srijeda, 07.09.2016.

~Palagruža
~

Dok ležim nepomično na rubu izgubljenog svijeta i gledam u ocean indigo boje kako se prolio nebom po kojem pleše trinaest cijelih osam milijardi zvijezda, ni jedna više niti jedna manje, slušam more kako u pravilnim vremenskim razmacima valja i kotrlja kamene oblutke samotnog otoka.

Ima nečeg smirujućeg u tom ritmu, u beskonačnom ponavljanju, najprije čuješ ono muklo vaulll pa kotrlj kotrlj kotrlj unatrag i netom što u sebi izgovoriš kralj-kraljica-smrt-kobasica naiđe novi vaulll i opet kotrlj kotrlj kotrlj...
San mi se vrzma po licu kao endemska gušterica, čas je na obrazima, čas je na obrvama, pa se penje po čelu i tjemenu, bocka me, okreće se i skakuće, al' na vjeđe nikako neće.

Na Palagruži sam. Na Velom Žolu. Gore na vrhu je lanterna. Svakih sedamnaest i po sekundi, snop bijelog svjetla propara tamu i opiše krug od dvadeset i šest milja. Tamo daleko na horizontu žmirka tanka, jedva primjetna linija. Ne, nije to kolona automobila koja je zaglavila na otok Čiovo. Čije je ono? Na zadnjem SMS-u koji je stigao piše - Dobro došli u Italiju. Ma nemoj mi reć!? Dođe mi da povičem - Điđi, Frančesko, Karmelo, di ste kumpanji, ajde svratite na piće! Bolje ne, probudit ću ostale, prenut ću ih sna palagruške noći.



Da, čak i bez štipkanja znam - zaista sam na Palagruži. U okviru iznenadne i ničim izazvane mosoraške ekspedicije u sastavu - SaDa DaNi RaDe Sa VaMa. U svakom slučaju, okupilo se društvo sjajnih momaka i djevojaka dovoljno blesavih i razigranih da jedne vesele večeri nakon kritične količine vina, nikotina i kofeina, na nečiji prijedlog - ej ljudi, ajmo iznajmit gumenjak i otpičit do Palagruže, svi uglas odgovore - možeeeee. A kad se, nakon što početno oduševljenje malko splasne, netko sjeti pitat - a koliko će nas to koštat, čela oko stola namršte se kao njive u Komletincima, izvade kalkulatore pa kažu - ajmo skontat. Najam toliko, benzin ovoliko, plus voda plus hrana puta dva, sve dijeljeno devet - pa ajde, i nije toliko strašno. Pa i nije. Kad bi se gađali avionima.



Palagruža je jedno od onih mjesta za koje zapravo nisi posve siguran da uistinu postoje. Dovoljno je blizu da skoro svakodnevno srećeš ljude koji su barem jednom tamo bili i poslije o tome ushićeno pričali, ali nisi siguran jesu li se rogačušom opili ili ludih gljiva najeli, a opet s druge strane, tako je bolno daleko da nekako nesvjesno odmakneš rukom svaki put kad ti ta ideja prođe kroz glavu. Prolaze dani, prolaze godine, a ti nikako ne uspijevaš naći barem jedan dovoljno jak, i koliko-toliko razuman razlog da lupneš takujinom u stol i kažeš - sutra idem!



Srećom po mene, imam tu jednu vilu, malu čarobnicu koja nekim čudom prepozna sve moje čežnje pa mi se lukavo prišulja iza leđa, zvekne štapićem po ćupici pa kaže - a šta misliš oooo....
Ne ispuni ona sve moje želje, a ne, vješto sa mnom manipulira i čim prijeđem granicu, oštro me pecne po ruci i kaže - polako. Ipak, znajući koliko mi dobra donosi, sve joj opraštam.

Naravno da noć prije puta nisam oka sklopio. Obuzelo me uzbuđenje, kao da je sutra prvi dan škole. Sve je bilo dobro dok je čitava štorija oko Palagruže bila samo romantična vizija, ali kad smo se tog prohladnog jutra okupili na mulu i počeli trpat bagaje u jedan gumenjačić, moram priznat da mi je srce junačko počelo malko škrokavat. Na boku plastično-gumenog mališe pisalo je - ZAR 65. Ovo 65 hoće reć - šest i po metara od krme do prove. Pomislio sam - zar ćemo Zarom preko Jadrana i natrag? Ništa, vidim, svi ostali šute pa šutim i ja. Ipak, stalno očekujem da će netko reć - ma ovim gumenjakom se samo prebacujemo do Kilave Vale. a tamo ćemo se prekrcat na veeeeliki gumenjak. Šipak! Oliti nar, hoću reć - ZAR.

Dobro, odrišili smo cime i krenuli s friškim burinom u pola krme. Ispočetka nikako nismo uspijevali izglisirati kako bog zapovida, vjerojatno zbog prevelike težine pa smo u Splitskim vratima, negdje između Mrduje i Šolte odlučili izbaciti u more najdebljeg među nama. Stari, žao nam je ali ovako nećemo daleko. Na opće iznenađenje, debeli nije naš prijedlog prihvatio s oduševljenjem, molio je i kumio da ge ne ostavljamo tako smo na kraju našli kompromisno rješenje da ga nataknemo na provu kao pulenu. Time ćemo postići da nam prednji dio broda ne diže nos kao onaj puvander Matko s Barutane. Mislim taj Matko s Barutane je jednom... ček, ček, stani, taj lik nije važan za ovu priču.



Uglavnom, preraspodjelom tereta i svečanim ispuštanjem viška tekućine u more, postigli smo bolji uzdužni stabilitet. ZAR se, na opće veselje, pretvorio u Alfa Rodeo. Veselo je poskakivao na valovima, a brzinu smo uspjeli povećat za popizdit. Molim, nemojte se mrštiti, tako je naime odgovorio skiper kad sam ga pitao kolikom brzinom pičimo.

Nije bilo druge, stisnuli smo se kao siročići jedni uz druge dok je naš bolid tutnjao podno Hvara pa pravo na jug sve do divotnog Sušca da bi nakon elegantnog tulupa usmjerili provu prema Ublima na Lastovu. Tamo samo naime, namjeravali svratiti u box, dopuniti zalihe goriva jer je dvjesto dvadeset i pet kozaka na krmi srkalo žešće nego sam Lovre Palika iz Kaštel Novog u svojim najboljim danima.
Uvijek sam zamišljao kad se jednom, eh jednom, zaputim na tu famoznu Palagružu, da će to biti putovanje onako u paćifiko stilu, nekakvom jedrilicom, lagano i bešumno. Međutim, sad sam otkrio da čak i ovakvo jurcanje ima svojih draži. E nu, ne mo'š uvik polako, tu i tamo se triba i zatrčat!

Na Lastovu smo došli malo k sebi, popravili frizure, namjestili rebra, vratili bubrege na za to predviđena mjesta i ubrzo nastavili putovanje. Naš brodić se tek na otvorenom moru potpuno raspojasao, uživao je na tri bofora maestrala, ulazio je u valove kao da su stvoreni baš po njegovoj mjeri. Plovili smo dobro i to je tada bilo jedino važno.
Posebno su dojmljivi trenuci kad obrisi Visa, Lastova i Sušca potpuno nestanu u izmaglici a svuda oko tebe vidiš more, more i samo more...

I traje to, traje i traje, sve dok se tamo u daljini ne pojavi grba na pučini, sve jasnija kontura koja izranja iz mora i raste, poprima oblik kralježnice golemog dinosaura koji se tražeći svoj mir, sav pretvorio u kamen.
Negdje sam pročitao da su stijene od kojih je sazdana Palagruža vulkanskog porijekla dok s druge strane, geolozi odlučno opovrgavaju tu teoriju. Približavajući joj se, postajem siguran da je Palagruža jednom davno iskočila iz tog mora, ako ne vulkanskom erupcijom, onda zasigurno nekom jednako snažnom silom, možda je bolje reći - mukom.
Nakon gotovo šest sati lude plovidbe, zastali smo pred njezinim liticama kao pred zvonicima katedrale, u tišini joj se poklonili i zamolili da nas primi pod svoje okrilje.



Palagruža ne čeka ni trena, niti ti dopušta dvojbe, ona impresionira na prvi pogled, kao da ti umjesto dobrojutro opali šamar i pita - šta je mali? Priznajem, drugačijom sam je zamišljao. Nekako blažom, pitomijom, ljudskijom.
Pa se onda mislim... čovječe, ovaj otok je zastrašujuće nigdje, daleko od svih, sam, opor, surov, gol. More oko njega tamno je, opasno i duboko. Stijene izviruju iz dubine kao kandže. Otočje koje bi lako u glavi nekog bijesnog vladara moglo poslužiti kao idealno mjesto zatočeništva za najteže prijestupnike.

A ljudi opet, ne samo mi, ovodobni, s gumenjacima, foto aparatima i ostalim zvizdarijama, već i oni koji su plovili ovim vodama tisućama godina prije nas, rado su dolazili na njegove obale. Naravno, ne iz razonode već zbog ljute potrebe. Kako god bilo, silnice su uvijek prema Palagruži vukle, mornare zbog sjecišta pomorskih puteva, ribare zbog iznimno bogatih ribolovnih pošta, pustolove, dišperadune, prosjake, ništarije, kraljeve, pape i najobičnije grezune.



Nešto kasnije ću shvatiti, da boraveći na ovom otoku, u niti jednom trenutku nisam pomislio da se nalazim na kraju svijeta. Naprotiv, imao sam osjećaj da se nalazim u središtu svijeta. Kako je to moguće - ne znam.



Velo Žalo na južnoj obali otoka je mjesto na kojem se najčešće pristaje. Premda smo se pribojavali gužve, na bovama smo zatekli samo dva brodića. Još nismo ni sidro bacili, a ispod tende onog nešto većeg izmigoljile su tri kuštrave glave. Na nas muške jedva da su se i ošervali, ali kad su ugledali Sanju, Vanju, Sandru i Mariju, osmijeh im se razvukao od Chiogge do Manfredonije. Samo što nisu zapivali - tulipan, jorgovan, to su cvita dva... Kažu da su ovdje već pet dana i da hihihi, svo to vrime hihihi, nisu vid'li žensko čeljade. Istina, imali su određenih teškoća u oblikovanju rečenica, ali bili su skroz simpa, čak su nas počastili netom ulovljenom ribom.



Mi smo za to vrijeme iskrcali sve naše bagaje na obalu, podignuli šatore, pobacali se u kristalno more i rastrčali otokom. Zapravo, nepravedno bi bilo govoriti o Palagruži kao o samo jednom otoku. Od Pupka i Volića na zapadu do Galijule na istoku pružio se arhipelag od trinaest, uvjetno rečeno, otoka koji strše iznad površine, uz još znatan broj opasnih sika koje se nalaze na svega metar-dva dubine. Potrebno je dosta umješnosti i pomoračke vještine za izbjeći sve te zamke. Sve dok je more relativno mirno, lako ih je prepoznati jer se oko njih izrazito pjeni kao u jacuzziju, ali kad nije, ajme ti je...



Nego, ajmo se mi vratit na Velu Palagružu. Kakav je to otok? Možda bi u par riječi bilo najbolje formulirati ovako - sve ono što ste dosad znali o jadranskim otocima - za Palagružu ne vrijedi. Palagruža je toliko jedinstvena, toliko drugačija od svih ostalih da predstavlja svijet za sebe.



Za razliku od naših "normalnih" otoka koji su svi odreda (osim donekle Suska) isklesani iz čvrste, dinarske stijene (koja uzgred budi rečeno, tu i tamo preuzme i ulogu kušina), Palagruža je krhka, lomljiva, krušljiva, ona se čak i svojom bojom razlikuje od ostalih. Zapravo, nemoguće je odrediti koje je boje Palagruža jer svaki sat u danu, svaki oblak na nebu, otoku podari posebnu nijansu.



Već sam spomenuo da ovaj otok svakom putniku pokazuje mišiće i zauzima obrambeni, pomalo zastrašujući položaj, kao ranjiva životinja kad takvim stavom želi otjerati napadača. Mada se na taj prvi pogled doima većom nego što uistinu jest, Palagruža nije velik otok. Serpentinama se relativno brzo stiže u više dijelove, naravno pod uvjetom da se niste naprtili kao tovar. A na ovakvom otoku, griota je ići bilo gdje praznih ruku.



O biljnom i životinjskom svijetu Palagruže mogle bi se ispisati stranice i stranice i opet se ne bi reklo sve. Koliko je tu fenomena, inverzija, endema, neobičnih podudarnosti... Biljke koje su ljeti gole, a cvjetaju tokom jeseni i zime, neobično brze crne zmije koja žive samo ovdje i nigdje više, golemi paukovi, čak i crne udovice. Kiše, koja tako rijetko padaju da s pazi na svaku kap. Stijene koje se obušavaju bez ikakve najave i predstavljaju ozbiljnu opasnost za lakovjerne.

Čitav otok odiše posebnom atmosferom i ovdje kao rijetko gdje drugdje morate, ali baš morate iskazati poštovanje prema svakom kamenu, svakom cvijetu, svakom živom stvoru i onom što samo prividno živo nije.
Golemo more stalno jede ovaj otok i ono će ga kad-tad progutati.

Dok se to ne dogodi, morat ću mu se vraćati. Mjere, sekunde, metri, stupnjevi, sve ono na što smo navikli u svakodnevnom životu, ovdje nemaju nikakvog smisla. Udaljenosti se ovdje broje koracima, vrijeme udisajima. Svaki, doslovno svaki trenutak je prepun doživljaja, toliko se emocija, zvukova, boja, mirisa, komprimira u tako malen dio vremena da se evo i sad, pokušavajući napisati poneku rečenicu o svemu doživljenom osjetiš nemoćan jer ti ne polazi za perom prenijeti na papir niti dio doživljenog.



Koliko bi toga još mogao reći o zgradi svjetionika, lanternisti Nikoli i njegovoj gospođi koja na Salamandriji, svojevrsnom "sedlu" na sredini otoka uređuje vrt. Koliko bi toga još mogao reći o svim zajedničkim trenucima nas devetoro ludih opičenih likova koji su eto tek tako odlučili doći na ovaj drugi planet. Ako već ne planet onda barem neko nebesko tijelo, ili možda je bolje reći - morsko tijelo. Kako je ono Neil Armstrong rekao kad je stupao na Mjesec - ovo je mali korak za čovjeka ali velik za čovječanstvo.



Mi smo ipak drugačijeg kova, svjesni da se čovječanstvu živo friga to što smo mi bili na Palagruži, ali baš nas briga, nas devetoro znamo da ćemo ova dva dana pamtiti zauvijek.



Na povratku, more se pretvorilo u staklo, klizili smo lako i glatko, a najotočniji od svih otoka polako je isčezavao u sumaglici jednog savršenog ljeta.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se