Na jugu je balkon, na balkonu stol, na stolu škrovada, u škrovadi pomidore, a u pomidorima sunce. Rajski plodovi, pravilno raspoređeni tako da se međusobno ne dodiruju, kroz samo nekoliko dana poprimili su skvrčeni oblik, ali u isto vrijeme finu aromu i boju rubina. Zadovoljan eksperimentom, okrenuo sam jednog po jednog, pomirisao svakog drugog i umalo pomislio na nju. Otkud sad ona? Zašto mi često u ovo doba godina dolazi u misli, bez najave, bez kucanja?

I uvijek me ona tako dotiče, ovlaš, kao da se to nju ne tiče, dotakne me u prolazu koljenom, bokom, ramenom, sve nekim nedotakljivim dijelovima tijela i taj dodir bude bezobrazno kratak, tek tu i tamo s prikrivenom naznakom onog djelića sekunde koji bi taj dodir pretvorio u nešto opipljivo. Srećom, odlučio sam ne misliti na nju.



Kad skončaju lude ribarske noći, pijane fešte od vina, bikle, luka i soparnika, ojkanja i klapanja. kad izvitre svi morbini, luši i godimenti, i kad se bandira "trideset i nekog kulturnoga lita" u malome mistu kraj mora spusti sa štandarca, pojavi se na vratima kao strogi direktor iz osnovne škole, ozbiljan, počešljan, skockan, u veštitu s kularinom i mada smo ga očekivali, svaki put nas uhvati naglo i zatekne pomalo nespremne.

Deveti. Tako ga odvajkada zovemo. Mada on ima i svoje ime, čak i dva, ali nama uvijek bude teško prevaliti preko usta službene nazive, rujan je više za ozbiljne, učene ljude, šetenbar za mone, šempje i one treće.
Devet je dobar broj, broj s glavom i repom, smiren broj koji u sebi sadrži izvjesnu mudrost za razliku od ona dva nervozna ludaša koji mu prethode. Deveti miriše po ćićerima i friganim gavunima, po slatkome nektaru koji se cijedi niz obraze, bradu i lijepi za prste, deveti ima okus mendule kad je zamotaš u suvu smokvu pa zagrizeš sve onako zajedno.



Deveti ima najljepše bonace ujutro i nevere popodne. Skupe se oblaci, gore iznad brda kao vojska Sulje Veličanstvenog pa romore, bubnjaju, prijete, pušu i rogušu. I taman kad se sva raja uzdrće od straja, oblaci samo izvrmu dva-tri sića kiše i odu kao da ih nikada nije ni bilo.

Kad se zalomi, deveti zna biti najljepši mjesec u godini. A zalomi se često. Samo mi o tome šutimo i pravimo se kao da ništa o tome ne znamo. Mada iz godine u godinu sve teže. Jerbo ovi farabuti od furešti slute da mi nešto krijemo i da smo za ultim ostavili najjače karte, sve same karige, aše i trice. I tako traje ta psihološka borba kao na kraju tuluma kad se domaćinu već spava i svega mu je dosta, a gosti nikako da odu ća.

Deveti ima najmorskije more, more koje ti na obraze donosi mir. Istina, zna ono bit već onako pomalo friško, al zato kad izađeš vanka, ćutiš toplinu po čitavome tilu. Iznutra, baš onako kako triba.



Na jugu je balkon, na balkonu stol, na stolu škrovada, a u škrovadi ničeg više nema. Pomidore su već suhe, prebačene u staklenke i pomiješane s mirisnim travama. Kao ljeto u konzervi. Dobro će doć za dugih zimskih noći. I tako, svašta ovih dana radim, svašta ovih dana mislim, ali najvažnije mi je da ne mislim na nju. Super meni to ide.