara u kojem bih ga rastegnuo kao hipotenuzu na kvadrat, na najmanje osam mjeseci, a ova ostala godišnja doba neka se fino demokratski dogovore o rasporedu kroz ono što preostane.

Dakle, u jeseni života, čovjek bi se trebao kloniti dana ulupanih, pothvata uzaludnih i noći neprospavanih, više bi trebao uživati u plodovima svoga rada. Minuloga nadasve. Lijepo zamišljeno, nema što. U sneno popodne, odjeneš kućni haljetak boje mišje dlake, navučeš karirane papuče, udobno se smjestiš u fotelju, promatraš sliku Mersada Berbera na zidu, grickaš praline i pijuckaš Sauvignon iz neke osunčane godine.

Samo, malo je takvih godina, štono bi se reklo - berićetnih. Uvijek neki vrag dođe po svoje. Jednom led, drugom krupa, trećem suša, četvrtom požar, petom poplava, a di su još bolesti, mušice, nametnici, čoviče moj mili, ima tih nepogoda za najmanje dva sveska enciklopedije.

Zapravo, slutim u čemu je problem s tim jesenima. Ako život počinje s proljećem, a nedvojbeno je tako, ostaje nam onaj šuplji period od najmanje dva mjeseca, naoko kratak, ali opet dovoljno dug da nam zbrčka čitavu koncepciju. I sve bude u redu do kraja ljeta. Ali, onda nam se dogodi da se deveti mjesec zove septem(sedam)bar, deseti okto(osam)bar, jedanaesti novem(devet)bar i naposljetku dvanaesti decem(deset)bar. Stalno nam se nameće taj fazni pomak od dva mjeseca koji nam unosi zbunjozu. Znam, znam, to je zbog toga što su stari Rimljani ustanovili takav kalendar u kojem je ožujak zapravo prvi, i tako redom bla bla bla....



Međutim, dozvolite mi samo još jednom da dohvatim one velike trokute, izađem pred školsku ploču, uzmem kredu u ruke i povučem paralelu.

Taj fazni pomak u vremenu (nume, što me danaske iđu stručni pojmovi) je zapravo odgovoran što se nakon otprilike trideset i pete (netko prije, netko kasnije) nađemo u svojevrsnom raskoraku. Dok kalendar pleše sambu, srce lupa rumbu, a mozak aj cha cha. Noge nitko više ništa i ne pita. Stalno nam se čini da nešto s tim brojevima nije u redu, da galopiraju prema onom zavoju na alkarskom trkalištu, tamo kod Zorice, a ti se još klatiš ovdje kod Pinjura.

Ma, ako ćemo pošteno i u Zorice i u Pinjura su arambaši dobri, slasni, puni i nekako posve, i baš mi pašu u ove dane kad se ujut'ra smrzavamo a u podne kuvamo na suncu. I bude dobro, pogotovo kad se okupi stara klapa, posida oko stola pa nakon čaše viška počne valjat zvizdarije. Još kad počnu masline pa svi beru, svi se angažiraju, svi se priko noći počnu razumit u postotke, sorte, načine prerade, a zapravo samo pogledavaju prema kužini i njuškaju jel' taj obećani pašta fažol više gotov i ako nije ka'će.

I na kraju kad sve ovako istresem ( hoću reć - oslobodim se stresa), zapravo sam siguran da sve više volim jesen. Ali to mi i dalje nikako nije drago...